“Iskrene priče poklonika svom duhovnom ocu” – pročitajte online besplatno u cijelosti

PreuzmiIskrene priče sveštenika svom duhovnom ocu (.epub) 1.0.0

Slušajte online

Prva priča

Početak puta i potraga za neprestanom molitvom

Po milosti Božjoj, ja sam hrišćanin, veliki grešnik u poslu, putnik beskućnik po tituli, najnižeg statusa, koji luta od mesta do mesta. Moja imovina je sljedeća: vreća krekera preko mojih ramena i Sveto pismo ispod moje ruke; to je sve. Dvadeset četvrte sedmice nakon Trojice, došao sam u crkvu na ručak da se pomolim; pročitajte Apostola iz Poslanice Solunjanima, počevši od 273, koji kaže:molite bez prestanka. Ova izreka mi je posebno ostala u mislima i počeo sam da razmišljam, kako je moguće moliti se bez prestanka, kada svaka osoba treba da se bavi drugim stvarima da bi izdržavala svoj život? Uspio sam da pročitam Bibliju, i tamo sam svojim očima vidio isto što sam čuo – naime, da je potrebno moliti se bez prestanka, moliti se uvijek u duhu , nosite molitvene ruke na svakom mjestu. Mislio sam, mislio sam, nisam znao kako da se odlučim.

Šta da radim, – pomislio sam – gde da nađem nekoga ko bi mi objasnio? Ići ću u crkve gdje su poznati dobri propovjednici, možda ću tamo nešto u mislima čuti. I otišao. Čuo sam mnogo dobrih propovijedi o molitvi. Ali sve su to bila učenja o molitvi općenito; šta je molitva; kako se moliti; koji su plodovi molitve; i niko nije pričao o tome kako uspeti u namazu. Bila je propovijed o molitvi u duhu i o neprestanoj molitvi; ali kako doći do takve molitve nije naznačeno. Dakle, slušanje propovedi me nije dovelo do onoga što sam želeo. Zašto, nakon što sam ih slušao i nisam dobio ideju kako se neprestano moliti, više nisam slušao javne propovijedi, već sam odlučio, uz Božiju pomoć, potražiti iskusnog i upućenog sagovornika koji bi mi objasnio neprekidnu molitvu, na osnovu moje nepopustljive želje za tim znanjem.

            Dugo sam putovao na razna mjesta: stalno sam čitao Bibliju i pitao da li postoji negdje duhovni mentor ili poštovani iskusni vozač? Ponekad su mi govorili da neki gospodin živi u ovom selu već dugo i da se spasava: ima crkvu u kući, ne ide nigde i moli se Bogu sve vreme, i čita duše spasonosne knjige bez prestanka. Nakon što sam to čuo, nisam otišao, nego sam otrčao u navedeno selo; stigao i stigao do stanodavca.

– Šta ti treba od mene? – pitao me je.

Čuo sam da ste molećiva i inteligentna osoba; stoga vas molim, za ime Boga, da mi objasnite šta se podrazumeva pod onim što je rekao Apostol:molite bez prestanka, i kako se možete moliti bez prestanka? Voleo bih ovo da znam, ali ne mogu da razumem.

Gospodin je ćutao, pažljivo me pogledao i rekao: neprekidna unutrašnja molitva je neprekidna čežnja ljudskog duha za Bogom. Da biste stigli na vrijeme za ovu slatku vježbu, trebali biste češće moliti Gospoda da vas nauči da se molite bez prestanka. Molite se sve usrdnije, sama molitva će vam otkriti kako može biti neprestana; za ovo treba vremena.

Rekavši to, naredio je da me nahrane, poslao me i pustio. I nije objasnio.

Opet sam otišao; mislio-mislio, čitao-čitao, razmišljao-razmišljao o onome što mi je majstor rekao i nije mogao da razumem; i zaista sam želeo da razumem, pa nisam spavao noću. Prešao sam dve stotine versta i sada ulazim u veliki provincijski grad. Video sam tamo manastir. Zaustavivši se u dvorištu konaka, čuo sam da je iguman u ovom manastiru ljubazan, praštajući i neverovatan. Otišao sam do njega. Ljubazno me je primio, posjeo i počeo me liječiti.

Oče sveti! – Rekao sam.

Pa, kako se spasiti? Živite po zapovestima, ali se molite Bogu, i bićete spašeni!

Čujem da se treba moliti bez prestanka, ali ne znam kako se moliti bez prestanka, a ne mogu ni razumjeti šta znači moliti se bez prestanka. Molim te, moj oče, objasni mi ovo.

Ne znam, dragi brate, kako drugačije da ti objasnim. IMA! Čekaj, imam knjigu, tamo je objašnjeno; i doneo svetom Dmitriju duhovno učenje unutrašnjeg čoveka. Pročitajte na ovoj stranici.

Počeo sam da čitam sledeće: „Ovo su reči apostola: molite se neprestano – moramo razumeti molitvu koja deluje umom: um uvek može biti tvrdoglav prema Bogu i moliti mu se neprestano“.

            Objasni mi ovo, kako um uvijek može biti usmjeren na Boga, ne ometati se i moliti se bez prestanka.

Vrlo je čudno, osim kome će sam Bog dati, rekao je iguman. I nije objasnio.

Prenoćivši kod njega, a ujutru zahvalivši mu se na ljubaznom prijemu, nastavio sam put, ne znajući kuda idem. Žalio je zbog nerazumijevanja, ali je za utjehu čitao Svetu Bibliju. Tako je hodao pet dana velikim putem; konačno, uveče, sustigao me je starac koji kao da je bio iz sveštenstva.

Na moje pitanje je rekao da je došao iz pustinje, koja je 10 versta udaljena od glavnog puta, i pozvao me da idem s njim u njihovu pustinju. U našoj zemlji, rekao je, putnike primaju, tješe i hrane zajedno sa gostima u hotelu.

Ja nekako nisam htela da uđem, a na njegov poziv sam se odazvala ovako: moj mir ne zavisi od stana, već od duhovnog vodstva; Ne jurim za hranom, imam puno krekera u torbi.

A kakvu instrukciju tražite i čemu se čudite? Uđi, uđi, dragi brate, k nama; imamo iskusne starce koji nam mogu pružiti duhovnu hranu i uputiti nas na pravi put, u svjetlu riječi Božje i rasuđivanja svetih roditelja.

Susret sa starcem i prve lekcije molitve

Vidite, oče, prije otprilike godinu dana, kada sam bio blizu stola, čuo sam sljedeću zapovijest od apostola:molite bez prestanka. Pošto nisam mogao ovo da razumem, počeo sam da čitam Bibliju. I tamo sam, na mnogim mestima, pronašao Božiju zapovest da se moli neprestano, uvek, u svako vreme, na svakom mestu, ne samo u toku svih aktivnosti: ne samo u budnom stanju, već iu snu.Spavam i moje srce gleda . To me je jako iznenadilo, i nisam mogao razumjeti kako se to može učiniti i na koje načine; u meni se javila jaka želja i radoznalost; i dan i noć mi to nije izlazilo iz glave. I zato sam počeo da idem u crkve, da slušam propovedi o molitvi; ali koliko god da sam ih slušao, ni od jednog od njih nisam dobio upute kako se moliti bez prestanka; sve je samo govorilo o pripremi za molitvu ili njenim plodovima i slično, bez učenja kako se moli bez prestanka i šta ta molitva znači. Često sam čitao Bibliju i proveravao šta sam čuo u njoj; ali u isto vrijeme nije pronašao željeno znanje. I tako i dalje ostajem u čudu i zabrinutosti.

            Starac se prekrsti i poče govoriti: hvala Bogu, ljubljeni brate, što je u tebi otkrio neodoljivu želju da spoznaš neprekidnu unutrašnju molitvu. Prepoznajte u tome titulu Boga i smirite se, pazeći da se do ovog vremena nad vama odvijala provjera pristanka vaše volje na Božji glas, i da ste shvatili da se ne s mudrošću ovoga svijeta, niti s vanjskom radoznalošću, stižete do nebeske svjetlosti, neprestanom unutrašnjom molitvom, već naprotiv; jednostavnost srca I stoga nije nimalo iznenađujuće što niste mogli čuti o suštinskom djelu molitve, i naučiti nauku kako postići njeno neprekidno djelovanje. I istini za volju, iako mnogi propovijedaju o molitvi, a o njoj postoje mnoga učenja raznih pisaca, ali pošto se sva njihova razmišljanja zasnivaju uglavnom na umu, na rasuđivanju prirodnog uma, a ne na aktivnom iskustvu, oni više uče o pripadnosti molitve nego o suštini. Drugi odlično razmišlja o neophodnosti molitve; drugi – o njegovoj snazi ​​i dobročinstvu: treći o sredstvima za savršenstvo molitve, odnosno o tome da molitva nužno zahtijeva marljivost, pažnju, toplinu srca, čistotu misli, pomirenje sa neprijateljima, poniznost, tugu itd. A šta je molitva? i kako naučiti moliti? – za ova, iako su prva i najnužnija pitanja, vrlo je rijetko naći detaljna objašnjenja od propovjednika ovoga vremena; Stoga su teži za koncept svih njihovih gore navedenih razmatranja i zahtijevaju misteriozno upravljanje, a ne samo školsku nauku. Ali kakva je šteta što nas sujetna, spontana mudrost tjera da Boga mjerimo ljudskim mjerilom. Mnogi potpuno iskrivljeno razmišljaju o molitvi, misleći da pripremna sredstva i podvizi stvaraju molitvu, a ne molitva rađa podvige i sve vrline. U ovom slučaju, greškom zamjenjuju plodove ili posljedice molitve za sredstva i metode za nju, i na taj način degradiraju snagu molitve. A ovo je potpuno neprijatno svetom pismu: jer apostol Pavle daje uputstvo o molitvi sledećim rečima:molim jer prije svega(prije svega)stvaraju molitve. – Ovdje je prvo učenje u apostolovoj izjavi o molitvi da on prije svega opskrbljuje djelo molitve:molim vas, prije svega, molite se. Mnogo je dobrih djela koja se zahtijevaju od kršćanina, ali djelo molitve mora biti na prvom mjestu, jer bez njega se ne može dogoditi nijedno drugo dobro djelo. Nemoguće je bez molitve pronaći put ka Gospodu, razumeti istinu, razapeti telo sa strastima i požudom, prosvetliti se u srcu svetlošću Hristovom i spasiti se bez prethodne, česte molitve. Kažem često, jer je savršenstvo i ispravnost molitve izvan naših okvira, kao sveti apostol Pavle: molićemo se prema vremenu, ne znamo kako će biti. Stoga je samo učestalost, postojanost prepuštena sudbini naše sposobnosti, kao sredstvo za postizanje molitvene čistote, koja je majka svakog duhovnog dobra. Čuvaj svoju majku, i ona će te učiniti detetom, kaže sveti Isak Sirin, nauči da stekneš prvu molitvu i zgodno ćeš vršiti sve vrline. I oni koji nisu upoznati sa praksom i tajanstvenim učenjem roditelja sv

            U ovom intervjuu smo bezosjećajno pristupili gotovo samoj pustinji. Da mi ne bi nedostajao ovaj mudri starac, nego da bih dobio dozvolu svoje želje, požurio sam da mu kažem: učini mi uslugu, pošteni oče, objasni mi šta se podrazumeva pod neprekidnom unutrašnjom molitvom i kako da je naučim: vidim da ti to znaš detaljno i iz iskustva.

Starac je sa ljubavlju prihvatio moju molbu i pozvao me k sebi: dođi sad k meni, daću ti knjigu svetih roditelja, iz koje možeš jasno i detaljno razumeti i naučiti molitvi uz Božiju pomoć. Ušli smo u ćeliju, a starac je počeo govoriti sljedeće: neprekidna unutrašnja Isusova molitva je neprekidno, neprestano prizivanje Božanskog imena Isusa Krista ustima, umom i srcem, uz zamišljanje Njegovog stalnog prisustva, i traženje Njegove milosti, tokom svih aktivnosti u svakoj aktivnosti. Otkriva se u sledećim rečima: Gospode, Isuse Hriste, pomiluj me! A ako se neko navikne na ovaj poziv, osetiće veliku utehu, i potrebu da uvek klanja ovu molitvu da ne može biti bez namaza, a ona će sama od sebe izliti iz njega.

Da li sada shvatate da postoji neprestana molitva? – Vrlo jasno, moj oče! Za ime Boga, nauči me kako da to postignem! – uzviknula sam od radosti.

Čitanje “Dobrota» i duhovni napredak

Kako naučiti moliti, o tome ćemo čitati u ovoj knjizi. Ova knjiga se zoveLjubaznost. Sadrži potpunu i detaljnu nauku neprekidne unutrašnje molitve, koju podučava dvadeset i pet svetaca. otaca, a toliko je visoka i korisna da se smatra glavnim i prvim mentorom u kontemplativnom duhovnom životu i, kako otkriva sveti Nikifor, „bez truda i znoja vodi ka spasenju“.

– Da li je viša i svetija od Biblije? – pitao sam.

– Ne, ona nije ni viša ni svetija od Biblije, ali sadrži u sebi svetlo objašnjenje onoga što je misteriozno sadržano u Bibliji, i nije razumno po svojoj visini za naš kratkovidni um. Predstavljam vam primjer ovoga: sunce je najveća, sjajna i divna svjetlost; ali ne možete to razmatrati i razmatrati jednostavnim, neopterećenim okom. Treba vam čuveno veštačko staklo, iako je milion puta manje i zatamnjeno od sunca, kroz koje biste mogli da gledate ovog prelepog kralja svetla, divite se i primate njegove vatrene zrake. I sveti spisi su sjajno sunce, iLjubaznost– treba ti staklo.

Sada slušajte, čitaću kako naučiti da se molite neprekidno. – Starac je otkrioLjubaznost, pronašao pouku svetog Simeona Novog Bogoslova i počeo: “sedi tiho i sam, pogni glavu, zatvori oči; diši tiše, zaviri maštom u svoje srce, dovedi um, odnosno svoje misli iz glave u srce. Kada dišeš, reci: “Gospode Isuse Hriste, pomiluj me. otjerajte misli, imajte smireno strpljenje i češće ponavljajte ovu vježbu.

Tada mi je starac sve ovo objasnio, pokazao primjer, a čitali smo i saLjubaznostSveti Grigorije Sinait i prep.Kalistai Ignacije. Starac mi je svojim riječima objasnio sve što sam pročitao u Dobrotoljubiji. Sve sam pažljivo slušao s entuzijazmom, upijao sećanje i trudio se da zapamtim što više detalja. Tako smo sjedili cijelu noć i, ne spavajući, otišli do jutra.

Starac me je, puštajući me, blagoslovio i rekao mi, naučivši se moliti, da idem kod njega sa iskrenom ispoviješću i otkrivenjem, jer je bez vjerovanja mentora nezgodno i ne baš uspješno samostalno se baviti unutrašnjim radom.

Dok sam stajao u crkvi, osetio sam goruću revnost da što više proučavam unutrašnju neprekidnu molitvu i zamolio sam Boga da mi pomogne. Onda sam pomislio, kako ću otići starcu po savet ili po duh sa otkrovenjem; na kraju krajeva, ne daju ti da ostaneš u hotelu duže od tri dana, nema apartmana u blizini pustinje? Konačno sam čuo da postoji selo udaljeno 4 milje. Došao sam tamo da tražim mjesto; i na moju sreću Bog mi je pokazao pogodnost. Tu sam unajmila muža na cijelo ljeto da čuva baštu kako bih mogla sama da živim u kolibi u ovoj bašti. Hvala Bogu! – pronašao mirno mesto. I tako je počeo da živi i uči, prema metodi koja mi je pokazana, unutrašnju molitvu, i odlazi starcu.

Nedelju dana sam se marljivo bavio proučavanjem neprestane molitve sam u bašti, baš onako kako mi je starac objasnio. U početku se činilo da je stvar nestala. Tada sam osjetio veliki teret, lijenost, dosadu, silan san i razne misli su me zamaglile. Sa tugom sam otišao do starca i ispričao mu svoju situaciju. On je, ljubazno me dočekavši, počeo da govori: ovo je, dragi moj brate, rat protiv tebe mračnog sveta, kome ništa u nama nije tako strašno kao iskrena molitva, i zato na sve načine pokušava da te spreči i odvrati od učenja molitve. Međutim, neprijatelj ne postupa drugačije nego Božjom voljom i popustljivošću, koliko je nama potrebno. Jasno je da vam je i dalje potreban test poniznosti; i stoga je još prerano dodirnuti viši ulaz srca s pretjeranom revnošću, kako ne bi pali u duhovnu sebičnost.

Ovdje ću vam pročitati o ovom slučaju učenja odLjubaznost. Starac je pronašao učenje velečasnogNikiformonah, i počeo da čita: „ako posle malo truda ne možeš da uđeš u zemlju srca kako ti je objašnjeno, onda uradi ono što ti kažem, i uz pomoć Božiju naći ćeš ono što tražiš. Znaš da je sposobnost govora u grkljanima svakog čoveka. ako hoćeš) i dozvoli mi da stalno govorim: Gospode Isuse Hriste, pomiluj me!

            Ovdje možete čuti kako sveti roditelji u ovom slučaju, rekao je starac. I zato sada morate prihvatiti zapovest sa autoritetom, da stvorite Isusovu molitvu što je više moguće. Evo vam krunice uz koju prvi put izgovarate najmanje tri hiljade molitvi svakog dana. Bilo da stojite, da li sedite, da li hodate ili ležite, recite bez prestanka: Gospode Isuse Hriste, pomiluj me – ne glasno i ne brzopleto; i budite sigurni da vjerno izvodite tri hiljade dnevno, nemojte sami dodavati ili smanjivati. Bog će vam pomoći da postignete kontinuirano djelovanje srca kroz ovo.

Sa zadovoljstvom sam prihvatio ovu narudžbu i otišao kod sebe. Počeo sam da izvodim korektno, i tačno onako kako me je starac naučio. Bilo mi je teško dva dana, a onda je postalo tako lako i poželjno da kada se ne moli, postojala je neka vrsta zahtjeva da se ponovo moli Isusova molitva, i počela se izgovarati ugodnije i lakše, a ne toliko kao prije sa prisilom.

Najavio sam to starcu, a on mi je naredio da klanjam šest hiljada namaza dnevno, govoreći: Budi miran i samo, što je moguće vjernije, trudi se da izvršiš onoliko namaza koji su ti povjereni: Bog će ti se smilovati.

Cijelu sam sedmicu, u svojoj usamljenoj kolibi, svaki dan prolazio kroz šest hiljada Isusovih molitvi, ne mareći ni za što i ne gledajući svoje misli, ma kako se borile; to je sve što je pokušao učiniti, da tačno ispuni starčevu zapovijest, I šta? – Toliko sam navikao na molitvu da kada prestanem da je radim makar na kratko, osećam da koliko god nešto stekao, koliko god nešto i izgubio; Započeću molitvu, i opet u istom trenutku biće lako i utješno. Kada sretneš nekoga, ne želiš više da pričaš, i želiš da budeš sam i da se moliš; navikla se nedelju dana.

Pošto me nije video deset dana, došao mi je u posetu sam starac; Objasnio sam mu svoje stanje. On je, saslušavši, rekao: Sada ste navikli da se molite, gledajte, održavajte i jačajte ovu naviku, ne gubite vrijeme u mraku i uz Božiju pomoć odlučite da ne obavljate uzalud dvanaest hiljada namaza dnevno; Držite se povučenosti, ustajte ranije i idite kasnije u krevet, dolazite kod mene po savjet svake dvije sedmice.

            Počeo sam da radim kako mi je starac naredio, a prvog dana jedva sam stigao da završim svoju dvanaesthiljadu kasno uveče. Drugog dana je to uradio lako i sa zadovoljstvom. U početku sam tokom neprekidnog učenja dove osjetio umor, ili kao da je jezik zaostao i neku ukočenost u vilicama, iako prijatan, zatim lagani i suptilni bol u krovu usne šupljine, zatim sam osjetio lagani bol u palcu lijeve ruke kojim sam prolazio kroz brojanicu, to mi je dalo prijatan osjećaj. U isto vrijeme, činilo se da sve to uzbuđuje i primorava na veće stvaranje molitve. I tako je petog dana vjerno obavio dvanaest hiljada namaza i uz naviku dobio zadovoljstvo i lov.

Nekako, rano ujutro, molitva bi me probudila. Počeo je čitati jutarnje molitve, ali jezik ih nije vješto izgovarao i sva je želja prirodno težila da stvori Isusovu molitvu. A kad sam to počeo, kako je postalo lako i utješno, a jezik i usta kao da su se sami izgovarali bez moje prisile! Ceo dan sam proveo u radosti i kao da sam bio otuđen od svega drugog, kao da sam na drugoj zemlji i lako obavio dvanaest hiljada namaza u ranim večernjim satima. I ja sam zaista htio da se pomolim, ali nisam se usudio učiniti ono što je starac naredio. Na ovaj način i drugih dana nastavio sam prizivati ​​ime Isusa Krista s lakoćom i privlačnošću prema njemu.

Zatim je otišao kod starca po otkrovenje i ispričao mu sve detalje. Poslušavši, počeo je da govori: hvala Bogu što se u tebi otkrio lov i lakoća molitve. Ovo je prirodna stvar, koja proizlazi iz čestih vežbi i podviga, baš kao mašina, u kojoj se glavni točak daje pritiskom ili silom, koji dugo radi sam; a da bi nastavio svoje kretanje, ovaj točak mora biti podmazan i gurnut. Dakle, vidite li kakvim je divnim sposobnostima čovjekoljubivi Bog dao čak i čulnu prirodu čovjeka, koja se može osjetiti i izvan milosti, a ne u pročišćenoj čulnosti i u grešnoj duši, kao što ste i sami već iskusili? I kako je divno, divno i prijatno, kada je Gospodu drago da otvori dar spontane duhovne molitve i očisti dušu od strasti? Ovo stanje nije prikazano, a otkriće ove molitvene tajne je predokus slatkoće nebeske zemlje. Tragateljima Gospoda ovo će se svidjeti u jednostavnosti srca punog ljubavi! Sada vam dopuštam: molite se koliko god želite, što je više moguće, pokušajte sve svoje budne sate posvetiti molitvi i bez oklijevanja zazivajte Isusovo ime! Hriste, ponizno se predajući volji Božjoj i čekajući pomoć od Njega: verujem da te On neće ostaviti i da će usmeriti tvoj put.

            Prihvativši ovo uputstvo, proveo sam celo leto u neprestanoj usmenoj molitvi Isusu i bio sam veoma miran. U snu sam često sanjao da klanjam molitvu. A tokom dana, ako bih slučajno sreo nekoga, svi su mi se činili ljubazni kao rođaci, iako nisam imao posla s njima. Same misli su se potpuno stišale, i nisam razmišljao ni o čemu, osim o molitvi, da slušam kojoj je um počeo da se priklanja, a samo srce je počelo da oseća toplinu i neku vrstu prijatnosti. Kada bi se desilo da dođe u crkvu, duga pustinjska služba izgledala je kratko i više nije bila zamorna za snage, kao prije. Moja skrovita koliba činila mi se divnom palatom, i nisam znao kako da zahvalim Bogu što mi je poslao tako jadnog grešnika, tako spasonosnog starješinu i mentora.

Smrt starca i početak samostalnog puta

Ali kratko sam se služio uputama mog dobrog i bogomudrog starca – na kraju ljeta je umro. Nakon što sam se sa suzama oprostio od njega, zahvalivši mu na očinskom učenju mene, jadnog, molio sam za njim da blagoslovi krunicu s kojom se uvijek molio. Tako da sam ostao sam. Konačno, ljeto je prošlo i bašta je očišćena. Počeo sam da živim nigde. Čovek me je obračunao, dao mi dve celine za čuvanje, i prosuo kesu krekera na cestu, a ja sam opet otišao da putujem na razna mesta; ali više nije hodao po potrebi kao prije; prizivanje imena Isusa Hrista razveselilo me na putu, i svi ljudi su postali ljubazniji prema meni, kao da su me svi počeli voleti.

Jednog dana sam počeo da razmišljam, gde da stavim novac dobijen za održavanje bašte i za šta da ga koristim? IMA! stani! Starca više nema, nema ko da uči; Ja ću sebi kupitiLjubaznost, i naučiću unutrašnju molitvu od njega. Prekrstio sam se i otišao sa molitvom. Stigao je do jednog provincijskog grada i počeo da pita Dobrotoljubstvo u redovima; Našao sam ga na jednom mjestu, ali i tada traže tri kompletna, a ja imam samo dva; cjenkao se, cjenkao se, ali trgovac nikako nije popustio; na kraju je rekao: Idi u ovu crkvu, tamo pitaj crkvenog upravnika; on ima tako staru knjigu, mozda ti je pokloni za dvije cjeline. Otišao sam i zaista kupio za dvije cjeline ljubaznost, sav izubijan i star; drago mi je da ga je Abijak popravio, pokrio ga krpom i stavio u torbu s mojom Biblijom.

            Tako sada hodam i stalno se molim Isusovom molitvom, koja mi je draga i slađa od svega na svijetu. Ponekad hodam sedamdeset versta ili više dnevno, a ne osećam da hodam; ali osjećam samo da se molim. Kada me obuzme jaka hladnoća, počinjem intenzivno moliti se i uskoro će mi biti toplo. Ako glad počne da me obuzima, češće ću prizivati ​​ime Isusa Hrista i zaboraviti da sam hteo da jedem. Kada se razbolim, počnu da me bole leđa i noge, počnem da slušam molitvu i ne osećam bol. Ko me uvrijedi, sjećat ću se samo kako se uživa u Isusovoj molitvi; odmah će proći uvreda i ljutnja i sve ću zaboraviti. Pomalo sam poludio, nemam brige ni za šta, ništa me ne zaokuplja, ne bih gledao ništa nemirno, i bio bih sam; samo iz navike se želi neprestano stvarati molitvu, a kada to činim, jako se zabavljam. Bog zna šta mi se dešava. Naravno, sve je to čulno, ili, kako reče pokojni starac, prirodno i veštačko od veštine; ali se još ne usuđujem da počnem da učim i savladavam duhovnu molitvu u svom srcu, zbog svoje nedostojnosti i gluposti. Čekam čas volje Božije, nadajući se molitvama mog pokojnog starca. Stoga, iako nisam postigao neprekidnu samodjeluću duhovnu molitvu u svom srcu, ali hvala Bogu, sada jasno razumijem značenje izreke koju sam čuo od Apostola:
      “Molite se bez prestanka.”

Priča prijatelja

Putovanje po Sibiru i priča o Kapetanu

Dugo sam putovao po raznim mjestima uz Isusovu molitvu koja me je hrabrila i tješila na svim putevima, na svim sastancima i prilikama. Konačno sam osjetio da bi bilo bolje ostati negdje na jednom mjestu, i za ugodnu samoću i za učenjeLjubaznost, koju čitam čak i po malo, šuškajući se tokom noći, ili tokom dnevnog odmora; međutim, postojala je snažna želja da se neprestano udubljuje u to, i sa verom da se iz njega izvlači istinska pouka za spas duše kroz srčanu molitvu. Ali kako, u skladu sa ovom mojom željom, nisam mogao nigdje da se zaposlim, ni na kakvom ručnom radu, zbog nekorištenja lijeve ruke od djetinjstva; i stoga, ne mogavši ​​da imam stalno sklonište, otišao sam u sibirske zemlje, kod svetog Inokentija Irkutskog, s namjerom da zanemim po šumama i stepama Sibira, pa bi zato bilo zgodnije baviti se molitvom i čitanjem. Tako sam hodao, ali sam bez prestanka klanjao usmenu molitvu. Konačno, nakon kratkog vremena, osetio sam da je sama molitva nekako počela da se kreće u srce, odnosno da je srce za vreme svog uobičajenog otkucaja počelo da govori sebi molitvene reči sa svakim otkucajem, na primer: 1) Gospode, 2) Isuse, 3) Hriste, itd. Prestao sam da izgovaram molitvu ustima, i počeo sam pažljivo da slušam šta mi srce govori; sećajući se kako mi je pokojni starac objasnio kako je bilo prijatno. Tada je počeo osjećati suptilni bol u svom srcu, a u mislima toliku ljubav prema Isusu Kristu da se činilo da će, kad bi Ga vidio, jurnuti na Njegove noge, i neće ih pustiti iz ruku, slatko lobirajući, do suza, već zahvaljujući činjenici da On daje takvu utjehu za svoje ime, draga.

Kasnije je u srcu počelo da se javlja neka vrsta blagotvornog zagrevanja, koja se širila po grudima. Ovo me posebno okrenulo marljivom čitanjuLjubaznost, kako bih i povjerovao svojim osjećajima i naučio dalje prakticiranje molitve unutrašnjeg srca; jer sam se bez tog vjerovanja bojao da ne upadnem u ljepotu, ili da neću preduzeti prirodne radnje za blagodat, i da me neće impresionirati brzo sticanje molitve, kako sam čuo od pokojnog starca. I zato sam više hodao noću, a dane uglavnom provodio čitajući Dobrotoljubiju, sedeći u šumi ispod drveća. Ah, koliko mi je novog, koliko mudrog i još nepoznatog štiva otkrilo! Vežbajući u tome, jeo sam takvo zadovoljstvo koje do sada nisam mogao ni da zamislim. Zaista, iako su neki odlomci bili nerazumljivi kada su ih pročitali mom besmislenom umu, posledice koje dolaze iz molitve srca objasnile su mi nesporazum; osim toga, povremeno sam u snu viđao svog pokojnog starca, koji mi je mnoge stvari objašnjavao i sve više naginjao moju budalastu dušu poniznosti. Tako sam uživao dva ljetna mjeseca. Više sam putovao po šumama i stazama: da dođem u neko selo, tražio bih kesu čvaraka, i šaku soli, i polio cveklu vode, i opet išao sto versta.

Od grijeha moje jadne duše, ili od potrebe za duhovnim životom, ili od boljeg pouka i iskustva, pred kraj ljeta počela su se javljati iskušenja. Naime: izašao sam na glavnu cestu, u sumrak su me sustigla dvojica ljudi koji su izgledali kao vojnici; počeo da traži novac. Kada sam rekao da nemam ni pare, nisu vjerovali i prkosno su vikali: “Lažeš! Putnici skupljaju mnogo novca!” Jedan od njih je rekao: „S njim nema šta da se priča“, i udario me batinom po glavi tako da sam pao u nesvest. Ne znam koliko dugo sam ležao bez svesti; ali kad sam se probudio, vidio sam da ležim kraj šume blizu puta, sav pocijepan i moje torbe više nema; samo su konopci na kojima je nošen bili isječeni. Hvala Bogu da mi nisu uzeli pasoš koji mi je bio u starom šeširu, da bih mogao što prije svjedočiti gdje je potrebno. Kada sam ustao, gorko sam plakao, ne toliko zbog glavobolje, koliko zbog mojih knjiga, Biblije iLjubaznostkoje su bile u torbi. Ni danju ni noću nisam prestajao da tugujem i plačem. Gdje je sada moja Biblija koju sam čitao od djetinjstva i koju sam uvijek imao sa sobom? Gdje je moja dobročinstvo, iz koje sam crpio i pouku i utjehu? Ja, jadnik, izgubio sam i prvo i poslednje blago u životu, a još mu ga nije bilo dosta. Radije bih bio potpuno ubijen nego da živim bez ove duhovne hrane! Ne mogu ponovo da ih kupim!

Dva dana jedva sam pokretao noge, iscrpljen ovom tugom; a trećeg, potpuno iscrpljen, pao je pod grm i zaspao. Pa vidim u snu, kao da sam u pustinji u ćeliji svog starca, oplakuje svoju tugu. Starac je, tješeći me, počeo da govori: ovo je lekcija za tebe da budeš nepristrasan prema zemaljskim stvarima za udobnije putovanje u nebo. To vam je dozvoljeno da ne padnete, a požuda je duhovna. Bog želi da kršćanin potpuno odbaci svoju volju, želju i svaku strast prema njemu i da se potpuno preda Njegovoj Božanskoj volji. On sređuje sve slučajeve za dobrobit i spas čovjeka.Svi žele da budu spašeni. I zato se razveseli i vjeruj dasa iskušenjem, Gospod će stvoriti višak. I uskoro ćete se utješiti mnogo više nego što ste sada tužni. Sa ovim rečima sam se probudio, osetio jačanje svoje snage, a u duši, kao neka zora i smirenje. Neka bude volja Božija, rekoh, prekrstim se, ustadoh i otiđoh. Molitva je ponovo počela da deluje u mom srcu kao i pre, i tri dana sam putovao mirno.

            Odjednom sustičem grupu rudara na putu, koje prati konvoj. Upoređujući se s njima, vidio sam dvoje ljudi koji su me opljačkali, a kako su dolazili s druge strane, pao sam im pred noge i uvjerljivo ih zamolio da mi kažu gdje su moje knjige? Prvo nisu obraćali pažnju na mene, a onda je jedan od njih počeo da govori: ako nam nešto date, reći ćemo vam gde su vaše knjige. Daj nam celinu. Zakleo sam se da ću dati, svakako ću dati, čak i ako tražim svet za Hrista; evo, kad hoćeš, uzmi moj pasoš kao zalog. Rekli su da se moje knjige prevoze u vagonu, zajedno sa ostalim ukradenim stvarima od njih. Kako da ih nabavim? Pitajte za kapetana koji nas prati. Odjurio sam do kapetana i detaljno objasnio. Usput, pitao me je: znaš li ti stvarno čitati Bibliju? Ne samo da mogu sve da pročitam, odgovorio sam, nego mogu i da napišem: videćete natpis na Bibliji da je moje; ali moj pasoš pokazuje isto ime i nadimak. Kapetan je počeo da govori: Ovi prevaranti su odbegli vojnici, živeli su u zemunici i opljačkali mnoge. Jučer ih je uhvatila pametna rupa iz koje su hteli da pogode trojku. Pretpostavljam da ću vam pokazati vaše knjige kada budu ovdje; ali ti idi spavati s nama; nije daleko, ima četiri verste, inače nećete morati da zaustavljate etapu i voz. Otišao sam s radošću do konja jahaćeg kapetana i razgovarao s njim. Vidio sam da je dobar i pošten čovjek, a nije više mlad. Pitao me ko sam, odakle sam i kuda idem. Odgovorio sam na sve istinito; i tako smo stigli do kolibe za prenoćište. On, pronašavši moje knjige, dade mi ih i reče: gde ćeš noću, prenoćićeš ovde u mojoj sali. Ja sam ostao.

Kada sam dobio knjige, bilo mi je toliko drago da nisam znao kako da zahvalim Bogu; pritisnuo knjige na moja grudi i držao ih sve dok mi ruke nisu bile okoštale. Suze su mi tekle iz očiju od radosti, a srce mi je slatko kucalo od oduševljenja!

Kapetan me je, gledajući me, upitao: Jasno je da voliš da čitaš Bibliju. Nisam mogao da odgovorim na to od radosti, samo sam plakao. Nastavio je: Ja sam, brate, svaki dan pažljivo čitao Jevanđelje. Istovremeno je otkopčao uniformu i skinuo malo Jevanđelje iz kijevske štampe, sve iskovano u srebru. Sedi, reći ću ti šta me je dovelo do ovoga. Ali poslužite nam večeru!

            Seli smo za sto, kapetan je počeo da priča: Ja sam od malih nogu služio vojsku, a ne u garnizonu; poznavao je službu i volio je biti glavni, kao dobar zastavnik. Ali ljeta su bila mlada, prijatelji također; nažalost, navikao sam se na piće, ali se na kraju pojavila i bolest pijanstva; kada ne pijem, dobar sam oficir, ali ako pušim, biću u krevetu šest nedelja. Dugo su me trpjeli, konačno su me grubošću načelnika opijali, tri godine su me učinili vojnikom, sa premještajem u garnizon; a ako se ne ispravim i prestanem da pijem, prijetili su mi najstrožom kaznom. U ovom nesretnom stanju, ma koliko se trudio da se suzdržavam, i koliko god se zbog toga lečio, nisam mogao da napustim svoju strast, i zato su hteli da me prebace u zatvorske kompanije. Nakon što sam ovo čuo, nisam znao šta da radim sa sobom.

Jednog dana sam sjedio u kasarni i razmišljao. Odjednom nam je ušao monah sa knjigom za zbirku za crkvu. Ko je mogao, predao se. Prilazeći mi je upitao: “Zašto si tako tužan?” Ja sam, razgovarajući s njim, ispričao svoju tugu; monah je, saosećajući sa mojom situacijom, počeo: isto je bilo i sa mojim rođenim bratom, i to mu je pomoglo: njegov duhovni otac mu je dao Jevanđelje, i čvrsto naredio da kad god želi vina, pročita barem jednu glavu iz Jevanđelja; da je želio ponovo, pročitao bi sljedeće poglavlje ponovo. Moj brat je to počeo da radi, i za kratko vreme njegova strast za pićem je nestala, a sada već petnaest godina nije uzeo ni kap hmelja u usta. Uradite to i videćete prednosti. Imam jevanđelje, valjda ću ti ga donijeti.

            Nakon što sam to čuo, rekao sam mu: Gdje mi može pomoći tvoje jevanđelje kad me ni trud ni medicinska pomoć ne mogu zadržati? Rekao sam ovo jer nikada nisam čitao jevanđelja. Nemojte to govoriti, usprotivio se monah, uvjeravam vas da će biti od koristi. Sutradan mi je monah doneo ovo Jevanđelje. Otvorio sam, pogledao, pročitao i rekao: neću uzeti; ovde nećeš ništa razumeti; i nisam navikao da čitam crkveni pečat. Monah me je nastavio ubeđivati ​​da u rečima Jevanđelja postoji sila blagodati; jer ono što je napisano u njemu je ono što je sam Bog govorio. Nije neophodno da ne razumete, samo pažljivo pročitajte. Jedan svetac je rekao: ako ne razumete Reč Božiju, onda demoni razumeju ono što čitate i drhte; na kraju krajeva, pijana strast nužno uzbuđuje demone. Ali evo šta ću vam reći: Jovan Zlatousti piše da čak i sam hram u kojem se čuva Jevanđelje plaši duhove tame i da je nezgodno dostupan njihovim trikovima. Ne sećam se – dao sam nešto tom monahu, uzeo od njega ovo Jevanđelje i stavio ga u kutiju sa ostalim stvarima i zaboravio na to. Nakon nekog vremena došlo je vrijeme da pitam, smrt je htjela vino, i brzo sam otključao kutiju da uzmem novac i otrčam u krčmu. Prvo što mi je upalo u oči bilo je Jevanđelje i brzo sam se setio svega što mi je monah rekao, razvio ga i počeo prvo da čitam 1. poglavlje Mateja. Pročitavši je do kraja, ništa nisam razumio; i zapamtio da je monah rekao: nema potrebe da ne razumete, samo pažljivo pročitajte. Dozvolite mi, mislim, da pročitam još jedno poglavlje; Pročitao sam i postalo mi je jasnije. Dajte i treće; čim je pokrenuo, odjednom je zazvonilo u baraci: na mjesta na krevetima. Stoga je bilo nemoguće izaći preko kapije; pa sam ostao.

Ujutru ustajući i smještajući da odem na vino, pomislih: pročitaću jedno poglavlje iz Jevanđelja, šta će biti? Pročitao sam i nisam otišao. Opet sam htio vino; Počeo sam da čitam i postalo mi je lakše. Ovo me razveselilo; i na svaki poriv za vinom počeo sam da čitam na čelu Jevanđelja. Od tada je sve bilo lakše, konačno, čim je završio sva četiri jevanđelista, strast za pićem je potpuno nestala i postala je gadost. I tačno dvadeset godina nisam pio ni jedno opojno piće.

Svi su bili iznenađeni ovakvom promjenom: nakon tri godine ponovo sam unapređen u čin oficira, pa u sljedeće činove, i konačno, postao sam komandant. Oženio sam se, žena mi je bila ljubazna, obogatili smo se, a sada, hvala Bogu, živimo, i pomažemo siromašnima, snagom mokraće, prihvatamo čudne. Već imam sina koji je oficir i zgodnog momka.

            Slušaj, pošto sam se izliječio od pijanstva, zavjetovao sam se, svaki dan, do kraja života, da ću čitati jevanđelje, po cijelom jevanđelistu za jedan dan; uprkos svim preprekama. To je ono što sada radim. Ako se u mojoj kancelariji mnogo dešava, a ja sam jako umoran, onda ću uveče, ležeći, naterati ženu ili sina da preko mene pročitaju ceo Evanđelist, i tako se striktno pridržavam ovog svog pravila. U znak zahvalnosti i na slavu Božju uokvirila sam ovo Jevanđelje u čisto srebro i uvek ga nosim na grudima.

Sa zadovoljstvom sam slušao ove kapetanove govore, pa sam mu rekao: Isti primer sam video: u našem selu, u fabrici, jedan majstor je bio veoma vešt u svom poslu, dobar i drag majstor, ali je, nažalost, i pio, i to često. Jedan bogobojažljiv čovjek mu je savjetovao da, kada želi vino, izgovori 33 Isusove molitve, u čast Presvetog Trojstva, a prema broju od trideset i tri godine zemaljskog života Isusa Krista. Gospodar je poslušao, počeo to da radi i ubrzo prestao da pije. Ali šta drugo? nakon tri godine otišao je u manastir.

A šta je više, upitao je kapetan – Isusova molitva ili Jevanđelje? – Svejedno je, odgovorio sam, – da je Jevanđelje Isusova molitva; jer Božansko ime Isusa Hrista sadrži sve jevanđeoske istine. Sveti Oci kažu da je Isusova molitva sažetak cijelog Evanđelja.

Konačno smo se pomolili; kapetan je počeo čitati Jevanđelje po Marku od početka, a ja ću slušati i stvarati molitvu u svom srcu. U dva sata ujutro kapetan je završio Evanđelistu, a mi smo otišli na počinak.

Kao i obično, ustao sam rano ujutro; su još spavali, a čim je počelo da svane, pojurio sam svojoj voljenojLjubaznost. Sa kakvom radošću sam ga otvorio! Kao da je video svog oca, koji je bio daleko, ili kao da je video prijatelja koji je ustao iz mrtvih. Lobirao sam kod njega i zahvalio Bogu što mi ga je vratio; odmah sam počeo da čitam “TeoliptusFiladelfijski”, u 2. delu Dobrotoljubija. Iznenadilo me njegovo učenje, u kojem istovremeno predlaže jednom istom čovjeku da pošalje tri različite stvari: sjedenje za jelom, kaže, daj hranu tijelu, čitanje uhu i molitvu umu. Ali sećanje na poslednju, radosnu večer, doživljeno mi je zapravo omogućilo ovu misao. I tu mi se otkrila tajna da um i srce nisu isto.

Kada je kapetan ustao, izašao sam da mu se zahvalim na ljubaznosti i da se oprostim od njega. Dao mi je čaj, dao mi cijelu i pozdravio se. Pa sam krenuo svojim putem, radujući se.

            Prošavši verstu, sjetio sam se da sam vojnicima obećao punu, koju sada neočekivano imam. Da li da im dam ili ne? Jedna misao mi je rekla: tukli su te i opljačkali, a ne mogu to iskoristiti u svoju korist, jer su uhapšeni. I druga misao je zamišljala nešto drugo: zapamtite šta piše u Bibliji: “Ako tvoj neprijatelj hoće, uguši ga. . Uvjeren, vratio sam se, i tek što sam se približio pozornici, iznijeli su sve kolijere da ih odvezu do sljedeće stanice; Brzo sam pritrčala, stavila bivšeg dečka u ruke i rekla: pokajte se i molite se: Isus Hristos je čovekoljubiv, On te neće ostaviti! I time ih je ostavio i krenuo u drugom pravcu.

Prešavši 50 versta glavnim putem, odlučio sam da se obratim vodiču za više samoće i pogodnije čitanje. Dugo sam šetao šumama, povremeno sam nailazio na mala sela. Ponekad je provodio cijeli dan u šumi, marljivo čitajućiLjubaznost; Od njega sam dobio mnogo čudnih saznanja. Moje srce je bilo zapaljeno za sjedinjenje s Bogom, uz pomoć unutrašnje molitve, koju sam nastojao naučiti, pod vodstvom i kontrolom Dobrote; a istovremeno sam bio tužan što još nisam našao sklonište u kojem bih mogao mirno da se bavim čitanjem sve vreme.

Tada sam i ja čitao svoju Bibliju i osjetio da sam počeo jasnije da je razumijem, za razliku od ranije, kada mi se toliko toga činilo neshvatljivim, i često sam bio iznenađen. S pravom kažu sveti roditelji daLjubaznostje ključ za otključavanje misterija Svetog pisma. Upravljajući ovim, počeo sam djelimično da razumijem tajno značenje Riječi Božje; počelo mi se otkrivati šta je najskrivenija tajna srca čoveka, šta je prava molitva, šta je obožavanje duha, šta je carstvo u nama, šta je neizrecivi zahtev uzdahnućeg Duha Svetoga, da ćeš biti u meni, da mi daš svoje srce, to znači obuci se u Hrista, to znači da se obučeš u Hrista, to znači zaručenje u našem srcu, to znači zaručenje u našem srcu itd. moli se srcem, sve što me je okruživalo pojavilo mi se u divnom obliku: drveće, trava, ptice, zemlja, vazduh, svetlost, sve kao da mi govori da postoje za čoveka, svedoči o ljubavi Božijoj prema čoveku i sve se moli, sve peva slavu Božiju. I iz ovoga sam shvatio ono što se u Dobrotoljubiji naziva “upravljanje riječima stvorenja” i vidio sam način na koji možete razgovarati sa Božjim tvorevinama.

Sastanak sa šumarom u zabačenoj šumi

Dugo sam ovako putovao. Konačno je ušao u tako zabačeno mjesto da tri dana nije naišao ni na jedno selo. Moji krekeri su nestali, a ja sam bio jako tužan da ne umrem od gladi. Kada sam počeo da se molim srcem, moj očaj je prošao, potpuno sam se prepustio volji Božijoj i postao sam vedar i smiren. Nekoliko ih je prošlo putem koji je ležao u blizini ogromne šume, ja sam ispred sebe vidio dvorišnog psa koji je istrčao iz te šume; Pozvao sam je, a ona je, prilazeći, počela da me miluje; Radovao sam se i mislio: ovo je milost Božja! – sigurno stado pase u ovoj šumi, a naravno da je to pitomi pastirski pas ili je možda lovac u lovu; ili tako, ili tako, ali bar mogu moliti za malo kruha, jer nisam jeo drugi dan, ili mogu pitati gdje je obližnje selo. Vrativši se na moju stranu i videvši da mi nema šta da uzme, pas je ponovo otrčao u šumu uskom stazom kojom je došao do puta. Pratio sam je; prešavši dve stotine hvati, između drveća je video da je pas ušao u rupu iz koje je počeo da laje.

Mršav, blijed čovjek srednjih godina izlazi kroz debelo drvo. Pitao me je kako sam dospio ovdje? Pitao sam ga zašto je ovdje? I lepo smo razgovarali. Čovjek me je pozvao u svoju zemunicu i objavio mi da je on šumar i da čuva ovu šumu koja je prodata za sječu. Ponudio mi je hljeb i sol i počeli smo razgovor. Zavidim ti, rekoh, što možeš tako udobno da živiš sam od ljudi, a ne kao ja – lutam od mesta do mesta, i borim se među svim ljudima. Ako ima lova, kaže, onda vjerovatno i vi živite ovdje, nedaleko od bivšeg čuvara je stara zemunica, iako se srušila, ali u njoj se može živjeti i ljeti. Imate pasoš. Imaćemo hleba, donose mi svake nedelje iz našeg sela; evo potoka koji nikad ne presušuje. Ja sam, brate, deset godina jeo samo jedan hljeb i pio vodu i nikad ništa više. Da, u tome je stvar, na jesen kad ljudi završe sa poslom, doći će čovjek od dvije stotine radnika i posjeći ovu šumu, onda neću imati ništa ovdje, a ni tebi ne daju da živiš.

Nakon što sam sve ovo čuo, bio sam toliko sretan da bih mu pao pred noge. Nisam znao kako da zahvalim Bogu na takvoj milosti. Ono za čim sam čeznuo, šta sam želeo, sada neočekivano dobijam. Duboka jesen je još četiri mjeseca predaleko, pa mogu iskoristiti tišinu i smirenost koja je u ovo doba zgodna za pažljivo čitanjeLjubaznostnaučiti i postići neprestanu molitvu u srcu. Tako sam rado ostao dok mi nije naznačeno vrijeme za život u zemunici. Razgovarali smo dalje sa ovim jednostavnim bratom; počeo mi je pričati svoj život i svoja razmišljanja.

            Ja, rekao je, nisam bio poslednji u svom selu, imao sam veštinu, farbao sam kumač i plavio farbe, i živeo u izobilju, iako ne bez greha: mnogo sam varao u trgovini, džaba se klanjao Bogu; opsovao majku, napio se i potukao. U našem selu je bio jedan starac koji je imao staru, staru knjigu o strašnom sudu. Išao je u pravoslavne crkve i čitao i za to je dobijao novac; išla da me vidi. Nekad bi mu dao deset kopejki, pa sve do petlova. Ovdje sam slušao, sjedio na poslu, a on je čitao kakve će nas muke imati u paklu, kako će se živi promijeniti, a mrtvi ponovo ustati, kako će Bog doći da sudi, kako će anđeli trubiti i kakva će vatra i smola biti, i kako će crv pojesti grešnike. Jednog dana, kada sam ovo slušao, uplašio sam se, pomislio sam: ne mogu izbjeći muke! Čekaj, ja ću natjerati svoju dušu da spase, možda ću oprostiti svoje grijehe. Razmišljao sam, razmišljao i odustao od posla, prodao kuću i, kako sam bio usamljen, otišao sam policajcima s nadom da će mi svijet dati kruh, odjeću i voštane svijeće za moj oproštaj.

Tako ja ovdje živim više od 10 godina; jedu samo jednom dnevno, a zatim jedan hleb i vodu; svake noći ustajem od prvih petlova i klanjam se svjetlu; kada se molim, zapalim sedam svijeća ispred slika. Tokom dana, kada dvorim šumu, nosim lance od dva kilograma na golo tijelo. Ne kunem svoju maćehu, vino. i ne pijem pivo, i ne svađam se ni sa kim, ne poznajem žene i devojke iz porodice.

U početku sam bio spremniji da živim na ovaj način, ali pred kraj me napadaju neumoljive misli. Bog zna hoćeš li ti oprostiti svoje grijehe, a život je težak. Ali da li je tačno ono što piše u knjizi? Gdje se čini da je osoba uskrsnula? Drugi je mrtav stotinu godina ili više, a njegovog pepela više nema. A ko zna da li će biti pakla ili ne? Uostalom, niko sa tog sveta nije došao; čini se da kada osoba umre i trune, ona nestaje. Možda su knjigu napisali sami svećenici i pretpostavljeni da nas budale uplaše da živimo skromnije. Pa i na zemlji živiš u muci i nećeš se ničim utješiti, i neće biti ničega na onom svijetu, pa koja je svrha ovoga? Zar nije bolje živjeti hladnije i veselije na zemlji? Ove misli me bore, nastavio je, i bojim se da se više ne bih uhvatio u koštac s bivšim majstorom pecanja!

Slušajući ovo, bilo mi ga je žao, i pomislio sam u sebi: kažu da su samo naučnici i inteligentni ljudi slobodni mislioci i ne veruju ni u šta, evo nam braće – prosti ljudi koji smišljaju očaj! Vidi se da je mračnom svijetu dozvoljen pristup svima, a možda pogodnije napada jednostavne. Koliko možete biti mudri i ojačati protiv neprijatelja duše sa Riječju Božjom. Dakle, da bih što više pomogao i podržao vjeru u ovog brata, uzeo samiz moje torbe Ljubaznost, pronašao je poglavlje monaha Isihija, pročitao ga i počeo mu objašnjavati da uzdržavanje od grijeha, strah radi muke, nije uspješno i beskorisno, te je nemoguće da se duša oslobodi umišljenih grijeha, niti spase od duševnih grijeha. Dakle, sve se to postiže unutrašnjom molitvom, i ne samo, dodao sam, strahom zarad paklenih muka, nego čak i željom radi carstva nebeskog, ako neko počne da čini spasonosne podvige, onda sveti oci to zovu najamničko delo. Kažu da je strah od muke put roba, a želja za nagradom u kraljevstvu je put najamnika. A Bog želi da mu idemo sinovski, odnosno da se iz ljubavi i marljivosti prema Njemu ponašamo pošteno i uživamo u spasonosnoj zajednici s Njim u duši i srcu.

Koliko god se ne iscrpljujete – radite fizički rad i podvige koji god želite; ali ako nemaš uvijek Boga u svom umu, i neprestanu Isusovu molitvu u svom srcu, onda nikada nećeš biti miran od svojih misli, i uvijek ćeš biti sklon grijehu, čak i u najmanjim slučajevima. Uzmi, brate, da bez prestanka vršiš Isusovu molitvu; jer vam je u ovoj osami moguće i zgodno; uskoro ćete vidjeti prednosti. Bezbožne misli neće doći, vjera i ljubav prema Isusu Kristu će vam se otkriti; naučićete kako će mrtvi ustati, a strašni sud će vam se činiti istinitim koliko i biti. A u srcu će biti takva lakoća i radost od molitve da ćete se iznenaditi i više vam neće biti dosadno i neugodno zbog svog spasonosnog života.

Tada sam mu, koliko sam mogao, objasnio kako da počne i kako da nastavi neprekidnu Isusovu molitvu i kako o tome zapovijeda Riječ Božja, i sveti roditelji. Činilo se da je vjerovatno pristao na to i smirio se. Nakon toga sam raskinuo s njim i zatvorio se u staru zemunicu koja mi je naznačena.

Samo prakticiranje Isusove molitve

Bože moj! kakvu sam radost, mir i ushićenje osetio čim sam zakoračio preko praga ove pećine, tačnije groba; činila mi se divna kraljevska palata, puna svake udobnosti i veselja. Sa radosnim suzama sam zahvaljivao Bogu i rasuđivao: sada, u takvom miru i tišini, treba pažljivo paziti na svoj posao i moliti Gospoda za opomenu. Dakle, pre svega, počeo sam da čitamLjubaznost, sve u redu, od početka do kraja, sa velikom pažnjom. Za kratko vrijeme sam sve pročitao i vidio kakva je mudrost, svetost i dubina u tome. Ali kako se piše o mnogo različitih tema, i raznih uputstava svetih otaca, onda nisam mogao sve da razumem i stavim na jedno mesto sve što sam želeo da naučim, posebno o unutrašnjoj molitvi, da bih iz toga izvukao metodu proučavanja neprekidne automatske molitve u srcu. A ja sam to zaista želeo, po zapovesti Božijoj preko Apostola:Ljubomoran na velike poklone  i također:Ne gasi duh  . Mislio, mislio, kako biti? Nedostaje mi uma, pojmova takođe, nema ko da objasni. Počeću da gnjavim Gospoda molitvom; Možda će me Gospod nekako podsetiti. Nakon toga, cijeli dan nisam radio ništa, sve dok sam bio u neprestanoj molitvi, ne prestajući ni u jednom trenutku; misli su mi se smirile i zaspao sam: pa vidim u snu, kao da sam u ćeliji svog pokojnog starca, a on tumačiLjubaznost, i kaže: ova sveta knjiga je puna velike mudrosti. To je misteriozno blago razumijevanja tajnih Božjih sudbina. Nije dostupan na svim mjestima i ne svima; međutim, prema mjeri svakog razumijevanja, sadrži takve upute, za mudre – mudre, za jednostavne – jednostavne. I zato vi, opraštači, ne treba da je čitate redom kojim su knjige svetih roditelja jednu po jednu. Tamo je ovaj poredak teološki; a neučena osoba koja želi da uči od Dobrote unutrašnje dove treba da je pročita ovim redom:

1) Prvo pročitajte knjiguNikiformonaštvo (u 2 dijela); zatim 2) cijelu knjigu Grigorija Sinaita, osim kratkih poglavlja; 3)Simeon Novi Bogoslovo tri oblika molitve i jednoj riječi o vjeri; a prema ovome 4) knjigaCallistai Ignacije. Ovi oci sadrže potpunu pouku i učenje o unutrašnjoj molitvi srca, razumljivo svima.

A ako želite da vidite još jasnije uputstvo o molitvi, onda je pronađite u 16 sati. slika molitve svetog patr.KalistaKonstantinopolja. Ja, kao da, držim u rukama svojeLjubaznost, počeo je tražiti navedeno uputstvo, ali ga nije mogao ubrzo pronaći. Sam starac, prelistajući nekoliko stranica, reče: Evo ga! Označit ću vam to i, podižući ugalj sa zemlje, podvučen na margini knjige, uz pronađeni članak. Sve što je starac govorio, pažljivo sam slušao i trudio se da što čvršće i detaljnije zapamtim.

Probudio sam se, a pred zoru sam ležao i ponavljao u sjećanju sve što sam vidio u snu i što mi je starac rekao. Konačno sam počeo da razmišljam: Bog zna da li je duša pokojnog starca moja, ili su moje sopstvene misli tako podešene, jer često i mnogo razmišljam oLjubaznosta o starcu? Ustao sam sa ovim iznenađenjem, već je svanulo. I šta? Vidim na kamenu, koji je bio umesto stola u mojoj zemunici, nesavijenu Dobrotu na istom mestu na koje mi je starac pokazao i podvukao ugljem, baš kao što sam video u snu, čak je i sam ugalj ležao pored knjige. To me je iznenadilo, jer se čvrsto sjećam da knjiga nije bila ovdje od večeri; bila mi je presavijena u glavi, a isto tako pouzdano znam da na naznačenom mjestu ranije nije bilo nikakve poruke. Ovaj slučaj me je uvjerio u istinitost sna i u bogougodnost blažene uspomene na mog starca. Tako sam počeo da čitam Dobrotoljubstvo, po istom nalogu koji mi je starac pokazao. Jednom sam pročitao, ponovo pročitao isto, i ovo čitanje mi je u duši rasplamsalo lov i marljivost da sve što pročitam isprobam u praksi. Bilo mi je jasno i jasno otkriveno šta znači unutrašnja molitva, šta znači postići je i šta se od nje dešava, i kako ona raduje dušu i srce, i kako prepoznati tu slast, da li je od Boga, ili od bića, ili od lepote.

Dakle, pre svega, krenuo sam u pronalaženje mesta srca, prema uputstvimaSimeon Novi Bogoslov. Zatvarajući oči, gledao je umom, odnosno maštom u srce, želeći da zamisli kako je u levoj polovini grudi i pažljivo slušao kako kuca. Tako sam u početku vježbao pola sata, nekoliko puta dnevno; isprva nije primijetio ništa osim tame; onda se ubrzo počelo pojavljivati ​​srce i označavati kretanje u njemu; zatim sam počeo ulaziti i izlaziti iz Isusove molitve uz disanje u srce, prema uputama svetog Grigorija Sinaita,Callistaa Ignjatije, odnosno uvlačeći vazduh u sebe, mentalnim pogledom u srce, zamisli se i reče: Gospode Isuse Hriste, i ispuštajući vazduh iz sebe: pomiluj. Prvo sam to radio sat vremena, a onda dva, pa što sam dalje išao, sve češće sam počinjao ovako da vježbam i na kraju sam skoro cijeli dan proveo u ovoj aktivnosti. Kada bi me napao teret ili lijenost ili sumnja, odmah sam počeo čitati u Dobrotolyubiya ona mjesta koja uče o radu srca, a opet je bilo lova i marljivosti u molitvi. Za tri nedelje počeo sam da osećam bol u srcu, zatim neku prijatnu toplinu u njemu, radost i mir. To me je sve više uzbuđivalo i ohrabrivalo da se bavim molitvom, tako da su mi sve misli bile zaokupljene njome i osjećao sam veliku radost. Od tada sam počeo da osećam drugačije vremenske prilike u svom srcu i u mislima. Ponekad mi se dešavalo da mi nekako srce proključa od zadovoljstva, u njemu je bila takva lakoća, sloboda i udobnost da sam se potpuno promijenio i oduševio. Ponekad sam osjećao vatrenu ljubav prema Isusu Kristu i prema cijelom Božjem stvorenju. Ponekad su same potekle slatke suze zahvalnosti Gospodu, koji se smilovao meni, jadnoj grešnici. Ponekad je moj nekadašnji besmisleni koncept bio toliko ostvaren da sam lako razumio i razmišljao o stvarima kojih prije nisam mogao ni pomisliti. Ponekad se slatka toplina srca širila mojim tijelom, i svuda sam dirljivo osjećao prisustvo Boga. Ponekad sam u sebi osećao najveću radost što sam prizivao ime Isusa Hrista, i saznao šta znači ono što im je rečeno:Kraljevstvo Božije je u vama .

Doživljavajući ovakva i slična zadovoljstva, primetio sam da se efekti molitve srca otkrivaju na tri načina: u duhu, u osećanjima i otkrivenjima; u duhu, na primer, slast ljubavi Božije, unutrašnji mir, zanos uma, čistota misli, slatko sećanje na Boga, u osećanjima prijatno zagrevanje srca, ispunjenje svih članova slašću, radosno uzavrelo u srcu, lakoća i vedrina, prijatnost života, neosetljivost na bolesti i tugu. U otkrovenjima prosvetljenja uma, koncepta svetih spisa, poznavanja reči stvorenja, slobode od taštine i spoznaje zadovoljstva unutrašnjeg života, uverenja o bliskosti Boga i njegove ljubavi prema nama.

            Provodeći pet mjeseci sam u ovoj molitvenoj aktivnosti i uživajući u gore navedenim osjećajima, toliko sam se navikao na molitvu srca da sam je praktikovao neprekidno, i na kraju osjetio da se molitva već sama, bez ikakvog poticaja s moje strane, proizvodi i izgovara u mom umu i srcu, a ne u mom umu; ali čak i u snu deluje na isti način, i ničim ga ne prekida – ne staje ni na trenutak, šta god da radim. Moja duša je zahvaljivala Gospodu i moje srce je bilo u stalnoj radosti.

Došlo je vrijeme za sječu šume, ljudi su počeli da hrle, a ja sam morao bez teksta napustiti svoju kuću. Nakon što sam se zahvalio policajcu, pomolio sam se, poljubio komad zemlje na kojem me je Bog počastio nedostojnog svoje milosti, obukao torbu sa knjigama i otišao. Dugo sam lutao po raznim mestima dok nisam stigao u Irkutsk. Srčana, samodejna molitva bila je utjeha i utjeha cijelim putem, u svim susretima, nikad me nije prestajala oduševljavati, iako u različitom stepenu, gdje god da sam bio, šta god da sam radio, čime god se bavio, ništa nije ometala i ništa nije umanjila. Ako radim, ali je molitva u mom srcu i posao ide brže; ako nešto pažljivo slušam ili čitam, ali molitva ne prestaje, i osjećam oboje u isto vrijeme, kao da sam podijeljen, ili su dvije duše u jednom tijelu. Bože moj! kao misteriozna osoba!

      Veličaj djela svoja, Gospode: Ti si stvorio svu mudrost!. Mnogo divnih slučajeva i događaja susrelo se na mom putu. Ako im sve kažete, nećete ih moći završiti za jedan dan. Ali evo, na primjer: jednom u zimu, uveče, otišao je sam kroz šumu u jedno selo da prenoći, koje je bilo već dvije verste dalje na vidiku. Odjednom je veliki vuk napao i pojurio. U rukama sam imao starčevu vunenu brojanicu (uvek sam ih imao sa sobom). Pa sam s ovim mahnuo vučjem čamcu. I šta? Perle su mi pobjegle iz ruku i nekako se uhvatile pravo za vrat vuka, vuk je odjurio od mene i, preskočivši trn, zapleo se zadnjim nogama u žbunje, uhvatio se kandžama za granu suvog drveta i počeo da se bori; ali mu je bilo nezgodno da se oslobodi, jer su ga brojanice vukle za vrat. Prekrstio sam se s vjerom i otišao s namjerom da oslobodim vuka; i više zato što je mislio da će, ako otkine brojanice i pobjegne s njima, i moje dragocjene brojanice biti izgubljene. Čim sam prišao i uzeo brojanice, vuk ih je stvarno odsjekao i pobjegao. Tako sam, zahvaljujući Bogu i sećajući se svog blaženog starca, sigurno stigao u selo; došao u dvorište gostionice i tražio da prenoći. Ušao u kuću. U prednjem uglu, za stolom su sedela dva čoveka, jedan je bio starac, drugi debeo sredovečni čovek, koji je izgledao kao da nije jednostavan. Jeli su čaj. Pitao sam čovjeka koji je bio s njihovim konjem, ko su oni? Rekao mi je da je moj deda bio učitelj u javnoj školi, a drugi je bio činovnik u zemskom sudu: obojica su bili plemići. Vodim ih na vašar, 20 versta odavde. Nakon što sam malo sjedio, tražio sam od bake iglu i konac, otišao do svijeće i počeo da šijem svoje pokidane brojanice. Pisar pogleda i reče: Vidim da si se vrijedno klanjao, da si pocijepao brojanicu? Nisam ga ja pocepao, nego vuk… Kako se vukovi mole, kroz smeh je rekao pisar. – Ispričao sam im detaljno kako je bilo, i koliko su mi drage ove brojanice. Pisar se opet nasmijao i počeo govoriti: vi, prazni sveci, uvijek imate čuda! I šta je tu sveto? Samo si ga bocnuo, a vuk se uplašio i otišao; jer se i psi i vukovi boje žohara i nije čudno što ih uhvate u šumi; ne dešava se mnogo u svetu, pa verujte u sve, kakvo čudo? Nakon što je ovo čuo, učitelj je započeo razgovor sa njim: nemoj da se namiriš, dobri čoveče, da! Ne poznajete naučni deo… A ja u priči ovog čoveka vidim misteriju prirode i čulnog i duhovnog… Kako je to tako? – upitao je pisar. I evo vidite: iako nemate dalje obrazovanje, ali ste naravno pristali da predajete kratku svetu istoriju starog i novog udica, objavljenu kao pitanja i odgovori za škole. Starac čija je brojanica bila svetac: šta znači svetost? Ništa drugo nego kroz podvige vraćanja nevinog stanja prvog čovjeka u grešnom čovjeku. Kada je duša posvećena, posvećeno je i telo. Krunice su uvijek bile u rukama posvećene osobe; dakle, dodirom ruku i njenim isparenjima, u njih je usađena sveta moć – moć nevinog stanja prvog čoveka. To je misterija duhovne prirode!.. Ovu moć, po nasleđu, prirodno osećaju sve životinje do danas, i osećaju se uz pomoć mirisa; jer je nos svih zveri i životinja najvažniji instrument čula. Ovo je misterija čulne prirode!.. Vi, naučnici, imate svu moć i mudrost; a za nas je sve tako jednostavno: ovako sipaš čašu votke i plješćeš, pa će biti snage, reče pisar, i

otišao do ormara. To je vaša stvar, – reče učitelj, – i molim vas da nam date već naučeno znanje. Svidelo mi se ono što je učiteljica rekla; a ja, prilazeći mu, rekoh: Usuđujem se, oče, da ti kažem nešto više o svom starcu, i objasnio sam mu kako mi se ukazao u snu, kako je učio i kako je isticao Dobrotu. Učiteljica je sve ovo sa pažnjom slušala. A pisar, ležeći na klupi, gunđao je: “Kažu da je istina da ljudi siđu s uma i čitaju Bibliju. Tako je! Kakav će vam šumar noću crtati po knjigama? Samo je u snu ispustio knjigu na pod, pa se uprljala čađom… Je li to već čudo za vas?” O! Nakon što je ovo razmislio, pisar se okrenuo prema zidu i zaspao. Čuvši to, okrenuo sam se učitelju i rekao; evo, ako hoćete, pokazaću vam istu knjigu, na kojoj je ispravno podvučena, a ne umazana čađom. Uzeo jeiz svoje torbe Ljubaznost, a ja to pokazujem govoreći: Pitam se ovoj mudrosti, kako je bestjelesna duša mogla uzeti ugalj i pisati?… Učitelj je, gledajući u bilješku, počeo da govori: ovo je i misterija duhova. Objasniću ti to; evo vidite: kada su duhovi u tjelesnom obliku žive osobe, oni regrutuju i sastavljaju za sebe opipljivo tijelo od zraka i svjetlosne materije, a kada se pojave, oni opet vraćaju ono što su zauzeli onim elementima iz kojih je izvučena kompozicija njihovog tijela. I kao što vazduh ima elastičnost, moć pritiska i istezanja, tako i duša obučena u njega može sve da ponese, da deluje i piše. – Kakvu knjigu imaš? daj da vidim! On se raziđe i otkrije se riječ i jezik Simeona novog Bogoslova. – Ah! mora biti teološka knjiga. Nikad je nisam video… Ova knjiga, oče, se gotovo u potpunosti sastoji od učenja unutrašnje molitve u srcu u ime Isusa Hrista; ovdje je otkriveno u svim detaljima od strane dvadeset i pet sv. roditelji – A ja znam unutrašnju molitvu, rekao je učitelj… Poklonio sam mu se pred noge i zamolio ga da mi kaže nešto o unutrašnjoj molitvi. A ovo je ono što je rečeno u Novom zavjetu da čovjek i sva stvorenjakomešanje ne sluša svojevoljno, i sve prirodno uzdiše, čezne i želi ući u slobodu djece Božje; a ovo tajanstveno uzdisanje stvorenja i urođena čežnja duša je unutrašnja molitva. Ono nema šta da nauči, ima ga u svima i u svemu!… Ali kako ga pronaći, otkriti i osetiti u srcu, svojom voljom realizovati i prihvatiti, postići tako da jasno deluje, uživa, prosvetljuje i spasava? – pitao sam. Ne sećam se da li je o tome negde pisalo u teološkim raspravama – odgovorio je učitelj. Ovde sve piše, istakao sam… Učiteljica je uzela olovku i zapisala imeLjubaznost, i kaže: Definitivno ću napisati ovu knjigu iz Tobolska i recenzirati je. I tako smo se rastali.

Kada sam otišao, zahvalio sam se Bogu na razgovoru sa učiteljem, i molio sam se za pisara, da Gospod uredi, bar jednom, da mu čitamLjubaznost, i učio bi ga za spasenje.

Susret sa pobožnim sveštenikom

A onda sam još jednom u proleće, došavši u jedno selo, morao da svratim kod sveštenika. Bio je ljubazan i usamljen čovjek: s njim sam proveo tri dana. Pregledavši me u to vrijeme, počeo mi je govoriti: ostani sa mnom, platit ću ti; Treba mi savjesna osoba; vidjeli ste da imamo novu kamenu izgrađenu iza stare drvene crkve. Ne mogu naći vjernu osobu koja bi čuvala radnike i sjedila u kapelici da skuplja milostinju za gradnju; i vidim da bi ti to bio sposoban, a i dobro bi živio na svom putu; Sjedio bih sam u kapelici i molio se Bogu, ima i kelija izdvojena za čuvara – molim vas ostanite, iako će crkva završiti samo za ovo vrijeme. Iako sam dugo odbijao, morao sam pristati na uvjerljivu molbu svećenika. Tako je ostao preko ljeta do jeseni. Tako je počeo da živi u kapeli. U početku mi je bilo mirno i zgodno praktikovati molitvu, iako je mnogo ljudi dolazilo u kapelu, posebno na praznike, jedni da se pomole, drugi da zijevaju, a treći da uzmu nešto iz zajedničkog tanjira. I kako ponekad čitam Bibliju, ondaLjubaznost, onda su neki od onih koji su došli, videvši ovo, započeli razgovor sa mnom, drugi su me zamolili da im nešto pročitam.

Posle nekog vremena primetio sam da je jedna seljanka često odlazila u kapelu i dugo se molila Bogu. Nakon što sam slušao njeno mumljanje, saznao sam da čita neke čudne molitve, a druge su potpuno izopačene. Pitao sam: ko ju je tome naučio? Rekla je da njena majka, koja je bila u crkvi, i njen otac, raskolnik, nisu bili sveštenici. Požalivši sve ovo, savjetovao sam je da pravilno čita molitve, prema predanju svete crkve, i stoga joj objasnio: Oče naš i Bogorodice Djevo, raduj se. I, na kraju, rekao je: sve češće molite Isusovu molitvu; to je korisnije od svih molitava Bogu, i kroz njega ćeš dobiti spasenje svoje duše. Devojka je s pažnjom prihvatila moj savet i počela to da radi jednostavno. I šta? Nakon kratkog vremena mi je objavila da je navikla na Isusovu molitvu, da osjeća potrebu da to čini kontinuirano, ako je to moguće, i da kada se moli osjeća zadovoljstvo, a nakon toga i radost i želju da se ponovo moli. Bio sam sretan zbog toga i savjetovao sam je da nastavi moliti u ime Isusa Krista.

            Vrijeme se približavalo kraju ljeta; mnogi od onih koji dolaze u kapelu počeli su mi dolaziti, ne samo radi čitanja i savjeta, već i s raznim životnim jadima, pa čak i zbog priznanja traganja za gubicima i nestancima; očigledno, drugi su mislili da sam gatara. Konačno je dotična djevojka došla da pita za savjet, kako bi trebala biti? Njen otac je nameravao da je nehotice uda za jednog raskolnika, takođe iz Bezpopovščine, a muškarac bi je oženio. O kakvom se zakonskom braku radi, uzviknula je, nema veze! Hoću da trčim koliko mi oko seže. Rekao sam joj: gde ćeš da bežiš? Na kraju krajeva, oni će te ponovo pronaći. Danas se ne možeš nigde sakriti a da ne tražiš, svuda će te naći; nego se radije molite Bogu za ovo, da On svojom sudbinom uništi namjeru tvoga oca i sačuva dušu tvoju od grijeha i jeresi. To će biti pouzdanije od vašeg bijega.

Vrijeme je prolazilo i postalo mi je nepodnošljivo da budem bučan i primamljiv. Konačno, ljeto je prošlo, odvažio sam se da napustim kapelu i nastavim, kao i prije, svojim putem. Došao je kod sveštenika i počeo mu govoriti: Ti, oče, znaš moj dogovor. Za molitvu mi je potrebna tišina, a ovdje mi je vrlo zabavna i štetna. Evo ja sam te poslušao, ljeto sam proživio: sad me pusti i blagoslovi me na odvojenom putu. Sveštenik me nije hteo pustiti, pa me je počeo ubeđivati: šta te sprečava da se ovde moliš? Na kraju krajeva, nemaš šta da radiš osim da sjediš u kapelici, a imaš spreman kruh. Očigledno su se tamo molili dan i noć; živi brate s Bogom! Vi ste sposobni i korisni za ovo mjesto, ne pričate o sitnicama koje dolaze, nego donosite prihode i skupljate crkvi Božjoj, tako je. Bolje je pred Bogom nego vaša odvojena molitva. Još je zabavnije moliti se s ljudima kada ste sami. Bog nije stvorio čovjeka da bi poznavao samo sebe, nego da bi ljudi pomagali jedni drugima, vodili jedni druge ka spasenju, ko može šta može. Pogledajte svece i vaseljenske učitelje, oni su radili dan i noć i brinuli se o crkvi, i svuda su propovedali, i nisu sedeli sami i nisu se skrivali od ljudi.

Svakom, oče, Bog daje svoje; bilo je mnogo propovjednika, bilo je i mnogo pustinjaka. Ko god je u sebi našao sklonost čemu i čemu, taj je to činio i vjerovao da mu je sam Bog u tome pokazao put ka spasenju. I kako mi to objašnjavate: da su mnogi sveci napustili čin sveštenika, igumana i sveštenika i pobjegli u izolirane pustinje da se ne bi posramili u narodu? Tako je sveti Isak Sirin pobjegao iz svog episkopskog stada; pa je monah Atanasije sa Atosa napustio svoje mnogobrojno prebivalište; i upravo zato što su im ta mjesta bila primamljiva i zato što su istinski vjerovali glasu Isusa Krista:Kakva je korist čovjeku kada zadobije cijeli svijet i iskupi svoju dušu ?.

            Ali oni su bili sveci, rekao je sveštenik. Ako su sveci, odgovorio sam, pazili da ih ne povrijedi snošaj s ljudima, šta onda nemoćnom grešniku preostaje da radi? Konačno sam se oprostio od ovog dobrog svećenika i on me je s ljubavlju poveo na moj put.

Priča o spasenoj devojci

Nakon deset versta zaustavio sam se da prenoćim u selu. Na ovom noćenju sam vidio očajno bolesnog čovjeka i savjetovao sam prvog u njegovoj blizini da ga pričesti. Hristove misterije. Oni su pristali i do jutra su poslali po sveštenika u svoje parohijsko selo. Ostala sam čekati da se poklonim svetim darovima i pomolim se za ovaj veliki sakrament. Izašao sam napolje, seo na klupu i čekam da upoznam sveštenika. Odjednom, iz vedra neba, djevojka koja se družila u kapeli dotrča do mene.

Kako si dospio ovdje, pitao sam.

Bilo nam je suđeno da se borimo prsa o prsa da bi me izdali za raskolnika i otišao sam. U isto vrijeme, klanjajući se mojim nogama, počela je govoriti: učini mi uslugu, povedi me sa sobom i vodi me u neki samostan; Neću da se ženim, živeću u manastiru da praktikujem Isusovu molitvu. Tamo će te saslušati i prihvatiti mene.

Smiluj se, rekoh, kuda da te odvedem? Ne znam ni jedan ženski samostan sa ove strane, a kako da idem s tobom kad nemaš pasoš? Jednom nećete biti nigdje prihvaćeni; i ne možeš se nigde sakriti u sadašnjem vremenu, uhvatiće te sada, i poslaće te u tvoje mesto prosleđivanjem, a bićeš i kažnjen za skitnju. Bolje idi kući i moli se Bogu, a ako nećeš da se udaš, pretvaraj se da si nekakav neprijatelj. To se zove spasonosna milost; tako i majka sv. Klimenta i sveta Marija, koja se spasila u muškom manastiru, i mnogi drugi.

Dok smo sjedili i razmišljali, vidjeli smo četvoricu kako voze par po cesti i oni su krenuli pravo prema nama. Zgrabili su djevojku, stavili je u kola i poslali je sa jednim muškarcem; a trojica su mi vezali ruke i odvezli me nazad u selo u kojem sam ljeti živio. Na sve moje izgovore samo su vikali: javićemo ti, Sveto, kako da zavodiš devojke! Uveče su me doveli u seosku upravu, okovali mi noge u gvožđe i strpali u zatvor do jutra, kada će se održati suđenje. Sveštenik je, saznavši da sam u zatvoru, došao da me poseti; doneo mi je večeru, tešio me i rekao da će se zalagati za mene i govoriti kao duhovni otac. da nisam takvih kvaliteta kao što misle o meni. Nakon što je sjeo sa mnom, otišao je.

            Kasnije uveče, vodič, vozeći se negde kroz selo, stao je kod izabranika; i rečeno mu je šta se dogodilo. Naredio je da se okupi narod i da me dovedu u sudijsku kuću. Ušli smo, stojimo i čekamo. Tada je došao vodič, već pun hrabrosti, sjeo za sto u kačketu i viknuo: Hej, Epifane! na kraju krajeva, djevojka, vaša kćerka, nije ništa uzela iz dvorišta? Ništa oče! Ova budala se nije razotkrila ni u jednom lošem slučaju? Ne, oče! Da, ovako ćemo prosuditi o tome, pa ćemo odlučiti: sami se bavite svojom kćerkom; a sutra ćemo naučiti ovog mladića i otjerati ga, i čvrsto mu narediti da se ovdje više ne pojavljuje. To je to! Rekavši to, vodič je ustao od stola i otišao u krevet; i ponovo sam stavljen u zatvor. Rano ujutro došla su dva čovjeka, jedan iz Sota i jedan iz Desije, posjekli su me i pustili; i otišao sam, zahvaljujući Bogu što me je udostojio da patim za njegovo ime. To me je utješilo i još više zagrijalo neprekidnu molitvu mog srca.

Svi ovi događaji me nisu ni najmanje uvrijedili, kao da su se desili nekom drugom, a ja sam ih samo vidio; čak i kad su me posjekli, to je bilo podnošljivo; molitva, koja je obradovala srce, nije dozvolila da se ništa čuje.

Posle četiri verste sreo sam devojčinu majku, koja je krenula sa pijace u kupovinu. Ona, videći me, reče mi: naš mladoženja je odbio; vidiš ljut na Akulku, koji mu je pobegao. Zatim mi je dala kruha i kolača, a ja sam otišao dalje.

Vrijeme je bilo suho, a ja nisam htio da prenoćim u nekom selu; i ugledavši uveče dva ograđena plast sijena u šumi, ulogorio se ispod njih za noć. Kada sam zaspao, video sam u snu da idem putem i čitam glaveAntonije VelikisaLjubaznost. Odjednom me starac sustigao i rekao: ne čitate ovdje, čitajte ovdje, i pokazao na 35. poglavlje Jovana Karpatskog, u kojem piše: ponekad je onaj koji poučava osramoćen i trpi iskušenja za one koji su od njega duhovno koristili. A ukazao je i na 41. poglavlje, gdje se kaže: oni koji se slobodnije služe molitvom, zarobljenici su strašnih i žestokih iskušenja.

            Onda je počeo da govori: pazi na svoj duh i ne budi tužan! Zapamtite šta je rekao apostol:Veće je ono što je u vama nego u svijetu.. Sada ste iz iskustva naučili da nijedno iskušenje nije dozvoljeno iznad snage osobe; alisa iskušenjem koje Bog stvara i brzim dolaskom. Nada u ovu Božju pomoć jačala je i vodila revnost i marljivost svetih molitvenika, koji ne samo da su i sami provodili svoj život u neprestanoj molitvi, nego su je iz ljubavi poučavali i otkrivali i drugima, kada je bilo prilike i vremena. Sveti Grigorije Solunski o tome kaže: – Ne samo da se molimo neprestano, u ime Hristovo, po zapovesti Božjoj, nego je potrebno to poučavati i otkrivati ​​drugima, svim monasima, laicima, mudrima, prostima, muškarcima, ženama i decom, i kršeći u svakoj marljivosti. Na sličan način kaže i monah Kalist Antilik: – da ni umno djelovanje o Gospodu (tj. unutrašnja molitva), ni kontemplativno znanje, ni putevi da se dođe do tuge duše, ne treba držati samo u umu, već ih treba zapisivati, iznevjeriti spise i izlaganje, radi opšte koristi. I Reč Božija o tome kaže dabrat od brata pomažemo, jer je grad jak i visok.

Samo u ovom slučaju treba učiniti sve da pobjegnemo od taštine i da se čuvamo da ne posijemo sjeme božanskog učenja u vjetar. Kada sam se probudio, osetio sam veliku radost u srcu, a snagu u duši, i nastavio sam svojim putem.

Nakon toga, nakon dužeg vremena, dogodio se još jedan incident; možda ću reći: jednom, baš 24. marta, osetio sam neodoljivu želju da se sutra pričestim svetim Hristovim tajnama, odnosno na dan posvećen Prečistoj Bogorodici, u spomen na Njeno Božansko Blagovesti. Pitao je da li je crkva daleko; rekli su 30 versta. Dakle, hodao sam ostatak dana i cijelu noć da bih stigao do jutra. Vrijeme je bilo najgore, ponegdje je padao snijeg, pa kiša, uz jak vjetar i hladnoću. Na putu sam morao da pređem mali potok, a čim sam ušao u sredinu, led mi je pukao pod nogama i uronio sam u vodu do pojasa. Namočivši se na ovaj način, došao sam do jutra; branio nju i trpezariju, u kojoj je Bog dao da učestvujem.

            Kako bih ovaj dan proveo u miru, bez prepreka za duhovnu radost, molio sam upravitelja crkve da ostane u sobi za razgovor do sutra. Ceo taj dan bio sam u neizrecivoj radosti i slasti srca; ležao na odjeljenjima u ovoj negrijanoj stražarnici, kao da se odmarao na Abrahamovim grudima: molitva je imala snažan učinak. Ljubav prema Isusu Hristu i Majci Božjoj, poput slatkih talasa, kovitlala se u srcu i kao da je uranjala dušu u utešni zanos. Do noći sam odjednom osjetio jak grč u nogama i sjetio se da su mokre. Zanemarujući to, počeo sam revnosnije slušati svoje srce molitvom i nisam osjećao bol. Ujutro sam htela da ustanem, ali vidim da ne mogu da pomerim ni noge; potpuno povučen i opušten poput bičeva; čuvar me je s mukom povukao dole. Tako sam dva dana sjedio nepomično. Trećeg dana me stražar počeo izbacivati ​​iz razgovora govoreći: ako pogineš ovdje, onda za tobom. Čim sam ispuzao na rukama, legao sam na crkveni trem.

Tako je ležao dva dana. Ljudi koji su tuda prolazili nisu obraćali pažnju ni na mene ni na moje zahtjeve.

Konačno mi je prišao čovjek, sjeo i razgovarao. Usput je rekao: Šta ćeš dati? Ja ću te izliječiti. Sa mnom je bilo potpuno isto; Znam od ovog napitka. Nemam šta da ti dam, odgovorio sam. Šta je u tvojoj torbi? Neki krekeri i knjige. Pa, hoćeš li mi odraditi barem jedno ljeto ako te izliječim? I ne mogu ništa učiniti; vidite da imam samo jednu ruku, a druga je skoro potpuno suva. Dakle, šta možete učiniti? Ništa, osim što znam čitati i pisati. I pišite! Pa nauči dječaka da piše, sine moj, on ne zna puno čitati, ali ja želim da piše. Ali majstori traže skupo, 20 rubalja po treningu. Pristao sam, a oni i stražar su me odvukli i stavili u dvorište ovog čovjeka u starom, praznom kupatilu.

            Tako je počeo da se ponaša sa mnom, sakupio je sa njiva, iz dvorišta i iz jama za pranje čitav kvartet raznih trulih kostiju, i stoke i ptice, i svake vrste: oprao ih je, pa ih kamenom razbio na manje komade i stavio u veliki balvan; pokrio je bunar poklopcem i bacio ga u prazan lonac ukopan u zemlju, a na vrhu cjepanice ga je debelo premazao ilovačom, i, prekrivši vatru drvima, ložio je više od jednog dana i, polažući drva, rekao: ovo će biti katran od kostiju. Drugog dana iskopao je iz zemlje lonac u koji je kroz bunar iz naplavine tekla gusta tečnost, crvenkasta, masna i mirisala na sirovo sirovo meso; a kosti koje su bile u balvanu postale su crne i trule, tako bele, čiste, prozirne, kao sedef ili sedef. Pet puta dnevno sam trljala stopala ovom tečnošću. I šta? Sutradan sam osjetio da mogu pomjeriti prste; trećeg je mogao savijati i savijati noge, a petog dana je stajao na njima i hodao po dvorištu sa štapom. Jednom riječju, nakon tjedan dana noge su mi kao i prije potpuno ojačale. Zahvalio sam ovom Bogu, i pomislio sam u sebi: kakvu mudrost ima Bog u stvorenjima! Suhe kosti koje su istrunule, gotovo potpuno predane zemlji, zadržavaju svoju životnu snagu, boju, miris i djelovanje na živa tijela i kao da prenose život mrtvim tijelima. Ovo je garancija budućeg vaskrsenja tijela. Voleo bih da to pokažem policajcu sa kojim sam živeo, kada sumnja u opšte vaskrsenje!

Oporavivši se na ovaj način, počeo sam poučavati dječaka, umjesto recepta napisao Isusovu molitvu; naterao ga je da to zapiše, pokazujući mu kako da dobro piše reči. Bilo mi je lako da ga naučim, jer je on služio upravniku danju i dolazio je da uči sa mnom samo kada je upravnik spavao, odnosno od zore do kasne večere. Dječak je bio pažljiv i ubrzo je počeo nešto pisati. Kad je upravnik vidio šta piše, pitao ga je: Ko te uči? Dječak je rekao da u našem starom kupatilu živi putnik bez ruku. Zanimljiv menadžer iz Poljaka je došao da me vidi i zatekao me kako čitamLjubaznost. Nakon razgovora sa mnom, pitao je: šta čitaš? Pokazao sam mu knjigu. – Ah! ovo je dobronamernost, rekao je. Ovu sam knjigu vidio kod našeg svećenika dok sam živio u Vilniusu; ali čuo sam za njega, da sadrži neke čudne čari i umijeće molitve, koje su napisali grčki monasi, kao što u Indiji i Bokariji fanatici sede i nadimaju se, pokušavajući da zagolicaju svoja srca, i glupo poštuju to prirodno osećanje. Moramo se moliti jednostavno u svrhu ispunjavanja naše dužnosti prema Bogu; ustao i pročitaoOče naš, kako je Hristos učio; evo, za ceo dan je u pravu, umesto da se stalno slaže sa istim; pa ćeš vjerovatno poludjeti i slomiti srce.

Ne razmišljajte tako o ovoj svetoj knjizi, oče. Nisu je napisali jednostavni grčki monasi, već stari veliki i sveti ljudi koje i vaša crkva časti, nekakoAntonije Veliki, Makarije Veliki, Marko podvižnik, Jovan Zlatousti i drugi. A indijski i bukharski monasi su od njih usvojili srčani metod za unutrašnju molitvu, ali su ga sami pokvarili i iskrivili, kako mi je rekao moj starac. A u Dobrotoljubiji su sva uputstva o srčanom molitvenom delovanju preuzeta iz Reči Božije, iz Svete Biblije, u kojoj je isti Isus Hristos koji je naredio da se čita:Oče naš, također je zavještao neprestanu srdačnu molitvu, govoreći:ljubi Gospoda Boga svoga svim srcem svojim i svim umom svojim; post, bdij i moli se; ostanite u meni, i ja u vama. I sveti oci, citirajući svjedočanstvo sv. kralja Davida iz psalama:probaj i vidi kako je dobar Gospod, protumačiti je tako da kršćanin u molitvi svakako treba tražiti i postići slast i u njoj stalno tražiti utjehu, a ne jednostavno, samo jednom dnevno, čitatiOče naš. Ovdje ću vam pročitati kako ovi sveci osuđuju one koji se ne trude da steknu i ne uče slatku iskrenu molitvu. Oni pišu da takvi ljudi griješe u sljedećem: 1) da su u suprotnosti sa Bogom nadahnutim spisima, 2) da ne preuzimaju najviše i najsavršenije stanje duše, već zadovoljavajući se samo vanjskim vrlinama, ne mogu imati proždrljivost i žeđ za istinom, pa su stoga lišeni blaženstva i oholosti često padaju u krepost i radost Gospoda. odstupiti. Čitate nešto visoko, reče upravnik; gde mi ovozemaljski ljudi jurimo za ovim! Ovdje ću vam na jednostavniji način pročitati kako su, čak iu svjetovnom životu, dobri ljudi naučili da se neprestano mole. Našao sam riječu Dobrotoljubiju Simeona Novog Bogoslovao Đorđu mladiću i počeo da čita.

Menadžeru se to svidjelo i rekao mi je: daj da pročitam ovu knjigu, u slobodno vrijeme, kad razmislim. Vjerovatno ću ga dati za jedan dan, ali ne mogu više, jer ga čitam svaki dan i ne mogu bez njega. Ali mi barem napiši ono što si sada pročitao; platit ću ti ne treba mi tvoja uplata, ali ću to napisati s ljubavlju da ti Bog da marljivost u molitvi. Odmah sam prepisao reč koju sam sa zadovoljstvom pročitao. Pročitao ju je svojoj ženi i oboma se svidjelo. Ponekad su počeli da me šalju. Otišao sam kod njih sa Dobrohotnošću; čitali tamo, a oni, sedeći za čajem, slušali. Jednom su me ostavili da večeram. Upraviteljeva žena, ljubazna starica, sjedila je s nama i jela prženu ribu. Nekako se zbog nepažnje udavila koskom; koji joj nije pomogao, nije mogao ni na koji način da joj olakša, osetila je jak bol u grlu i dva sata kasnije je legla. Poslali su po doktora 30 versta dalje, a ja sam požalio i otišao kući već uveče.

            Noću, u suptilnom snu, čujem glas svog starca, ali nikoga ne vidim; glas mi je rekao: tvoj te gospodar izliječio, zašto ne pomogneš upravnici? Bog je naredio sažaljenje prema bližnjima. Rado bih pomogao i u čemu? Ne znam nikakav način. A evo šta radite: od samog početka svog života ima odbojnost prema ulju za drvo, i ne samo da ga ne može koristiti, već ga i mirise bez mučnine; i zato joj daj da popije kašiku drvenog ulja, pokidaće se, kost će izbiti, a uljem će se namazati rana u grlu koju je kost ogrebala, i ona će se oporaviti. Da, kako da dam kad joj se gadi – neće da pije? Naveli ste menadžera da je drži za glavu, ali ste joj odjednom, iako na silu, ulili u usta. Kada sam se probudila, odmah sam otišla do menadžera i ispričala mu sve u detalje. Kaže da će sada napraviti tvoje ulje? Već šišti i deliriozna, a vrat joj je sav natečen. Međutim, vjerovatno ćemo pokušati; uljni lijek je bezopasan, iako neće pomoći. Sipao je ulje za drvo u čašu, a mi smo je pustili da ga tu i tamo proguta. Odmah je počelo snažno povraćanje i ubrzo je kost izbila krvlju; osjećala se bolje i čvrsto je zaspala.

Ujutro sam došao u posetu i video sam da ona mirno sedi i pije čaj, i zajedno sa svojim mužem se začudila leku, a šta više, kako mi je u snu rečeno, da ona ne voli ulje za drvo, jer to niko osim njih nije znao. Onda je došao doktor, direktor je rekao šta joj se dogodilo, a ja sam rekao; kako mi je čovjek izliječio noge. Doktor je, nakon što je saslušao, rekao: ni ovaj ni drugi slučaj nije čudan; u obojici je djelovala sama snaga prirode, ali za pamćenje ću to zapisati; izvadio olovku i zapisao u knjigu sjećanja.

Ubrzo nakon toga, po cijelom kraju se proširila glasina da sam vidovnjak, ljekar i iscjelitelj; sa svih strana počeli su mi neprestano dolaziti sa svojim raznim slučajevima i slučajevima, donosili mi darove i počeli me čitati i moliti. Nedelju dana sam je gledao i plašeći se da ne padnem u taštinu i da me ne pokvari rasejanost, otišla sam odatle tajno noću.

I opet sam krenuo svojim putem, i osetio sam takvu lakoću, kao da mi je planina pala s ramena. Molitva me je sve više tješila, tako da mi je ponekad srce ključalo od neizmjerne ljubavi prema Isusu Kristu, a od ovog slatkog ključanja kao da su mi se utješni potoci slivali po svim zglobovima. Sjećanje na Isusa Krista toliko se utisnulo u moj um da kada sam razmišljao o događajima iz evanđelja, činilo mi se da ih vidim pred očima, bio sam dirnut i radosno plakao, ponekad sam osjećao radost u srcu koju ne mogu ni reći. Dešavalo se da ponekad po tri dana ne ulazim u sela ljudi i osećam se oduševljeno, kao da sam jedini na zemlji, jadni grešnik pred milostivim i čovekoljubivim Bogom. Ta usamljenost me je tješila, a radost molitve za njega bila je mnogo opipljivija nego u ljudima.

            Konačno sam stigao u Irkutsk. Poklonivši se svetom moštima svetog Inokentija, počeo je da razmišlja u sebi: gde da idem sada? I nisam želeo da živim ovde dugo, jer je grad prepun. Hodao sam zamišljeno niz ulicu; tada me sreo lokalni trgovac, zaustavio me i počeo da govori: jesi li ti putnik? Zašto ne dođeš kod mene? Došli smo s njim u njegovu bogatu kuću. Pitao me kakva sam osoba, a ja sam mu rekao svoje porijeklo. Poslušavši, počeo mi je govoriti: evo ti idi u stari Jerusalim. Postoji svetilište kao nijedno drugo! Rado bih otišao, odgovorio sam, ali nemam sredstava za to; Do mora mogu i prošetati, ali za prelazak preko mora nema šta da platim, treba puno novca. Želiš li, reče trgovac, dat ću ti lijek; prošle godine sam već poslao tamo jednog našeg građanina. Pao sam pred njegove noge, a on je počeo da govori: Slušaj, daću ti pismo svom rođenom sinu u Odesu; tamo živi i ima trgovačke veze sa Carigradom; ima brodove, i rado će te odvesti u Carigrad, i tamo naređuje svojim poslušnicima da ti unajme mjesto na brodu za Jerusalim i plate novac. Na kraju krajeva, nije mnogo skupo. Čuvši to, obradovao sam se, mnogo sam zahvalio svom dobrotvoru na milosti, a više sam zahvaljivao Bogu što mi pokazuje takvu očinsku ljubav i brigu prema meni kao bijednom grešniku koji ne čini dobra ni sebi, ni ljudima, i tunjevici koja jede tuđi hleb u besposlici. I tako sam ostao kod ovog dobrotvornog trgovca tri dana. Napisao mi je, po obećanju, pismo svom sinu o meni; a sada idem u Odesu sa namerom da stignem do Sv. grada Jerusalima: ali ne znam da li će Gospod dozvoliti da se poklonimo njegovom životonosnom kovčegu.

Treća priča

Prije odlaska iz Irkutska otišao sam kod duhovnog oca sa kojim sam razgovarao i rekao mu: Već sam na putu za Jerusalim; došao da se oprostim i zahvalim na vašoj hrišćanskoj ljubavi prema meni, nedostojnom putniku. Rekao mi je: Bog te blagoslovio. Ali zašto mi nisi rekao ništa o sebi, ko si i odakle si? Čuo sam puno od vas o vašim putovanjima; bilo bi zanimljivo saznati o vašem porijeklu i životu prije putovanja.

Dobro, rekoh, i ja ću ti to rado reći. Ovo nije duga priča.

Biografija sveštenika i njegov nekadašnji ovozemaljski život

Rođen sam u selu u Orelskoj guberniji. Nakon oca i majke, ostala smo nas dvojica, ja i moj stariji brat. On je imao deset godina, a ja dvije godine – treća. Tako nas je moj djed odveo u svoju kuću da se hranimo; bio je imućan i pošten starac, držao je gostionicu na glavnom putu, a zbog njegove ljubaznosti mnogi su posjetioci odsjedali kod njega. Počeli smo da živimo u njemu; moj brat je bio živahan i uvijek je trčao po selu, dok sam se ja više motala oko djeda. Za praznike smo išli s njim u crkvu, a kod kuće je često čitao Bibliju, istu onu koju ja imam. Moj brat je odrastao i postao razmažen – navikao se da pije. Imao sam već sedam godina; Jednom sam sa bratom ležao na šporetu, a on me gurnuo odatle i povredio mi lijevu ruku. Od tada pa do sada ga ne posjedujem – sve je presušilo.

            Moj deda je, videći da neću biti sposoban za seoski rad, počeo da me uči čitanju i pisanju, a pošto nismo imali azbuku, naučio me je iz iste Biblije, na neki način: ukazivao na osnove, terao me da tvorim reči i primećujem slova. Ne razumem ni kako sam, prateći njega, vremenom naučio da čitam. I konačno, kada je moj djed počeo slabo da vidi, često me je tjerao da čitam Bibliju, a sam me je slušao i ispravljao. Često smo imali zemskog pisara koji je lepo pisao, gledao sam i sviđalo mi se kako piše. Evo i ja sam, slijedeći njegov primjer, počeo da izvlačim riječi, on mi je pokazao, dao mi papire i mastilo i popravio mi perje. Tako sam naučio da pišem. Moj djed se tome obradovao, i uputio me ovako: sad ti je Bog otvorio pismo, bićeš muško, pa zahvali Gospodu na tome i moli se češće. Stoga smo prije svih službi išli u crkvu, a kod kuće smo se vrlo često molili; Bio sam prisiljen pročitati:Smiluj mi se Bože, a djed i baka su se klanjali ili stajali na koljenima. Konačno, imao sam već sedamnaest godina, a moja baka je umrla. Deda mi je počeo da govori: nemamo ljubavnicu u kući, a šta ako nemamo babu? Tvoj stariji brat je zbunjen, hoću da te oženim. Pojavio sam se, zamišljajući svoj invaliditet, ali deda je insistirao, i oženili su me, izabrali su bogatu i ljubaznu devojku od dvadeset godina. Prošla je godina, a moj djed se smrtno razbolio. Pozvavši me, počeo je da se oprašta i kaže: Evo ti kuće i sve baštine, živi po savesti, ne obmanjuj nikoga, ali se najviše moli Bogu, sve je od Njega. Ne nadaj se ničemu osim Bogu, idi u crkvu, čitaj Bibliju i sjeti se starice i mene. Evo ti novaca, hiljadu rubalja, čuvaj se, nemoj ga džabe trošiti, ali nemoj biti ni škrt, daj prosjacima i božjim crkvama.

Tako je umro i ja sam ga sahranio. Brat je postao zavidan što sam ja dobio dvorište i imanje; počeo je da se ljuti na mene, a štaviše, neprijatelj mu je pomogao u tome, pa čak i nameravao da me ubije. Konačno, ovako je uradio noću, kada smo spavali i nije bilo gostiju: provalio je u orman u kojem je bio novac, izvadio ga iz škrinje i zapalio orman. Čuli smo već kad se zapalila cijela kuća i dvorište, a jedva smo iskočili kroz prozor, samo ono u čemu smo spavali.

Biblija je ležala ispod glava, a mi smo je zgrabili sa sobom. Gledajući kako nam kuća gori, rekli smo sebi: hvala Bogu! iako je Biblija preživjela, iako ima nešto da nas utješi u tuzi. Dakle, sva imovina nam je spaljena, a brat nam je nestao. Kasnije su saznali kada je počeo da pije i hvalio se da je uzeo novac i zapalio dvorište.

            Ostali smo goli i bosi, potpuno oskudni, nekako smo posudili malu kolibu i počeli da živimo u siromaštvu. Moja žena je bila zanatlija: tkala je, prela, šila, uzimala poslove od ljudi, a radila je dan i noć i hranila me. Zbog bezruka nisam znala ni papuče tkati. Posećivala bi ili vrtela, a ja bih sedeo pored nje i čitao Bibliju, a ona bi slušala, a ponekad bi plakala. Kad pitam: šta plačeš? Uostalom, hvala Bogu, živimo. Onda će ona odgovoriti: dirljivo mi je što je to veoma dobro zapisano u Bibliji. Pamtili su i dedinu naredbu – često su postili, svako jutro čitali akatist Bogorodici, a noću klanjali hiljadu poklona da ne dođu u iskušenje. Tako smo mirno živjeli dvije godine. Ali evo šta je čudno, da iako nismo imali pojma o unutrašnjoj molitvi, koja se stvara u srcu, a nikada nismo čuli za nju, već smo se samo molili samo jezikom, klanjali smo se bezveze, jer su se bezumnici rušili jedni preko drugih, i nastao je lov na molitvu, a duga spoljašnja i bezkonceptna molitva nije izgledala teško. Očigledno, jedan učitelj mi je rekao istinu, da postoji tajna molitva u čovjeku, za koju on sam ne zna, kako se ona u duši čini nepoznatom, a pobuđuje na molitvu, ko zna šta i kako zna.

Nakon dvije godine ovakvog našeg života iznenada se moja žena razboljela od jake temperature i, pričestivši se, umrla je devetog dana. Ostao sam sam, nisam mogao ništa učiniti; Morao sam hodati po svijetu, a bilo je sramota tražiti milostinju; osim toga, bio sam toliko tužan za ženom da nisam znao gdje da se obratim. Kad bih ušao u svoju kolibu i vidio njenu odjeću, ili neku maramicu, urlao bih i pao bez sjećanja. Stoga nisam mogao izdržati svoje čežnje, živeći kod kuće, pa sam svoju kolibu prodao za 20 rubalja, a ono što smo ja i moja žena imali, sve sam to dao prosjacima. Dobio sam pasoš za vječno oslobađanje prema mom broju i odmah sam uzeo svoju voljenu Bibliju i otišao gdje god su mi oči mogle vidjeti. Nakon odlaska, pomislio sam, gdje da idem sada? Prije svega, otići ću u Kijev, pokloniti se Božjim svecima i zamoliti ih za pomoć u mojoj tuzi. Kada sam se odvažio na ovo, osjećao sam se bolje i sa radošću sam stigao u Kijev. Od tada, već 13 godina, stalno putujem na različita mjesta; Obišao sam mnoge crkve i manastire, a sada sve više lutam stepama i poljima. Ne znam da li Gospod hoće da stigne do svetog Jerusalima. Bilo bi vremena, kada je to Božja volja, da se zakopaju čak i grešne kosti.

koliko imaš godina? – Trideset tri godine.

Doba Hristovo!

Priča četiri

      Dobro mi je da se držim Boga, da mislim o nadi svog spasenja u Gospodu.

            Poštena ruska poslovica: čovek pretpostavlja, a Bog je, rekao sam, došao mom duhovnom ocu. Mislio sam da ću danas otići na put za sveti grad Jerusalim, ali ispalo je drugačije; potpuno neočekivani incident ostavio me na istom mjestu još tri dana. I nisam mogao podnijeti da ne dođem kod vas da vas o tome obavijestim, i da uzmem savjete u svojoj odluci u ovom slučaju, koji se sasvim neočekivano naišao na ovaj način.

Oprostivši se sa svima, krenuo sam svojim putem uz Božiju pomoć, i taman krenuo da izađem na kauciju, kad na kapiji poslednje kuće ugledam poznatog čoveka, koji je nekada bio isti kao ja, putnik, i koga nisam video tri godine. Nakon što se pozdravio, pitao je gdje idem? Odgovorio sam: Hoću, ako Bog da, u stari Jerusalim. Hvala Bogu! pokupio je; evo ti dobrog saputnika. Bog s tobom i s njim, rekoh, zar ne znaš da ja po svojoj prirodi nikad ne idem sa pratiocima, nego sam navikao da uvijek putujem sam? Ali slušajte: znam da će vam se svidjeti ovaj saputnik; kako je on s tobom, tako ćeš i tebi biti dobro s njim. Vidite, otac vlasnika ove kuće, u kojoj sam ja zaposlen kao radnik, takođe ide u stari Jerusalim po obećanju, i dobro ćete se provesti s njim. On je lokalni građanin; starac je ljubazan i, štaviše, potpuno gluh, pa ako ne viče, ne može ništa čuti; ako ga pitaš za nešto, treba da mu napišeš na komad papira, pa će on odgovoriti; i zato vam neće dosaditi na putu, neće razgovarati s vama, sve više ćuti kod kuće; i za njega ćeš biti neophodan na putu. Sin mu daje konja i vizu za Odesu kako bi ga tamo prodao. Iako starac želi ići pješice, s njim će poći i konj po prtljagu i neke pakete na grob Gospodnji; ovdje možete smjesta staviti svoju torbu. Sada razmislite, kako starog i gluvog čovjeka može poslati samog s konjem na tako dalek put? Tražili su i tražili vodiča, ali svi pitaju da je jako skupo i opasno pustiti ga sa nepoznatom osobom, jer kod sebe ima novca i stvari. Složi se, brate, pravo će biti dobro; usredsredite se na slavu Božju i na ljubav prema bližnjem. I uvjeravat ću domaćine u vas, i oni će biti neopisivo sretni zbog toga; oni su dobri ljudi i jako me vole; Kod njih sam zaposlen već dvije godine. Rekavši tako na kapiji, doveo me je u kuću gospodara, a ja sam, videći da porodica mora biti poštena, pristala na njihov predlog. Evo sad smo se smjestili na treći dan Božićnog praznika, ako Bog blagoslovi, nakon slušanja božanske liturgije, krećemo na put.

            Eto kakvi se slučajni incidenti dešavaju na putu života! I sav Bog i Njegova sveta promisao upravljaju našim djelima i namjerama, kao što je napisano:i šta želeti i šta su deca Božija. Čuvši ovo, moj duhovni otac je rekao: Srdačno mi je drago, dragi brate, što je Gospod neočekivano dogovorio da se vidimo nakon kratkog vremena. A pošto si sada slobodan, ja ću te duže držati s ljubavlju, a ti ćeš mi još pričati o svojim poučnim susretima, koji su bili na tvom dugom putu. Sa zadovoljstvom i pažnjom sam slušao i sve vaše prethodne priče. Drago mi je što to radim, odgovorio sam i počeo da govorim.

Bilo je puno svega, dobrog i lošeg; ne pričam dugo sve, ali je već mnogo toga izašlo iz pamćenja, jer sam se trudio da posebno pamtim samo ono što je moju lijenu dušu usmjeravalo i uzbuđivalo na molitvu, a svega ostalog sam se rijetko sjećao, ili bolje reći, pokušavao sam zaboraviti prošlost, po uputama svetog apostola Pavla, koji je rekao:Težim časti najvišeg ranga, zaboravljajući leđa i posežući za prednjim. Da, moj pokojni blaženopočivši starac je rekao da prepreke molitvi srčanog udara sa dvije strane, šuaiom i desnima, odnosno ako neprijatelj nema vremena da se odvrati od molitve sa ispraznim mislima i grešnim planovima, tada vraća poučna sjećanja u svom sjećanju ili predlaže molitvu koja mu je nepodnošljiva. A to se zove čista krađa, u kojoj se duša, zanemarujući razgovor s Bogom, okreće zadovoljnom razgovoru sa sobom ili sa stvorenjima. I zato me je naučio da ne prihvatam ni najlepšu duhovnu misao za vreme molitve, pa čak ni posle dana, ako bi se desilo da se vreme više potroši na poučno razmišljanje i razgovor nego na suštinsku nevidljivu molitvu srca, onda i to treba smatrati neumerenošću, ili blagotvornim za potrebite, za duhovnu pohlepu. u molitvi, uglavnom su preovladavali u velikom broju prije vremena provedenog u drugim djelima pobožnosti. Ali ne možete zaboraviti sve. Drugi mi se, naravno, toliko duboko urezao u pamćenje da ga se dugo nisam sjećao, sjećam se, na primjer, jedne pobožne porodice, kod koje me je Bog počastio da ostanem nekoliko dana iz sljedećeg slučaja.

Meeting with the pious family of the landowner

During my travels in the Tobolsk province, I had to pass through some district town. Ostalo mi je vrlo malo mrvica kruha, pa sam ušao u kuću da izmolim kruha za put. Vlasnik mi je rekao: hvala Bogu, stigao si na vrijeme, moja zena je tek izvadila hljeb iz rerne, evo ti topli ćilim, moli za nas Boga. Nakon što sam ti zahvalio, počeo sam da stavljam hleb u torbu, a domaćica je, videvši to, rekla: neka torba je tanka, sva pohabana, promeniću ti je, a meni je dala jednu lepu, tvrdu kesu. Zahvalivši im od srca, nastavio sam. Na izlasku, u maloj radnji, tražio sam malo soli, a prodavac mi je sipao malu vrećicu. Obradovao sam se duhom i zahvalio Bogu što me pokazuje nedostojnim tako dobrih ljudi. Evo, pomislih, sad ću nedelju dana bez brige o hrani spavati i biti zadovoljan. Blagoslovi dušu moju, Gospode!

Having left this city five versts, I saw on the road a small village and a small wooden church, but well decorated on the outside and painted. Prolazeći, poželeo sam da se poklonim hramu Božijem i, ušavši u crkveni trem, pomolio sam se. Sa strane crkve, dvoje male djece, od pet-šest godina, igralo se na travnjaku. Mislio sam da su djeca svećenika, iako su bili jako dobro obučeni. Tako je, moleći se, nastavio. Nisam stigao da odem deset koraka od crkve, kad sam iza sebe začuo krik: prosjakinja! prosjak! stani! Djeca koju sam vidio vrištala su i trčala prema meni – dječak i djevojčica; Stao sam, a oni su pritrčali i zgrabili me za ruku: idemo kod moje majke, ona voli prosjake. Nisam prosjak, kažem im, nego prolaznik. A tvoja torba? Ovo je moj omiljeni hleb. Ne, idemo sigurno, mama će ti dati novac za put. Ali gdje ti je majka, pitao sam. On je iza crkve, iza ovog oraha.

They led me to a beautiful garden, in the middle of which I saw a large mansion; ušli smo u same odaje, kakva čistoća i uređenost! Tako je dama istrčala do nas. Molim za milost! molim te! odakle te Bog poslao k nama? sedi, sedi, draga! Ona je sama skinula torbu s mene, stavila je na sto i sjela me na mekanu stolicu; zar ne želiš jesti ili galeba? i zar nemaš nikakve potrebe? Hvala puno, odgovorio sam, imam celu vreću hrane, pijem čaj, ali nisam navikao na to u našem seljačkom životu, vaša marljivost i ljubazno ophođenje su mi vrednije od poslastice; Moliću Boga da vas blagoslovi za takvo evanđeosko čudo. Dok sam ovo rekao, osetio sam snažnu želju da se vratim unutra. Molitva je uzavrela u mom srcu i trebala mi je smirenost i tišina da dam prostora ovom spontanom plamenu molitve, da sakrijem od ljudi spoljašnje znakove molitve, kao što su: suze, uzdasi i neobični pokreti lica i usana.

            I zato sam ustao i rekao: izvini majko, vrijeme je da idem; Neka Gospod Isus Hristos bude sa vama i sa vašom ljupkom decom. Ah, ne! Sačuvaj te Bog da ne odeš, neću te pustiti. Večeras dolazi moj muž iz grada, on radi kao sudija u okružnom sudu. Kako će biti srećan što te vidi! On svakog putnika smatra Božjim glasnikom. A ako odeš, bit će jako tužan što te ne vidi: osim toga, sutra je nedjelja, molit ćeš se s nama u blagovaonici, a šta god Bog posla, zajedno ćemo jesti; svakog praznika imamo u gostima do trideset prosjaka Hristove braće. Ali zašto mi nisi rekao ništa o sebi, odakle si i kuda ideš? Pričaj sa mnom, volim da slušam duhovne razgovore bogougodnih ljudi. Djeco, djeco! uzmite putničku torbu i odnesite je u zamišljenu sobu, gdje će prenoćiti. Slušajući njene reči, iznenadio sam se, pa sam pomislio: da li razgovaram sa osobom, ili kakav sam ja to duh?

Tako da sam ostao da čekam gospodina. Ukratko sam ispričao o svom putovanju i da idem u Irkutsk. A usput, reče gospođa, sigurno ćeš proći kroz Tobolsk, a ja tamo imam majku koja je časna sestra u ženskom samostanu, a sada i magacionerka; daćemo ti pismo, ona će te prihvatiti. Mnogi joj dolaze po duhovni savjet; a usput ćete joj poneti i knjigu Joana Listvičnika, koju smo za nju napisali iz Moskve, po njenoj narudžbini. Kako će sve ovo biti u redu! Konačno je došlo vrijeme za večeru i sjeli smo za sto. Došle su još četiri dame i počele jesti sa nama. Nakon što je završila prvo jelo, jedna od gospođa koja je došla je ustala, poklonila se kipu, a onda nam se poklonila, otišla i donela drugo jelo i ponovo sela; onda je druga dama slijedila primjer za treći kurs. Videvši to, počeo sam da govorim domaćici: Usuđujem se, majko, da pitam, jesu li vam ove gospođe rodice, ili šta? Da, to su moje sestre: ovo je kuvarica, ovo je žena uvijača, ovo je domaćica, a ovo je moja sobarica, i sve su udate, ja nemam ni jednu devojku u celoj kući. Čuvši i videvši ovo, bio sam još više iznenađen, zahvalio sam Bogu što mi je pokazao takve bogougodne ljude, i osetio sam snažan efekat molitve u svom srcu; i zato, da se što pre povučem i da ne ometam molitvu, ustajući od stola, rekao sam gospođi: ti treba da se odmoriš posle večere, a ja ću, po svojoj navici da hodam, ići u šetnju u baštu. Ne, ne odmaram se, reče gospođa; i ja ću ići s tobom u baštu, a ti ćeš mi reći nešto poučno. A ako odeš sam, djeca ti neće dati mira; kad te vide, neće te ostaviti ni na minut, pa vole prosjake, Hristovu braću i putnike.

            There was nothing to do, so we left. Ušavši u baštu, da bi mi bilo zgodnije da ćutim i ne govorim, poklonih se gospođinim nogama i rekoh: Molim te, majko, u ime Boga, reci mi koliko dugo vodiš tako bogougodan život i kako si postigao ovu pobožnost? Valjda ću ti sve reći. Vidite, moja majka je praunuka svetog Joasafa, čije su mošti sahranjene u Belgorodu. Imali smo veliku kuću u gradu, čije je krilo iznajmio siromašni plemić. Konačno, on je umro, a njegova žena je ostala trudna, porodila se, a ona je umrla nakon porođaja. Born je ostao okruglo siromašno siroče; iz sažaljenja majka ga je uzela da ga odgaja, a godinu dana kasnije ja sam rođen. Zajedno smo odrastali i zajedno učili kod istih nastavnika, i navikli se kao da smo brat i sestra. Nakon nekog vremena umro je i moj otac, a majka se, napustivši gradski život, za života preselila sa nama u ovo svoje selo. Kada smo postali punoletni, majka me je udala za svog učenika, dala nam ovo svoje selo, a sama je, sagradivši sebi keliju, odlučila da uđe u manastir. Davši nam svoj roditeljski blagoslov, učinila nam je takav testament da trebamo živjeti kršćanski, usrdno se moliti Bogu i truditi se da ispunimo najvažniju Božju zapovijest, a to je ljubav prema bližnjima, hranimo i pomažemo prosjacima Kristove braće, u jednostavnosti i poniznosti, da odgajaju djecu. Ovako već deset godina živimo ovdje sami, trudeći se koliko god je to moguće ispuniti majčinu volju. Imamo i prosjačku kuću, u kojoj i sada živi više od deset sakatih i bolesnih ljudi; Pretpostavljam da ćemo sutra otići do njih.

After this story, I asked: where is the book of Ioanna Listvychnik that you want to send to your homeland? Idemo u sobu, ja ću ti je naći. Čim smo seli da čitamo, g. Videvši me, ljubazno me zagrli, i izljubismo se bratski, hrišćanski, odvede me u svoju sobu, i reče: idemo, brate dragi, u moju radnu sobu, blagoslovi moju keliju. Mislim da joj je (pokazujući na damu) dosta tebe. Ako vidi putnika ili putnika, ili nekog bolesnika, drago joj je da ih ne ostavlja ni dan ni noć; ovaj običaj je već dugo prisutan u cijeloj njenoj porodici. Ušli smo u kancelariju. Mnogo knjiga, prelepih ikona, životvorni krst za čitavu visinu i Jevanđelje pored njega; Molio sam se, i kažem: s tobom, oče, ovdje je Božji raj. Evo samog Gospoda Isusa Hrista, Njegove Prečiste Majke i Njegovih svetih poklonika, a to su (pokazujući na knjige) njihove božanske, žive i nezadržive reči i uputstva; Mislim da često uživate u nebeskom razgovoru s njima. Da, priznajem, odgovorio je gospodin, ja sam lovac na čitanje. Koje knjige imate ovde, pitao sam. Imam dosta duhovnih, odgovori gospodin; ovdje je čitav godišnji krug razgovora, djela Jovana Zlatoustog, Vasilija Velikog, mnoga teološka i filozofska djela, kao i mnoge propovijedi novih slavnih propovjednika. Moja biblioteka me košta hiljadu i pet rubalja.

            Zar niste, pitao sam, bilo koji pisac o molitvi? Zaista volim da čitam o molitvi. Izašla je nova knjiga o molitvi, delo sveštenika iz Sankt Peterburga. Baryn je dobio tumačenje Gospodnje molitve:naš otac i započeli smo sa zadovoljstvom. Nešto kasnije došla nam je i gospođa, donela čaj, a deca su donela celu korpu, sve srebrnu, neku suvu, kao pite, koju ja nikad nisam jeo. Gospodin je uzeo knjigu od mene, dao je gospođi i rekao: evo nateraćemo je da čita, ona odlično čita, a mi ćemo se osnažiti. Gospođa je počela da čita, a mi smo počeli da slušamo. Slušajući čitanje, slušao sam i molitvu koja se držala u mom srcu; što je čitanje dalje išlo, to se molitva više razvijala i ja sam uživao. Odjednom sam ugledao da mi neko brzo bljesne pred očima, kao u vazduhu, kao da je to moj pokojni starac. Bio sam zaprepašten, ali da to prikrijem, rekao sam izvini, odspavao. Ovdje sam osjetio da kao da je duh starca prodro u moj duh, ili ga obasjao, osjetio sam neku svjetlost u svom umu i mnoge molitvene misli. Tek što mi je palo na pamet i želeo da oteram ove misli, gospođa je pročitala celu knjigu, gospodin pita: da li mi se dopao ovaj rad? – I počeli smo da pričamo. – Mnogo mi se sviđa, odgovorila sam, a i molitva Gospodnja. Oče našViši je i dragocjeniji od svih pisanih molitava koje mi, kršćani, imamo; jer ju uči sam Gospod Isus Krist, a tumačenje koje čita je vrlo dobro, samo što je sve usmjereno uglavnom na kršćansku djelatnost, a ja sam morao čitati od svetih otaca i izmišljeno, tajanstveno objašnjenje uz to.

            U kojim ste to pročitali? Ali ovdje, na primjer, u Maksimu Ispovjedniku, iu Dobrotolyubia od Petra Damaskina. Molim vas, ako se ne sećate čega, recite nam! Budite ljubazni. Početak namaza:“Oče naš, koji si na nebesima“; u pročitanoj knjizi tumači se da pod ovim riječima treba razumjeti sugestiju bratske ljubavi prema bližnjima, kao djeci samohranog oca. To je vrlo pravedno, ali kod svetih otaca to se dalje i duhovnije objašnjava, upravo – kažu da u ovoj izjavi treba uzdizati um ka nebu, k Ocu nebeskom, i da se svake minute prisjećamo naše dužnosti da se predstavimo pred Bogom i da hodimo pred Bogom. Riječi:da se sveti ime Tvoje, knjiga objašnjava pažljivo, da se ime Božje ne izgovara bez poštovanja, ili u nepravednoj zakletvi, drugim riječima, da se sveto ime Božje izgovara i da se ne koristi uzalud; a misteriozni tumači vide ovde direktan zahtev za molitvom unutrašnjeg srca, tj. da se presveto ime Božije utisne u srce i spontanom molitvom osveti i posveti sva osećanja i duševne moći. Riječi: nekadoći kraljevstvo tvojemisteriozni tumači objašnjavaju ovako: neka unutrašnji mir, mir i duhovna radost dođu u naša srca. Knjiga to objašnjava rečima: naš hlebdnevnica za nas danasmora razumjeti zahtjev za potrebama neophodnim za fizički život, ne suvišnim, već samo neophodnim i dovoljnim za pomaganje drugima. A Maksim Ispovednik, pod imenom hleb nasušni, razume napajanje duše nebeskim hlebom, odnosno Rečju Božijom, i sjedinjenje duše sa Bogom, bogomislije i neprestanu unutrašnju molitvu srca.

Oh! ovo je velika stvar i gotovo nemoguće za stanovnike svijeta da dođu do unutrašnje molitve, uzviknu gospodar; barem je spoljašnji pomogao Gospodu da pošalje bez lenjosti. Ne misli, oče, da. Da je nemoguće i nepremostivo teško, onda Bog to ne bi naredio svima. Njegova snaga se javlja čak iu slabosti; a iskusni sveti roditelji predlažu metode koje olakšavaju put dostizanja molitve srca. Naravno, za pustinjake svijeta ukazuju na posebna i viša sredstva, ali i za laike propisuju i zgodna i vodeća sredstva za postizanje unutrašnje molitve. Nigde nisam pročitao o tome detaljnije, rekao je g. Molim vas, molim vas, pročitaću vam u knjiziLjubaznost. Donio sam svoje dobročinstvo, pronašao članak Petra Damaskina u 3. dijelu na strani 48 i počeo čitati sljedeće: “treba naučiti prizivati ime Božje više od daha, u svako vrijeme i mjesto i u svakoj stvari. Apostol kaže:molite se bez prestanka, tj. uči da imate, da imate, i da imate razum da činite nešto, morate imati razum da činite stvari; proslavljajući Boga, a ovdje se molite bez prestanka, vaša će se duša uvijek radovati od toga.” Evo, pogledajte koliko je ovaj metod neprekidne molitve zgodan, lak i pristupačan svakome ko ima bilo kakva ljudska osjećanja.

Jako im se svidjelo. Gospodin me oduševljeno zagrlio, zahvalio, pogledao u mojuLjubaznost, i kaže: Sigurno ću kupiti takvu knjigu; Uskoro ću ga dobiti iz Petersburga; a sad cu za pamćenje zapisati ovaj članak koji ste pročitali – recite mi. A onda je to brzo, lijepo prepisao. Onda je uzviknuo: Bože moj! uostalom, imam i ikonu Svetog Damaskina (ovo je vjerovatno bila ikona Jovana Damaskina). Uzeo je okvir, ubacio napisano slovo ispod stakla i okačio ga ispod ikone, govoreći: evo živa reč svetitelja Božijeg pod njegovim likom će me često podsećati da u svom delu ispunim ovaj spasonosni savet.

Nakon toga smo otišli na večeru. Za stolom su, kao i prije, sjedili svi ljudi – muškarci i žene. Kakva pobožna tišina i tišina vladala je za stolom! Nakon što smo svi večerali, ljudi i djeca su se dugo molili. Bio sam prisiljen da pročitam akatist Isusu Najslađem.

Nakon što su završili, njihovi pratioci su otišli na odmor, a nas troje smo ostali u sobi. Evo gospođa mi je donela bijelu košulju i čarape – poklonio sam se pred noge, i rekao: Neću, majko, čarape, ne šijem ih od porodice, navikli smo da uvijek hodamo u unucima. Opet je otrčala i donela svoj stari kaftan, tanko žuto platno, i isekla ga na dva dela, a majstor, govoreći: on ima jadnog i skoro mu se noge raspadaju, doneo mu je nove čizme, velike, koje obuje preko čizama, pa mi kaže: idi u onu sobu. Otišla sam, presvukla se i opet izašla k njima. Stavili su me na stolicu i počeli da se obuvaju, gospodin je počeo da mi previja noge sa unucima, a gospođa je počela da obuva cipele. Prvo se nisam dao, ali su mi naredili da sednem i rekli: sedi i ćuti, Hristos je prao noge učenicima. Nisam imao šta da radim i počeo sam da plačem, a oni su plakali.

            Nakon toga je gospođa ostala u sobi da prenoći sa djecom, a gospodin i ja smo otišli u baštu u sjenici. Nismo dugo spavali, ležali smo i razgovarali sa gospodinom pa mi je počeo prilaziti: reci mi, zaboga, po istini i po savjesti, ko si ti? Verovatno ste iz dobre porodice i samo se pravite budalasti. Dobro čitate i pišete, pravilno govorite i razmišljate; ovo ne može biti u muškom vaspitanju. Rekao sam ti istinu i iskreno, i tebi i tvojoj dami, moje porijeklo nikad nisam pomislio da te lažem ili prevarim. Ali šta je to za mene? A što kažem, ne govorim svoje, nego ono što sam čuo od pokojnog pobožnog i mudrog starca moga, i čitao s pažnjom kod svetih otaca; pre svega unutrašnja molitva koja osvetljava moje neznanje, koje nisam sam stekao, ali milost Božija i staro učenje su ga naselili u mom srcu. Na kraju krajeva, svakom je to moguće; potrebno je samo tiho ući duboko u svoje srce, i što više prizivati ​​prosvetiteljsko ime Isusa Hrista, tada će odmah svako osetiti unutrašnju svetlost, i sve će mu biti jasno, čak i on će videti neke tajne carstva Božijeg u ovom svetlu. Ali to je već duboka vaspitna tajna, kada čovjek nauči tu sposobnost da se produbi, da se vidi iznutra, da uživa u samosvijesti, da bude dirnut i da slatko plače zbog svog pada i pokvarene volje. Mudro rasuđivati ​​i razgovarati s ljudima nije teško i moguće, jer su se um i srce dogodili ranije od ljudskog učenja i mudrosti. Kada postoji um, on se može obraditi, bilo naukom ili iskustvom; a ako nema inteligencije, onda nikakav odgoj neće pomoći. Činjenica je da smo daleko od sebe, i da nemamo želje da se približimo sebi, i svi bježimo da se ne sretnemo i ne zamijenimo istinu za sitnice, i mislimo: htjeli bismo se baviti duhovnim radom ili molitvom, ali nikada ne zadajemo muke i brinemo o životu. A šta je važnije i potrebnije – spasonosni večni život duše, ili prolazni život tela, za koji se toliko trudimo? To je ono što sam rekao, i to ljude dovodi ili do razuma ili do ludosti.

Priča o preobraćenju i životu veleposednika

Oprosti mi, dragi brate, pitao sam te ne samo iz radoznalosti, nego iz dobrote i kršćanskog sudjelovanja u tebi, a i zato što sam prije dvije godine vidio primjer iz kojeg je formirano moje pitanje tebi. Vidite, došao nam je jedan prosjak sa pasošem penzionisanog vojnika, star, star, a tako siromašan da je bio skoro gol i bos, govorio je malo i tako jednostavno, kao stepski seljak. Odveli smo ga u sirotinju; pet dana kasnije mu je jako pozlilo, pa smo ga premjestili u ovu sjenicu, smirili ga i počeli ići za njim i liječiti ga sa mojom ženom. Konačno, mora da se bližio smrti; pripremili smo ga, pozvali našeg svećenika da se ispovjedi, dopuni i prilagodi. Uoči smrti je ustao, tražio od mene papir i olovku, zamolio me da zaključam vrata i ne puštam nikoga unutra dok ne napiše oporuku svom sinu, koju je tražio da se nakon smrti pošalje u Sankt Peterburg. Iznenadila sam se kada sam videla kako je pisao ne samo lepim, najobrazovanijim rukopisom, već je i njegov sastav bio divan, ispravan i veoma nežan. Evo ja ću vam sutra pročitati njegov testament; Imam kopiju toga.

Sve me to iznenadilo i pobudilo radoznalost da ga pitam o njegovom porijeklu i životu. On mi je, zaklevši me da to nikome neću otkriti do smrti, ispričao o svom životu na slavu Božju. Bio sam princ koji je imao veoma bogato bogatstvo i vodio najveličanstveniji, najluksuzniji i odsutni život. Žena mi je umrla, a ja sam živio sa sinom, koji je sretno služio kao kapetan u Gardi. Jednog dana, na putu na bal za važnu osobu, bio sam ljut na svog sobara; Nisam izdržao svoje uzbuđenje, udario sam ga jako po glavi i naredio da ga pošalju u selo. Bilo je to uveče, a sledećeg jutra sobar je umro od upale u glavi. Ali to je izmaklo kontroli, a ja sam, požalivši svoju nepažnju, ubrzo zaboravio na to. Prošlo je šest sedmica i taj mrtvi sobar počeo mi se javljati, prvenstveno u snovima; uznemiravao me i prekorio svake noći, neprestano ponavljajući: beskrupulozni, ti si moj ubica! Tada sam počeo da ga vidim u stvarnosti, dok je budan. Od tada mi se sve češće javljao, a onda me je skoro bez prestanka gnjavio. Konačno, zajedno s njim, počeo sam viđati i druge mrtve muškarce koje sam brutalno zlostavljao i žene koje sam zaveo. Svi su me neprestano predbacivali i nisu mi davali mira do te mjere da nisam mogao ni spavati, ni jesti, ni išta raditi; Bio sam potpuno iscrpljen, a koža mi se prilijepila za kosti. Sav trud vještih ljekara nije nimalo pomogao. Otišao sam na liječenje u inostranstvo, ali sam se tamo liječio šest mjeseci, nije mi bilo olakšanja, a bolne vizije su se surovo množile. Odatle sam doveden jedva živ; i u potpunosti sam iskusio strahote paklenih muka duše, pre svega njenog odvajanja od tela. Tada sam se uvjerio da postoji pakao i saznao šta to znači.

            U tako bolnom stanju spoznao sam svoja bezakonja, pokajao se, ispovjedio, dao slobodu svim ljudima koji su sa mnom služili, zakleo se sebi do kraja života da ću se mučiti svim vrstama truda i skrivati ​​se u jadnoj slici, da bih za svoja bezakonja bio posljednji sluga ljudi najniže klase. Čim sam se čvrsto odlučio za ovo, vizije koje su me mučile odmah su prestale. Osjećao sam toliku udobnost i zadovoljstvo od pomirenja s Bogom da to ne mogu u potpunosti opisati. Tu sam i iskustveno naučio šta znači nebo i kako se Božje kraljevstvo otkriva u našim srcima. Ubrzo sam se oporavio, ispunio svoje namjere i tajno otišao sa pasošem penzionisanog vojnika: iz domovine. I prošlo je 15 godina otkako sam lutao po celom Sibiru. Ponekad su ga seljaci unajmljivali da radi kurirske poslove, ponekad se hranio u ime Hristovo. Oh! sa svim tim lutanjima, kakvog sam blaženstva, sreće i mira savjesti jeo! To može doživjeti samo neko ko je milošću Zastupnika prebačen iz bolnog pakla u raj Božiji. Rekavši to, predao mi je testament da ga pošaljem njegovom sinu, a sutradan je umro. Ali sada imam kopiju njegovog testamenta u torbi, stavljenu u moju Bibliju. Ako želite da ga pročitate, sada ću ga dobiti. Evo, budi ljubazan!

Razmotao sam i pročitao: U ime Boga u Trojstvu proslavljenog Oca i Sina i Svetoga Duha.

Moj dragi sine!

Oca niste vidjeli 15 godina, ali u svojoj mračnosti, povremeno obavještavajući o vama, gajio je očinsku ljubav prema vama, što ga tjera da vam šalje ove umiruće stihove kako bi vam oni bili lekcija u životu.

Znate kako sam patio zbog svoje nemarnosti i nepažnje; ali ne znaš kako sam se radovao svom nepoznatom putovanju, uživajući u plodovima pokajanja.

Umirem mirno u svom dobru i zajedno u vašem dobročinitelju, jer dobročinstva koja se izlijevaju na oca moraju se odnositi na osjetljivog sina. Zahvalite mu na bilo koji način.

Ostavljajući vam svoj očinski blagoslov, prizivam vas da se sjećate Boga, da čuvate svoju savjest, da budete pažljivi, ljubazni i pažljivi, da se prema podređenima odnosite što je moguće ljubaznije i ljubaznije, da ne prezirete prosjake i strance, sjećajući se da je i vaš umirući otac patio u siromaštvu i siromaštvu svoje duše.

Prizivajući na vas milost Božju, tiho zatvaram oči u nadi u život vječni, milosrđem hodajućeg čovjeka Isusa Krista.

tvoj otac

            Tako smo dobri čovjek i ja ležali i razgovarali. Pa sam ga upitao: Mislim, oče, nisi bez problema i strepnje sa čudnim prijemnikom? Uostalom, i mnogi naši suputnici hodaju dokono, ili iz lijenosti, i besposleni po putu, kao što sam vidio. Bilo je malo takvih slučajeva, pravih putnika je sve više, odgovorio je g. Pa mi još više tetošimo i održavamo takve hulje. Živeći među našim dobrim prosjacima, Hristovom braćom, često se ispravljaju i izlaze iz siromaštva kao skromni i blagi ljudi. Evo nedavnog primjera za to. Jedan lokalni gradski meštanin se toliko izopačio da su ga svi odlučno otjerali sa kapije štapovima, a niko mu nije dao ni parče hljeba. Bio je pijan, bunovan i užasna osoba, a i krao je. Došao nam je u ovakvom stanju i gladan; tražio hljeba i vina, čiji je bio izvanredan lovac. Mi smo ga, ljubazno primivši, rekli: živi s nama, daćemo ti vina koliko hoćeš, ali samo uz nagovor da se sada napiješ i odeš u krevet, ako se makar malo pobuniš i napraviš buku, ne samo da ćemo te otjerati i nikada te prihvatiti, nego ću te i ja tretirati kao vodiča ili baštovana, skitnicu. Pošto je pristao na to, ostao je kod nas. Nedelju dana ili više zaista sam pio koliko sam hteo; ali je uvijek u skladu sa svojim obećanjem i privrženošću vinu (da ga ne izgubi) lijegao, ili izlazio u baštu, ležao i ćutao. Kada se otrijeznio, braća prosjaci su ga nagovorila i dala mu savjet da se uzdrži, makar u početku malo. Tako je postepeno počeo manje da pije i konačno, nakon tri mjeseca, postao je suzdržana osoba i sada je negdje zaposlen, a ne jede tuđi kruh u tunjevini. Trećeg dana došao mi je sa zahvalnošću. Kakva je mudrost učinjena pod vodstvom ljubavi! Pomislih i uzviknuh: Blagosloven Bog koji pokazuje svoju milost u ogradi tvoje ograde!

Nakon ovih razgovora, gospodin i ja smo, spavajući sat ili sat i po, čuli jevanđelje do jutra, sabrali se i otišli, i tek ušli u crkvu, a gospođa je već dugo ovdje sa svojom djecom. Slušali su jutro; a nakon toga je ubrzo počela božanska liturgija. Gospodin i ja smo stajali kod oltara sa jednim djetetom, a gospođa i gospođica su stajale na oltarskom prozoru da vide vaznesenje Sv. darova Bože moj! Kako su se molili na kolenima i lili suze radosnice! Kako su im se lica prosvetlila, da sam plakala do mile volje gledajući ih.

Nakon završetka službe Gospodnje, svećenik, sluge i svi prosjaci otišli su zajedno za stol, a bilo je četrdesetak prosjaka; ovde su bogalji, i sa bolesnicima, i dečaci. Svi su sjeli za stol. Kakva je bila tišina i tišina! Ja sam, hrabrivši se, olako rekao gospodaru: u manastirima čitaju žitije svetih za vreme trpeze; tako bi bilo i za tebe, a imaš i chat-rudnik. Gospodin, okrećući se dami, kaže: zaista, Maša, hajde da uspostavimo takav red. To će biti nepoštovanje. Evo, na prvom ručku ću ja čitati, pa ti, a tu je i otac, a kasnije i braća, jedan po jedan, ko može. Sveštenik je, pojevši, počeo da govori: Volim da slušam, ali da čitam, ponizni slugo, nemam slobodnog vremena. Kad pobjegneš kući, ne znaš kako da se vratiš svim nevoljama i brigama; i ovo je neophodno, i drugo je neophodno; mnogo momaka, i stoke do mile volje, po ceo dan u metežu, ne za čitanje ili učenje. Ono što sam naučio u Bogosloviji, odavno sam zaboravio. Čuvši to, zadrhtah, a gospođa, koja sedi pored mene, uhvati me za ruku i poče da govori: to otac kaže iz poniznosti, on se uvek tako ponižava, a on je najljubazniji i bogougodniji život; udovica je već 20 godina i podiže čitavu porodicu unučadi, a osim toga često služi. Uz ove riječi, sljedeća izrekapao mi je na pamet NikitStifata u Dobrotoljubiji: priroda stvari se mjeri unutrašnjim raspoloženjem duše, tj. ko je sam ono što čini od drugih; i dalje kaže: Onaj ko je zadobio pravu molitvu i ljubav ne pravi razliku između stvari, ne razlikuje pravedne od grešnika, nego sve voli jednako i ne osuđuje, kao što je Bog; kao što sunce sija i pada kiša na pravedne i nepravedne.

Tišina je ponovo počela; naspram mene je sjedio potpuno slijep prosjak iz prosjačke kuće. Gospodar ga je nahranio, isjekao ribu, poslužio mu kašičicu i nalio mu supu. Gledajući izbliza, primetio sam da su usta ovog prosjaka bila potpuno otvorena, a jezik mu se neprestano pomerao i kao da drhti; Pitao sam se da li je on čovjek molitve, i počeo sam više primjećivati. Na kraju obroka, jednoj starici je pozlilo, bila je čvrsto stegnuta i stenjala. Gospodin i gospođa su je odveli u svoju spavaću sobu i položili na krevet; dama je ostala da je prati; svećenik je za svaki slučaj otišao da poštedi sv. a gospodar je naredio da se upregne kočija i odjuri za doktorom u grad. Svi su otišli.

            Osjećao sam molitvenu glad, postojala je jaka potreba za molitvenim izljevima, i nije bilo povučenosti i tišine za još jedan dan. Osjećao sam u svom srcu kao da neka vrsta poplave pokušava da se probije i izlije na sve članove, ali kako sam to izdržao, nastao je jak bol u mom srcu – doduše, neka vrsta utješne, koja zahtijeva tiho smirivanje i zasićenje molitvom. Ovdje mi se otkrilo zašto su istinski tvorci molitve, koja je u njima samodjelovala, bježali od ljudi i skrivali se u mraku, a shvatio sam i zašto sveti Isihije čak i najduhovniji i najkorisniji razgovor naziva, ali pretjeranim, praznoslovljem, kao što kaže sveti Jefrem Sirin: dobar je govor srebro, a ćutanje je čisto zlato. S obzirom na sve ovo, otišao sam u ubožnicu; svi su se tamo odmarali popodne. Popeo sam se na tavan, smirio se, odmorio, pomolio. Kad su prosjaci ustali, našao sam slijepca i izveo ga iz bašte; sjeli smo sami i počeli razgovarati.

Razgovor sa slijepim hodočasnikom i njegov način molitve

Reci mi, za ime Boga, za dobrobit duše, da li ti činiš Isusovu molitvu? Kontinuirano ga stvaram već duže vrijeme. Kako se osjećate u vezi s tim? Samo ne mogu ni dan ni noć bez molitve. Kako vam je Bog otkrio ovu aktivnost? Reci mi, dragi brate, detaljno. Vidite, ja sam lokalni trgovac, zarađivao sam za život kao krojač, putovao u druge pokrajine i sela i šio seljačku odjeću.

U jednom selu sam morao dugo da živim sa jednim čovekom da bih izdržavao porodicu. Jednog prazničnog dana čitam tri knjige u crkvi i pitam: ko čita kod vas? Niko mi nije odgovorio. Ove knjige su po našem ujaku: on je bio učenjak. Uzeo sam jednu knjigu, raširio je svuda i pročitao, koliko se sada sećam, sledeće reči: molitva je neprestana, da se ime Božije uvek zaziva, bilo da neko priča, sedi, hoda, radi, jede ili radi nešto drugo, na svakom mestu i u svako doba.

Nakon što sam ovo pročitala, počela sam misliti da mi je to vrlo zgodno, i počela sam da stvaram šaputanu molitvu iza svog šivaćeg rada, i to mi se svidjelo. Oni koji su živjeli sa mnom u kući su to primijetili i počeli mi se smijati; jesi li čarobnjak ili stalno šapućeš? ili šta naručuješ? Da bih to sakrio, prestao sam da pomeram usne, i počeo sam da se molim samo na jednom jeziku. Konačno, toliko sam se navikao na molitvu da je sam jezik izgovara dan i noć, i to mi prija.

            Dugo sam tako hodao, a onda sam odjednom potpuno oslijepio. U našoj porodici skoro svi imaju tamnu vodu u očima. Evo našeg društva, zbog svog siromaštva sam raspoređen u ubožnicu, koja se nalazi u našem provincijskom gradu Tobolsku. Sad idem tamo, gospoda su me zaustavila jer hoće da mi daju put do Tobolska.

Kako se zvala knjiga koju ste čitali ili neLjubaznost? Ne znam istinu, nisam ni pogledao veliko slovo. Donio sam svoju Dobrotu, pronađenu u 4 dijela uCallistapatrijarha reči koje mi je rekao za pamćenje i počeo da mu čita. To je to, viknuo je slijepac. Čitaj brate kako je jako dobro. Kada sam došla do reda na kome se kaže: potrebno je moliti se srcem, on mi je počeo da prilazi: šta to znači? – I kako se to radi? Rekao sam mu da je čitavo učenje o molitvi srca detaljno objašnjeno u istoj knjizi, u Dobroti – i on me je nestrpljivo zamolio da mu je pročitam.

Ovako ćemo to uraditi, rekao sam. Kada namjeravate ići u Tobolsk? Barem sada, odgovorio je. Pa to je to, sutra razmišljam da krenem na put, pa ćemo zajedno s tobom, pa ću ti pročitati sve o srčanoj molitvi i pokazati ti način da pronađeš mjesto srca i uđeš u njega. Ali šta kažete na trik? upitao je. Pa šta ti je izgovor, kao da je riznica do Tobolska, samo jednu i po verstu, idemo tiho, a ti znaš sam s dvoje ljudi; a zgodnije je razgovarati i čitati o molitvi dok hodate.

Tako smo se složili; uveče je došao sam gospodar da nas sve pozove na večeru, nakon večere smo objavili da idemo na put sa slijepcem i da nam ne treba prijevoz; da bi bilo lakše čitatiLjubaznost. U isto vrijeme, gospodin je počeo govoriti: i jako mi se dopala ljubaznost; Već sam napisao pismo i spremio novac da pošaljem u Peterburg sutra, kada odem na sud, da mi pošalju Goodwill prvom poštom. I tako, ujutro kad smo krenuli, zahvalio sam se ovoj gospodi na njihovoj uzornoj ljubavi i milosti; i oboje su nas otpratili od svojih domova. Pa smo se pozdravili.

Išli smo sa slepcem, i hodali smo malo po malo, po deset i petnaest versta dnevno, a ostalo vreme smo sedeli na osamljenim mestima i čitaliLjubaznost. Čitao sam mu sve o molitvi srca prema redosledu koji mi je ukazao moj pokojni starac, odnosno počevši od knjigeNikiformonah, Grigorije Sinait, i tako dalje. S kakvom je željom i pažnjom sve ovo slušao, i kako mu se sve to svidjelo i uživao! Onda mi je počeo postavljati takva pitanja o molitvi da čak ni moj um nije bio dovoljno jak da ih riješim.

Nakon čitanja potrebnog saLjubaznost, počeo je marljivo tražiti od mene da mu aktivno pokažem način da umom pronađe srce, i kako da u njega unese božansko ime Isusa Krista, i kako se sa zadovoljstvom iznutra moliti srcem. I počeo sam da mu govorim: ovde ništa ne vidiš, ali možeš li da zamisliš i zamisliš umom ono što si ranije video, odnosno neku osobu, ili neku stvar, ili neki tvoj član, na primer, ruku ili nogu, možeš da zamisliš tako živo, kao da gledaš u to, i možeš da usmeravaš i usmeravaš čak i ako si slep? Mogu, odgovori slepac. Zato zamislite svoje srce na isti način, usmerite oči kao da ga gledate kroz grudi, i zamislite ga što je brže moguće, i pažljivo slušajte ušima kako kuca i udara iznova i iznova. Kada se prilagodite ovome, onda počnite prilagođavati riječi molitve svakom otkucaju srca, gledajući ga. Dakle, prvim potezom recite ili pomisliteGospode, s drugimIsuse, sa trećimod Hrista, sa četvrtimsmiluj sea sa petimja, i ponovite to mnogo puta. To vam odgovara, jer već imate početak i pripremu za srčanu molitvu. Kada se naviknete, počnite zajedno sa dahom ulaziti i izlaziti iz čitave Isusove molitve u svom srcu, kako roditelji uče, odnosno uvlačeći zrak, recimo, zamislite:Gospode Isuse Hriste, a na osnovu vas:smiluj se meni! Radite to češće i češće i uskoro ćete osjetiti suptilnu i ugodnu bol u srcu, tada će vam biti toplo i grijaće. Da, uz Božiju pomoć, postići ćete samopouzdanje u unutrašnjoj molitvi srca. Ali u isto vrijeme, na svaki način, čuvajte se ideja u umu, bilo koje vrste. Ne pravite pretpostavke; jer sveti oci čvrsto nalažu za vreme unutrašnje molitve da se čuvaju nevidljivi, da ne bi pali u lepotu.

Slijepac, slušajući sve to s pažnjom, počeo je marljivo da djeluje na prikazani način, a noću, kada smo svratili kod konaka, uglavnom se dugo bavio time. Nakon pet dana počeo je osjećati snažnu toplinu i neopisivo zadovoljstvo u svom srcu, a osim toga i veliku želju da se neprestano bavi ovom molitvom, koja je u njemu otvorila ljubav prema Isusu Kristu. Ponekad je počeo da vidi svetlost, iako nije primećivao nikakve predmete i stvari u njoj; ponekad je zamišljao, kada bi ušao u srce, da kao da se u srcu slatko razbukta jak plamen upaljene svijeće i, izbačen kroz grlo, obasja ga; i sa ovim plamenom mogao je vidjeti čak i udaljene stvari, kao što se jednom dogodilo.

            Išli smo kroz šumu, a on je bio tiho zadubljen u molitvu. Odjednom mi je rekao: kakva šteta! Crkva već gori, a zvonik je pao. Rekao sam mu: Prestani da zamišljaš prazno, ovo je iskušenje za tebe, moraš što pre odbaciti sve snove. Kako možete vidjeti šta se dešava u gradu? Još smo 12 versta udaljeni od njega. On je poslušao, nastavio da se moli i ućutao. Do večeri smo došli u grad i zaista sam vidio nekoliko izgorjelih kuća i srušeni zvonik, koji je sagrađen na drvenim šipovima, i ljude koji se gomilaju i čude se kako srušeni zvonik nije nikoga zdrobio. Po mom mišljenju, sva ova nesreća se dogodila u isto vrijeme kada mi je slijepac to ispričao. Pa je počeo da mi govori: rekao si da mi je vizija prazna, i evo ga. Kako ne zahvaljivati, a kako ne ljubiti Gospoda Isusa Hrista, koji otvara svoju milost grešnicima, slepima i bezumnima! Hvala i vama što ste me naučili o radu srca.

Rekao sam mu: voli Isusa Hrista, voli i zahvaljuj; ali pazite da različite vizije prihvatite kao direktna otkrivenja milosti; jer se to često može desiti i, naravno, po poretku stvari. Ljudska duša je relativno nevezana za mjesto i materiju. Može da vidi i u mraku i veoma daleko, kao što se dešava u blizini. Samo mi ne dajemo snagu i pokret ovoj mentalnoj sposobnosti, i potiskujemo je ili okovima svog debelog tijela, bilo zbrkom svojih misli i rasutim mislima. A kada se usredsredimo na sebe, odvratimo se od svega oko sebe i oplemenimo svoj um, tada duša ulazi u svoju svrhu i deluje u najvećoj meri, to je prirodna stvar. Čuo sam od svog pokojnog starca da ne molitvenici, već sposobni ili bolni, u mračnoj prostoriji vide svetlost, kako ona izlazi iz svih stvari, razlikuju predmete, osećaju njihovog dvojnika i prodiru u misli drugog. A ono što dolazi direktno od Božje milosti u molitvi srca je tako divno da to nijedan jezik ne može izraziti, i ne može se primijeniti na bilo šta materijalno ili uporediti s bilo čim; sve senzualno je nisko u poređenju sa slatkim osećanjima milosti u srcu. Moj slijepac je to pažljivo slušao i postao još ponizniji; molitva se u njegovom srcu sve više razvijala i više je uživao u njoj. Obradovao sam se tome iz sveg srca i zahvalio Bogu što mi je prijao da vidim tako blagoslovljenog slugu svoga.

Konačno smo stigli u Tobolsk, odveo sam ga u ubožnicu, ostavio ga tamo i, pošto se ljubazno pozdravio, otišao dalje.

Mjesec dana hodao sam polako i duboko osjećao koliko su dobri živi primjeri poučni i ohrabrujući; često čitatiLjubaznosti vjerovao u sve što sam rekao slijepcu molitve. Njegov poučan primjer u meni je rasplamsao ljubomoru, zahvalnost i ljubav prema Gospodu, molitva mog srca me toliko oduševila da nisam pomislio da na zemlji postoji neko sretniji od mene, i pitao sam se šta bi moglo biti veće i bolje zadovoljstvo u carstvu nebeskom. Ne samo da sam to osjećao u svojoj duši, nego mi se sve i spolja ukazalo u divnom obliku, i sve je vodilo ka ljubavi i zahvalnosti Bogu; ljudi, drveće, biljke, životinje, sve je bilo kao moje, na svemu sam našao lik imena Isusa Hrista. Ponekad se osećao tako lagan, kao da nema telo, i da ne hoda, već kao da radosno lebdi u vazduhu; ponekad je ulazio sasvim sam i jasno vidio sve moje ispune, diveći se mudroj kompoziciji ljudskog tijela; ponekad sam osećao takvu radost, kao da sam postao kralj, i poželeo sam svu takvu utehu, kad bi mi Bog dao da umrem što je pre moguće i da izlijem zahvalnost pred Njegovim nogama u svetu duhova.

Suđenja na putu i priča o starom vojniku

Očigledno je da sam pretjerano uživao u tim osjećajima, ili je to već bilo tako, u popuštanju Božjoj volji, ali sam nakon nekog vremena osjetio nekakvu tremu i strah u srcu. Neću, mislio sam, više imati nevolje ili nesreće, kao za onu djevojku koju sam u kapeli učio Isusovoj molitvi. Misli su se nadvile nad mnom kao oblak, i setio sam se reči učiteljice. Jovana Karpatskog, koji kaže da je onaj ko često poučava osramoćen i trpi nesreće i iskušenja za one koji su od njega imali duhovnu korist. Boreći se sa ovim mislima, pojačao sam svoju molitvu, koja ih je potpuno odagnala, i oraspoložio sam se i rekao sebi: Neka bude volja Božija! Spreman sam da izdržim sve što mi Isus Hrist neće poslati za moju nesreću i ponos. A čak i oni kojima sam nedavno otkrio tajnu ulaska srca i unutrašnje molitve bili su prije svega moj susret s njima pripremljen direktnim tajnim učenjem Božjim. Smiren time, ponovo sam otišao sa utjehom i molitvom i radovao se svom ranijem životu. Dva dana je padala kiša, a put je bio toliko blatnjav da sam jedva izvlačio noge iz blata, hodao sam stepom, a selo nisam sreo ni na milju; Konačno, uveče, ugledao sam dvorište kraj samog puta, obradovao sam se i pomislio: ovde ću tražiti da se odmorim i prenoćim, a sutra ujutru, ako Bog da: možda vreme bude bolje.

            Kad sam prišao, vidio sam pijanog starca u vojničkom šinjelu kako sjedi kraj jednog dvorišta na tremu, pa sam mu se poklonio i rekao: da li je moguće zamoliti nekoga da prenoći ovdje? Ko može pustiti osim mene? vikao je starac, ja sam tu gazda! Ovo je pošta, a ja sam domar. Pa, oče, dozvoli mi da provedem noć sa tobom! Imate li pasoš? dostaviti legalnu ličnu kartu. Dao sam mu svoj pasoš, a on ga drži u rukama i ponovo pita: gdje je pasoš? U tvojim rukama, odgovorio sam. Pa, idemo do kuće. Domar je stavio naočare, pročitao i rekao: kao da je izgled legalan, prenoćite; jer sam dobra osoba; evo, doneću ti čašu. Nikad ne pijem, odgovorio sam. Pa, kihni, bar večeraj sa nama. Sjeli su za sto, on i kuhar, a i mlada su se popili, i mene su sjeli s njima. Tokom večere su se psovali i grdili, a na kraju su se i potukli. Domaćica je otišla da spava na seniku, a kuvarica je počela da ulazi, da pere šolje i kašike, i grdi svog starog.

Sjedeći, mislio sam da se neće uskoro smiriti, pa sam joj rekao: gdje, majko, da zaspim? Umoran sam od puta. Evo, napravio sam krevet za tebe, oče, i stavio klupu pored klupe kod prednjeg prozora, raširio filc i stavio uzglavlje. Legao sam i zatvorio oči kao da spavam. Kuvar je nastavio da fermentira dugo vremena; konačno ustao, ugasio vatru i došao do mene. Odjednom su svi prozori koji su bili u prednjem uglu, okvir, stakla i krhotine dovratnika, razbacani u zveket, pali sa strašnim treskom, cijela se kuća zatresla, a napolju se začuo bolni jauk, vrisak i lupanje. Baka je uplašeno skočila na sredinu poda, i pala na pod. Zgrabio sam se bez pamćenja, misleći da se pod mnom otvorilo tlo. Vidim dvije jame unesene u kuću jednog čovjeka oblivenog krvlju, tako da mu se ni lice nije vidjelo. Ovo me je još više prestrašilo. Bio je to feldieger koji je došao da promijeni konje ovdje. Kočijaš je, ne mogavši ​​da je pravilno pretvori u kapiju, dahom razbio prozor, a kako je ispred kuće bio jarak, kočija se prevrnula, a feldieger je, pavši, duboko zasjekao glavu o naoštreni kolac, koji je bio pričvršćen za staklo. Feldieger je tražio vodu i vino da opere ranu, natopio je vinom, sam ispio čašu i viknuo: Konji! Stao sam pored njega i govorio: kako ti, oče, ideš s takvim bolom? Felddieger mora da je bolestan, odgovorio je i odgalopirao. Kočijaš je bez osjećaja odvukao ženu do peći u ćošku, pokrio je ćilimom, govoreći: parabola joj se dogodila od straha; ona se češe. I domar se napio i opet zaspao.

Ostao sam sam.

Ubrzo je žena ustala i počela hodati od ugla do ugla dok je mahnita izlazila iz kuće. Nakon molitve, osjećao sam se opušteno, i zaspao sam malo prije svjetla.

            Ujutro, nakon što sam se oprostio od staratelja, krenuo sam, prošetao i uputio svoju molitvu sa vjerom, nadom i zahvalom Ocu blagodati i svake utjehe, koji me oslobodio nadolazeće nevolje.

Šest godina nakon ovog događaja, prolazeći pored ženskog manastira, ušla sam u crkvu da se pomolim. Čudna igumanija me nakon večere odvela do svoje kuće i naredila da se posluži čaj. Odjednom su joj došli neočekivani gosti; otišla je do njih, a mene ostavila sa časnim sestrama, njenim sestrama. Skromna monahinja koja je točila čaj pobudila je moju radoznalost da pitam: koliko dugo ste, majko, u ovom manastiru? Pet godina, odgovorila je; Doveden sam ovdje kao ludak i Bog se smilovao. Majka igumanija me ostavila u ćeliji i ošišala me. Šta vas je naljutilo? pitao sam. Od straha. Bio sam zaposlen u takvoj stanici, a noću dok sam spavao konji su razbili prozor, uplašio sam se i poludio. Cijelu godinu su me rođaci vodili na sveta mjesta i ovdje sam samo ozdravio. Kad sam ovo čuo, obradovao sam se u duši svojoj i proslavio Boga, sva mudrost je na korist neimara.

Bilo je mnogo različitih prilika, obraćajući se ocu, rekao sam. Ako pričate priče po redu, nećete moći pričati o svemu za tri dana. Postoji li druga prilika da kažem.

Sastanak sa seoskim sveštenikom i pobožnom devojkom

Jednog vedrog ljetnog dana vidio sam groblje pored puta ili takozvano groblje, odnosno crkvu i neke vjerske kuće. Za stolom je bila najava; I otišao sam tamo. Tamo su išli i okolni ljudi; a ostali su, prije nego što su stigli do crkve, sjeli na travu i, vidjevši da idem u žurbi, rekli su mi: ne žuri; i dalje ćete insistirati do mile volje dok služba ne počne; oni služe ovde jako dugo, sveštenik je bolestan, i tako je jadan. Zaista, služba je trajala veoma dugo; sveštenik, mlad, ali mršav i blijed, djelovao je vrlo sporo, međutim, vrlo pobožno i sa osjećajem na kraju ručka je održao divnu i jasnu propovijed o načinima sticanja ljubavi prema Bogu.

            Sveštenik me pozvao svojoj kući i ostavio me da večeram. Za stolom sam mu rekao: Kako ti, oče, dugo služiš pobožno! Da, odgovorio je, iako se župljanima to ne sviđa i žale se, ali nema šta da se radi; jer volim da prvo razmislim o svakoj reči molitve, i da uživam u njoj, pa da je izgovorim naglas, inače će bez unutrašnjeg osećanja i saosećanja svaka izgovorena reč biti beskorisna i za mene i za druge; sve je u unutrašnjem životu i pažljivoj molitvi! A kako se malo, rekao je, bave unutrašnjim poslovima! To je zbog činjenice da oni ne žele, ne mare za duhovno, unutrašnje obrazovanje, rekao je sveštenik. Ponovo sam pitao: kako to postići? Izgleda veoma teško. Mnogo; da bi se duhovno prosvetlio i bio pažljiv i unutrašnji čovek, treba uzeti neki tekst iz Svetog pisma, i zadržati svu pažnju i misao na njemu što je duže moguće, i otvoriće se svetlo razumevanja. Ovo treba činiti i tokom namaza: ako želite da bude čista, ispravna i utješna, za to odaberite kratku, malu, ali jaku molitvu koja čini namaz, i ponovite je mnogo puta i dugo, i tada ćete osjetiti ukus za molitvu. Zaista mi se svidjelo ovo svećenikovo učenje, koliko je aktivno i jednostavno, ali u isto vrijeme duboko i mudro! Mentalno sam zahvalio Bogu što mi je pokazao tako pravog pastira svoje crkve.

Na kraju jela, sveštenik mi je rekao: ti idi na spavanje posle večere, a ja ću pročitati Reč Božiju i pripremiti propoved za sutra. Tako sam izašao u kuhinju; nije bilo nikoga, jedna starica je sjedila pogrbljena u ćošku i kašlje. Sjeo sam ispod prozora, uzeo svojout of my bag Kindness, i počeo tiho da čita o sebi; konačno poslušao baku, koja je sjedila u uglu, i neprestano šaputala Isusovu molitvu; Obradovao sam se kad sam čuo presveto ime Gospodnje, koje se često izgovara, i počeo sam da joj govorim: kako je dobro, majko, što se uvek moliš! Ovo je najhrišćanskije spasonosno djelo. Da, oče, odgovori ona, u mojoj starosti je samo radost, da mi Bog oprosti! Koliko dugo ste se navikli ovako moliti? Od malih nogu, otac; pa ne mogu bez toga, jer me Isusova molitva oslobodila smrti i umiranja. kako je reci, molim te, na slavu Božju i na proslavu blagodatne moći Isusove molitve. Stavio sam Dobrotolyubstvo u torbu, seo bliže njoj, a ona je počela da priča:

            Bila sam mlada i lijepa djevojka; moji roditelji su se urotili da me ožene: da bi sutra imali svadbu, mladoženja je išao do nas, i odjednom, pre nego što je stigao do deset koraka, pao je i umro, a da nije ni jednom udahnuo! Toliko sam se bojala toga da sam potpuno odbila brak i odlučila da živim kao djevica i da idem na sveta mjesta da se molim Bogu. Međutim, plašio sam se ići sam na put, da me u mladosti nisu grdili zli ljudi. Jedna starica koju sam poznavao naučila me je da, gde god da hodam putem, stalno izgovaram Isusovu molitvu i čvrsto me uverila da se ovom molitvom ne može desiti nesreća na putu. Vjerovao sam u to, i sigurno sam otišao sigurno, čak i na udaljena sveta mjesta; roditelji su mi dali novac za to.

U starosti sam se razbolio, a domaći otac me iz svoje milosti čuva i hrani.

Slušajući ovo sa zadovoljstvom, nisam znao kako da zahvalim Bogu za ovaj dan, koji mi je otkrio tako poučne primjere. Zatim sam, zamolivši blagoslov od dobrog i prečasnog sveštenika, krenuo svojim putem radosan.

Priča o preobraćenju starog kazanskog službenika

Ali ne tako davno, kada sam išao ovamo kroz Kazansku guberniju, još sam morao da naučim kako se moć molitve u ime Isusa Hrista jasno i slikovito otkriva i ljudi se nesvesno upuštaju u nju, i kako je učestalost i trajanje molitve najsigurniji i najkraći put do dobrih stvari. Jednom sam morao da prenoćim u jednom tatarskom selu. Kad sam ušao u nju, vidio sam ispod prozora jedne kuće kola i ruskog kočijaša; konji su se hranili blizu kola. Radujući se tome, odlučio sam da odmah zatražim prenoćište, misleći da ću barem prenoćiti kod kršćana. Prišao je i pitao kočijaša, ko ide? Odgovorio je da putuje iz Kazana na Krim. Kada smo razgovarali sa kočijašem, gospodin je, odvrativši kožu, pogledao iz vagona, pogledao me i rekao: Ja sam ovdje noćim, ali nisam otišao u kuću, jer su Tatari jako bolesni i usudio sam se da prenoćim u vagonu. Onda je gospodin izašao u šetnju – veče je bilo dobro – i razgovarali smo.

Između mnogih pitanja, rekao mi je i ovo o sebi: do svoje šezdeset i pete godine služio sam u mornarici kao kapetan prvog reda; u starosti me je napala neizlječiva bolest – giht, a ja sam, nakon što sam otišao u penziju, živio na Krimu na ženinoj farmi, gotovo stalno bolestan. Moja žena je bila ćudljiva, rasejana i velika berza karata. Postalo joj je dosadno da živi sa mnom dok sam bio bolestan; a ona je, ostavivši mene, otišla u Kazan kod naše kćeri, koju su tamo zamijenili za službenicu; opkolila me, čak sa sobom povela i dvorjane, a sa mnom ostavila samo osmogodišnjeg dječaka, mog kumčeta.

            Tako sam živio jednu od tri godine. Dečko koji me je služio bio je brz i popravio mi je sve kućne poslove, počistio sobu, ložio šporet, skuvao mi kašu, zagrejao samovar. Ali istovremeno je bio izuzetno živahan i neobuzdan šaljivdžija, stalno je trčao, kucao, vikao, zezao se, i zbog toga mi je mnogo smetao; a ja sam, zbog bolesti i dosade, uvek voleo da čitam duhovne stvari. Imao sam divnu knjigu Grigorija Palame o Isusovoj molitvi: čitao sam je gotovo neprekidno, a malo po malo sam sastavio i molitvu. Moj dječak mi je smetao, a nikakve prijetnje i kazne nisu ga spriječile da se šali. Pa sam smislio jedno takvo sredstvo: počeo sam ga sjediti u sobi na klupi, naređujući mu da bez prestanka izgovara Isusovu molitvu. U početku mu se to nije baš svidelo, a izbegavao je to na sve moguće načine i često ćutao.

Ja sam, kako bih ga natjerao da posluša moje naređenje, stavio oštar nož pored sebe. Kada je izgovorio molitvu, tiho sam čitala knjigu ili slušala kako izgovara; ali čim ućuti, pokažem mu oštru, a on uplašen opet poče moliti; i to me je jako smirilo, jer je počela tišina u mojoj kući. Nakon nekog vremena, primijetio sam da nema potrebe da budem oštar, dječak je počeo da sluša moju naredbu spremnije i marljivije; tada sam vidio savršenu promjenu u njegovom živahnom karakteru, postao je tih i prešutan i uspješnije je obavljao kućne poslove. To me je utješilo i počeo sam mu davati više slobode. Uostalom, šta se dogodilo? Toliko je navikao na molitvu da je to skoro uvijek i u svakom slučaju činio bez ikakve moje prisile. Kada sam ga pitao o tome, odgovorio je da ima neodoljivu želju da se uvijek moli. Šta osjećate u isto vrijeme? Ništa, samo ja osjećam da se osjećam dobro kada izgovaram molitvu. Pa šta, ok? Ne znam kako da kažem. Da li je zabavno ili šta? Da, zabavno.

            Imao je već 12 godina kada je počeo rat na Krimu, otišla sam kod ćerke u Kazanj i povela ga sa sobom. Ovdje su ga smjestili u kuhinju sa drugim ljudima, i on je bio jako tužan zbog toga i žalio mi se da su mu ljudi, igrajući se i zezajući se među sobom, prilazili i smijali mu se i tako ga sprečavali da se moli. Konačno, nakon tri mjeseca, došao mi je i rekao: idem kući; Ovdje mi je nepodnošljivo dosadno, bučan sam. Rekao sam mu: Kako možeš sam ići na takvu daljinu i zimi? Čekaj da dođem po tebe. Sljedećeg dana moj dječak je nestao. Svuda su slali da ga traže, ali ga nigde nije bilo. Konačno dobijam pismo sa Krima od ljudi koji su ostali na našoj farmi da je njegov dječak pronađen mrtav u mojoj praznoj kući 4. aprila, drugog dana Uskrsa. Ležao je na podu u mojoj sobi, prekriženih ruku na grudima, kape ispod glave i u istom hladnom kaputu u kojem je došao kod mene i otišao. Pa su ga sahranili u mojoj bašti. Nakon što sam primio ovu vijest, bio sam veoma iznenađen kako je dječak tako brzo stigao na farmu. Otišao je 26. februara, a pronađen je 4. aprila. Da pređe oko tri hiljade versta za mesec dana, ne daj Bože, i to na konjima. Uostalom, morat ćete prijeći sto versta dnevno. I pored toga, u hladnoj odeći, bez pasoša i bez pare novca. Pretpostavimo da ga je možda neko i dovezao na put, ali sve to nije bilo bez posebne Božje promisli i brige o njemu. Moj dječak, reče konačno majstor, okusio je plod molitve, a ja mu, ni u starosti, još nisam došao na mjeru.

Nakon toga sam počeo da govorim gospodinu: Oče, knjiga Svetog Grigorija Palame koju ste želeli da pročitate je prelepa, znam to. Ali u njemu se sve više govori o samoj usmenoj Isusovoj molitvi, a treba pročitati knjigu pod nazivomLjubaznost; tamo ćete naći potpunu i savršenu nauku, kako postići duhovnu Isusovu molitvu u umu i srcu i okusiti njen najslađi plod; istovremeno sam mu pokazao svoju ljubaznost. On je, primijetila sam, rado prihvatio moj savjet i obećao da će sebi nabaviti takvu knjigu.

Bože moj, pomislio sam u sebi, kakvi se čudni fenomeni Božije sile ne javljaju iz ove molitve! I kako je ovaj događaj mudar i poučan; Ona je dječaka naučila kako se moli, a služila je i kao sredstvo utjehe! Nisu li naše tuge i nevolje koje se susreću na molitvenom putu iste oštre Božje? I zato, zašto se plašimo i zbunjujemo kada nam njihova ruka pokazuje Oca našeg nebeskog, punog bezgranične ljubavi, i kada nas ovi oštrici uče da revnosnije učimo molitvu i dovode nas do neiskazane utjehe?

Završivši ove priče, rekao sam svom duhovniku: Oprosti mi, zaboga, već sam mnogo pričao, a sveti oci govore, iako duhovnim, ali preteranim, praznoslovljem. Vrijeme je da posjetim svog saputnika iz Jerusalima. Moli se za mene, jadnog grešnika, da mi Gospod po svojoj velikoj milosti uredi put na dobro.

            Od sveg srca želim, dragi brate Gospodnji, odgovori on, da milost Božja obasja tvoj put i prati te, poput anđela Rafaela sa Toviom!

Tri ključa unutrašnje riznice molitve

Nalazi se u duhovnom bogatstvu Svetih Otaca

      U mom srcu sakrij svoju riječ(Ps. 119, 11).

      Um pokušava da koristi sve vrste trikova da širi tugu(Kataphigiota, poglavlje 19).

Ako svako ima svoja posebna svojstva, sklonosti i sposobnosti, onda se postizanje istog cilja odvija u različitim smjerovima, na različite načine, dovodeći do toga. Dakle, postizanje cilja unutarnjeg molitvenog djelovanja može se postići uz pomoć mnogo načina, kako čitamo u zapažanjima svetih otaca.

Neke od ovih metoda su nekako uobičajene, kako za uspjeh u molitvi tako i za uspjeh u kršćanskom životu:bezuslovna poslušnost, kako kaže Simeon Novi Bogoslov; – dela dobročinstva i podviga, kako crkva propoveda u svojim pesmama: dela si, bogonadahnuta, našao u vizijama istoka (Trop. sveti mučenik);spoljašnja molitva o unutrašnjoj molitvi: Gospode, nauči nas da se molimo ; posebne povoljne uticaje, na primjer: Kapso Kalivit se jednom nanio na ikonu Majke Božije, nakon dvije godine mučenja u molitvi, odjednom je osjetila slast i toplinu koja je pala u njeno srce; mladić Džordž je iznenada ugledao unutrašnju svetlost tokom jednostavne molitve i počeo je da se moli bez prestanka, itd.

Postoje i drugi značajni načini unutrašnje molitve za koje se čini da joj direktno pripadaju. Tri su takva kakva nalazimo kod svetih otaca.

            1) Diopozivanje imena Isusa Hrista;

            2) Svesnostovom pozivu; i

            3) Ulazak unutrasebe, ili, kako su crkveni oci rekli, ulazak uma u srce.

            Budući da ove metode uglavnom na brz i zgodan način otvaraju u nama kraljevstvo Božje i otkrivaju blago unutrašnje duhovne molitve u našem srcu, vrlo je prikladno nazvati ih ključevima ove tajne kovčege.

Prvi ključ: Prizivanje imena Isusa Hrista

Ako kvantitet vodi kvalitetu, onda često, gotovo neprekidno pozivanje imena Isusa Krista, iako raštrkano na početku, može dovesti do pažnje i topline srca; budući da je ljudska priroda sposobna čestom upotrebom i navikama steći poznato raspoloženje. Da biste naučili nešto dobro raditi, morate to raditi mnogo češće, rekao je jedan duhovni pisac; a sveti Isihije kaže da frekvencija rađa vještinu i poziva na prirodu (poglavlje 7). To se, kako se vidi iz zapažanja iskusnih ljudi, dešava u odnosu na unutrašnju molitvu na sljedeći način: osoba koja želi postići unutrašnju molitvu odlučuje se da često, gotovo neprekidno, priziva ime Božje, odnosno da usmeno izgovara Isusovu molitvu: Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me grešnoga; ponekad skraćeno, odnosno Gospode Isuse Hriste, pomiluj me, kako uči sv. Grigorij Sinait. Dodaje i da je skraćeni priziv zgodniji za početni, ali se ne protivi ni jednom i drugom, savjetujući samo da se glagoli molitve ne mijenjaju često kako bi se lakše navikli na zaziv. A da bi se još više uzbudio za kontinuirano stvaranje molitve, učenik za sebe smatra pravilo, gledajući u vrijeme, da pozove poznat broj puta, odnosno da danonoćno izgovori isto toliko stotina ili hiljada molitava ispod kistova, ne žurno, već govoreći, naprežući jezik i usne. Nakon nekog vremena, usta i govor adepta stiču takvu vještinu kao što je samokretanje da će se bez mnogo truda kretati sami uz izgovaranje Božjeg imena, čak i bez glasa. Dalje, um će slušati ovaj pokret govora i postepeno se čisti od ometanja i dolazi do pažnje molitve. Konačno, može uslijediti i siromaštvo uma u srcu, kako kažu oci, to jest, um će se, vraćajući se srcu, zagrijati toplinom božanske ljubavi, a samo srce će biti slobodno, bez prisile, sa neopisivim ushićenjem prizivati ​​ime Isusa Krista i izlijevati se s molbom, moje srce gleda. Plodnost čestog umnog prizivanja imena Isusa Hrista odlično je izrazio sveti Isihije: kao što kiša koja se umnožava spušta se na zemlju, ona i omekšava zemlju, tako i zemlja našeg srca, ime Hristovo zazivamo mi, radosno stvara i raduje se, koliko god se priziva.

            Iako je metoda zasnovana na eksperimentima i zapažanjima svetih otaca, i dovoljna za zgodno vođenje da se postigne željeni cilj unutrašnje molitve, ipak, ipak postoje viši metodi, nekako: pažnja i uvođenje uma u srce. Ova prva metoda pripada uglavnom onima koji se još nisu navikli na pažnju i još nisu u stanju uspješno raditi na srcu, ili može biti uvod i pretpostavka za sljedeće metode. Međutim, prema razlici u svojstvima i sposobnostima, on bira šta mu je zgodnije, kako kaže monah Nikifor.

Drugi ključ: Pažnja uma u srcu

Pažnja je čuvanje (očuvanje) uma, kao što je rekao monah Nikifor, ili pažnja je sabiranje uma u sebe i njegovo produbljivanje u jedan ili drugi predmet, ostavljajući sve strane misli i mašte. Sveti Kalist i Ignjatije nas uvjeravaju da je to neophodno kada se molite, citirajući riječi preč.Nila, da će je molitva koja traži pažnju svakako privući; jer molitva oponaša mnogo više od bilo čega drugog i dobro je paziti na to (Dobrota, 2. dio, 24. poglavlje). Slično ovome piše i sv. Isihije: pažljivo slušaj misli, molit ćeš se Isusu sa željom (pogl. 90); i takođe: vazduh srčane radosti i tišine ispunjen je izuzetnom pažnjom (pogl. 91), koja je „potrebna za molitvu kao lampa za svetlost kandila“ (pogl. 102). Takođe, monah Nikifor, nakon što je objasnio nauku o unutrašnjoj molitvi, na kraju zaključuje da ako nije zgodno, po modelu koji im je pokazan, ući u srce, onda treba obratiti pažnju na svaku vrstu pažnje tokom molitve, koja će, bez ikakve sumnje, otvoriti ulaz u srce i razviti unutrašnju molitvu, koja, kao u Prvom svetom pismu, ne može da se poveže sa ovom istinom bez pažnje: ne može se povezati sa ovom istinom bez pažnje.otkažite i shvatite da sam ja Bog .

            Stoga, osoba koja želi postići unutrašnju molitvu uz pomoć pažnje treba da se što više drži samoće, izbjegava razgovore s ljudima, moli se ne na brzinu i ne mnogo iznenada, već uz neki dogovor, produbljuje um u molitvenim glagolima na način kao što se dešava pri pažljivom čitanju knjige, ako je moguće, poziva, i njegovom zagovoru, koji ponekad traži da se moli za molitvu: Božji odgovor, pokušaj da zadržiš pažnju čak i u slučaju rasejanosti, i uvek se seti da si se usudio da Gospod bude u stalnom fokusu molitve, dok čistiš svoj um od misli.

Treći ključ: mirno disanje i ritam

Treći ključ ide u sebe ili u srce. Ne proširujući ovo našim rasuđivanjem, izložićemo sliku i učenje svetih roditelja o samoprodubljenju i ulasku u srce, prema njima testiranim metodama, kao verne vodiče ka istinskoj duhovnoj unutrašnjoj molitvi. Uputstva o ovom svetom roditelju bit će ovdje predstavljena vlastitim riječima, dijeleći ih radi praktičnosti u tri reda i postavljajući ih sljedećim redoslijedom:

Prvi red će biti sastavljen od otaca koji su nam ostavili potpunu pouku o Isusovoj molitvi, kao što su: 1)Simeon Novi Bogoslov, 2) Grigorije Sinait, 3) monah Nikifor i 4) monasi Kalist i Ignacije Ksantopula.

Drugi red – roditelji koji su ostavili kratke izjave o unutrašnjoj molitvi, koje:

1) Isihije jerusalimski prezviter, 2) Filofej Sinajski, 3)Feoliptmitropolit i 4) Varsonofije i Jovan.

Na treće mjesto stavimo spasonosnu priču o avvi Filimonu. On podseća na ceo put asketizma.

Svetootačka uputstva o unutrašnjoj iskrenoj molitvi

Prva grupa instrukcija

1) Upute svetogSimeon Novi Bogoslov

St.Simeon Novi Bogoslovobjašnjava način ulaska u srce u prikazu trećeg oblika molitve, u 68. reči (str. 163, ruski prevod, drugo izdanje):

Treći oblik molitve je zaista nevjerovatan i neopisiv, a za one koji ga ne poznaju iskustvom, ne samo da je neugodan, već i djeluje nevjerovatno. I zaista, u naše vrijeme ovaj oblik molitve nalazimo kod rijetkih, dok ih uništavaju trikovi i trikovi kojima se demoni služe da skrenu um na misli mnogih i raznih. Jer tada um, pošto je slobodan od svega, ima dovoljno vremena da bez ikakve smetnje istraži misli koje donose demoni, i sa velikom pogodnošću da ih odagna i čistim srcem prinese svoje molitve Bogu.

Nakon što je potom izložio uslove za uspeh u ovom obliku molitve, a to su: savršena poslušnost i čista savest, kako u odnosu na Boga, tako i u odnosu na ljude, i u odnosu na stvari, i podstičući da sve činite kao da ste pred Bogom, nastavlja:

            Postupajući na ovaj način, napravićete pravi i nepogrešivi put do trećeg oblika molitve, a to je: neka um čuva srce dok se moli, i neka se iznutra okrene njemu, i odatle neka šalje molitve Bogu iz dubine srca.

To je sve: radite ovako dok ne okusite Gospoda. Kada će, konačno, um tamo, unutar srca, okusiti i osjetiti srcem da je Gospod dobar; tada neće hteti da se udalji od svog srca; tada će reći, poput Svetog Petra: Dobro nam je biti ovdje, i uvijek ćemo gledati u srce i stalno se okretati tamo, tjerajući sve misli koje đavo usađuje.

Za one koji nemaju pojma o ovom poslu i ne znaju ga, čini se uglavnom teškim i opresivnim. Ali oni koji su okusili slast koju ima i uživali u njoj u dubini srca, ovi kliču od Svetog Pavla i govore:koji će se sada odvojiti od ljubavi Hristoveitd. Zašto sv. Oci naši, čuvši Gospoda, koji to kaže samisli o zlu, ubistvu, preljubi, bludu, preljubi, krivokletstvu, blasfemiji i da je ova suština uprljanost osobe dolaze iz srca, čuvši i da nam na drugom mjestu Jevanđelje zapovijeda da očistimounutrašnjost stakla neka bude čista izvana, napustiše sav drugi duhovni rad i stadoše se potpuno naprezati u ovom jednom poslu, to jest u čuvanju srca, sigurni da će zajedno sa ovim radom zgodno prikupiti svaku vrlinu, a bez nje ne mogu ni u jednom uspjeti. Oni su uglavnom vježbali u tome i pisali o tome. Ko hoće, neka čita njihove spise, neka pročita šta je o tome napisao podvižnik Mark, šta je rekao učitelj Ivan Listvičnik. Isihije, Filofej Sinajski, avva Isaija, Varsonofije Veliki i drugi.

Ako želite da naučite kako to da uradite (tj. ući u srce i biti tamo), reći ću vam o tome.

            Tri stvari koje treba da pazite iznad svih drugih: briga za sve, pa i za blažene, a ne samo za neblagoslovene i isprazne, ili mrzenje svega, čistu savest u svemu, da vas ni u čemu ne razotkrije, i savršenu bestrasnost, da vaša misao ne naginje ničemu. Zatim sedite sami na neko posebno i tiho mesto, zatvorite vrata, odvratite um od svih privremenih i ispraznih stvari, sagnite glavu na grudi i na taj način stanite s pažnjom u sebi (ne u glavi, već u srcu), okrećući tamo svoj um i svoje senzualne oči i držeći ih. Imajući svoj um tamo, pokušavajući na sve načine da ga nađete, gde je srce, tako da je vaš um, kada ga je pronašao, bio potpuno tamo. U početku ćete unutra pronaći neku vrstu tame i tvrdoće; ali onda, ako nastavite sa ovim pitanjem pažnje bez prestanka danju i noću, steći ćete neku vrstu neprestane radosti. Um, krećući se u ovome, udariće u mesto srca, i tada će odmah unutra videti stvari koje nikada nije video niti poznavao. Od ovog trenutka, bez obzira s koje strane bilo koja misao nastane ili se pojavi, prije nego što uđe unutra i pomisli, ili zamisli, um će je odmah istjerati i uništiti u ime Isusovo, odnosno Gospode, Isuse Kriste, smiluj mi se; od ovog vremena, um će početi da se ljuti na demone, oteraće ih i udariće ih. Još nešto što obično prati ovu radnju, uz Božiju pomoć naučićete iz iskustva sebe, držeći svoju pažnju i držeći Isusa, odnosno Njegovu molitvu: Gospode Isuse Hriste, pomiluj me!

2) Uputstva svetogGrigorij Sinait

St.Grigorij Sinaitpodučava doktrinu unutrašnje molitve u srcu i metodu savladavanja njome u svoja tri članka o tišini i molitvi, objavljena u Dobrotolyubiya, dio 1, str. 112-119. Evo skraćenog izvoda iz njih:

Trebalo bi, primivši duh života o Hristu Isusu, sa čistom molitvom u našim srcima, razgovarati sa Gospodom kao heruvim; ali mi, ne shvatajući veličinu, čast i slavu blagodati preporoda, i ne starajući se da kroz ispunjenje zapovesti duhovno rastemo, i dokučimo stanje umne kontemplacije, pribegavamo nemarnosti, zbog koje padamo u strastvene veštine i bacamo se u ponor neosetljivosti i tame. Dešava se i da se i ne sećamo mnogo, da li ima Boga, a šta treba da budemo kao Božja deca po milosti, uopšte ne znamo o tome. Vjerujemo, ali sa vjerom koja nije djelotvorna, i nakon što smo obnovljeni duhom u krštenju, ne prestajemo tjelesno živjeti. Ako ponekad, nakon pokajanja, počnemo ispunjavati zapovijesti, onda ih ispunjavamo samo spolja, a ne duhovno, i toliko smo odviknuti od duhovnog života da nam se njegove manifestacije u drugima čine pogrešnim i grešnim. Dakle, do smrti smo mrtvi duhom, živimo i djelujemo ne za Krista, i ne ispunjavamo definiciju da ono što je rođeno od duha mora biti duhovno.

            U međuvremenu, ono što smo prihvatili u svetom krštenju o Hristu Isusu nije uništeno, već samo zakopano kao blago u zemlju. A razboritost i zahvalnost zahtijevaju brigu da se otvori i dovede do jasnoće. kako je

Do toga vode sljedeća dva načina: prvo, ovaj dar se otkriva mukotrpnim ispunjavanjem zapovijesti, tako da kada ispunjavamo zapovijesti, ovaj dar otkriva svoju svjetlost i sjaj; drugo, nastaje i otkriva se neprestanim pozivom Gospoda Isusa, ili, što je isto, neprestanim sećanjem na Boga. A prvi lijek je moćan; ali drugi je moćniji, tako da i prvi od njega prima svoju punu snagu. Stoga, ako iskreno želimo otkriti blagoslovljeno sjeme skriveno u nama, onda požurimo da se brzo naviknemo na ovu posljednju srčanu vježbu i da imamo ovaj jedan čin molitve u našim srcima, nevidljiv, nezamisliv, sve dok ne zagrije naše srce i rasplamsa ga do neopisive ljubavi prema Gospodinu.

Učinak ove molitve u srcu je dvostruk; ponekad um prethodi, držeći se Gospoda u srcu neprestanim sećanjem, ponekad radnja molitve, sama prethodno pokrenuta ognjem radosti, privuče um srcu i veže ga za poziv Gospoda Isusa i za pobožno prisustvo pred njim. U prvom slučaju počinje se razvijati djelovanje molitve, umanjujući strasti kroz ispunjavanje zapovijesti, toplinu srca, kao rezultat osnaženog poziva Gospodina Isusa; u drugom, duh privlači um u srce i stavlja ga tamo u dubine, sputavajući ga od običnog lutanja. Od ove dvije vrste molitve um je ili aktivan ili kontemplativan: djelovanjem, uz Božju pomoć, pobjeđuje strasti, a kontemplacijom vidi Boga, onoliko koliko je čovjeku dostupan.

Djelotvorna molitva umnog srca izvodi se ovako: sedi na stolicu visoku do jedan lakat, spusti svoj um iz glave u srce i zadrži ga tamo: i odatle umnim srcem zavapi: “Gospode, Isuse Hriste, pomiluj me”! Istovremeno, zadržite dah kako ne biste prkosno disali, jer vam to može odvratiti misli. Ako vidite da se pojavljuju misli, nemojte ih slušati, čak i ako su jednostavne i dobre, a ne samo taštine i nečiste. Stavljajući um u svoje srce i često i strpljivo prizivajući Gospoda Isusa, uskoro ćete takve misli uništiti i uništiti ih, udarajući nevidljivo Božanskim imenom. Sveti Lstvičnik kaže: U ime Isusovo, bori se protiv ratnika; nema drugog oružja jačeg od ovoga, ni na nebu ni na zemlji.

Kada se um iscrpi takvim radom, a tijelo i srce se razbole od napora da postanu česti pozivi Gospodinu Isusu, tada ustanite i pjevajte, ili vježbajte razmišljanje o nekom mjestu Svetog pisma, ili sećanje na smrt, ili se bavite čitanjem, ili šivanjem, ili nečim drugim.

Kada se prihvatite ovog molitvenog zadatka, onda je ispravno da čitate samo one knjige koje uče o unutrašnjem životu, o trezvenosti i molitvi, a to su Lestvice, reči Isaka Sirijanina, asketske knjige Maksima Ispovednika,Simeon Novi Bogoslov, Isihija, Filofej Sinajski i drugi. Sva pisanja druge vrste prepustite vremenu, ne zato što su loša, već zato što biste trebali biti zauzeti njima, svojim pravim raspoloženjem i željom: mogu vam odvratiti um od molitve. Čitaj malo, ali uz produbljivanje i asimilaciju.

Ne ostavljajte molitve. Drugi drže veliko molitveno pravilo, drugi sasvim napuštaju molitvenik, moleći se Gospodu jednom razumnom molitvom. Vi birate sredinu: nemojte skupljati puno namaza, jer odatle dolazi do zabune, ali nemojte ih ni ostavljati, u slučaju slabosti i opuštenosti. Ako vidite da molitva djeluje u vama i da ne prestaje da se kreće u vašem srcu sama od sebe, ne ostavljajte ga i ne uzimajte u ruke molitvenik. To bi značilo ostaviti Boga unutra, izaći odatle i proširiti razgovor s njim izvana. Oni koji još nemaju radnju molitve treba puno da se mole. pa čak i bez mjere, da neprestano bude u ovolikim molitvama i raznim molitvama, sve dok takav mučan rad molitvenika ne zagrije njegovo srce i u njemu ne počne molitveno djelovanje. Ko god konačno okusi ovu blagodat, dakle, treba se moliti umjereno, a radije biti u umnoj molitvi, kako su oci zapovijedali. U slučaju unutrašnjeg opuštanja, treba se moliti ili čitati spise roditelja. Upotreba vesala je nepotrebna kada vjetar raznese jedra: ona su potrebna kada vjetar opadne i čamac stane.

Veliko oružje protiv neprijatelja je onaj koji u namazu drži suze stisnutim, kako ne bi pao u oholost od izdaje koju nudi molitva. Onaj ko sačuva takvu radost, izbjeći će svaku štetu. Prava nemagijska unutrašnja molitva je ona u kojoj toplina koja dolazi iz Isusove molitve stavlja vatru u tlo srca i rasplamsava strasti kao trn. Ona obasjava dušu radošću i svjetlošću, i ne dolazi iz očiju ili šuije zemlje, pa čak ni odozgo, već izbija iz srca, kao izvor vode, iz životvornog Duha. Volite ovu i vratite se da je osvojite u svom srcu, držeći da vaš um uvijek nije sanjar. Ne boj se ničega s njom; Jer Onaj koji je rekao: Smijte se, ne bojim se, On je sa nama.

3) InstrukcijeNikiforMonk

Svoje učenje o ulasku u srce monah Nikifor objašnjava u svom članku o otrežnjenju i čuvanju srca (Dobrot. 2. dio, str. 36-43).

            Vi koji želite osjetiti vatru nebeskog srca i iskustveno spoznati da u vama postoji carstvo nebesko, dođite i ja ću vam reći nauku o nebeskom životu, ili boljem umjetnosti, koja bez truda i znoja uvodi svog tvorca u zaklon bestrasnosti. Zbog pada smo bili vani; Vratimo se sebi, okrećući se od spoljašnjeg. Pomirenje i srodstvo sa Bogom je nemoguće za nas ako se prvo ne vratimo sebi i ne uđemo unutra. Samo unutrašnji život je pravi hrišćanski život. O tome svjedoče svi roditelji.

Tako je brat upitao avvu Agatona: šta je važnije, fizički rad ili čuvanje srca? Starac je odgovorio: čovek je kao drvo; tjelesni trud je lišće, a čuvanje srca je plod. Pošto se, prema Svetom pismu, svako drvo koje ne rađa dobrim plodovima siječe i baca u vatru, očigledno je da svu svoju brigu treba da okrenete na plod, odnosno na očuvanje srca. Međutim, potrebna nam je i lisnata odjeća, odnosno fizički rad.

Sveti Letak kaže: zatvorite vrata ćelije za tijelo, vrata od usta za jezik, a unutrašnja vrata za zle duhove. Sjedeći na visini (tj. usredsredite pažnju na srce), promatrajte, ako ste vješti, koje su i u kom broju papaje pogodne da uđu u vinograd vašeg srca i ukradu grožđe. Potrudivši se, nadglednik (tj. sluša srce), ustaje i moli se, zatim ponovo sjeda i hrabro preuzima isti zadatak (tj. pažnju na srce i molitvu).

Sveti Makarije Veliki uči: glavni zadatak podvižnika je da uđe u njegovo srce, tamo stvori borbu sa satanom i suprotstavi se njegovim mislima, bori se protiv njega.

Sveti Isaac Siriyanyan piše: Uđite u svoju unutrašnju riznicu, i vidjet ćete nebesko blago. Merdevine za carstvo nebesko skrivene su u vama, odnosno u vašem srcu. Stoga, operi se od grijeha i saberi se u svom srcu: tamo ćeš steći stepene po kojima se možeš popeti na planinu.

Evo Karpafijeve izreke: potrebno je mnogo truda i rada u molitvama da se pronađe neometano stanje misli – ovo je još jedno nebo srca, u kojem živi Hristos, kako kaže apostol:zar ne znaš da Hristos živi u tebi.

Evo riječi sv.Simeon Novi Bogoslov: od vremena kada je čovjek protjeran iz raja i udaljio se od Boga, đavolu i njegovim demonima data je sloboda danju i noću da nevidljivo upravljaju imaginarnom moći svakog čovjeka. Ne postoji drugi način da se zaštitite od ovog uma osim da se uvijek sećate Boga. Onaj ko je impresioniran sjećanjem na Boga može zadržati svoju mentalnu snagu od lutanja.

            To uče svi sveti oci. To je najviše od svih poslova koji se obukom gotovo preuzima od drugih. Vrlo rijetki neobrazovani su to primili i primili direktno od Boga, toplinu zarad svoje vjere. Dakle, morate potražiti mentora koji poznaje posao. Ako nema takvog mentora, onda, zazivajući Boga u pomoć u slomljenom srcu i suzama, učini ono što ti kažem.

Poznato je da dah kojim udišemo vodi vazduh kroz pluća do srca. Sjednite, dakle, i sabravši svoj um, unesite ga ovim načinom disanja, natjerajte ga da se, zajedno sa ovim udahnutim vazduhom, spusti u samo srce, i zadržite ga tamo, ne dajući mu slobodu da izlazi kako hoće. Držeći ga tu, ne ostavljaj ga praznim, nego mu daj ove svete riječi: Gospode, Isuse, Hriste, Sine Božiji, pomiluj me! I neka im ponavlja dan i noć. Vodite računa da se naviknete na ovaj boravak unutra uz određenu molitvu i obroke, kako vam um ne bi ubrzo otišao odatle, jer će vam na početku biti jako tužan od tako stidljive zatvorenosti iznutra. Umjesto toga, kada se navikne, tamo će se zabavljati i veseliti, a i sam će poželjeti da tu ostane. Kao što se čovjek koji se vratio iz tuđine u svoj dom, ne sjeća se od radosti, kad je ponovo vidio ženu i djecu: tako je um, kada je sjedinjen sa srcem, ispunjen neopisivom radošću i veseljem.

Ako imate vremena da uđete u srce na način koji sam vam pokazao, zahvalite se Bogu i uvijek se držite ovog posla: ono će vas naučiti stvarima o kojima niste ni razmišljali. Ako, čak i nakon puno rada, ne možete ući u zemlje srca na način koji sam vam pokazao; onda uradi ono što ti kažem i uz Božiju pomoć ćeš naći ono što tražiš. Poznato je da je verbalnost osobe (unutrašnja riječ, riječ kojom razgovara sam sa sobom) kod Perzijanaca: jer tamo, unutar Perzijanaca, kada usta šute, razgovaramo sami sa sobom i savjetujemo se, tamo se molimo (kada ih u mislima zapamtimo), a tamo psalmisti ponovo razgovaramo sa sobom. Ovaj verbalizam, oduzimajući mu svaku misao, i neka neprestano govori: Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me, i prisili sebe, umesto bilo kojim drugim jezikom, da vapiš ovo jedno iznutra. Budite strpljivi u ovom pitanju samo nekoliko trenutaka i bez ikakve sumnje će vam se otvoriti ulaz u srce, što smo i sami naučili iz iskustva.

Zajedno sa tako dugo očekivanim i radosnim osjećajem u srcu i pažnjom koja ga čuva, doći će vam i cijelo lice vrlina: ljubav, radost, mir, dugotrpljenje, blagost i ostalo.

4) InstrukcijeCallistai IgnacijeXanthopuliv

            Monasi Kalist i Ignacije Ksantopulos opisuju svoje lekcije o unutrašnjem radu srca u čak stotinu poglavlja sadržanih u Ljubavi (2. deo, str. 56-131). Evo glavnih koji su nam potrebni:

Početak života po Bogu je ljubomora i sav marljiv trud da se živi po spasonosnim Hristovim zapovestima; kraj je savršena manifestacija onoga što je u nama zamišljeno božanskom milošću u krštenju, ili što je isto,odbaci starog čoveka sa njegovim delima i požudom, i obuci novu duhovnu, tj. U Gospoda Isusa Hrista, kako kaže božanski Pavle:djeco moja, s njima dok se bolest ne pojavi u vama Kriste.

Kada smo kršteni, kaže sveti Zlatokosa, tada naša duša više sija kao sunce, čisti se Duhom Svetim. Kao čisto srebro, koje leži protiv sunčevih zraka, a sami zraci zrače; ne po svojoj prirodi, već po svom osvetljenju suncem; tako duša, koja je očišćena krštenjem, prima zrake slave Duha, i sama je iznutra slavna. Ali, avaj! ta slava, neizreciva i strašna, ostaje u nama samo jedan-dva dana, a onda je gasimo, izazivajući buru životnih briga i strastvenih poslova.

U božanskim krevetima, odnosno u Sv. fontani, u kadi primamo savršenu božansku milost. Ako ga nakon toga sakrijemo pod mrak životnih briga i strasti, onda ga možemo ponovo obnoviti i očistiti pokajanjem i ispunjenjem božanskih zapovijesti i vidjeti njegov prirodni sjaj. To se događa po svačijoj vjeri i revnosti da se živi po vjeri, a posebno po blagoslovu Gospoda Isusa Hrista. Sveti Marko kaže: Hristos, ovaj savršeni Bog, dao je savršenima krštenima milost Duha Svetoga, koja od nas ne traži nikakav program; otvara se u nama i jasno se stvara kako se zapovesti ispunjavaju, sve dok ne dostignemo ispunjenje Hrista u meri starosti.

Dakle, budući da je početak i korijen spasonosnog djelovanja živjeti po zapovijestima Gospodnjim, a kraj i plod – obnoviti savršenu milost Duha, koja nam je najprije dana krštenjem, koja je u nama, ali je pokopana strastima, i ponovno se otkriva ispunjenjem Božjih zapovijedi: dolikuje nam da objavimo ovaj dar. čisti i vidi jasnije. Naprsnik Gospodnji, Jovan, kaže da onaj ko drži zapovesti Gospodnje kod Gospoda, Gospod je s njim. Sam Gospod to objašnjava još potpunije, govoreći:Imajući Moje zapovijesti i držeći ih, vi Me volite; i ako Me volite, ljubljeni će biti Moj Otac, i Ja ga volim, i Ja ću mu se Sam pojaviti. Kada Me neko voli, Moja riječ će se održati, i Moj Otac će ga voljeti, i mi ćemo doći k njemu, i biće mu napravljeno prebivalište. .

            Ovo tačno ispunjenje spasonosnih zapovesti je nemoguće za nas bez Gospoda Isusa Hrista, kako On sam kaže:bez Mene ne možete ništa stvoriti, i kako je Apostol priznao danema drugog spasa. On je put, istina i život za nas. Stoga nas naši slavni učitelji i učitelji, sa presvetim Duhom živim u njima, mudro poučavaju, iznad svega, da se bez sumnje molimo Gospodu i tražimo milost od Njega, i da neprestano imamo i nosimo Njegovo presveto i najslađe ime uvijek u srcu, i u umu, i u umu, a ne da spavamo, hodamo, jedemo i pijemo. Jer kao što u vrijeme kada nemamo takav poziv, sve loše i štetno se ulijeva u nas: tako i u vrijeme kada je u nama, sve suprotno se tjera, ništa dobro se ne osiromašuje i ne događa se ništa što ne možemo ispuniti, kao što je i sam Gospod rekao:šta će biti u meni i ja u njemu, on će stvoriti.

Stoga, uvidjevši svoju slabost, i polažući svu nadu u Gospoda, i zavolevši zapovesti do granice pripravnosti, prije bismo položili stomak nego bilo koju od njih prekršili, okrenimo se svim naporima da se priviknemo i utvrdimo u ovom neprestanom prizivanju spasonosnog imena Gospodnjeg, pogubnog za svako zlo i svako zlo. Za adaptaciju ovog djela, sveti roditelji su naznačili posebnu vrstu akcije, nazvavši je umjetnošću, pa čak i umjetnošću. Nudimo vam odličanNikiforprirodna umjetnost ulaska u unutrašnjost srca disanjem, što uvelike olakšava prikupljanje misli.

Njegovo pravilo je sledeće: sedi na osamljenom mestu, i nakon što sabereš svoj um, unesi ga u srce kroz disanje i, zastajkujući tu sa pažnjom, neprestano kliči: Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me! Radite to dok se ovaj poziv ne ukorijeni u vašem srcu i ne postane kontinuiran.

Tako je sve učio sv. roditelji. Sveti Zlatoust kaže: Molim vas, braćo, da nikada ne prestanete da se pridržavate pravila ove molitve. Na drugom mestu: svako, bilo da jede ili pije, sedi, služi, putuje ili bilo šta drugo, treba da stalno plače: Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me, i ime Gospoda Isusa Hrista, silazeći u dubinu srca, smiriće duhove. Prestanite neprestano prizivati ​​ime Gospoda Isusa, da srce upije Gospoda, a Gospod srce, i da ovo dvoje postane jedno. I još: ne odvajaj svoje srce od Boga, nego uvek čuvaj u njemu uspomenu na Gospoda našeg Isusa Hrista, sve dok se ime Gospodnje nalazi u srcu, i ne misli ni na šta drugo, osim na to da se Hristos veliča u tebi. Sveti Listvyčnik kaže: Neka se uspomena na Isusa sjedini s vašim dahom. I sveti Isihije piše: ako hoćeš da pokriješ tuđe misli stidom i stalno otrezniš svoje srce, neka ti se molitva Gospodu Isusu prilijepi za dah, i za nekoliko dana ćeš vidjeti ispunjenu želju.

            Neka se zna da ako naučimo svoj um da se zajedno s dahom spusti u srce, tada ćemo također primijetiti da je, kada siđe tamo, samac i nag, držeći se samo sjećanja i poziva Gospoda našega Isusa Krista; naprotiv, napuštajući ga i posežući za vanjskim objektima, nevoljno se dijeli na mnoge ideje i sjećanja. Da bi se sačuvala ova jednostavnost i osamljenost uma, zaveštali su roditelji iskusni u ovoj stvari, da onaj ko je revnovao da stekne veštinu otrežnjenja uma u svom srcu, treba da sedi na tihom i neosvetljenom mestu, posebno na početku ovog dobrog podviga. Jer vizija vanjskih objekata prirodno uzrokuje ometanje misli. Kada tihi i mračni hram sakrije od nas spoljašnje, misao prestaje da se zabavlja i udobnije se okuplja u sebi, kako kaže Vasilije Veliki: um koji ne širi svoja osećanja na svet, vraća se sebi.

Pažljivo zapazite da se suština ovog podviga sastoji u jednoumnom, srdačnom, čistom i neširokom pozivu sa vjerom Gospoda našega Isusa Hrista, a ne u ovom uzdizanju do srca disanjem i sjedenjem na tihom i mračnom mjestu. Sve ovo i slično roditelji su izmislili samo zato što su u tome vidjeli nekakav vodič za skupljanje misli i vraćanje sebi iz uobičajenog lutanja. Iz vještine sabranosti i slušanja samog sebe rađa se vještina čistog, a ne usrdnog molitve s umom u srcu.

Znajte također da su svi takvi adaptivni položaji tijela uređeni, određeni detaljnim pravilima i smatrani neophodnim, sve dok mreža ne nestane i molitva ne uzleti u srcu. Kada to po milosti i milosti Gospoda našeg Isusa Hrista postignete, onda ćete, ostavljajući iza sebe mnoge i raznovrsne radnje, više svetski biti povezani sa jedinim Gospodom čiste i neisparene molitve srca, bez potrebe za tim uređajima.

Stoga, ako želite ugoditi životu Hrista Isusa, pokušajte to postići u bilo koje vrijeme i svaki čas, i u svakom slučaju, molite se Gospodinu čisto a ne usrdno u svom srcu, da na taj način od djetinjstva možete postići umuž je savršen, prema godinama ispunjenja HristovogNe zaboravite, međutim, da kada vam ponekad dođe samovoljna čista molitva, ni u kom slučaju ne smijete je upropastiti svojim pravilima molitve. Ovo je ono čemu poučava Filemon: bilo noću ili danju, Gospod će vam dozvoliti da osetite čistu i nesparenu molitvu, a zatim ostavite svoja pravila i držite se Gospoda Boga koliko god možete, i On će prosvetliti vaše srce u duhovnom radu.

            Kada ste zadovoljni neprekidnim prisustvom molitve u srcu, tada ste, kako kaže Isak Sirijac, dosegli kraj svih vrlina i postali ste prebivalište Duha Svetoga; tada namaz neće prestati bez obzira da li sjedite, hodate, jedete, pijete ili radite bilo šta drugo; čak i u dubokom snu, molitveni tamjan će lako doći iz srca; čak i ako utihne u snu, ali unutra će uvek tajno obavljati ritual bez prekida.

Druga grupa instrukcija

1) IzraziIsihijaPrezbiter

1) Pažnja je tišina srca, neprekidna od svake misli, u kojoj je to Hristos Isus, Sin Božiji i Bog, i On jedini, uvek neprekidno i neprekidno diše, priziva Ga, hrabro se bori sa njim protiv neprijatelja, i ima moć da mu prepusti svoje grehe (ispovedi svoje grehe).

2) Trezvenost je čvrsto utemeljenje i stajanje uma pred vratima srca; tako da vidi kako se prilaze tuđe misli, ti lopovi-otmičari, čuje šta ti rušitelji govore i rade, i šta demoni crtaju i okružuju sliku, pokušavajući da kroz nju u snu zarobe um i zavedu ga. Ako prođemo kroz takvu akciju s mukom, to će nam jasno pokazati umijeće mentalnog psovanja (poglavlje 6).

3) Slike trezvenosti: prva je izgledati neodoljivo sanjanjem ili primerom; drugi – da uvek ima duboko tiho srce i bez reči od svake misli i da se moli; treći je stalno pozivanje u pomoć Gospoda Isusa Hrista u poniznosti; četvrto – imati u duši neprestano sećanje na smrt; peti najefikasniji od svih – gledati samo u nebo, ne optužujući zemlju ni za šta (pogl. 14-18).

4) Onaj ko radi u sebi treba da ima sledeće četiri radnje svakog trenutka:poniznost, izuzetna pažnja, kontradiktornost misli i molitve. Poniznost– da, pošto ga vređaju suparnici i gordi demoni, uvek ima pomoć Hristovu u ruci srca; jer Gospod mrzi ohole.Pažnja, da uvek čuva svoje srce nema pojma, čak i ako je izgledao ljubazan.Kontradikcija, – tako da čim oštrovidost uma shvati ko je došao, odmah ljutnjom protivreči zlu, kako kažu:i odgovaram na zlo, – neće li se duša moja pokoriti Bogu. Molitva,- tako da nakon kontradikcije odmah zavapite Hristu iz dubine srca neopisivim uzdahom. I tada će i sam vidjeti kako će se, klanjajući se imenu Isusovu, neprijatelj sa svojim snovima raspršiti kao prah na vjetru, ili nestati kao dim (gl. 20).

            5) Ko nema molitvu čistu od misli, taj nema oružje za prokletstvo, molitvu, kažem, onu koja bi neprestano djelovala u unutrašnjim tajnama duše i pozivom Gospoda Isusa Krista bičevala i grijala neprijatelja koji tajno spasava (gl. 21).

6) Vaša je dužnost da pogledate unutra oštrim i intenzivnim okom uma kako biste saznali šta dolazi. Čim saznate, odmah kontradiktornost porote je glava zmije, a istovremeno, uzdahnuvši, zavapite Hristu. I tada ćete dobiti iskustvo nevidljivog božanskog pokroviteljstva (22. poglavlje).

7) Ako uvijek ostaneš u svom srcu sa poniznom meditacijom, sjećanjem na smrt, samoprijekorom, suprotnim mislima i pozivom Isusa Krista, i sa ovim alatima svaki dan koračaš zamišljenim putem – uskim, ali radosnim i slatkim, tada ćeš ući u sveto razmišljanje svetaca,i u njemu je skrivena suština svih blaga mudrosti i inteligencije. Jer o Hristu Isusu, osetićete da je Duh Sveti sišao u vašu dušu, čime se čovek prosvetljuje otvorenog lica da vidi slavu Gospodnju (gl. 29).

            8) Đavo hoda kao ričući lavsa svojim hordamatužbu koga da apsorbuje. Neka nikada ne prestanemo obraćati pažnju na srce, trezvenost, govoriti misli i moliti se Hristu Isusu, našem Bogu. Jer bolju pomoć od Isusove nećete naći do kraja života, jer samo On, Gospod, kao Bog, zna đavolje trikove, trikove i trikove (gl. 39).

9) Kao što osjetilna so okusi kruh i svu hranu, štiti meso od truljenja i dugo ga čuva netaknuto, tako razumite i inteligentno skladištenje imaginarnog zadovoljstva i čudesnog djelovanja u srcu. Jer ono takođe božanski naslađuje i unutrašnjeg i spoljašnjeg čoveka, tera smrad loših misli i održava nas postojanima u dobroti (gl. 87).

10) Što pažljivije slušate razum, više ćete se moliti Isusu s toplom željom; i opet, što više zanemarite svoj um, to ćete biti dalje od Isusa. I kao što prvi uvelike obasjava duh uma, tako ga drugi, odnosno izbjegavanje trezvenosti i slatkog poziva Isusovog, obično potpuno zamračuje (gl. 90).

11) Neprekidno, s nekom vrstom tople želje, puno slasti i radosti, Isusovo zazivanje čini da se zrak srca ispuni utješnom tišinom od krajnje pažnje. Također, da bi se srce potpuno očistilo, krivac je Isus Krist, Sin Božji i Bog, Uzročnik i Tvorac svih dobara. Jer On sam kaže:Ja sam Bog koji stvara svijet(Pogl. 91).

            12) Božansko stanje se rađa iz neprestanog sećanja i poziva Gospoda našeg Isusa Hrista, ako ne zanemarite stalnu molitvu Njemu u umu i neprekidnu trezvenost, kao jedino što je hitno potrebno. I zaista, uvijek se moramo baviti jednom te istom stvari – pozivom Isusa Krista, našeg Gospodina; vapijući mu žarkim srcem, neka nas pričesti i okusi njegovo ime. Jer učestalost je majka veštine, i vrline i poroka; i tada dominira vještina, kao i priroda. Došavši u takvo stanje, um već traži svoje protivnike, kao divlji pas zeca u žbunju; ali ovaj traži da bi progutao, a drugi da bi impresionirao i raspršio (gl. 97).

13) Iskusan u djelima, veliki David kaže Gospodu:Sačuvaću svoju državu za Tebe. Isto tako, očuvanje u nama stanja srca i duševne tišine, iz koje se rađaju sve vrline, zavisi od pomoći Gospoda, koji nam je dao zapovesti, i tera od nas, kada Ga neprestano prizivamo, nepotrebni zaborav, koji najčešće uništava tišinu srca, poput vode i vatre. Stoga nemojte zaspati zbog nepažnje na vlastito uništenje, nego u ime Isusovo bičujte svoje protivnike. Ovo je najslađe ime i zadržaće vam se dah; i tada ćete prepoznati korist tišine (100. poglavlje).

14) Kada smo nedostojni da se sa strahom i strepnjom pričestimo božanskim Prečistim Tajnama Hrista Boga i Cara našega, tada ćemo najviše pokazati trezvenost, očuvanje razuma i strogu pažnju, a ovom božanskom ognju, to jest tijelu i krvi Gospoda našega Isusa Hrista, trebaju grijesi na grijehe. Jer, ušavši u nas, On odmah tjera zle duhove zlobe iz naših srca i oprašta nam naše prošle grijehe; i naš um tada ostaje slobodan od nemirnog zanovijetanja zlonamjernih misli. Ako nakon toga, stojeći na vratima srca, pažljivo čuvate svoj um, onda kada se ponovo saobrazite Svetoj tajni, božansko tijelo će sve više obasjati naš um i činiti ga da blista kao zvijezda (gl. 101).

15) Treba svesrdno brinuti o očuvanju onoga što je dragocjeno; u stvari, samo ono što nas čuva od svakog zla, čulnog i imaginarnog, dragocjeno nam je. To je očuvanje uma pozivom Isusa Hrista – da uvek gledamo u dubinu srca i neprestano ćutimo o mislima, čak, reći ću tako – i od misli koje se čine ispravnim, da pokušavamo da budemo prazne, i uopšte od svih misli, da se tate ne bi sakrile ispod njih (gl. 103).

            16) Ime Isusa Hrista treba uvek da se okreće u prostoru našeg srca, kao što se munje okreću u vazdušnom prostoru pre nego što padne kiša. Oni koji imaju duhovno iskustvo u unutrašnjoj borbi to dobro znaju. Ovaj unutrašnji rat treba voditi na isti način kao što se vodi konvencionalni rat. Prije svega, pažnja; onda, kada primetimo da se približila neprijateljska misao, ljutito ćemo mu baciti reči zakletve iz srca; treća stvar je onda moliti se protiv njega, okrećući srce pozivu Isusa Hrista, neka se odmah rasprši ovo demonsko priviđenje, da inače um ne krene stopama ovog sna, kao dijete koje je iskušao neki majstor mag (gl. 105).

17) Ovo je zadivljujući plod za um iz tišine, da u njemu grijesi koji prvo kucaju na um samo mislima, pa, ako ih srce prihvati, onda postaju grubi čulni grijesi, svi bivaju odsječeni imaginarnom vrlinom trezvenosti u našoj unutrašnjoj osobi, koja im ne dozvoljava da uđu unutra i uđu unutra (uđu unutra i uđu unutra11111).

18) Kao što doline u izobilju rađaju pšenicu, tako će Isusova molitva obilno proizvesti svako dobro u vašem srcu; ili bolje, daće vam ga sam Gospod naš Isus Hristos, bez koga ne možemo ništa. I prvo ćete ga naći kao merdevine, zatim kao knjigu u kojoj ćete čitati, konačno, sve više napredujući, naći ćete ga kao nebeski Jerusalim, grad Kralja sila sa Njegovim Jednobitnim Ocem i obožavanim Duhom Svetim (gl. 117).

19) Duša, koja se posle smrti diže u vazduh do nebeskih vrata, i neće se stideti svojih neprijatelja, imajući Hrista sa sobom za sebe; ali i tada, kao i sada, prkosno vikao na njihu kapiji. Samo do samog kraja neka joj ne dosadi dan i noć vapijući Gospodu Isusu Hristu, Sinu Božijem; i On će joj se uskoro osvetiti zbog lažnog božanskog obećanja koje je dao u paraboli o nepravednom sudiji:ona će, kažem vam, uskoro stvoriti osvetu, kako u stvarnom životu tako i nakon njenog izlaska iz tijela (pogl. 149).

20) Ako, počevši boraviti u pažnji uma, spojimo poniznost sa trezvenošću i spojimo molitvu sa razgovorom, tada ćemo dobro hoditi u mislima sa obožavanim i svetim imenom Isusa Hrista, kao sa lampom svetlosti. Ako se oslanjamo na vlastitu prisebnost ili pažnju, uskoro ćemo pasti pod napadom neprijatelja, budući da smo svrgnuti. I tada će nas ovi podmukli lopovi početi savladavati u svemu, a mi ćemo se sve više zaplitati u zle želje, poput mreža, ili ćemo zgodno podleći savršenom klanju od njih, nemajući u sebi pobjednički mač, u ime Isusa Krista. Jer samo ovaj posvećeni mač, koji se neprestano okreće u srcu poništenom od svake slike, zna kako da ih vrati i seče, grije i jede kao oganj slame (pogl. 152).

            21) Uzrok neprekidne trezvenosti je koristan za dušu i plodonosan, to je da se odmah sagledaju sanjive misli koje se formiraju u umu. Svrha pregovora je razotkriti i izložiti sramoti misao koja je pokušala da uđe u zrak našeg uma uz pomoć reprezentacije nekog osjetilnog predmeta. Ista stvar koja odmah gasi i raspršuje svaku namjeru protivnika, svaku riječ, svaki san, svaki idol i svaki stup zlobe, jestepoziv Gospodnji. I sami vidimo, u svojim mislima, koliko Isus, naš veliki Bog, utiče na njih i kako štiti nas koji smo skromni, siromašni i dobri za ništa (gl. 153).

22) Brod ne plovi mnogo milja bez vode; neće postići uspeh i očuvanje uma bez trezvenosti sa poniznošću i neprestanom molitvom Isusa Hrista (pogl. 168).

23) Od neprekidne molitve misli u nama, vazduh je čist od tmurnih oblaka i vetrova zlih duhova. Kad je zrak srca čist, onda ništa ne sprječava da u njemu zasja Isusova božanska svjetlost, osim ako se ne dignemo sa taštinom i sumnjom, ne jurimo u nedostižno i ne budemo lišeni Isusove pomoći za to; jer Hristos mrzi takve, budući da je uzor poniznosti (pogl. 175).

24) Kao što slova ne treba pisati u vazduhu, već ih treba crtati dlijetom na nekom čvrstom tijelu da se mogu dugo očuvati: tako i mi treba da spojimo Isusovu molitvu s našim teškim trezvenjem, da lijepa vrlina trezvenosti zajedno s Njim bude cjelovita u nama, a kroz Njega u Njemu u Njemu u Njemu. 183).

25) Očuvanje uma uz Božiju pomoć i radi jedinog Boga koji deluje, utvrđeno u duši, daje umu mudrost da vrši podvige za Boga; U ne maloj mjeri, ona takođe daje svom saučesniku sposobnost da uredi vanjske poslove i riječi prema Bogu, s besprijekornim rasuđivanjem (poglavlje 194).

26) Blažen je zaista onaj čiji je um toliko prilijepljen za Isusovu molitvu, vapijući Njemu neprestano u svom srcu, kao što se zrak prilijepi za naša tijela ili plamen pripije za svijeću. Sunce, prelazeći preko zemlje, čini dan, a sveto i poštovano Ime Gospoda Isusa, neprestano sijajući u duši, pobuđuje mnoge misli slične suncu (gl. 196).

27) Kada se oblaci raziđu, vazduh je čist; kada sunce istine, Isus Hristos, raspršuje strasne snove, tada se obično rađaju svetle i zvezdane misli u srcu zbog posvećenja vazduha srca od strane Isusa (gl. 197).

2) IzraziPhiloteana Sinaju

            1) Stvoritelj pobožnosti pripada takvom jeziku, i da umom ide za tim ciljem, tako da se, poput neke margarite ili dragog kamena, sjećanje na Boga savršeno smiri u srcu. Pomoći će vam da napustite sve, čak i tijelo, i zanemarite stvarni život, kako biste osvojili samoga Boga u svom srcu (pogl. 1).

2) Od jutra treba hrabro i nepopustljivo stajati na vratima srca, sa jakim sećanjem na Boga i neprestanom molitvom Isusa Hrista u duši, i sa tom mišlju pobiti sve grešnike na zemlji, odnosno poseći vernim, okrepljenim i žalosnim sećanjem na Boga (Gl. 2).

3) Trijeznost se s pravom nazivaputem, jer vodi u kraljevstvo, i u ono što je u nama, i u budućnost, – iod strane inteligentnog kreatora(duhovna radionica), jer proizvodi i izbjeljuje (polira) duhovne običaje i pretvara strastveno u bestrasno. Takođe je sličan prozoru svetlosti kroz koji je Bog pao u um (pogl. 3).

4) Gdje je poniznost, sjećanje na Boga sa sabranošću i pažnjom, a često i molitva usmjerena protiv neprijatelja, tamo je mjesto Boga, ili nebo srca, u kojem se demonska horda boji stati zbog činjenice da Bog živi na ovom mjestu (gl. 4).

5) Prva vrata koja vode u mentalni Jerusalim, u pažnju uma, su inteligentna tišina usana, iako um još nije tih; drugi – izmjerena umjerenost u hrani, piću i snu; treći – koji čisti um i tijelo, neprestano sjećanje i razmišljanje o smrti (poglavlje 6).

6) Slatka uspomena na Boga, odnosno Isusa Hrista, sa gnevom srca i spasonosnim neprijateljstvom (prema svemu grešnom) obično uništava sve čari misli, raznih predloga, reči i snova, sramnih uobrazilja, i, ukratko, sve što je neprijateljsko, proždire naše duše. Isuse, kad je pozvan, sve lako gori. Jer nema spasenja ni u kome drugom osim u Hristu Isusu. I sam Spasitelj je rekao istu stvar, rekavši:bez Mene ne možete ništa stvoriti(pogl. 22).

7) U svakom času iu svakom trenutku čuvajmo svoja srca svim mjerama predostrožnosti od misli koje pomračuju ogledalo duše, u koje se treba utisnuti i osvijetliti samo Isus Krist, koji je mudrost i sila Boga Oca. Neprestano ćemo tražiti kraljevstvo nebesko u srcu; i, naravno, misteriozno ćemo naći u sebi i žito, i perle, i kvas, i sve ostalo, ako razbistrimo oko svog uma. Zato je naš Gospod Isus Hrist rekao:Kraljevstvo Božije je u vama, razumevanje kroz to Božanstvo koje boravi u srcu (poglavlje 23).

            8) U vršenju unutrašnjeg prokletstva postupite na sljedeći način: spojite molitvu sa trezvenošću, i trezvenost će ojačati molitvu, a molitva će ojačati trezvenost. Prisebnost, koja neprestano bdije nad svime unutra, uočava kako neprijatelji pokušavaju da uđu tamo, i, svojom snagom zaprečavajući im ulaz, istovremeno poziva u pomoć Gospoda Isusa Hrista, da On otera ove zle vojnike. Pri tome je pažnja ugrožena ulaskom u obliku kontradikcije; a Isus, koji je prizvan, tjera demone njihovim snovima (pogl. 25).

9) Čuvajte svoj um sa izuzetnom pažnjom. Čim primijetite neprijateljsku pomisao, odmah je porecite, ali u isto vrijeme požurite da prizovete Hrista Gospoda na osvetu. Najslađi Isus, kada budeš govorio, reći će: Evo me s tobom da se zalažem za tebe. Ali vi, čak i nakon što svi ovi neprijatelji budu savladani vašom molitvom, nastavite da marljivo slušate razum. Ovdje će opet na tebe juriti valovi misli koje su umnožavale prve, jedan za drugim, tako da od njih duša kao da već tone u ponor i spremna da propadne. Ali Isus, uzbuđen od učenika, opet, kao Bog, zabranjuje zle vjetrove misli, i one se stišaju. Ti, pošto si se oslobodio od neprijateljskih napada, na sat ili minutu veličaš Onoga koji će te spasiti i udubljuješ se u misli smrti (gl. 26).

10) Sa svakom iskrenom pažnjom u duhovnom osećanju, izvršićete svoj put. Pažnja i molitva, svakodnevno sjedinjeni zajedno, čine nešto slično ognjenoj Ilijskoj kočiji, uzdižući u nebeske visine onoga ko je u njima uključen. I šta ja to govorim? Za onoga ko se utvrdio u trezvenosti, čisto srce postaje imaginarno nebo, sa svojim suncem, mesecom i zvezdama, i utočište je neizmernog Boga tajanstvenim viđenjem i uzdizanjem (zanos uma) (gl. 27).

3) IzraziTheolipta, mitropolit Filadelfije

1) Zalazak sunca čini noć; a kada Hristos ode iz duše, tada je zagrli pomračenje strasti, i duševne zveri počinju da je muče. Senzualno sunce je izašlo, a životinje se kriju u svojim pećinama. Hristos sija na svodu uma koji se moli; i svaki svijet ovog običaja odlazi, a um odlazi na posao, odnosno na božansku pouku do večeri (45. nov.).

2) Uzdržavajte se od spoljašnjih razgovora, a borite se unutrašnjim mislima dok ne nađete mesto čiste molitve – i dom u kome živi Hristos, koji vas prosvetljuje i raduje svojim znanjem i posetama (ibid.).

3) uništen je otisak stopala na snijegu, ili od sijanja sunca, topljenja ili vode koja je prodrla; a uspomene utisnute u umu sladostrasnim djelima razara Hristos, koji je zablistao u srcu molitvom i kišom suza mudrih (46. novembar).

            4) Česte molitve, koje se obavljaju u mislima sa žarkim emocijama, izglađuju sjećanje na prošle poslove. Prosvetljenje duše sećanjem na Boga, verom i razočarenjem srca, kao što britva izjeda loše uspomene (ibid.).

5) Povukavši se izvana, pokušajte dalje da uđete u unutrašnje sklonište (stražaru) duše, a to je dom Hristov, gde su mir, radost i tišina uvek svojstveni. Umno sunce Hristovo daje ove darove, jer neke zrake zrače iz Njega, i kao neka vrsta nagrade daje se duši koja Ga prihvata sa verom i dobrotom (Pismo 46 obr.).

6) Sjedeći u samoći, sećajte se Boga, odvraćajući um od svega i usmeravajući ga ka jedinom Bogu; izlijte pred Njega svu ljubav srca i prionite se uz Njega s ljubavlju. Sjećanje na Boga je inteligentna vizija Boga, koja privlači pogled i želju uma, i obasjava ga svjetlošću iz sebe. Um, koji se okreće Bogu, nakon što u njemu prestanu svi figurativni prikazi postojećih stvari, vidi Boga nevidljivog (ibid.).

7) Molitva je zamišljen razgovor sa Gospodom, koji izgovara molitvene glagole sa modernom težnjom uma ka Bogu. Kada um često izgovara ime Gospodnje, a um jasno osluškuje prizivanje božanskog imena, tada svetlost teologije, kao svetlo lice, obasjava svu dušu (ibid.).

8) Vjerujte mi, istinu vam kažem, ako budete neodvojivi od sebe u svim svojim postupcima, majka svakog dobra – molitve; tada neće zadremati sve dok vam ne pokaže svoju okolinu, uvede vas u nju i ispuni neizrecivu slavu i radost. Ona, otklonivši sve prepreke, uglađuje put vrline i čini ga pogodnim za tragaoca (48. novembar).

9) Hodajući umom, čitaj glagole molitve, i razgovaraj sa Gospodom, neprestano vičući i ne tugujući; neprestano se moleći, oponašajući drskost ove udovice koja je molila neobuzdanog sudiju. Tada (to će značiti da) hodiš u duhu, ne slušaš želje tijela, i ne prekidaš kontinuitet molitve sa ovozemaljskim mislima, nego si hram Božiji, u kojem se Bog tiho hvali. Moleći se ovako u mislima, konačno ćete moći postići neprestano sjećanje na Boga, ući u nedostupne tajne uma, vidjeti nevidljivo u tajanstvenim kontemplacijama, služeći Bogu jedan po jedan, jedan po jedan, samo ćete izlijevati ljubav u umne (slovo 48 obr.).

4) Izreke Varsonofija Velikog i Jovana Proroka

1) Neprijatelji su oslabljeni prizivanjem Božjeg imena. Znajući to, nećemo prestati prizivati ​​Božje ime u pomoć. To je molitva, a Sveto pismo kaže:molite bez prestanka(odgovor 422).

            2) Zapamtite da Bog poznaje srce, gleda u srce i pozovite ga u svoje srce. Ovo je ono što se kaže u Svetom pismu:zatvori svoja vrata i pomoli se svom Ocu koji tajno. Zatvorimo usta i pomolimo Mu se u našim srcima; jer ko zatvori svoja usta i prizove Boga, ili Mu se pomoli u svom srcu, ispunjava navedenu zapovest (odgovor. 427).

3) Rad vašeg srca treba da se sastoji u neprestanoj molitvi Bogu. Ako želite da u tome uspete, počnite i ne gledajte lijeno, nadajući se da će vas Bog blagosloviti uspehom (odgovor 26).

4) Neprekidno prizivanje imena Božijeg je lijek koji ubija ne samo strasti, već i samo njihovo djelovanje. Kao što doktor nađe odgovarajući tretman ili flaster za ranu obolelog, i oni deluju, a pacijent ne zna kako se to radi: tako upravo ime Božije, prizvano, ubija sve strasti, iako ne znamo kako se to dešava (odgovor 421).

5) Gospod je rekao:pitaj i dobićeš. Molite se Svemogućem Bogu, neka vam pošalje Duha Svetoga, Utješitelja, a Onaj koji je došao naučit će vas svemu i otkriti vam sve obrede. Pronađite ga u svom vodiču; Neće dozvoliti ometanja ili ometanja u svom srcu, neće dozvoliti da nemar, lenjost ili dremanje uđu u njegov um; će prosvetliti oči, ojačati srce, podići um. Držite se njega, vjerujte mu, volite ga (odgovor 136).

6) Kada vidite da vas kombinacija neprijatelja sprečava da se molite, onda ne ulazite u raspravu sa njim, već pokušajte da prizovete ime Božije, i Bog će vam pomoći i poništiti trikove neprijatelja (odgovor 424).

7) Savršena molitva se sastoji u razgovoru sa Bogom bez rasipanja svojih misli, sabiranja svih misli i osećanja. Čovjek ulazi u takvo stanje kada umire svim ljudima, svijetu i svemu u njemu. Takva osoba tokom molitve nema na umu ništa osim da čeka Boga i razgovara s njim (odgovor 79).

Korisna riječ o AbbiPhilemon

            1) Za avvu Filimona pustinjaka pričalo se da se sakrio u pećinu nedaleko od Lavre zvane Romijeva i predao se podvižničkim podvigama, u mislima ponavljajući sebi isto ono što je Arsen Veliki rekao sebi: Filimone, za tebe? Dobro sam se proveo u ovoj pećini. Njegov posao je bio da upreda konopce i plete korpe koje je davao privredi, a od njega je dobijao male hljebove, kojima se hranio. Nije jeo ništa osim hljeba od soli, a ni tada ne svaki dan. Vjerovatno ga uopće nije bilo briga za tijelo, ali je, praktikujući kontemplaciju, bio u božanskom prosvjetljenju, i uživajući odatle u neopisivoj misteriji, bio je na duhovnom obrazovanju. Odlazeći u crkvu subotom i nedeljom, uvek je išao sam zadubljen, ne dozvoljavajući nikome da mu priđe, kako mu um ne bi bio ometen od posla. U crkvi, stojeći u uglu pognutog lica, puštao je izvore suza, neprestano jadikujući i vrteći u mislima uspomenu svog srca i lik svetih roditelja, posebno Arsenija Velikog, čijim je stopama na sve načine pokušavao da krene.

2) Kada su se pojavile laži u Aleksandriji i okolini, otišao je odatle i otišao u Lavru Nikanorov. Prihvativši ga, bogoljubivi Paun mu je dao svoje skrovito mjesto i uredio mu tišinu. Cijelu godinu nikome nije dozvoljavao da ga vidi, a ni sam mu nije smetao, osim u vrijeme kada je služio potreban kruh. Došlo je sveto vaskrsenje Hristovo; kada je, kada su se videli, počeo razgovor između njih, a jezik se dotakao života pustinjaka; tada je Filemon shvatio da i ovaj prečasni brat Peavych njeguje lijepu namjeru (da živi kao pustinjak), usađuje u njega mnoge asketske riječi, pisane i nenapisane, pokazujući svima da je bez savršene povučenosti nemoguće ugoditi Bogu, kao što Mojsije nigdje ne čini podvig, a podvig rađa plač, – i poniznost – u strahu – strahu, poniznosti, ljubav čini dušu zdravom i bestrasnom, i tada čovek zna da nije daleko od Boga.

            3) On (Filemon) mu je rekao: na tebi je da potpuno pročistiš um uz pomoć tišine i daš mu neprestano duhovno djelovanje. Kao što se oko, okrenuto čulnom, čudi vidljivom, tako je čisti um, okrenut razmišljanju, opčinjen duhovnom kontemplacijom, tako da ga ne možete odvratiti od njega. I koliko se uz pomoć tišine lišava strasti i pročišćava, toliko će mu se svidjeti vođenje (duh duhovnih stvari). Um je savršen kada okusi suštinsko znanje i poveže se s Bogom. Tada on, imajući kraljevsko dostojanstvo, više ne osjeća siromaštvo i ne zanosi se niskim željama, čak i ako mu ponudite sva kraljevstva. Stoga, ako želiš postići takve vrline, bježi od svijeta i marljivo idi putem svetaca, odustani od brige o svom izgledu, obuci se siromašno i skromno se kiti. Držite svoje držanje jednostavnim, govor jednostavnim, korak opakim, glas neobuzdanim. Volite živjeti u siromaštvu i biti nemaran prema svima. Najviše vodite računa o očuvanju uma i prisebnosti, budite strpljivi u svakojakim nedaćama i na svaki mogući način čuvajte već stečena duhovna dobra neoštećena i nepokretna. Pažljivo vodite računa o sebi i ne prihvatajte nijednu od strasti koje se krišom ušuljaju. Jer, premda tišina obuzdava strasti duše, ipak ako im se dopusti da se razbuktaju i usijaju, one obično postaju još više bijesne, a oni koji im to dopuste, uzrokuju grijeh još većom snagom. Isto tako, tjelesne rane, koje se trljaju i kidaju, su neizlječive. Jedna jedina riječ može odvratiti um od sjećanja na Boga, kada demoni insistiraju na tome, a čula se slažu s njima. Veliki podvig i strah je spasiti dušu. Stoga se morate potpuno povući iz svijeta, a povukavši svoju dušu od svih simpatija tijela, postati bez zaklona, ​​bez zaklona, ​​bez vlasnika, bez novca, bez vlastitog interesa, bez brige, bez društva, neupućeni u ljudske stvari, skromni, samilosni, ljubazni, krotki, krotki, tihi, tihi. štampanje u srcu. Jer nemoguće je pisati na vosku, a da prethodno ne izgladimo slova koja su na njemu nacrtana, kako nas uči Vasilije Veliki. Takva je bila slika svetaca, koji su se potpuno udaljivši od svih ovozemaljskih običaja i zadržavši u sebi nebesku mudrost, prosvetlili božanskim zakonima i zablistali pobožnim delima i rečima,ubio udove ježa na zemljiuzdržanost, strah od Boga i ljubav. Jer neprestanom molitvom i poukom u božanskom pismu otvaraju se oči umnog srca i vide Kralja sila, i nastaje velika radost, i nekontrolisana božanska želja snažno se rasplamsava u duši, a tu se i tijelo čuva, djelovanjem Duha, i cijela osoba postaje duhovna. Na to liče tvorci blaženog ćutanja i najintimnijeg asketskog života, koji, udaljivši se od svake ljudske udobnosti, nasamo sa jedinim Gospodom koji postoji na nebesima, neprestano razgovaraju.

            4) Čuvši ovo, taj bogoljubivi brat, i pogođen božanskom ljubavlju u svojoj duši, napušta svoje mjesto i zajedno sa ovim (Filimon) stiže u skit, gdje su najveći od otaca završili put pobožnosti. Naselili su se u Lavri Svetog Jovana Kolova, pobrinuvši se za ikonomiju Lavre, jer su želeli da budu u tišini. I boravili su ovdje milošću Božjom u potpunoj tišini, subotom i nedjeljom idući na opšte crkvene sastanke, a ostale dane boraveći u sebi; a svi su obavljali molitvu i službu posebno.

5) Sveti starac (Filemon) je imao sledeća pravila službe: noću je pevao ceo psaltir i pesme (9 koje su uključene u psaltir), odmarao se, bez buke, čitao jedan početak jevanđelja, pa seo i seo govoreći u sebi:Bože smiluj se!sa svom pažnjom i dosta dugo, dok više nije mogao da izgovori ovu adresu; i konačno se pustio da zaspi. Zatim je opet u zoru pjevao prvi čas, i sjedeći na svom sjedištu okrenutom prema istoku, naizmjence je pjevao (psalme) i čitao, svojom voljom, iz apostola i jevanđelja. Tako je proveo ceo dan neprestano pevajući, moleći se i uživajući u kontemplaciji neba; njegov um je često bio toliko zaokupljen kontemplacijom da nije znao da li je na zemlji.

6) Brat, videći da se tako svesrdno posvetio molitvi i da se ponekad potpuno odvojio od božanskih misli, reče mu: zar ti je teško, oče, u tolikoj starosti da tako umrtvljuješ i porobljavaš svoje tijelo? Odgovorio mu je: “Vjeruj mi, Bog je u moju dušu uložio toliku marljivost i takvu ljubav prema molitvi da je ne mogu u potpunosti zadovoljiti toj želji; ali se slabost tijela pobjeđuje ljubavlju prema Bogu i nadom u buduća dobra.” Tako je sva njegova želja bila lukavo uvijena u nebesa, i to čak i za vrijeme obroka, a ne samo u drugim vremenima.

7) Neki brat sa njim ga je jednom upitao, koje su tajne kontemplacije? A on, videći njegovu postojanost i činjenicu da iskreno traži znanje, reče mu: Kažem ti, dijete, da onome čiji je um potpuno pročišćen Bog otkriva vizije najposlužnijih sila i redova (anđela).

8) Pitao ga je i o sljedećem: zašto, oče, uživaš u Psaltiru više od bilo kojeg božanskog Pisma, i zašto, tiho pjevajući, zamišljaš da s nekim razgovaraš? Na to mu je rekao: “Bog je sabrao u mojoj duši moć psalama, kao u samog proroka Davida, i ne mogu se otrgnuti od užitka svih vrsta kontemplacija skrivenih u njima; jer oni obuhvataju čitavo božansko Pismo.” On je to priznao sa velikom poniznošću, zarad dobrobiti, i nakon duge i uporne molbe.

            9) Neki brat po imenu Ivan, jureći sa obale, dođe ovom svetom i velikom ocu Filimonu, i obgrlivši mu noge reče mu: Šta da radim, oče, da se spasem? Jer moj um luta i uzdiže se tu i tamo gdje ne bi trebao. A on je, nakon što je neko vrijeme ćutao, rekao: ova bolest (mentalna) je svojstvo onih koji su vanjska bića, i ona se nalazi u njima. I imate ga, jer još niste u potpunosti primili ljubav prema Bogu, toplina ljubavi i spoznaje Njega još nije došla do vas. Kaže mu brat: Šta da radim, oče? Rekao mu je: Idi, uzmi tajnu pouku u svom srcu, i to će očistiti um od ovoga. Brat, ne upućen u ono što se ovim ukazuje, kaže starcu: kakvo je to tajno učenje, oče? A on mu reče: Idi, trijezan u srcu svome, a u mislima trijezan od straha i trepeta reci: Gospode Isuse Hriste, pomiluj me! Tako blaženi Dijadoh uči početnike.

10) Brat je otišao i uz Božiju pomoć i očeve molitve se smirio, malo uživao u takvoj pouci. Ali onda ga je to zadovoljstvo napustilo i više nije mogao trezveno činiti takav čin i moliti se. Zašto je opet otišao kod starca i ispričao mu šta se dogodilo. Starac mu kaže: sada si već prepoznao put tišine i inteligentne akcije i okusio slatkiše koji sa njega dolaze. Imajte to uvijek u srcu svome – bilo da jedete, pijete, razgovarate s nekim, bilo da ste na putu, ili sjedite u ćeliji, ne prestanite moliti ovu molitvu trezvenim umom i nelutajućim umom, pjevajte i učite u molitvama i psalmima; čak i kada ispravljate svoje najnužnije potrebe, nemojte dozvoliti da vaš um bude prazan, već ga neka tajno uči i moli. Da biste mogli razumjeti dubinu božanskog Pisma i moć skrivenu u njemu i dati svom umu neprekidno djelovanje, ispunite li apostolsku riječ koja zapovijeda: «Molite bez prestanka“. Pazi se na sebe i čuvaj svoje srce od prihvatanja mršavih misli ili nekih ispraznih i beskorisnih misli; ali uvijek, i kad spavaš, i kad ustaneš, i kad jedeš, i kad piješ, i kad vodiš razgovor, neka srce tvoje potajno razmišlja, pa uči u psalmima, pa se moli: Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, ne pomiluj me tako i jedan psalm tvoj, tako govori! stvar sa svojim ustima, i vinite svojim umom u drugu.

            11) Brat ga je ponovo upitao: U snu vidim mnogo ispraznih snova. Starac mu reče: Ne budi lijen i nemoj se obeshrabriti; ali prije nego što zaspite, uputite mnoge molitve u svom srcu i oduprite se mislima i pokušajima đavola da vas vodi po svojoj volji, neka vas Bog primi. Koliko imate snage, vodite računa da zaspite sa psalmima u ustima i inteligentnim poukama, i ne dozvolite svom umu da zbog neopreznosti vašeg uma zahvata tuđe misli, nego s kakvim god mislima ste se molili, u tim mislima se naslonite na krevet, da i kada spavate, one budu u vama, i kada su u vama. Recite i sveti simbol pravoslavne vjere prije osnivanja, jer govoriti pravoslavlje o Bogu je izvor i zaštita svih dobara.

12) Njegov brat je takođe pitao: stvori ljubav, oče, reci mi šta radi tvoj um? Nauči me da i ja budem spašen. Rekao mu je: Zašto ti je stalo da ovo znaš? Ustao je, zagrlio svečeve noge i, lobirajući ih, molio ga da mu to kaže. Nakon dugo vremena, starac je rekao: Još ne možeš ovo podnijeti. Čovjeku je svojstveno da svakom osjećaju da odgovarajuće djelo, što je običaj da se vrti u dobrima istine; i nemoguće je da ovaj dar odgovara onome ko nije postao potpuno čist od ispraznih misli svijeta. Stoga, ako to zaista želite, čuvajte tajno učenje u čistom srcu. Jer ako molitva i pouka u Svetom pismu neprestano prebivaju u vama; tada će se oči tvoje duše otvoriti, i u njoj će biti velika radost, i neka vrsta neopisivog i vrelog osećaja, kada se zagreje Duhom i telom, tako da će cela osoba postati duhovna. Stoga, bilo noću ili danju, Bog vas udostoji da se molite bez ometanja čistog uma, ostavite svoje molitveno pravilo i, koliko god imate snage, pokušajte da se priljubite uz Boga. I on će prosvetliti vaše srce u duhovnom poslu koji ste preduzeli.

Na to je dodao: jednom mi je došao jedan starac, i kada sam ga pitao o uređenju njegovog uma, rekao mi je: dvije godine sam ostao u molitvi pred Bogom, od srca sam Ga usrdno molio, neka mi podari da se moja molitva utisne u moje srce neprestano i neometano, ono što mi je moj rad i strpljenje predao.

            I evo šta mu je još rekao: misli o ispraznim stvarima koje se dešavaju u duši suština su bolesti besprekorne duše koja se predala bezbrižnosti; zašto bismo, prema Svetom pismu, sa svom pažnjom čuvali svoj um, pjevali umno bez ometanja i molili se čistog uma. Dakle, brate, Bog želi da mu pokažemo svoju marljivost, prvo delima (asketizam i milosrđe), zatim ljubavlju i neprestanom molitvom, i On će nam pokazati put spasenja. Očigledno je da ne postoji drugi put koji vodi u nebo, osim savršenog udaljavanja od svakog zla, sticanja svakog dobra, savršene ljubavi prema Bogu i ostanka s Njim u strahopoštovanju i istini, tako da kada neko ima ovo, uskoro će stići do nebeskog lica. Ali istovremeno, svako ko želi da se popne u visine treba odmah da pogubi veze koje postoje na zemlji. Jer kada naša duša uživa u kontemplaciji istinskog dobra, ona se više ne vraća nijednoj od strasti koje je pobuđena slatkom grešnošću; ali pošto se okrenuo od svake telesne požude, on sagledava pojavu Boga sa čistom i neokaljanom mišlju. Stoga nam je potrebno mnogo samoodržanja, puno fizičkog rada i pročišćenja duše, i usadimo Boga u svoja srca, kako bismo bezgrešno ispunjavali Njegove božanske zapovijesti, i da nas On sam uči da se pokoravamo Njegovim zakonima, zračeći, poput sunčevog zraka, svoja djela na nas, uložena u nas milošću Duha. Delima i iskušenjima moramo očistiti sliku po kojoj smo stvoreni inteligentni i sposobni da sagledamo svako razumevanje i sličnost sa Bogom, da nosimo osećanja, čisti od svake nečistoće usled topljenja istih u nečijoj peći iskušenja, a oličeni u kraljevskom dostojanstvu. Bog je također stvorio ljudsko biće kao dionika svakog dobra koje može umno razmišljati o radostima anđela slave, vladavine, moći, početka, moći, nepristupačne svjetlosti, slave vrhovne svjetlosti. Ali kad ispraviš neku vrlinu, gledaj da se tvoja misao ne uzdigne iznad tvog brata, jer si je ispravio, a on je mrzeo; jer ovo je početak ponosa. Kada se borite sa nekom strašću, gledajte, nemojte biti tužni i nemojte se obeshrabriti činjenicom da je psovanje uporno; ali ustavši, vrati se pred lice Božije, govoreći iskrenim srcem proroku:sudi, Gospode, ko me vređa, Jer nisam jak protiv njih. I On će vam, videći vašu poniznost, uskoro poslati svoju pomoć. Kada idete s nekim na put, ne prihvatajte isprazni razgovor, nego dajte umu duhovno djelovanje koje je imao, da u njemu ostane ova dobra vještina i zaborav svjetovnih slatkiša, i da ne napusti luku bestrasnosti.

Izjavivši brata ovim i mnogim drugim riječima, starac ga je pustio.

            13) Ali posle nekog vremena ponovo dođe i, počevši da govori, upita: Šta da radim, oče? U mojoj noćnoj službi san me opterećuje i sprečava da se trezveno molim i preterujem; i želim da se prihvatim posla kada pevam. Na to je starac rekao: kad možeš da se moliš trezveno, ne diraj ručni rad; kada će zagrljaj biti drijemanje, onda, krećući se malo protiv misli, opirući joj se, dodirni ručni rad. Ponovo je upitao: Vi sami, oče, niste opterećeni snom za vrijeme svoje službe? Starac je rekao: nije tako lako; međutim, kada me ponekad napadne pospanost, malo se pomerim, ali počnem da čitam Jevanđelje od Jovana ispočetka, okrećući svoje umno oko Bogu, i ono odmah nestaje. Isto radim i sa mislima, kad jednu od njih nađem, sretnem je kao vatru sa suzama, i ona nestane. Ne možete se još tako naoružati protiv njih; ali više čuvaj tajno učenje i trudi se da obavljaš svakodnevne molitve koje su ustanovili sveti oci, nekako – sat: – treći, šesti, deveti i večernje, kao i noćne službe. I trudi se svim silama da ne činiš ništa po ljudskim interesima, i čuvaj se neprijateljstva sa jednim od braće svoje, da se ne udaljiš od Boga svoga. Takođe pokušajte da svoj um ne ometate, koji svesrdno sluša unutrašnje misli. Kada se, dok ste u crkvi, namjeravate pričestiti svetim Hristovim Tajnama, ne napuštajte je dok ne dobijete savršeni mir. Pošto ste stajali na jednom mestu, ne povlačite se odatle do samog odmora; mislite u sebi da ste na nebu, i sa svetim anđelima čekate Boga, morate Ga primiti u svoje srce; pripremite se za to sa strahom i strepnjom, da ne biste bili dostojni pričesnik svetih sila.

Tako dobro naoružavši brata, i davši Gospodu i Duhu svoju milost, starac ga je pustio.

            14) Prije toga je brat koji je živio sa njim ispričao i sljedeće. Sjedeći jednog dana pored njega, pitao sam ga da li je bio u iskušenju demonskih kleveta dok je živio u pustinji. Rekao je: Žao mi je, brate, ako Bog dopusti da te dođu iskušenja od đavola, kojima sam ja bio podložan, onda mislim da nećeš moći podnijeti njihovu gorčinu. Imam sedamdeset godina, ili uz dodatak, pretrpio sam mnoga iskušenja, živeći u raznim pustinjama u savršenoj tišini; ono što sam doživeo i podneo od ovih demona, nije korisno pričati o gorčini toga onima koji još nisu bili iskušani bez reči. U takvim iskušenjima uvijek sam činio sljedeće: svu nadu polagao sam u Boga, kome sam dao zavjet odricanja i on me je ubrzo spasio svake potrebe. Zašto, brate, sad više ne mislim na sebe; ali znajući da mu je stalo do mene, ja vrlo lako podnosim iskušenja koja me stižu. I samo to Njemu donosim od sebe, da se mogu moliti bez prestanka. U tome mnogo pomaže i nada, da što su veće tuge i nevolje, to veće pripremaju krune za bolesnika: jer se u pravednom Sudiji oni i drugi međusobno balansiraju. Znajući to, brate, ne daj se kukavičluku. Ušli ste u sred borbe da se borite, i borite se, inspirisani činjenicom da su oni koji se bore za nas protiv neprijatelja Božijeg mnogo, više neprijateljskih hordi. I kako bi se bilo moguće usuditi suprotstaviti se tako strašnom protivniku naše vrste, da nas državno pravo Boga Riječi nije zagrlilo, nije ogradilo i pokrilo? Kako bi ljudsko biće izdržalo njegovu klevetu? Jer kao što Jov kaže,ko će otkriti osobu koja ga nosi? Ko će doći do uništenja Perzijanaca? Iz njegovih usta izaći će kao zapaljene svijeće, i biće kao iskre vatre. Iz njegovih nozdrva izlazi dim iz peći na ugalj koji gori vatrom. Njegova duša je kao ugalj i kao plamen izlazi iz njegovih usta. Moć mu se slegne na vrat, propast teče pred njim. Srce mu je tvrdo kao kamen, nepomično stoji kao nakovanj. Zapaljuje ponor poput bakrene peći, zamišlja more kao mirni kotao, a kamenac ponora, kao zarobljenika. Sam kralj vidi sve visoko iznad svega u vodama. Eto protiv koga imamo kletvu, brate! Ovako i koliko je oslikala riječ ovog tiranina! Uz sve to, pobjeda nad njim je zgodna za one koji, kako i priliči, vode usamljenički život, zbog odsustva bilo čega u sebi što mu pripada, zbog svog odricanja od svijeta; zbog njihovih visokih vrlina, i zato što imamo nekoga ko nas osvaja. Jer ko se, reci mi, prilazeći Gospodu i uzevši strah Njegov u um, nije ovaplotio u prirodi i prosvetlio se božanskim zakonima i delima, nije učinio da mu duša bude svetla i sposobna da zablista božanskim razumevanjem i mislima? Ali on joj nikada ne dozvoljava da bude svetica, koja ima Boga u sebi, koji uzbuđuje um da nezasitno žudi za svjetlom. I duša je stalno pogođena na taj način, duh ne dozvoljava sebi da se prepusti strastima; ali kao kralj koji ih, udišući strašnu ljutnju i sklad, nemilosrdno siječe. Takav se nikad ne okreće, ali vježbom (vrlinom) uz uticaj ruku na nebo i inteligentnu molitvu pobjeđuje u borbi.

            15) Brat je takođe rekao da je avva Filemon, između ostalih vrlina, imao i sledeće: nije mogao da izdrži da čuje praznu reč, a ako je neko, zaboravivši, rekao nešto što se ne odnosi na dobrobit duše, onda uopšte nije odgovarao na to. Takođe, kada sam išla po nekom poslu, nije pitao: zašto idem? A kada se vratio, nije rekao: gde si bio? ili šta je i kako uradio? Tako sam jednoga dana otplovio u Aleksandriju za nužnom potrebom, a odatle sam otišao u Cargorod po jednoj crkvenoj stvari, a da o tome slugi Božijem nisam obavestio; zatim, pošto je tamo ostao neko vreme, posećujući tamošnju poštovanu braću, konačno se vratio u svoju isposnicu. Ugledavši me, starac se obradova, i uz uobičajeni pozdrav, tvoreći molitvu, sjede; ali me nije pitao ni o čemu, već je bio zauzet svojim uobičajenim pametnim poslom.

16) Jednom, želeći da ga testiram, nekoliko dana mu nisam dao hleba da jede. Nije tražio hljeba i nije ništa rekao o tome. Zatim sam ga, naklonivši se, zamolio: vodi ljubav, oče, i reci mi ako se nisi uvrijedio što ti nisam donio hranu kao i obično. Rekao je: izvini brate! Ako mi ne daš kruha da jedem dvadeset dana, neću ga tražiti od tebe; jer dokle god patim dušom, patim i tijelom. Zato je bio zauzet razmišljanjem o istinskom dobru.

17) Rekao je: otkako sam došao u skit, nisam pustio svoje misli dalje od zidova ćelije; ali nisam prihvatio nikakvu drugu misao u svom umu, osim straha Božijeg i sudova budućeg vijeka, imajući na umu sud koji prijeti grešnicima i oganj vječne i neprobojne tame, i kako žive duše grešnika i pravednika, i koja su dobra pripremljena pravednicima i kako svako prima svoju nagradu i licemjerje za trud i trud. tišina, drugi za ekstremnu poslušnost, ovaj za putovanja. Sve to sadržavam u mislima, ne dozvoljavam da druga misao djeluje u meni i ne mogu više biti s ljudima niti njima zaokupljati svoj um, da se ne udaljim od božanskih misli.

            18) Ovome je dodao i priču o jednom samotniku, rekavši da je već postigao bestrasnost i da uzima hleb za hranu iz ruke anđela, ali je zbog lenjosti (slabljenja pažnje) izgubio takvu čast. Jer kada duša opusti rasejanu i napetu pažnju uma, tada tu dušu obuzima noć. Gdje Bog ne svijetli, tamo se sve razlijeva, kao u tami; i tada duša ne može gledati u jedinog Boga i drhtati od njegovih riječi.Bog se približava Az, kaže Gospod, ine Bog izdaleka. Ili se čovjek krije u tajnosti, a ja ga neću vidjeti? Zar ne punim nebo i zemlju hranom?. I o mnogim drugim, sličnim žrtvama, prisjetio se. Donio je i propast Solomona, koji je, kako kaže, stekao takvu mudrost i tako, slavan svima, jer je kao dan koji ujutro izlazi, obasjao je svakoga sjajem mudrosti, za malu milost takvu slavu je izgubio. Stoga je strašno prepustiti se lijenosti; ali se moramo neprestano moliti, da nas neka druga misao ne odvoji od Boga, i da nam umjesto Njega nešto drugo ne padne na pamet. Samo čisto srce, postavši utočište Duha Svetoga, jasno vidi u sebi, kao u ogledalu, samog Boga svega.

19) Čuvši to, kaže monah koji je živeo sa avvom Filimonom, i gledajući njegove poslove, shvatio sam da su telesne strasti potpuno prestale da deluju u njemu, i da je on bio vredan ljubitelj svakog savršenstva, tako da je uvek video sebe preobraženog božanskim Duhom i iz slave u slavu u slavu. onima koji se razumiju i vagaju (ili se drže u ravnoteži, kao na vagi) i rade na svaki način da mu sve što dođe ne poremeti čistoću uma i da ga potajno ne pogodi neka loša stvar. Videvši to, kaže, i uzbuđenu ljubomoru na takav način života, pažljivo sam mu se obratio sa molbom, rekavši: kako bih mogao da steknem čistotu duha kao ti? Govorio je: Idi i radi, jer za to je potreban rad i srčana bolest. Duhovne koristi, dostojne marljivog traganja i rada, neće nam stići ako ležimo na krevetima i spavamo. A zemaljska dobra nikome ne dolaze lako. Za one koji žele da postignu uspeh, potrebno je pre svega da se odreknu svojih želja i da steknu neprekidni plač i nesreću, ne slušaju tuđe grehe, a samo moje, i za njima sam plačem dan i noć, a ne uzaludno prijateljstvo ni sa kim od ljudi: jer duša je pogođena sećanjem na prošle grehe, ona je tada kao da je mrtav svet i umire svet. su neefikasne (nisu podložne) ovim strastima. Štaviše, onaj koji se odrekao sveta i sjedinio sa Hristom, i u tišini onaj koji voli Boga, čuva Njegov lik i obogaćuje se Njegovim likom; jer on odozgo prima milostinju od Duha i dom je Božiji, a ne demonski, i prikazuje pravedna dela Bogu.

            U kome, na početku odricanja, ne stanuje u srcu plač, ni duhovne suze, ni uspomena na beskrajne muke, ni istinska tišina, ni neprestana molitva, ni psalmi i pouke u božanskom pismu, kod koga se to nije pretvorilo u veštinu, tako da se zbog neprekidnosti: ne boji se neprestanog uma i ne plaši se Boga svoga još uvijek počiva na zajedništvu sa svijetom i ne može imati čist um u molitvi; jer samo pobožnost i strah Božiji čiste dušu od strasti i, oslobađajući um, uvode je u njenu prirodnu kontemplaciju, i dozvoljavaju joj da dotakne teologiju, koju opaža u liku blaženstva (blaženi čisti srcem, što je onima koji vide Boga), za one koji vole, još (duhovna konstitucija).

Stoga se svim silama brinemo o praktičnim radnjama (vrlinama i podvizima), kojima se svodimo na pobožnost, koja je imaginarna čistota, čiji je plod teološka kontemplacija, prirodna (umna). Jer djelovanje je uspon ka kontemplaciji, kako (kaže) perceptivni i teološki um (Grigorije Bogoslov). Zašto, ako mrzimo činjenicu da to radimo, onda ćemo biti stranci svakoj mudrosti; jer čak i ako neko dođe do samog vrha vrline, sve što mu je potrebno je asketizam, koji ukroćuje dokone želje tela, i stroga kontrola misli. I na ovaj način teško možemo zadobiti prebivanje Hrista. Jer što se više povećava naša pravednost, to više raste naša duhovna zrelost; i konačno, kada je um došao do savršenstva, potpuno je vezan za Boga, i sija božanskom svetlošću – i otkrivaju mu se neopisive misterije. Tada će istinski znati gdje je mudrost, gdje je snaga, gdje je inteligencija za sve znanje, gdje je dugovječnost i život, gdje je svjetlost očiju i svjetlost. Jer dok je zauzet borbom sa strastima, on još nema priliku da uživa u njima; tako vrline i poroci čine um slijepim; one da ne vide vrline, a ove da ne vide poroke. Ali kada od uvreda opazi mir i može steći duhovne darove, tada, neprestano djelujući s milošću, cjelina postaje blistava i postaje neodvojiva od kontemplacije duhovnih stvari. Takva osoba nije vezana ni za šta ovdje, već je došla iz smrti u stomak.

            Ko prihvati dostojno podražavanje života i revnosno pristupi Bogu, treba da ima neporočno srce i čista usta, da bi riječ, izlazeći iz čistih usana čistih, mogla dostojno pjevati Bogu, jer duša koja se priljubila Bogu je u neprestanom razgovoru s Njim. Poželimo, braćo, da dosegnemo takvu visinu vrline i prestanimo puziti po zemlji, hvatati se za strasti. Onaj ko se trudi i približava se Bogu, pričešćuje se njegovom svetom svjetlošću i zadire ljubavlju prema Njemu, uživa Gospodnju ljubaznu i neshvatljivu duhovnu radost, kako kaže božanski psalam:uživajte u Gospodu, i on će oprostiti vašem srcu; i on će iznijeti vašu pravednost kao svjetlost. A kakva je to ljubav tako jaka i nezaustavljiva kao ona koja teče od Boga u dušu očišćenu od svakog zla? Takva duša iz pravog raspoloženja srca kaže:pogođen ljubavlju az. Neizrecive i neizrecive raskoši božanske lepote! Ne mogu opisati njihovu riječ, niti čuti da sadrže! Bilo da ukažete na sjaj dana, ili na sjaj mjeseca, ili na svjetlost sunca, sve je to beznačajno u usporedbi s njegovom slavom, a oskudnije pred istinskom svjetlošću nego duboka noć ili tmurna izmaglica prije vedrog podneva. Ovo nam je rekao Vasilij, koji je čudan među učiteljima, koji je to naučio iz iskustva i naučio.

20. Ovo i više od toga je ispričao brat koji je živio sa Abom. Ali koga ne bi iznenadilo sljedeće kao dokaz njegove velike poniznosti? Pošto se davno udostojio prezbiterija, i tako iskreno i životom i umom dotakavši nebesko, izbjegavao je božanske sakramente na sve moguće načine, kao teret, tako da je tokom mnogo godina svog podvižništva vrlo rijetko pristajao da se pričesti (za sakramente). Ali nije se pričestio božanskim Tajnama, uprkos tako stalno opasnom životu, kada je slučajno stupio u komunikaciju i razgovarao s ljudima, iako im pritom nije rekao ništa zemaljsko, već nešto korisno za one koji su tražili razgovor s njim. A kada je naumio da se pričesti božanskim Tajnama, pre toga je dugo mučio Boga, umirujući Ga molitvama, psalmima i ispovedanjima. Bio je užasnut sveštenikovim glasom koji izgovara govoreći:praznici svecima. Jer u ovo vrijeme, rekao je, cijela je crkva puna svetih anđela, a sam Kralj sila koji tajno služi, i pretvarajući hljeb i vino u svoje tijelo i krv, kroz sveto pričešće obitava u našim srcima. Zašto nam, dodao je, pripada samo bezuslovno i čisto, i kao da se izvan tijela, bez ikakve sumnje i oklevanja, usuđujemo primiti sveto pričešće prečistih Tajni Hristovih, da bismo postali dionici prosvjetljenja koje je iz njih proizašlo. Mnogi od svetih otaca su videli svete anđele koji su ih čuvali (od bilo čega sličnog): – zašto su se i sami ponašali u dubokoj tišini, ni sa kim ne razgovarajući.

            21) I ovo je (taj brat) rekao, da kada bi stariji trebao sam prodati svoj ručni rad, da ne bi bilo laži, ili ogovaranja, ili viška riječi, ili kakvog drugog grijeha, da bi razgovarao i trgovao, on bi stajao i pravio se budala; i svako ko je hteo da kupi njegov ručni rad uzimao je od njega i davao za šta je hteo. Radio je male korpe; a ovaj mudri čovjek je to prihvatio sa zahvalnošću, ne rekavši ništa.

Kompilacija očevskih lekcija

Na kraju, nudimo zbirku lekcija o roditeljstvu koje se podučavaju u ovoj knjizi.

Ovo su nam oci naznačili kao način obavljanja molitve i uslove za uspjeh u njoj:

      Dio, odnosno opetovano ponavljanje Isusove molitve.

      Pažnja, ili uranjanje uma u Isusa Krista sa odgonom drugih misli.

      Promjenamolitvene riječi, odnosno izgovor Isusove molitve je nekad potpun, nekad skraćen.

      Privremenost, odnosno moliti se, pa čitati psalme, pa sjediti, pa stajati raširenih ruku, pa opet Isusova molitva i popodnevno čitanje roditelja.

      Hodanje pred Bogom, odnosno da uvijek osjećamo prisustvo Boga i sjećamo se Boga u bilo kojoj radnji.

      Odbacivanje svijeta, na spomen smrti i molitvenog zadovoljstva.

      Neprekidno prizivanje imena Isusa Kristau svakom slučaju i vrijeme, ako sam, onda naglas, a pred ljudima samo umom.

      Zaspatina odru sa Isusovom molitvom.

      Spoljašnja molitvao unutrašnjoj molitvi.

Stoga, duša koja želi da stekne unutrašnju molitvu i žedna je neprekidnog povezivanja i najslađe komunikacije sa Isusom Hristom, dođite, odmerite se i sledite uputstva svetih roditelja:

1) Sedite ili bolje stanite u mračnom i tihom uglu u položaju za molitvu.

2) Prije početka, napravite nekoliko naklona i nemojte razbježati članove.

3) Pronađite u svojoj mašti mesto srca ispod leve bradavice i usmerite pažnju tamo.

4) Podigni um od glave do srca i reci: “Gospode Isuse Hriste, pomiluj me”, tiho, usnama, ili jednodušno, kako ti odgovara, govori polako sa strahopoštovanjem.

            5) U ovom trenutku pokušajte što je više moguće zadržati svoju pažnju i ne uzimajte u obzir nikakve misli, ni loše ni dobre.

6) Imajte smireno strpljenje tako što ćete dugo stajati i zaboraviti sve.

7) Budite umjereno umjereni i klanjajte se, radite prema snazi ​​

8) Ćuti.

9) Posle večere čitajte malo po malo Jevanđelje i oni očevi koji razmišljaju o unutrašnjem radu i molitvi.

10) Spavajte 5 ili 6 sati dnevno.

11) Ponekad, sa spoljašnjom molitvom, tražite unutrašnje akcije.

            12) Ne dirajte rukotvorine koje se razbacuju.

13) Najčešće vjerovati svojim eksperimentima iz roditeljskih uputa.

            ” Gospode! daj ljubaznost mojoj snazi“, uzviknuo je jednom sveti prorok David. Usklikni i dušo moja: Gospode, obrati pažnju na čvrstu odlučnost moje naklonosti! Jer od Tebe ima i šta da želim i šta da radim; neka uz Tvoju pomoć i pomoć, pročistivši um i srce uz pomoć pažnje, pripremim ih za prebivalište Tebe Trojičnog!

Peti datum: Putnička priča

Već je prošla godina dana od poslednjeg susreta sa putnikom, kada je najzad tiho kucalo na vrata i molitveni glas najavio dolazak ovog blaženog čoveka na srdačno zadovoljstvo koje ga je dočekalo.

– Dođi, dragi brate! Zahvalimo Bogu zajedno što je blagoslovio vaše putovanje i povratak!

            – Slava i hvala Svemogućem Ocu na velikodušnosti za sve što mu se ne sviđa po Njegovom mišljenju, – uvijek korisno za nas, putnike i došljake u “stranoj zemlji“! Evo me grešnog, rastavši se od tebe prošle godine, opet, milošću Božjom, rado ću vidjeti i čuti tvoj topli pozdrav. I, naravno, od mene očekujete detaljnu priču o svetom gradu Božjem – Jerusalimu, u koji se uvukla moja duša i proširila moja neporeciva namera; ali ono što želimo nije uvek ispunjeno. I meni se to dogodilo, i nije iznenađujuće, jer zar ja, jadni grešnik, treba da budem počastvovan da kročim na to sveto tlo, na kome su bile utisnute božanske noge Gospoda Isusa Hrista?

Vi, oče, sećate se da sam prošle godine otišao odavde sa prijateljem, gluvim starcem, sa pismom irkutskog trgovca njegovom sinu u Odesu da me pošalje u Jerusalim. Tako smo bezbedno stigli u Odesu za kratko vreme. Moj prijatelj je odmah unajmio mesto na brodu za Carigrad i krenuo, a ja sam, ostajući, otišao da tražim pismo od sina irkutskog trgovca. Nakon što sam ubrzo pronašao njegov stan, ja, na svoje veliko iznenađenje i žaljenje, nisam zatekao ovog svog dobrotvora živog: već su prošle tri sedmice otkako je umro nakon kratke bolesti i sahranjen. Iako me to jako uznemirilo, vjerovao sam u Božju volju. Svi u porodici su bili u nevolji, udovica pokojnika, ostala sa troje male djece, bila je toliko tužna da je neprestano plakala, padala nekoliko puta dnevno i patila; činilo se da ni ona neće morati dugo da živi od tako duboke tuge. Međutim, primila me je ljubazno; budući da nisu imali prilike, zbog svojih okolnosti, da ih pošalju u Jerusalim, ostavila me je da ostanem kod nje nedelju-dve, sve dok otac pokojnika, po svom obećanju, ne dođe ovamo u Odesu da upravlja, obračunava i sredi trgovačke poslove porodice siroče. Tako sam ostao.

Živim nedelju, mesec i još jednu: ali umesto da dođe, trgovac je poslao pismo u kojem ga obaveštava da zbog svojih okolnosti ne može da dođe kod njih i savetuje ga da se obračuna sa glasnicima i da svi odmah odu kod njega u Irkutsk. Počeli su sastanci i nevolje, a kako sam primetio da me više ne zanimaju, nakon što sam im se zahvalio na divnom prijemu i pozdravio se sa njima, otišao sam ponovo da putujem Rusijom…

Mislio sam, mislio sam: kuda sad da idem? I, konačno, zasnovao sam se na misli da ću prije svega otići u Kijev, gdje nisam bio mnogo godina. Pa je otišao…

Naravno, iako sam u prvi mah žalio što mi želja da budem u Jerusalimu nije ispunjena, to nije bilo bez Božjeg promišljanja, – rezonovao sam, – i smirio sam se sa nadom da će čovekoljubivi Gospod tu nameru prihvatiti kao delo, i da moj jadni put neće ostaviti bez traga.

            Tako je ispalo, jer sam upoznao takve ljude koji su mi otkrili mnoge stvari meni nepoznate, i prosvijetlili moju mračnu dušu za spas… Da me nužda nije uputila na ovaj put, ne bih srela ove svoje duhovne dobrotvore.

Tako sam danju išao sa molitvom, a uveče, zaustavljajući se za noćenje, čitao sam svoje “Dobrotolyubstvo” da ojačam i uzbuđujem svoju dušu u borbi protiv nevidljivih neprijatelja spasenja.

Konačno, nakon što sam napustio Odesu oko 70 versta, sreo sam divan događaj: vozio je veliki vagon sa robom – 30 versta, i ja sam ih sustigao. Jedan vodeći kočijaš, poput savjetnika, išao je sa svojim konjem, dok su ostali, skupljeni u gomilu, hodali podalje. Trebalo je proći protočno jezerce u kojem se razbijeni izvorski led kovitlao i plutao s vodom u krug uz strašnu buku. Odjednom, vodeći mladi mašinovođa zaustavio je svog konja, a ceo voz je morao da stane iza njega. Svi vozači su dotrčali do njega i vidjeli da se svlači. Pitali su ga zašto se svlači. I dobili su odgovor da on zaista želi da pliva u ribnjaku. Iznenađeni vozači – neki su počeli da mu se smeju, neki ga grdili nazivajući ga ludim, a stariji brat vozača, koji se svlačio, počeo je da ga sprečava i gura da vozi. Branio se i nije hteo da posluša. Od šale, neki od mladih vozača počeli su kantama za pojenje konja vaditi vodu iz bare i pljuskati je po onome ko je htio da se okupa – neko po glavi, neko za okovratnik, govoreći: “Evo mi vas kupujemo”. Čim mu je voda dotakla tijelo, povikao je: “Ah, kako dobro!” i sjeo na zemlju, još uvijek je bio poprskan; onda je ubrzo legao i mirno umro. Svi su bili uplašeni, ne shvatajući zašto se to dogodilo. Stariji su se pobrinuli i pričali o tome da se to objavi na sudu, dok su se drugi složili da je takva smrt zapisana u njegovoj porodici.

Nakon što sam stajao kraj njih sat vremena, nastavio sam. Prešavši pet versta, ugledao sam selo na glavnom putu i, ušavši u njega, sreo sam sveštenikovog dedu kako ide ulicom. Bio sam u iskušenju da mu ispričam o vidljivom događaju i da ga čujem o ovom rezonovanju. Sveštenik me je odveo k sebi, a ja sam, ispričavši mu šta sam video, zamolio da mi objasni razlog zašto se ovaj događaj desio…

            – Ne znam kako da ti kažem ništa o ovome, dragi brate, osim da u prirodi ima mnogo divnih i neshvatljivih stvari. Ovo je, mislim, Bog ustrojio da bi čovjeku jasnije pokazao vladavinu i promisao Božiji o prirodi u neprirodnim i trenutnim promjenama njenih zakona u poznatim slučajevima… I sam sam jednom morao svjedočiti sličnom događaju: nedaleko od našeg sela nalazi se vrlo duboka strmina jaruga, iako ne mnogo veća; čak je i zastrašujuće pogledati njegovo tamno dno. Za pješake postoji pristojan most preko njega. Seljak mog štićenika, porodičan i dobrog ponašanja, odjednom je osetio neodoljivu želju da se baci sa tog mosta u taj duboki jarak. Cijelu sedmicu se borio sa ovom mišlju i željom; najzad, ne mogavši ​​više da izdrži ovaj snažan nagon, ustao je ujutro, žurno otišao i skočio u jarak. Ubrzo su ga, začuvši jecaj, iznijeli iz jarka slomljenih nogu. Na pitanje o uzroku njegovog pada, odgovorio je da je, iako sada oseća veliki bol, spokojan u duši, da je ispunio svoj neodoljivi poriv, ​​koji ga je toliko uzbuđivao cele nedelje da je spreman da da život, samo da ispuni svoju želju. Lečen je u gradskoj bolnici više od godinu dana; Posjećivao sam ga i često, viđajući doktore u njegovoj blizini, volio bih da čujem od njih o uzroku ovog slučaja, baš kao i vi. Doktori su mi jednoglasno odgovorili da je to “bes”… Kada sam zamolio nauku da mi objasni šta je to i zašto utiče na čoveka, od njih nisam čuo ništa više od toga da je to tajna prirode, koju nauka još nije otkrila… A ja sam, sa svoje strane, primetio da kada bi se čovek obratio ljudima sa ovom tajnom prirode, neodoljivom za svoj “bes”, ne bi postigao svoj “bes”. Zaista, u našem životu ima mnogo sastanaka koji ne podliježu jasnom razumijevanju…

Dok smo ovako razgovarali, pao je mrak i ja sam ostao ovdje preko noći. Ujutro je mrtvozornik poslao svog pisara da mu se dozvoli da pokojnika sahrani na groblju, te da ljekar prilikom obdukcije tijela nije pronašao znakove ludila, a smrt je pripisao iznenadnom udarcu.

– Vidi, rekao mi je sveštenik, – a medicina nije mogla da utvrdi razloge njegove nekontrolisane želje za vodom.

Dakle, nakon što sam se pozdravio sa sveštenikom, otišao sam dalje.

            Nakon nekoliko dana putovanja i dosta umora, došao sam u veliki trgovački grad koji se zove “Bila Tserkva”. Kako je bilo kasno uveče, počeo sam da tražim prenoćište. U samoj čaršiji sreo sam osobu koja je također izgledala kao putnik, koja je na klupama pitala gdje se nalazi kuća nekog pučana. Ugledavši me, prišao je i rekao: „Očigledno je da si i ti putnik, pa hajdemo zajedno da nađemo lokalnog meštanina po imenu Jevreinov; on je dobar hrišćanin, drži bogatu gostionicu i voli da prima putnike; evo imam belešku o njemu“… Sretno sam pristao i ubrzo smo ga našli. Iako nisu pronašli vlasnika kuće, njegova supruga, ljubazna baka, ljubazno nas je primila i odnijela nam posebno posebno svjetlo u potkrovlju za udobnost. Smjestivši se, malo smo se odmorili; vlasnik je došao i pozvao nas na večeru. Za večerom smo razgovarali o tome ko, gdje, i nekako se pročulo zašto ga zovu Jevreinov. – “Ispričaću ti jednu divnu priču o ovome”, odgovorio je i počeo svoju priču. „Pa, vidite, moj otac je bio Jevrejin, rodom iz grada Šklova, i mrzio je hrišćane. Od najmlađih godina se spremao da bude rabin i marljivo je proučavao sve jevrejske tračeve da pobije hrišćanstvo. Jednog dana je prošao kroz hrišćansko groblje; zubi), kao što mu je nedavno izvađena grobnica iznenada izvađen nepoznati čovek. stao ispred njega i uvredljivo ga prekorio, govoreći: „Kako se usuđuješ da se rugaš raspadnutim ostacima mojih kostiju? Ja sam hrišćanin, a ti si Hristov neprijatelj!” Ova vizija se ponavljala nekoliko puta noću i lišila ga sna i mira. nad njim su čitane molitve i zagonetki, ali vizija ne samo da ga nije napuštala, već se ponavljala još češće i uvredljivije. to nije bilo htelo, ali je dao sledeći komentar: “Bilo bi mi drago da uradim ono što želiš da uradiš i petiar boli učiniti.” potpisan, vizija je prestala i nikad me više nije uznemiravala, otišao sam doživotno na ovo mjesto, oženio se ovdje svojom majkom, dobrom kršćankom, i vodio pobožan život u izobilju.

            Slušao sam ovu priču sa pijetetom i emocijama i pomislio sam u sebi: Bože moj! Kako je milostiv Gospod naš Isus Hristos i kako je velika ljubav Njegova! Na koje različite načine On privlači grešnike k sebi i kako mudro male događaje pretvara u vodiče za velike stvari! Ko je mogao da predvidi da će mu nestašluk Jevreja nad mrtvom kosti poslužiti za istinsko saznanje Isusa Hrista i da će mu biti putokaz za pobožan život.

            Nakon večere, zahvaljujući Bogu i domaćinu, otišli smo u sobu da se odmorimo. Nisam još htela da spavam, a prijatelj i ja smo razgovarali. Objavio mi je da je trgovac iz Mogiljeva, da je dve godine živeo u Besarabiji kao iskušenik u jednom od tamošnjih manastira, ali samo sa privremenim pasošem, a sada ide u domovinu da dobije večno puštanje u monaštvo od trgovačkog društva. Pohvalio je tamošnje manastire, njihove statute i naredbe, i strog život mnogih pobožnih staraca koji tamo žive, i uveravao me da su manastiri Besarabije protiv Rusa, kao što je nebo protiv zemlje. I mene je tukao. U to vrijeme, dok smo vodili te razgovore, doveden nam je treći stanar, bio je podoficir, otpušten neko vrijeme iz vojske i odlazi na odsustvo. Vidjeli smo da je bio jako umoran od puta. Pošto su se zajedno pomolili Bogu, otišli su na spavanje. Ustajući rano ujutro, počeli smo da se spremamo za put. I baš kad su htjeli otići zahvaliti se vlasniku, odjednom su do jutra čuli dobre vijesti. Trgovac i ja smo počeli razmišljati: kako ćemo nakon što čujemo radosnu vijest, a ne posjetimo Božju crkvu? Bolje je ustati ujutro nakon molitve u hram Sv, pa će nam tada biti ugodnije da idemo. Odlučili su tako i pozvali Untera sa sobom. A on nam kaže: “šta je izgovor na putu, a koja je korist Bogu što idemo u crkvu? Doći ćemo kući, pa ćemo se tamo moliti! Idite kad hoćete, a ja neću. U ovo vrijeme, dok vi ujutro stojite, ja ću ići pet versti naprijed, a ako hoćete kući:” pogodite unaprijed kako će Bog voditi!

Dakle, otišli smo u crkvu, a unter – na put. Odbranivši jutarnji obrok (bilo je i rano), vratili smo se na naše svjetlo i počeli spremati torbe. Da vidimo: domaćica nam donese samovar, pa kaže: “Gdje si? ​​Evo, popij piće i večeraj s nama, hoćemo li te pustiti gladnog?” Nije prošlo ni pola sata otkako smo sjedili za samovarom, odjednom je naš podoficir dotrčao do nas, dahćući.

– Došao sam ti sa gorčinom i radošću.

– Šta je to? pitali smo ga.

            – I eto šta! Pošto sam se oprostio od tebe i otišao, hteo sam da odem u gostionicu da zamenim džeparac za male i da popijem malo votke da lakše odem. Ušavši, razmijenio sam novac i poletio kao soko na put. Prošetavši tri verste, hteo sam da prebrojim novac, ili bar tako što ga je gostioničar predao. Sjeo sam sa strane, izvadio novčanik, ponovo pročitao i to je to. Odjednom je zgrabio moj pasoš koji je tu ležao i kao da se to nije dogodilo; neke novčanice i novac. Tako da sam bio uplašen, kao da sam izgubio glavu. Da, shvatio je istinu: naravno, branio sam ga kada sam podmirivao račun u gostionici. Moraš da trčiš nazad. Trčim, trčim i opet će me tuga ponijeti: zašto je nema! Biću u nevolji! Kad sam trčao, pitao sam gostioničara, a on je rekao: “Nisam vidio.” Ponovo me obuzela tuga. Potrebno mi je da tražim i lutam po mjestima gdje sam stajao i gurao. I šta? Na moju sreću, pronašao je moj pasoš, kako je bio smotan, kako leži među slamom i đubretom na podu, sav ugažen u prašini. Hvala Bogu! obradovao sam se; kao da mu je planina pala s ramena! Mada ih odvoze sa prljavštinom na zubima zbog aljkavosti i prljavštine, nije to ništa, barem ću se očima vratiti kući i vratiti. I došao sam kod vas da vam to ispričam, a ipak, trčeći od straha, toliko sam trljao nogu, do živog mesa, da nije bilo moguće hodati, a za to sam tražio mast da se veže na ranu.

            – Tako je, brate! Ovo ti je za neposlušnost i ne ideš da se moliš sa nama – počeo je da govori trgovac. – Ovde ste hteli da idete daleko ispred nas, ali ste se okrenuli prema nama, i takođe ste šepali. Rekao sam ti da ne pogađaš pre vremena, ali tako je ispalo! Ne samo da nije išao u crkvu, nego je rekao i sljedeće riječi: “Kakva je korist Bogu da se molimo”. Ovo, brate, nije dobro… Naravno, Bogu nije potrebna naša grešna molitva, međutim, po svojoj ljubavi prema nama, On voli kada se molimo. I nije Njemu ugodna samo sveta molitva, koju sam Duh Sveti pomaže da je prinese i budi u nama, jer to traži od nas, zapovijedajući: „Obivaj u meni i ja u tebi“, nego mu je vrijedna i svaka, možda i mala stvar, učinjena za Njega, svaka nakana spasenja, naša motivacija. Za svu ovu bezgraničnu milost, Bog velikodušno nagrađuje. Ljubav Božija daje hiljadu puta više u dobrim djelima nego ljudsko djelo koje je toga dostojno; ako daš mali doprinos Bogu, On će te vratiti u zlatu. Ako ćete samo ići Ocu, onda vam On već dolazi u susret. Reći ćete kratkom i suvom rečju: “Primi me! smiluj mi se!” I On te već grli za vrat i lobira. Evo kako je ljubav Oca nebeskog prema nama nedostojna! I samo iz ove ljubavi On se raduje svakom našem i najmanjem spasonosnom pokretu. Čini ti se: kakva ti je slava od tog Gospoda i kakva ti je korist, ako se malo pomoliš, pa se opet zabaviš, ili čak ako učiniš neko nevažno dobro djelo, na primjer, pročitaj koju molitvu, pokloni se pet ili deset puta; uzdahnite iz srca i prizovite ime Isusa Krista, ili primijetite neku dobru misao, ili sjednite da pročitate nešto spasonosno, ili se uzdržite od hrane, ili u tišini pretrpite malu uvredu… Sve vam se to čini nedovoljno za vaše savršeno spasenje i kao da je besplodno. Ne! svaki od ovih malih postupaka ne nestaje u ponoru, izračunat će ga svevideće oko Božje i dobiti će stostruku nagradu ne samo u vječnosti, već iu ovom životu. To tvrdi i sveti Jovan Zlatousti. “Ništa dobro, kaže on, ma koliko ono bilo beznačajno, neće biti prezreno od pravednog Sudije. Ako se grijesi istražuju tako detaljno da ćemo dati odgovor za riječi, za želje i za misli, onda će najbolja moguća djela, ma koliko bila mala, biti proračunata s posebnim detaljima i u.”

            Navest ću vam primjer koji sam i sam vidio prošle godine. U manastiru Besarabije, gde sam ja živeo, bio je jedan stari monah dobrog života. Jednog dana bio je u iskušenju, zaista je želio sušenu ribu. A kako ga u to vreme nije bilo moguće nabaviti u manastiru, nameravao je da ode u čaršiju i da ga kupi… Dugo se borio sa tom idejom i rezonovao da se monah treba zadovoljiti zajedničkom bratskom hranom i na svaki način se distancirati od proždrljivosti, pa čak i monah treba da šeta čaršijom među gomilom ljudi. Konačno, kleveta neprijatelja je nadjačala njegovo rasuđivanje, i on se, pribjegavši ​​samovolji, ohrabrio i krenuo za ribom. Izlazeći iz manastira i šetajući gradskom ulicom, primetio je da u rukama nema brojanicu, i počeo da razmišlja: „Kako da idem kao ratnik bez mača? To je nepristojno, a i svetovnjaci će me, kada se sretnu, osuditi i doći u iskušenje, videći monaha bez brojanice“. Hteo je da se vrati po njih, ali kada je pogledao u džepove, našao ih je ovde. Izvadio ga je, prekrstio se, stavio ruku na njega i mirno otišao. Približavajući se čaršiji, ugleda konja kako stoji kraj klupa sa velikim kolima ogromnih kaca. Odjednom, ovaj konj, nečim uplašen, pojuri svom snagom da bježi i udara kopitima; skočila je na njega i uhvativši ga za rame bacila na zemlju, iako ga nije mnogo povrijedila. Nakon toga, dva koraka od njega, ova kola su se prevrnula i kola su raznesena u komade. Čim je ustao, naravno uplašio se, ali se u isto vrijeme iznenadio kako mu je Bog spasio život, jer da su kolica pala sekundu ranije, i on bi bio razbijen, kao i kolica. Ne razmišljajući dalje o tome, kupio je ribu, vratio se, jeo i, pomolivši se, legao na spavanje… U suptilnom snu pojavi se pred njim nepoznati plemeniti starac i reče: „Slušaj, ja sam ktitor ovog manastira i želim da te opomenem da razumeš i zapamtiš lekciju, pa je borba sa čulnim zadovoljstvom i samozadovoljstvom pružila samozadovoljstvo i samozadovoljstvo. da vam priđe i pripremi vam ovaj kobni događaj koji vam je eksplodirao, poslušao i izrazio ga u stvarnosti, to je ono što vas je spasilo od smrti, rekavši to, starac koji se pojavio je žurno napustio keliju, i time se probudio, osjećajući da više nije na odru, već se ispružio u strahu pred vratima umno korist mnogima.

Božja zaista bezgranična ljubav prema nama grešnicima! Nije li čudno da je za tako malu stvar, što je izvadio brojanicu iz džepa i stavio je na ruku i jednom zazvao Božje ime, za ovu sitnicu čovjeku dat život! A na vagi ljudske sudbine, jedan kratak trenutak prizivanja Isusa Hrista nadmašio je mnoge sate provedene u lenjosti… Zaista, ovde je dato za sitnu paru – komad zlata… Vidiš li, brate, kako je jaka molitva i kako je moćno ime Isusa Hrista koje prizivamo! Sveti Jovan Karpatski u knjizi “Ljubaznost“kaže da kada u Isusovoj molitvi prizovemo ime Isusovo i kažemo: “Pomiluj me grešnog”, tada na svaki takav zahtjev odgovara tajni glas Božji: “Čedo, oprošteni su ti grijesi u ovaj čas”, onda ne razlikujemo molitvu od svetaca, monaha i mučenika, jer, kako kaže Sv. čisti” (usp. Izreke 2). Velika je Božija milost prema nama, ali mi, grešni i nemarni, ne želimo mu dati ni jedan mali sat da mu se zahvalimo i vrijeme molitve, što je najvažnije, zamijenimo za životne nevolje i brige, zaboravljajući Boga i svoju dužnost! Zbog toga smo često izloženi nevoljama, ali i nedaćama koje nam je Bog odredio, ali i ovu nesreću određuju. da se okrene Bogu.”

Čim je trgovac završio razgovor sa unterom, rekao sam mu: – E, dragi, kako si mio duši grešnoj, tako sam se i ja poklonio tvojim nogama. Čuvši ovo, počeo je da razgovara sa mnom. “A ti si očito lovac na duhovne priče? Čekaj, sad ću ti pročitati nešto slično ovome što sam ti rekao. Evo kod sebe imam putopisnu knjigu, koja se zove “Agapije” ili “Grešno spasenje”. Ima mnogo divnih događaja.”

Izvadio je iz džepa knjigu i počeo da čita divnu priču o nekom blagočestivom Agatoniku, kojeg su od detinjstva njegovi pobožni roditelji učili da svakodnevno čita molitvu „Bogorodice Bogorodice, raduj se“ i druge stvari pred ikonom Majke Božije. To je radio svaki dan. Zatim je, kada je postao punoletan, počeo da živi sam i, jureći sa brigama i životnim nevoljama, retko je čitao rečenu molitvu, da bi je na kraju sasvim napustio. Jedne večeri je uzeo putnika da prenoći, koji mu je objavio da je pustinjak iz Tebe i da je video viziju da ode kod Agatonika i ukori ga što je napustio molitvu Bogorodice. Agatonik je zamislio da je razlog napuštanja to što je ovu molitvu čitao mnogo godina i nije video nikakvu korist. Tada mu pustinjak reče: “Zapamti, slijepi i nezahvalni, koliko ti je puta ova molitva pomogla i izbavila te od nesreće? prijatelju, pala s vagona s njim? On je slomio nogu, a ti ništa nisi patio. I nakon što je podsjetio Agafonika na mnoge druge stvari, na kraju je rekao: “Znaj da su ti svi takvi slučajevi izbjegnuti kratkom molitvom Mosta od Hooto. kojim si svakodnevno pokretao svoju dušu na sjedinjenje sa Bogom… Gledaj, nastavi u budućnosti i ne ostavljaj je. napušten od Nje.

            Poslije ovog čitanja pozvani smo na večeru, a mi smo se okrijepivši se i zahvalivši domaćinu krenuli na put i svako u svom pravcu, kome je kuda trebalo.

Nakon toga sam hodao pet dana, uživajući u sjećanju na priče koje sam čuo od pobožnog trgovca iz Bijele Crkve; onda je počeo da se približava Kijevu, kada je odjednom, niotkuda, osetio nekakav teret, opuštenost i sumorne misli; molitva je tekla s mukom, udarila je neka vrsta lijenosti. Pa, da bih se odmorio, videći šumu i gusti žbun kraj puta, otišao sam tamo da sjednem negdje iza zabačenog žbunja i pročitam “Dobrotolyubstvo” da ojačam svoju raslabljenu dušu i smirim svoju malodušnost. Pošto sam pronašao tihi grad, počeo sam da čitam knjigu. Kasijan Rimljanin, u 4. delu “Dobrote” o osam misli. Nakon što sam pola sata s radošću čitao, odjednom sam ugledao čovjeka kako nepomično kleči, 50 hvati dalje od mene, u dubini šume. Obradovao sam se tome, misleći da se, naravno, moli Bogu, i počeo ponovo da čitam. Nakon što sam čitao sat ili više, ponovo sam pogledao čovjeka, a i on je još uvijek nepomično klečao. Postalo mi je to jako dirljivo i pomislio sam – ovako su pobožne sluge Božje. – Dok sam razmišljao o ovome, odjednom je ova osoba pala na zemlju i mirno ležala. To me je iznenadilo i kako mu nisam mogao vidjeti lice, jer je klečao leđima okrenut prema meni, radoznala sam da odem da vidim kakva je to osoba. Približavajući se, našao sam ga u dubokom snu. Bio je to seoski momak od oko 25 godina, čista lica i plemenita, ali blijedog izgleda, u seljačkom kaptanu, opasan užetom za pranje i nije imao ništa drugo sa sobom – ni torbu, ni štap. Čuvši šuštanje mog dolaska, probudio se i ustao. Pitao sam ga ko je on. Rekao mi je da je državni seljak Smolenske gubernije, da dolazi iz Kijeva.

– Gde sada putujete? pitao sam.

– Ne znam ni sam, – odgovorio je: “kuda će Bog

“

– Koliko dugo niste bili u dvorištu?

– Da, peta godina.

– Gde ste živeli u to vreme?

– Išao sam po raznim svetinjama, u manastire, i u crkve, jer nema šta da živim kod kuće: ja sam siroče bez oca, a osim toga imam hromu nogu, pa lutam po bijelom svijetu!

„Izgleda da te je neki bogougodnik naučio da hodaš ne samo po svetu, nego i po svetim mestima“, rekao sam mu.

            – Vidite, – odgovorio je: Ja sam pastir u našem selu od detinjstva, kada sam bio siroče, i 10 godina je sve bilo u redu. Konačno, jednog dana, tjerajući stado kući, nisam pogodio da nema najbolje ovce u starosti. A naš starac je bio zao i nečovječan čovjek. Kada je uveče došao kući, i video da mu je ovaca otišla, pritrčao je meni, počeo da me grdi i da mi preti da idem da tražim njegove ovce, inače je obećao: “Prebiću te do smrti, polomiti ću ti ruke i noge.” Znajući da je toliko ljut, pratio sam ovce na onim mjestima gdje je napasao stado tokom dana. Tražio, tražio, tražio dalje na sjever, ali nigdje nema zvuka. Noć je bila tako mračna jer je bila jesen. Kad sam ušao u dubinu šume, a šume u našoj provinciji su neprohodne, odjednom se digla oluja. Kao da se drveće sva njiše! Vukovi su zavijali u daljini, a mene je obuzeo takav strah da mi se kosa naježila; šta je bilo, bilo je gore i skoro sam pao od straha i straha. Pa sam pao na koljena, prekrstio se i rekao svom snagom: “Gospode Isuse Hriste, pomiluj me.” Čim sam ovo rekao, odjednom mi je postalo lako, kao da tuge nije bilo, i sva plahost je prošla, a meni je bilo tako dobro u srcu, kao da sam se popeo na nebo… Bio sam srećan zbog ovoga, i nastavio sam da izgovaram ovu molitvu. I ne sećam se koliko je bila oluja, i kako je noć prošla, ali gledam – već je dan, a ja stojim na jednom mestu na kolenima. Pa sam ustao mirno, video sam da ne mogu da nađem ovcu, pa sam otišao kući, ali sve mi je dobro u srcu i hoću da se pomolim. Čim sam stigao u selo, starešina me je, videći da nisam doveo ovce, na smrt pretukao; tada je uganuo nogu. Tako sam nakon ovih batina ležao skoro nepomično šest sedmica, samo znajući da se molim, i to me je tješilo. Onda sam se malo oporavio i počeo hodati po svijetu; i kako mi je izgledalo dosadno stalno se natezati među ljudima, i mnogo griješiti, tako sam otišao da putujem kroz sveta mjesta i šume. Ovako idem već petu godinu.

Slušajući to, obradovao sam se u duši što mi je Gospod ugodio da vidim tako milostivu osobu, pa sam je upitao: “Pa zar se sada često baviš tom molitvom?”

– Ali bez toga se ne može – odgovorio je, kad se setim kako mi je bilo dobro u šumi, kao da bi me neko gurnuo na kolena i ja bih se pomolio… Ne znam da li je moja grešna molitva prihvatljiva, jer kada se molim, ponekad osetim veliku radost, a ne znam zašto, lakoću, lakoću. uznemiren; ali u isto vreme, uvek se želi moliti do smrti.

            – Ne zbuni se, dragi brate: sve je blago Bogu i sve je spasonosno, ma šta se dešavalo u molitvi, kažu Sveti Oci, da li je lakoća ili težina – sve je dobro; nijedna molitva, ni dobra ni loša, ne propada pred Bogom. Lakoća, toplina i zadovoljstvo pokazuju da Bog nagrađuje i tješi za ovaj podvig, a teret, mrak, suhoća znače da Bog čisti i krijepi dušu i spasava je ovim korisnim strpljenjem, ponizno je pripremajući za korištenje budućeg blaženog zadovoljstva. Da bih to dokazao, pročitaću vam iz Svete Joane Listvyčne.

Pronašao sam ovaj članak ovdje i pročitao mu ga. Slušao je sa pažnjom i zadovoljstvom i na tome mi se mnogo zahvalio. Pa smo se pozdravili. On je otišao skroz u šumu, a ja sam, izišavši na cestu, nastavio svojim putem, zahvaljujući Bogu, koji je ugodio meni, grešniku, da dobijem takvu pouku.

Sutradan sam, uz Božiju pomoć, došao u Kijev. Moja prva i najvažnija želja je bila da na ovom blagoslovenom mjestu razgovaram, ispovjedim se i pričestim se Svetim Hristovim Tajnama, i zato sam ostao bliže svetima Božijim, kako bi mi bilo zgodnije ići u hram Božiji. U svoju kolibu me primio stari dobri kozak, a kako je živeo sam, osećala sam se mirno i bez reči u njegovom prisustvu. Tokom sedmice u kojoj sam se pripremao za ispovijed, palo mi je na pamet da se ispovjedim što detaljnije. Počeo sam još od mladosti da se sjećam i najsitnije prelistavam sve svoje grijehe, da sve ovo ne zaboravim; Počeo sam da zapisujem sve čega sam mogao da se setim, do najsitnijih detalja, i napisao dugo pismo. Čuo sam da se 7 versta od Kijeva u kineskoj pustinji nalazi ispovednik asketskog života i veoma mudar i razborit – ko ga ne poseti duhom, dođe u svest emocija i vrati se sa spasonosnom poukom i lakoćom u duši. To me je jako utješilo i odmah sam otišla kod njega. Nakon konsultacija i razgovora, predao sam mu svoj rad na razmatranje. Nakon što je ovo pročitao, rekao mi je: “Ti si, dragi prijatelju, puno gluposti napisao. Slušaj: 1) ne treba na ispovijedi govoriti one grijehe za koje si se ranije pokajao i smio si se pokajati i nisi ih ponovio, inače će to biti nepovjerenje u snagu sakramenta ispovijedi; 3) Sveti Oci sa svojim općim zabranjuju da se izgovaraju svi njihovi, dakle, njihovi grijesi, tako da se uopšte ne ispovijedaju. analizirajući ih ne treba da izazovu iskušenja u sebi i kod ispovjednika, sve ste ponovo pročitali, ali ste previdjeli ono najvažnije – niste objavili najteže grijehe, niste to shvatili i zapisali; ne volite Boga, mrzite bližnjega svoga, ne vjerujete u riječ Božiju i puni ste ponosa i ambicijesvi grijesi sadrže čitav ponor zla i sve. javljaju se svi proizvodi naših grijeha.

Čuvši to, iznenadio sam se i počeo da govorim: „Smiluj se, oče prečasni, kako da ne volite Boga, našeg Tvorca i Pokrovitelja! Nemam šta da hvalim.

            – Šteta, draga moja, što nisi baš razumeo šta sam ti objašnjavao. Da bih vas brže naučio, ovdje ću vam dati spisak po kojem se i sam uvijek ispovijedam. Pročitajte i jasno ćete vidjeti tačne dokaze onoga što sam vam upravo rekao.

Sveštenik mi je dao spisak i ja sam počeo da ga čitam.

Ispovest unutrašnjeg čoveka koja vodi do poniznosti

„Pažljivo okrećući pogled na sebe i posmatrajući tok svog unutrašnjeg stanja, iskustvom se uvjeravam da ne volim Boga, da nemam ljubavi prema bližnjemu, da ne vjerujem ni u šta religiozno i da sam pun ponosa i požude. Sve to zaista nalazim u sebi uz pomoć detaljnog ispitivanja svojih osjećaja i postupaka,

            1) Ne volim Boga.Ne volim Boga.

            2) Nemam ljubavi prema komšiji.Jer ne samo da se ne mogu usuditi da život svoj položim za dobro bližnjeg (po Jevanđelju), nego neću ni svoju čast, blagostanje i mir žrtvovati za dobro bližnjeg. Kad bih ga volio po jevanđeljskoj zapovijesti, kao sebe samog, tada bi me njegova nesreća zadivila, njegovo blagostanje bi me takođe izazvalo divljenje. I, naprotiv, zanimljivije slušam nesrećne priče o komšiji, ne žalim se, već sam ravnodušan ili, što je još kriminalnije, čini mi se da mi je zadovoljstvo i ne pokrivam ljubavlju loša dela brata, već ih osuđujem. Njegovo blagostanje, čast i sreća me ne plene kao da su moji, ali me uopšte, kao i sve ostalo, ne čine srećnim, ali i suptilno izazivaju u meni zavist ili prezir.

            3) Ne verujem ni u šta religiozno.Ni besmrtnost ni jevanđelje. Kada bih bio čvrsto ubeđen i nesumnjivo verovao da iza kovčega postoji večni život sa odmazdom za ovozemaljske poslove, onda bih stalno razmišljao o tome; sama pomisao na besmrtnost bi me užasavala, i proveo bih ovaj život kao stranac koji se spremao da uđe u njegovu rodnu zemlju. Naprotiv, o vječnosti i ne razmišljam, a kraj stvarnog života smatram granicom svog postojanja. U meni se gnezdi tajna misao: ko zna šta će biti posle smrti? Ako kažem da vjerujem u besmrtnost, onda to govorim samo umom, a moje srce je daleko od čvrstog uvjerenja u to, o čemu otvoreno svjedoče moji postupci i stalna briga za poboljšanjem čulnog života. Kada bi Sveto Evanđelje, kao Božja riječ, bilo prihvaćeno u moje srce s vjerom, stalno bih se bavio njime, proučavao ga, uživao u njemu i čak ga gledao sa dubokim strahopoštovanjem. Mudrost, dobrota i ljubav skriveni u njemu bi me uzbuđivali, uživao bih u poukama u Zakonu Božijem danonoćno, hranio bih se njime kao svakodnevnom hranom i od srca pozivao da ispunim njegova pravila. Ništa zemaljsko ne bi bilo previše da me odvrati od toga. Naprotiv, ako povremeno čitam ili slušam riječ Božju, tada ili iz nužde ili iz radoznalosti i istovremeno ne ulazeći u duboku pažnju, osjećam suhoću, nevinost i, kao obično čitanje, ostavljam je bez ikakvog ploda i voljno sam je zamijeniti svjetovnijim štivom, temama.

            4) Pun sam ponosa i senzualnog samoljublja.Svi moji postupci to potvrđuju: videći dobro u sebi, želim to da izložim, ili ih uveličavam pred drugima, ili se iznutra divim sebi; iako pokazujem spoljašnju poniznost, sve pripisujem sopstvenoj snazi ​​i smatram se boljim od drugih ili, barem, ne lošijim; ako primijetim porok u sebi, pokušavam ga opravdati, prikriti maskom nužde ili nevinosti; Ljutim se na one koji me ne poštuju, smatrajući ih nesposobnim da cijene ljude; Hvalim se darovima, neuspehe u poduhvatima smatram uvredljivim za mene, žalim se i radujem se nesreći svojih neprijatelja; ako težim nečemu dobrom, onda ciljam ili na pohvalu, ili sebičnost, duhovnu ili svjetsku udobnost. Jednom riječju, – neprestano stvaram vlastitog idola, kojemu neprekidno služim, tražeći u svemu čulna zadovoljstva i hranu za svoje sladostrasne strasti i želje.

Sa ove liste sebe vidim kao gordog, razuzdanog, nevjernog, koji ne voli Boga i mrzi bližnjega. Koje bi stanje moglo biti grešnije? Stanje duhova tame je bolje od mog stanja: iako ne vole Boga, ne mrze čoveka, žive i hrane se gordošću, ali barem veruju, drhte od vere. A ja? Može li biti sudbina siromašnija od one koja pripada meni? A za šta će biti strožija i kaznenija sudska odluka, ako ne za ovakvu nepažnju i bezobzirni život, čega sam u sebi svjestan!

Nakon što sam pročitao ovu ispovest koju mi ​​je dao ispovednik, užasnuo sam se i pomislio u sebi: “Bože moj, kakvi su strašni gresi u meni, a do sada ih nisam primetio!” Stoga me je želja da ih očistim natjerala da tražim upute od ovog velikog duhovnika kako, znajući uzroke svih nesreća, pronaći način da ih ispravim. Pa je počeo da mi objašnjava.

– Vidiš li, dragi brate, razlog zašto ne voliš Boga je nevjera, razlog za nevjeru je nedostatak uvjerenja, a razlog neuvjerenosti je netraženje svijetlog i istinskog znanja, zanemarivanje duhovnog prosvjetljenja. Jednom riječju: bez vjerovanja se ne može voljeti; a da niste sigurni, ne možete vjerovati. A da bi se to uverilo, potrebno je steći potpuno i temeljno znanje o pretpostavljenom predmetu; potrebno je uz pomoć promišljanja, proučavanja riječi Božije i doživljenih zapažanja probuditi u duši žeđ i želju ili, kako drugi to izražavaju, „iznenađenje“, što čini neodoljivu želju da se stvari bliže i savršenije upoznaju, da se dublje prodre u svojstva predmeta.

Jedan duhovni pisac o tome razmišlja ovako: „ljubav se“, kaže on, „prirodno razvija kroz znanje, i što je više dubine i prostora u znanju, to će biti više ljubavi, i udobnije će se duša omekšati i postaviti prema ljubavi Božanskoj, marljivo razmišljajući o najsavršenijem i bezgraničnom Bogu Božjem“.

            – Sada vidite da je uzrok grehova o kojima čitate lenjost u razmišljanju o duhovnim stvarima, što gasi sam osećaj potrebe. Ako želite da naučite sredstva da pobedite ovo zlo, onda se na sve načine trudite za duhovno prosvetljenje, ostvarite ga marljivim proučavanjem reči Božije, učenja svetih otaca – uz razmišljanja i duhovne savete ili intervju sa mudrima o Hristu. Ah, brate dragi, na koliko nesreća nailazimo jer smo lijeni da prosvijetlimo svoju dušu riječju istine, ne učimo zakon Gospodnji dan i noć i ne molimo se za njega marljivo i postojano! I zbog toga je naš unutrašnji čovjek gladan, hladan i iscrpljen, nema snage da marljivo korača putem istine ka spasenju. Stoga, da bismo koristili ova sredstva, usudimo se, ljubljeni, da svoj um što češće punimo mislima o nebeskim predmetima, i ljubav, izlivena odozgo na naša srca, će se razviti i zapaliti u nama. Budimo zajedno s tim i molimo se što češće, jer je molitva najvažniji put i najjače sredstvo za našu obnovu i uspjeh. Pomolimo se kako uči crkva sv.: “Gospode, daj mi sada da Te ljubim, kao što ponekad volim isti grijeh!”

Sa pažnjom slušajući sve ovo, emotivno sam zamolio ovog svetog oca da me ispovjedi i počasti Svete Hristove Tajne. Tako sam ujutro, pričestivši se, htio da se vratim u Kijev sa ovim blaženim vodičem, ali ovaj moj dobri otac, namjeravajući za nekoliko dana otići u Lavru, ostavi me za sada u svojoj pustinjskoj keliji, kako bih nesmetano pribjegao molitvi u ovoj tišini. I zaista, proveo sam sve ove dane kao na nebu: molitvama svog starca, ja, nedostojan, uživao sam u savršenom spokoju. Molitva je tako lako i umirujuće tekla u mom srcu da sam tada kao da sam zaboravila sve i sebe, samo sam razmišljala o jednom jedinom Isusu Hristu!

Konačno se ispovjednik vratio, a ja sam ga zamolio za upute i savjet gdje da nastavim put. On me je ovako blagoslovio: “Idi u Počajev, pokloni se tamo Čudotvornoj Nozi Prečiste Bogorodice, i ona će tvoje noge uputiti na put mira.” Tako sam, pošto sam verno prihvatio njegov savet, tri dana kasnije otišao u Počajev.

Pešačio sam 200 versta ne bez dosade, jer je put vodio kroz jevrejske gostionice i naselja, a hrišćanske nastambe retko su se nailazile. Na jednom salašu vidio sam rusku kršćansku gostionicu i, obradovan tome, otišao sam tamo da prenoćim i usput zatražim hljeba, jer mi se mrvice kruha već bližile kraju. Ovdje sam vidio vlasnika – starca, naizgled bogatog, i čuo da je on sam sa mnom iz Orlovske gubernije. Kada sam ušao u svetlosnu sobu, njegovo prvo pitanje je bilo: “Koja je tvoja vera?”

Odgovorio sam da je to pravoslavac.

            – Kakvo ti pravoslavlje! – rekao je sa osmehom, “Tvoje pravoslavlje je samo u tvom jeziku, ali u svojim delima imaš veru Basurmansku. Znam, brate, to je tvoja vera! I mene je i sam bio iskušavan od učenog episkopa i doveden u iskušenje, i došao sam u tvoju crkvu, i nakon što sam ostao šest meseci, ponovo sam se vratio. dođi: đakoni ne mumljaju sve bolje i ne razumeju službu Božiju; pjevati po selima nego po gostionicama. To je samo grijeh!

            Slušajući ovo, shvatio sam da ovaj starovjerac; ali kako je vjerodostojno rekao, nisam mogao s njim raspravljati i preobratiti ga, nego sam samo u sebi mislio da je nemoguće prevesti starovjerce u pravu crkvu dok se naša crkvena služba ne ispravi i ne pokaže ovaj primjer posebno duhovni čin. Starovjerac ne zna ništa unutrašnje, oslanja se na izgled, a kod nas je to zanemareno.

Dakle, htio sam otići odavde i izašao na sjenik, kada sam odjednom ugledao osobu koja nije ličila na Rusa kako leži na krevetu i čita knjigu kroz otvorena vrata u posebnoj ćeliji. Pozvao me je k sebi i pitao ko sam. Rekao sam mu. Pa je počeo da govori: „Slušaj, dragi moj, zar nećeš pristati da meni, koji sam bolestan, služiš bar nedelju dana, dok se ne oporavim uz Božiju pomoć? odbij, slugo Božiji!

– Ne treba mi nikakva plata, služiću te revnosno koliko mogu, za ime božje. Ostala sam takva za njega. Čuo sam od njega mnogo o stvarima koje spašavaju živote. Pričao je o Svetoj Gori Atonu, o tamošnjim velikim podvižnicima i o mnogim pustinjacima i pustinjacima. S njim je bilo “Dobrotolyubstvo” na grčkom i knjiga Isaka Sirina. Zajedno smo čitali i upoređivali slovenski prevod Pajsija Veličkovskog sa grčkim originalom, a on je odgovorio da se sa grčkog ne može tačnije i vernije prevesti nego što je Pajsije preveo “Dobrotu” na slovenski. Kao što sam primetio, on se neprestano molio i bio vješt u unutrašnjoj molitvi srca (i govorio je tečno ruski), a onda sam ga ispitivao o ovoj temi. On je o tome rado pričao, a ja sam pažljivo slušao, pa čak i zapisao mnoge njegove riječi. Evo, na primjer, ovako je govorio o nadmoći i veličini Isusove molitve:

            – ” Veličina Isusove molitve“, rekao je on, “otvara čak i sam njen oblik, koji se sastoji od dva dijela: u prvom od njih, tj.Gospode, Isuse Hriste, Sine Božiji, uvodi um u priču o životu Isusa Krista ili, kako je izrazio sv. Otac, i skraćuje sve. grešan, predstavlja priču o našoj slabosti i grešnosti. Istovremeno, divno je što nije moguće mudrije, značajnije i jasnije izraziti želje i zahtjeve siromašne, grešne i ponizne duše nego ovom riječju:smiluj se meni! “pusti bezakonje!” “Neka zločin bude izbrisan!” shvatajući svoju nemoć da slomi svoju volju i duhovnu budnost nad sobom; milostinja, gledajući na njegovo krajnje siromaštvo, ova duboka izrekasmiluj se meniizražava, takoreći, “Milosrdni Gospode! Oprosti mi grijehe i pomozi mi da ispravim svoj život, otvori u mojoj duši razočaravajuću želju da slijedim Tvoje naredbe, učini milost opraštajući grijehe koje sam počinio i okrećući svoj rasuti um, volju i srce Tebi, Jedinome.

Nakon toga, dok sam se divio njegovim mudrim riječima i zahvaljivao mu što je poučio moju grešnu dušu, objasnio mi je i jednu divnu stvar.

– Ako hoćeš, rekao je, onda ću ti reći više (i nekako ga nazvao po naučniku, jer je rekao da je studirao na Atinskoj akademiji)o intonaciji Isusove molitve.

Evo, pogledajte: mnogo puta sam čuo koliko bogobojažljivih hrišćana usmeno stvaraju Isusovu molitvu po zapovesti reči Božije i predanju svetih Crkava, to čine ne samo u kućnoj molitvi, već i u hramu Božijem. Slušajući pažljivo i sa zadovoljstvom ovaj tihi izgovor molitve, možete, za dobrobit duše, primijetiti da je nota ovog molitvenog glasa kod mnogih drugačija, naime: drugi podižu glas već na prvu riječ molitve, odnosno izgovarajuGospode, sve ostale riječi završavaju sa spuštanjem. Drugi, počinjući namaz nižim tonom, dižu ga usred namaza, odnosno na riječIsuse, i uzvikom, druge riječi se opet završavaju snižavanjem tona kao što su i počele. Drugi su, počevši i nastavili prethodne namaze tihim monotonim tonom, na posljednjoj riječi, tj.smiluj se meni, povisi ton sa divljenjem. A neki, izgovarajući cijelu molitvu, tj.Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me grešnog, napraviti promociju samo na jednu riječ – Sin Božji. –

            Sada pogledajte: molitva je ista; Pravoslavni hrišćani imaju istu veru; Opća koncepcija da ova najvažnija i najviša molitva sadrži dvije teme – Gospodina Isusa i Njegovu milost, svima je podjednako poznata. Zašto to svi ne izraze na isti način intonacijom, odnosno izgovorom? Zašto nije na jednom istom, već na svakom poznatom mjestu duša posebno ganuta i ispoljava se posebno povišenim i intenzivnim tonom? Možda će mnogi reći da se to dešava zbog vještine, ili primjera preuzetog od drugih, ili koncepta koji odgovara drugačijem pogledu na svakoga, ili je, konačno, nekome lakše i zgodnije da to izgovori prema stanju govorne sposobnosti… Ali ja o tome razmišljam potpuno drugačije. Poželjno je da ovdje tražim nešto više, što ne sluša samo nepoznatog, nego i onoga koji se moli – zar nema tajnog pokreta Duha Svetoga, koji u neznalicama “muči neiskazane uzdahe”: kako i za šta moliti? A ako se svi mole u ime Isusa Hrista sa Duhom Svetim, po najavi apostola, onda tajno delujući Uzneseni Duh, „da moli molitvu“, zajedno s tim, može i Svoj milostivi dar dati svakome protiv njegove snage: drugome strah Božiji, drugome ljubav i drugom čvrstoću. I zato onaj koji je primio dar poštuje i veliča stanje Svemogućeg i u svojoj molitvi sa posebnim osjećajem i divljenjem izražava riječ „Gospodin“, u kojoj misli na veličinu i moć Stvoritelja svijeta. Onaj koji je primio tajanstveni izliv ljubavi u svom srcu uglavnom je oduševljen i dirnut radošću uzvikivanja “Isuse Hriste”, kao neki starac bez posebnog oduševljenja ljubavlju i slatkišima, nije mogao da čuje ni ime “Isuse” izgovarano čak ni u jednostavnom razgovoru. Onaj ko nepokolebljivo veruje u Božanstvo Isusa Hrista, Jednog sa Bogom Ocem, rasplamsava se i postaje još jači u veri, izgovarajući reči „Sine Božiji“. Onaj koji je primio dar poniznosti i duboko je svjestan vlastite nemoći na riječi „smiluj mi se“, tuguje, ponizuje se i silnim naporom izlijeva na ove posljednje riječi Isusove molitve, hrani nadu u Božje milosrđe i stidi se vlastitih neuspjeha. To su, mislim, razlozi za razliku u intonaciji kada se izgovara molitva u ime Gospoda Isusa Hrista!.. I iz ove opaske možete sluhom (za slavu Božju i za vlastito rukovodstvo) shvatiti ko će biti dirnut kojim osećanjima i ko ima koji duhovni dar. Na to su mi neki ljudi govorili: “zašto se svi ovi znaci tajnih duhovnih darova ne pojave zajedno, u cjelini? Onda ne jedna, nego svaka riječ molitve bi bila preuzeta monotonom zanosnom intonacijom onoga koji se moli”… Odgovorio sam na ovo: “jer milost Božja dijeli darove ondašnjeg sveta, ko može ući u milost ovog uma i umom ograničenim?

            Proveo sam pet dana sa ovim starcem i malo po malo njegovo zdravlje se popravljalo. Ovo vrijeme je za mene bilo poučno, da nisam primijetio kako je proletjelo, jer u ovoj maloj sobi, kao u tihom zatvoru, odlučno nismo radili ništa drugo, nego smo se tajno molili, prizivajući ime Isusa Krista, ili razgovarali samo o jednoj temi, tj.

Jednom davno došao nam je bogomoljka i mnogo se žalio, jadikovao i grdio Jevreje, kroz čija je sela išao i podnosio nevolje i prevare od njih. Prije toga je bio žestok protiv njih, da ih je proklinjao i priznavao nedostojnima čak ni da žive na zemlji zbog njihove tvrdoglavosti i očaja, i na kraju rekao da gaji neodoljivu averziju prema njima. Nakon slušanja, ovaj moj starac ga je počeo učiti:

“Ne vredi, prijatelju”, rekao je, “tako proklinješ i proklinješ Jevreje; a oni su ista stvorenja Božija kao i mi, za njih treba sažaljevati i moliti ih, a ne prokleti. Oci Poslušajte šta piše Marko podvižnik: „Duša koja se iznutra sjedinila sa Bogom, od velike je radosti kao bezbrižno i otvoreno dete i ne osuđuje više nikoga, ni Grka, ni bez Jevrejina, ni Jevrejina, ni Jevrejina, ni Jevrejina, ni Jevrejina, ni Jevrejina, ni Jevrejina, ni Jevrejina, ni Jevrejina. Jevrejin, nema Jevrejin, nema Jevrejin, nema Jevrejin, nema Jevrejin, nema Jevrejin, nema Jevrejin, nema Jevrejin, nema Jevrejin, nema Jevrejin, nema Jevrejin, nema Jevrejin, nema Jevrejin! ceo svet i želi, i svi Grci, Jevreji i neznabošci slave Boga.” I Veliki Makarije Egipatski kaže da su unutrašnji kontemplatori “raspaljeni delom ljubavi, da bi, kad bi bilo moguće, svakog čoveka stavili u utrobu, ne praveći razliku između lošeg i dobrog.” Stoga vam savetujem, odbacivši gnev, da gledate na sve kada je uviđaj i susret sa Bogom pod nadzorom tuge, uglavnom je sam kriv za nedostatak strpljenja i poniznosti.”

Konačno, prošlo je više od nedelju dana. Starac se oporavio, a ja sam mu se iskreno zahvalio na svim dobrim uputstvima i pozdravio se s njim. On je otišao kod njega, ja sam otišao svojim putem.

Već sam počeo da se približavam Počajevu. Prije nego što sam stigao do stotinu milja, sustigao me jedan vojnik. Pitao sam ga kuda ide; rekao mi je to u svoju domovinu u pokrajinu Kamianets-Podilskyi. Prošetavši s njim deset versta u tišini, primetio sam da teško uzdiše, kao da je zbog nečega tužan, i da je veoma tmuran. Pitao sam ga: “Zašto si tako tužan?” I on se poče privijati uz mene i govoriti: “dobri čovječe! ako si već primijetio moju tugu, onda se jako bori i zakuni se da nećeš nikome reći, a ja ću ti reći sve o sebi, jer mi smrt dolazi, a ja nemam s kim da se posavjetujem.”

            Uvjeravao sam ga na kršćanski način da ne moram nikome ništa prijavljivati ​​i da ću mu, iz bratske ljubavi, dati savjete koji mogu.

“Vidiš”, rekao je, “dat sam vojnicima od gospodskih seljaka. Nakon pet godina služenja, postalo mi je nepodnošljivo teško, a često su me tukli zbog neispravnosti i zbog pijanstva. Mislio sam da pobjegnem. Ovo mi je sada petnaesta godina u bijegu. Šest godina sam se skrivao i skrivao konje, tu i tamo sam provaljivao i sve ukradene konje provaljivao; roba raznim prevarantima; Upoznao sam vojnika koji je išao kući u daleku guberniju. I odjednom me zemlja sa svih strana toliko stezala i gnječila da sam, ne mogavši ​​da podnesem bol, čežnju i umor, stenjao i viknuo: “Smiluj se!” Pritisni jače!” I osjetio sam tako jak bol i čežnju da se s njom ne može mjeriti nikakva muka na ovoj zemlji. Konačno mi je ovaj moj djed približio konja kojeg sam juče ukrao i viknuo: “Šta je ovo? Stisnite što je moguće bolnije!” A ja sam bio tako bolno stisnut sa svih strana da ne mogu reći koliko je to bilo okrutno, strašno i iscrpljeno; kao da su iz mene izvlačile vene i gušila se od strašnog bola tako da se to nije moglo izdržati i morao bih pasti bez sjećanja da mi se ova muka, makar i ova muka, otvorila, u tom trenutku. Udarac, probudio sam se, kao da sam se uplašio, jedva sam ustao i dugo me zaboleo, a sad sam se sve češće uplašio i postidio sam se ionako ne bi dugo poživio i uskoro bi umro, jer mi je sva snaga nestala, pa sam mislio da se oprostim od domovine i da umrem tamo čovječe šta da radim. Uostalom, moje strpljenje nije dovoljno!

            Poslušavši sve to, iznenadio sam se u sebi i proslavio mudrost i milost Božju, vidjevši kako ona na razne načine obraća grešnike, i počeo mu govoriti: “Brate bilo koji!

– Ali nije moguće, rekao mi je: “Mislim da će me Bog odmah pokvariti kad počnem moliti.”

            – Prazno, brate! Đavo stavlja ove misli u vas. Bog je beskrajno milostiv i sažaljen prema grešnicima i oprašta onima koji se uskoro pokaju. Na kraju krajeva, znate Isusovu molitvu, to jest: “Gospode, Isuse Hriste, pomiluj me grešnog.” To je njen neprekidni govor.

– Kako ne znaš ovu molitvu! Nekad sam išao da kradem, nekad čitam da budem hrabriji.

– Pa pogledaj sad: Bog te nije izopačio ni kad si, idući u bezakonje, molio molitvu; I hoće li te uništiti kada se moliš na putu pokajanja? Sad vidiš da su ti misli neprijateljske!… Vjeruj mi, draga, ako izgovaraš ovu molitvu, bez obzira na to šta ti prolazi kroz misli, uskoro ćeš osjetiti olakšanje, sav tvoj strah i teret će proći, i konačno ćeš se potpuno smiriti, bit ćeš pobožna osoba. U to vas uvjeravam, jer sam to dosta vidio u svom iskustvu.

Istovremeno, ispričao sam mu nekoliko slučajeva u kojima je Isusova molitva imala čudesnu moć nad grešnicima. Konačno sam ga počeo ubjeđivati ​​da će doći sa mnom u Bogorodicu Počajevsku, utočište grešnika, prije odlaska iz domovine, da se tamo ispovjedi i pričesti. Moj vojnik je sve to slušao sa pažnjom i, kao što je bilo vidljivo, sa radošću. Dakle, pristao je na sve. Zajedno smo otišli u Počajev pod uslovom da jedno drugom ništa ne govorimo, već da stalno čitamo Isusovu molitvu. Išli smo u takvoj tišini cijeli dan. Sutradan mi je rekao da se osjeća bolje; očigledno je bio mirniji nego ranije. Trećeg dana smo stigli u Počajev i ja sam mu ponovo potvrdio da ne treba da prestane da se moli, ni danju ni noću, dok ne zaspi, i uverio sam ga dapresveto ime Isusovo neprijateljima je nepodnošljivo, spasite ga jako, a ujedno mu je čitao molitvu iz “Dobrotolyuba”, posebno izda se toga s velikom pažnjom pridržavaju pripremajući se za pričest svetim Hristovim Tajnama. On je to i učinio, odmah priznao i pridružio se. Iako su ga misli često napadale, zgodno ih je otjerala Isusova molitva. U nedjelju je, da bi lakše ustajao ujutru, ranije uveče legao i čitao Isusovu molitvu bez prestanka, dok sam ja sjedila u uglu i čitala svoje “Dobrotolyubstvo” sa noćnom lampicom. Prošao je sat vremena i on je zaspao, a ja sam počela da se molim. Iznenada, posle dvadesetak minuta, prepade se i, probudivši se, brzo skoči, pritrča mi pun suza i reče sa velikom radošću: “Ah, brate, šta sam sad video! Kako sam lak i radostan! Verujem da Bog ne muči, nego se smiluje grešnicima. Slava Tebi, Gospode!”,

Ja sam, iznenađen i utješen ovim, zamolio ga da mi detaljno ispriča šta mu se dogodilo.

            – A evo šta: čim sam zaspao, ugledao sam sebe na istoj livadi na kojoj su me mučili. Prvo sam se uplašio, ali vidim da umjesto oblaka izlazi vedro sunce, divna svjetlost obasjava cijelu livadu, a na njoj vidim crveno cvijeće i travu. Odjednom mi se deda približio, tako zgodan da se ne bi iznenadio, i rekao mi tako ljubazno i ​​ljubazno tiho: “Idi u Žitomir u crkvu Georgija Pobedonosca; tamo ćeš biti uzet u crkvenu stražu; živi ovde do kraja života i moli se bez prestanka; Bog će ti se smilovati!” Rekavši to, on me je prešao i istog trenutka nestao. Osetila sam toliku radost da je nemoguće reći, kao da mi je nešto ispalo i poleteo sam u nebo… S tim sam se odjednom probudio, osećajući da mi je lako, a srce mi još nije znalo šta da radi od radosti. Šta sad da radim? Odmah ću otići u Žitomir, kako mi je deda naredio. Biće mi lako ići sa molitvom!

– Smiluj se brate dragi, kud ćeš u ponoć? Slušajte jutrenje, da, molite se i sa Bogom. Tako da nismo spavali, a nakon ovog razgovora otišli smo u crkvu. Cijelo jutro se sa suzama molio marljivo i rekao da mu je bilo vrlo lako i radosno, a Isusova molitva je obavljena sa zadovoljstvom. Zatim se za ručkom pričestio, a posle ručka sam ga odveo na Žitomirski put, gde smo se sa suzama i radošću oprostili.

Nakon toga sam počeo da razmišljam o sebi i pitao se gde da idem sada. Konačno je odlučio da se ponovo vrati u Kijev. Na to su me privukla mudra uputstva mog tamošnjeg duhovnog oca, kao i činjenica da, živeći s njim, ne bi li našao neke hristoljubive dobrotvore da me pošalju u Jerusalim ili barem na Svetu Goru. Tako sam, nakon što sam još nedelju dana proveo u Počajevu, provodeći vreme u sećanju na one poučne sastanke koje sam video na svom putu, i zapisujući neke poučne stvari, spremio se za put, obukao torbu i otišao u crkvu da se usput poklonim Bogorodici i pomolim se za večeru.

Stajao je iza crkve. Tako je izašla jedna osoba, iako ne baš dobro obučena, ali je izgledala kao plemić, i pitala me gdje se prodaju svijeće. istakao sam. Ostala večera, ja sam ostao da se pomolim kod nogu Bogorodice. Pomolio se i otišao svojim putem. Nakon što sam malo prošetao ulicom, vidio sam otvoren prozor u jednoj kući, ispod kojeg je sjedio čovjek i čitao knjigu. Morao sam proći pored ovog prozora, i vidio sam da sjedi onaj koji me je pitao za svijeće u crkvi. Dok sam prolazio, skinuo sam šešir, a on me pozvao k sebi i pitao: “Vi ste sigurno putnik?” i pozvao ga, pitao ko sam i kuda idem; onda mi je doneo čaj i rekao: “Slušaj golubice! Putujem tamo i šetam kako sam obećao. korist.

            Čuvši ovaj poziv, smatrao sam da mi u ovom neočekivanom događaju pokaže put Majke Božije, koju sam zamolio da me uputi na staze dobrote, i, ne razmišljajući ni o čemu, odmah sam pristao.

Tako da smo sutradan otišli na planinarenje. Prošla su tri dana, po dogovoru, jedan za drugim; stalno je čitao knjigu koju ni dan ni noć nije ispuštao iz ruku, a ponekad je o nečemu razmišljao. Konačno smo se zaustavili na jednom mjestu da ručavamo. On sam je jeo, a knjiga je ležala otvorena pred njim i često ju je pogledao. Vidio sam da je ova knjiga Jevanđelje i rekao sam mu: “Usuđujem se, oče, da pitam zašto ne puštaš Jevanđelje ni danju ni noću, a uvek ga držiš i nosiš?”

– Za to, odgovorio je, učim skoro neprekidno od jednog njegovog…

– Šta studiraš? nastavio sam.

– hrišćanski život koji se sastoji u molitvi; Smatram molitvu najvažnijim i neophodnim putem za spasenje i prvom dužnošću svakog kršćanina. Molitva je i prvi korak i kruna pobožnog života; zato Jevanđelje nalaže da se molite neprestano, uvek; kao što je drugim djelima pobožnosti određeno svoje vrijeme, a za molitvu nema praznog hoda; ništa dobro se ne može učiniti bez molitve, a pravilna molitva se ne može naučiti bez Jevanđelja. Stoga su svi oni koji su unutarnjim životom postigli spasenje, i sveti propovjednici riječi Božje, pustinjaci i pustinjaci, pa i svi bogobojažljivi kršćani, kao neizostavno i stalno zanimanje imali pouku u dubinu Riječi Božje, a čitanje Jevanđelja je bilo njihovo suštinsko djelo. Mnogi od njih su stalno imali Jevanđelje u rukama, a onima koji su tražili uputstva u spasenju davali su ovaj savet: „sedite u tihu ćeliju i čitajte i ponovo čitajte Jevanđelje“.

Jako mi se svidjelo ovo njegovo razmišljanje i njegova želja za molitvom, a pitao sam ga i: “Iz koje posebno evanđeoske pouke crpiš učenje o molitvi?”

            – Od sva četiri jevanđelista, odgovorio je, jednom rečju iz celog Novog zaveta, čitajući ga po redu. Pošto sam ovo dugo čitao i naučio, otkrilo mi se šta je postupnost i ispravna povezanostučenje molitveu cijelom Jevanđelju, počevši od prvog jevanđelista, slijedi red u ispravnom redoslijedu (u sistemu). Na primjer: od samog početka izlaže se napad ili uvod u nauk o molitvi, zatim oblik ili vanjski izraz riječima, zatim uvjeti potrebni za molitvu, načini učenja i primjeri. Konačno, misteriozno učenje o unutrašnjoj, duhovnoj, neprestanoj molitvi u ime Isusa Hrista, koja se predstavlja kao viša i korisnija od formalne molitve; zatim njena neophodnost, dobri plodovi, itd. Jednom rečju, sve do detalja, potpuno poznavanje molitvene vežbe u sistematskom redosledu ili redosledu izlaže se u Jevanđelju od početka do kraja.

Čuvši ovo, namjeravao sam da ga zamolim da mi sve to pobliže ukaže, pa sam mu počeo govoriti: “Pošto najviše volim da slušam i pričam o molitvi, vrlo je poželjno da ovu tajnu vezu učenja o molitvi vidim do tančina. Reci mi, zaboga, sve ovo od samog Ivana.”

            On je na to dobrovoljno pristao i rekao mi: „otvori svoje jevanđelje, pogledaj ga i zapiši šta ću reći“ (dao mi je i olovku). Molim vas pogledajte ove moje bilješke. – Evo, poče da govori, najpre pronađite šestu glavu Jevanđeliste Mateja i pročitajte u njoj od petog do devetog stiha (Mt. VI, 5-9). Vidite li ovdje pripremu za molitvu ili uvod koji uči ne radi taštine i ne u buci, nego na osamljenom mjestu i u miru, da se započne molitva i moli se samo za oproštenje grijeha i za sjedinjenje s Bogom, a ne izmišljati mnoge i nepotrebne zahtjeve o raznim životnim potrebama. Zatim pročitajte isto poglavlje od devetog do četrnaestog stiha (Matej VI, 9-14). Ovdje je predstavljen oblik molitve, odnosno kojim riječima treba izgovoriti. U njemu je mudro spojeno sve što je potrebno i neophodno za naš život. Zatim nastavite sa čitanjem 14. i 15. stiha istog poglavlja i vidjet ćete koji uvjet se mora držati da bi molitva bila valjana, jer bez oprosta onima koji nas uvrijede, Gospod neće oprostiti ni naše grijehe. Prelazeći na 7. poglavlje, od 7. do 12. stiha naći ćete sredstva za uspjeh u molitvi i odobravanje u nadi: “pitajte, tražite, kucajte”; ovaj poboljšani izraz prikazujeučestalost molitvei preovlađujuća vježba u njoj tako da molitva ne samo da prati sve aktivnosti, već ih čak i vremenom prevazilazi.Ovo predstavlja najvažniji atribut molitve… Primjer za to ćete vidjeti u 14. poglavlju Evanđelista Marka od 32. do 40., gdje sam Isus Krist mnogo puta ponavlja isti molitveni jezik. Sličan primer učestalosti molitve predstavlja evanđelist Luka (Lk. XI, 5-14) u prispodobi o nepopustljivoj molbi prijatelja, kao i u udodovini opetovanoj upornoj molbi sudiji (Lk. XVIII, 1-15), prikazujući naredbe Isusa Hrista, koje trebauvijek, u svakom slučaju. e. ne preteruj.

            Nakon ove temeljite pouke, suštinsko učenje o tajanstvenoj unutarnjoj molitvi srca otkriva se u Evanđelju po Jovanu i, prije svega, nudi se u mudroj priči o razgovoru Isusa Krista sa Samarijankom, koja otkriva unutrašnje obožavanje Boga u duhu i istini koju Bog želi, a koja je kontinuirana i koja je neprestana. (Jovan IV, 5-25). Dalje, u 15. poglavlju, od 4. do 8. stiha, još jasnije se oslikava snaga, moć i neophodnost unutrašnje molitve, odnosno boravka duše u Hristu, u stalnom sećanju na Boga. Konačno, pročitajte u 16. poglavlju istog jevanđelista od 23. do 25. stiha. Pogledajte kakvu tajnu otkriva! Vidite li da je molitva u ime Isusa Krista, ili takozvana Isusova molitva, tj.Gospode Isuse Hriste pomiluj me, ponavljano često i mnogo puta, ima veliku moć i otvara srce i lakše posvećuje. To se pouzdano može vidjeti iz primjera. Apostoli, koji su, iako više od godinu dana, bili učenici Gospoda Isusa i već su od Njega poučeni molitvi Gospodnjoj, tj. Oče naš“, a znamo od njih, ali na kraju svog zemaljskog života Isus Krist im je otkrio tajnu, šta im je još nedostajalo u molitvi, tako da je njihova molitva bila presudna. Rekao im je: “Još uvijek ništa ne tražite u moje ime. Jelika, ako išta zamoliš od Oca u moje ime, on će ti to dati.” Tako je bilo i s njima, jer nakon toga, kada su apostoli naučili da se mole u ime Gospoda Isusa Hrista, koliko su onda čudesa činili, i koliko su oni sami bili obilno prosvetljeni!… Vidiš li sada povezanost i potpunost učenja o Svetom pismu za molitvu, tako počinješ u čitanju o Svetom Gopelu posle molitve? i pisma apostola, onda ćete i u njima naći dosljedno učenje o molitvi

Ukazaću vam na neka mjesta koja pokazuju pripadnost molitvi, odnosno marljivo i neprestano vježbanje vjere u Isusa (Djela. IV, 31), odnosno izlijevanje na one koji će vas moliti u molitvi. 25 i 26. Zatim slijedite redoslijed apostolskih poruka i vidjet ćete: 1) kako je molitva neophodna u svim slučajevima (Jakovljeva 5,13-16) kako Duh Sveti pomaže da se molite (Juda 1,20-26) kako se uvijek molite u duhu (Ef.18); 6-7) kako je potrebno neprestano se moliti (Sol. V, 17 i 6), na kraju napominjemo da se treba moliti ne samo za sebe, nego i za sve (1 Tim. II, 1-5).

            Tako se, dugotrajnim i pažljivim čitanjem, može pronaći još mnogo otkrića tajanstvenog znanja skrivenog u riječi Božjoj, koja izmiču rijetkom ili površnom čitanju iste. Iz ovoga što sam sada naznačio, jeste li primijetili kako mudro i kako dosljedno, odnosno u tajnoj sistematskoj vezi, Novi zavjet Gospoda našeg Isusa Hrista otkriva njegovo učenje o ovoj temi, koju smo sada pratili? Kojim zadivljujućim redoslijedom se širi na sva četiri jevanđelista? Evo primjera: kod Svetog Mateja vidimo napad ili uvod u molitvu, sam oblik, uslove itd.; idući dalje, u St. Nalazimo primjere Marka; u Sv. Pokloni su parabole, a Sv. Jovan je tajanstvena vježba unutarnje molitve, iako svi jevanđelisti (kraći ili duži) sve to imaju. Djela opisuju praksu i posljedice molitve; u Apostolskim poslanicama, kao i u samoj Apokalipsi, mnogi dodaci su neraskidivo povezani sa radom molitve!.. Zato sam zadovoljan samo jednim jevanđeljem u proučavanju svih puteva spasenja.

Sve vrijeme sam, kako mi je isticao i objašnjavao, označavao sva istaknuta mjesta u svom Jevanđelju, koje je uz moju Bibliju. Sve je ovo izgledalo jako divno i poučno, i na tome sam mu puno zahvalio.

Zatim smo pet dana hodali u tišini. Ovom mom saputniku su mu jako pozlile noge, vjerovatno od dugotrajne nenaviknutosti na hodanje i zato je unajmio par čamaca i poveo me sa sobom. Tako smo stigli do vaših granica i ovdje se zaustavili tri dana, da bismo, odmorivši se, odmah krenuli prema Anzeru, gdje ga nestrpljivo žele.

– Ovaj tvoj prijatelj je divan! Očigledno je zbog svoje pobožnosti veoma obrazovan; Voleo bih da ga vidim.

– živimo u istom stanu; Valjda ću ti ga dovesti sutra. Sad je prekasno… Izvinite!

Šesti spoj

Pomažemo brat bratu, jer
tuča je jaka i visoka; jača
kao uspostavljeno kraljevstvo.
(bilješka XVIII, 19).

– Slijedeći ovu riječ i obećanje jučer, kada sam se pojavio pred vama, pozvao sam sa sobom onog uglednog saputnika koji je duhovnim spasenjem olakšao put, a kojeg ste željeli vidjeti.

            – Meni je, a nadam se i ovim mojim poštenim posetiocima, veoma prijatno da vas oboje vidim i da čujem vaše korisne, iskusne reči. Evo moje: ovo je velečasni spletkaroš, a ovo poštovani svećenik. Stoga, gdje su dvojica ili trojica okupljeni u ime Isusa Krista, tamo će On sam biti obećan; a sada nas je petoro u Njegovo ime, onda će, naravno, Njegova milost velikodušnije izliti na nas!

Jučerašnja priča tvog saputnika, dragi brate, o tvojoj žarkoj odanosti svetom jevanđelju, vrlo je divna i poučna. Radoznali ste da čujete kako vam je otkrivena ova velika pobožna tajna?

            – Bog ljubavi, koji želi da se svi spasu i da dođu na um istine, otkrio mi je, iz svoje velike milosti, ovo znanje na čudesan način, bez ikakvog ljudskog posredovanja. Pet godina sam bio profesor na Liceju, koračajući životnim putem mračnim stazama razvrata, upuštajući se uzaludnoj filozofiji na puteve svijeta a ne na puteve Kristove, a možda bih i propao da me nije donekle podupirala činjenica da sam živio zajedno sa svojom pobožnom majkom, postao sam sa svojom pobožnom majkom i postao… upoznao prelijepog mladića koji se oglasio, da je Francuz, diplomirani student, koji je nedavno stigao iz Pariza i traži guvernera. Jako mi se dopalo njegovo divno obrazovanje, pozvala sam ga u goste i sprijateljili smo se. Dva mjeseca me je često posjećivao, a ponekad smo zajedno išli u šetnju, jedrenje na dasci, izlazili zajedno na druženja, naravno, ona najmoralnija. Konačno mi se pojavio s pozivom u jedno od navedenih društava i, da bi me brže uvjerio, počeo hvaliti posebnu veselost i prijatnost mjesta na koje me pozvao. Nakon što je rekao nekoliko riječi o ovome, odjednom me je počeo moliti da napustim svoju kancelariju s njim, gdje smo sjedili, i sjednem u dnevnu sobu. Ovo mi se učinilo čudnim, a ja sam ga, rekavši da sam već više puta primetio da ne želi da bude u mojoj kancelariji, upitao: šta je razlog? A ja sam ga još duže držao ovdje jer je dnevna soba bila pored sobe moje majke i sestre, pa bi bilo nepristojno ovdje pričati o praznim stvarima. Svoju želju je potkrijepio raznim šrafcigerima, na kraju mi ​​je iskreno rekao: “Evo ti jevanđelje na ovoj polici između knjiga; toliko poštujem ovu knjigu da mi je teško u prisustvu ovog razgovora o našim razbacanim predmetima. Molim te odnesi je odavde, pa ćemo onda.” Iskreno sam se osmehnuo njegovim rečima, uzeo Jevanđelje sa police i rekao: davno bi mi ovo rekao! I dajući mu ga u ruke, reče: samo ga stavite u tu sobu!.. Čim sam ga dotaknuo Jevanđeljem, on je istog trenutka zadrhtao inestao. Toliko me je pogodilo da sam od straha pao u nesvijest na pod. Čuvši kucanje, moja porodica je dojurila do mene i pola sata nisu mogli da me privedu k svijesti. Na kraju sam osjetio veliki strah, drhtavicu, nemirnu uznemirenost i savršenu utrnulost ruke i noge, tako da ih nisam mogao pomjeriti. Pozvani doktor je bolest identifikovao kao paralizu, usled nekog jakog šoka ili straha. Cijelu godinu nakon ove prilike, pod pažljivim tretmanom mnogih ljekara, ležao sam bez ikakvog olakšanja od bolesti, što je kasnije ukazivalo na neophodnost povlačenja iz naučne službe. Moja stara majka je tada umrla, a sestra je odlučila da se posveti monaškom životu. Dakle, sve je to još više pogoršalo moju bolest. Imao sam samo jednu utehu u ovom bolnom vremenu – u čitanju Jevanđelja, koje nije izlazilo iz mojih ruku od početka moje bolesti, kao garancije za čudesan događaj sa mnom.

            Jednog dana iznenada mi je došao pustinjak kojeg nisam poznavao, koji će se okupiti u manastiru. Uvjerljivo mi je rekao da se ne trebam oslanjati samo na lijekove, koji bez Božije pomoći nisu dovoljno jaki da pomognu, već da pitam Boga i da se o tome marljivo molim, jermolitva je najmoćniji lijek za iscjeljenje svih bolesti, i tjelesnih i psihičkih. “Kako da se molim u takvom položaju, kada se ne mogu ni pokloniti ni podignuti ruke da bih se prekrstio?” Prigovorio sam mu iz svoje nepažnje. Rekao mi je: “bar se moli!” A onda mi nije mogao baš objasniti kako da se molim… Nakon što je posjetilac otišao, činilo mi se da nehotice počinjem razmišljati o molitvi i njenoj snazi ​​i djelovanju, prisjećajući se teoloških predavanja koja sam davno slušao na instituciji, dok sam još bio student. To me je veoma utješno zaokupilo, vratilo mi u sjećanje svijetlo vjersko znanje, zagrijalo mi dušu i odmah sam počeo osjećati olakšanje od svojih bolnih napada. Pošto je Evanđelje stalno bilo sa mnom, onda sam ja, po svojoj vjeri u njega, kao rezultat čuda, a prisjetivši se i da sam čitavu strukturu rasprave o molitvi čuo na predavanjima po tekstovima jevanđelja, tada sam smatrao da je najbolje da zajedno proučavam molitvu i kršćansku pobožnost. Proučivši ga, izvukao sam iz njega, kao iz obilne fontane, potpuni sistem spasonosnog života i istinske unutrašnje molitve. Pošto sam s poštovanjem zabeležio sva mesta i tekstove o ovoj temi, ja sam od tada neprestano pokušavao da proučavam ove božanske odredbe i nasilno, iako teško, sprovodim ih u delo. Sa ovim mojim zanimanjem, moja bolest je postupno popuštala i konačno sam se, kao što vidite, potpuno oporavio. Ostavši sam, u zahvalnosti Bogu na Njegovoj očinskoj milosti i ozdravljenju i opomeni, odlučio sam, po uzoru na sestru i želju svoje duše, da se posvetim pustinjačkom životu kako bih nesmetano sagledavao i asimilirao tako slatke glagole vječnog trbuha, naznačene u riječi.

Sada se krećem u osamljeni skit u blizini Soloveckog manastira na Belom moru, koji se zove Anzerski, za koji sam pouzdano čuo da je pogodno mesto za kontemplativni život. Reći ću vam i: istina je, iako me sveto jevanđelje tješi na ovom mom putu i obilato prosvjetljuje moj nezreli um, grijući moje hladno srce, ali, priznajući svoju slabost, reći ću iskreno da su uvjeti za vršenje djela pobožnosti i sticanja spasenja, za koje je potreban savršeni čin, koji zahtijevaju savršeni čin i gomilski čin, koji zahtijevaju savršeni čin i gomilsku komandu. zbog njihove slabosti i povreda moje srce Tako, stojeći sada usred očaja i nade, ne znam šta će mi se dogoditi u budućnosti!

      SCHYMNIK– Za tako obaveznu garanciju posebnog i čudnog milosrđa Božijeg i sa svojim naučnim obrazovanjem, neoprostivo je ne samo pasti u tugu, već i pustiti u svoju dušu senku sumnje o Božijem zastupništvu i Njegovoj pomoći! Znate li šta o tome kaže bogoprosvećeni Zolotoust? “Niko ne treba da bude tužan (poziva) i da zamišlja da su zapovesti Jevanđelja nemoguće ili nezgodne! Bog, određujući spasenje čoveka, sigurno mu nije naredio zapovesti s tom namerom, da bi neprijatnost ovih učinila od njega zločincem. Ne! večnost.”

Naravno, redovno i nepokolebljivo ispunjavanje Božijih zapovesti izgleda izuzetno teško za našu prirodu, pa je stoga spasenje nezgodno: ali ista reč Božja, koja je zapovesti započela, predstavlja i sama po sebi sredstvo ne samo za zgodno ispunjenje ovih, već čak i utehu prilikom ispunjenja. Ako je na prvi pogled i prekriven velom misterije, onda, naravno, kako bi praktikanta bolje skrenuo na poniznost i što povoljnije ga približio vezi s Bogom kroz naznaku direktnog utočišta Njemu u molitvi i traženju Njegove roditeljske pomoći. To je tajna spasenja, a ne oslanjanje na vlastite napore.

      GRADITELJ.– Kako bih ja, slab i nemoćan, želeo da saznam za ovu tajnu, da kroz nju, kao sredstvo, nekako ispravim svoj lenji život na slavu Božiju i svoje spasenje!

      SCHYMNIK– Ova tajna ti je poznata, voljeni brate, iz tvoje knjige “Dobrotolyubstvo“. Da li se to sastoji u neprekidnoj molitvi, koju si tako čvrsto naučio i u kojoj si se tako revnosno praktikovao i tješio?

      GRADITELJ.– Past ću pred vaše noge, prečasni oče! Za ime Boga, daj mi čast da sa tvojih usana čujem nešto korisno o ovoj spasonosnoj tajni i o svetoj molitvi, koju najviše čeznem da čujem i rado čitam za okrepljenje i utjehu svoje mnogogrešne duše.

      SCHYMNIK –Iako ne mogu da zadovoljim vašu želju sopstvenim razmišljanjima o ovom visokom zanimanju, jer sam još malo iskusan po tom pitanju, ipak imam vrlo razumljivu svesku duhovnog pisca o ovoj temi. Ako se sviđa našim sagovornicima, odmah ću ga donijeti i, ako želite, mogu pročitati pred vama. Hvala vam!

      SVE.– Smiluj se, prečasni oče! Nemojte nam uskratiti takvo spasonosno znanje.

Tajna spasenja kroz neprestanu molitvu

            Kako se spasiti? Ovo pobožno kršćansko pitanje prirodno se postavlja u svačijem umu, kao rezultat osjećaja oštećene i oslabljene prirode čovjeka i ostatka u njemu prvobitne želje za istinom i pravednošću. Svako, čak i ako ima malo vjere u besmrtnost i odmazdu vječnog života, nehotice naiđe na misao kako da se spasi kada okrene oči ka nebu… Imajući poteškoće u rješavanju ovog zadatka, pita o tome razborite i upućene, zatim čita poučne knjige duhovnih pisaca o ovoj temi i po naučenim pravilima. U svim ovim uputstvima on ispunjava ono što se čini neophodnim uslovima za spasenje: pobožan život, podvizi i rad na sebi za odlučno samopožrtvovanje, koji vodi stvaranju dobrih predaka, neprestanom ispunjavanju svih Božijih zapovesti, što svedoči o postojanosti i čvrstini vere. izvedene sa dubokom poniznošću i kolektivno, jer kako sve vrline zavise jedna od druge, moraju jedna drugu podržavati, usavršavati i nadahnjivati, kao što sunčeve zrake tek tada pokazuju svoju moć i prave plamen kada se kroz staklo fokusiraju na jednu tačku. A inače “nepravednih je malo i mnogo je nepravednih “.

            Osim toga, za najveće uvjerenje o neophodnosti ove složene i kolektivne aktivnosti, čuje visoke pohvale za sofisticiranost vrlina i osudu niskosti i težine poroka. Sve se to odražava lažnim obećanjem ili velike nagrade i blaženstva, ili bolne kazne i nesreće u vječnom životu.

Takva je posebna priroda propovijedanja novog doba!

            Ovako usmjeren, gorljivi željnik spasenja počinje sa svom radošću da izvršava upute i eksperimentima dodaje sve što je čuo i pročitao. Ali, avaj! čak i na prvom koraku svoje težnje on ne nalazi nikakvu mogućnost da postigne svoj cilj, predviđajući i čak osjećajući da će njegova oštećena i opuštena priroda nadvladati uvjerenja razuma; da je njegovo slobodno izražavanje volje vezano, njegove sklonosti su oštećene, njegova snaga duha je oslabljena. Sa takvom iskusnom samosvješću o svojoj nemoći, on prirodno prelazi na ideju da nema sredstava koja doprinose ispunjenju onoga što nalaže zakon Božji, što zahtijeva kršćanska pobožnost i što su činili svi oni koji su bili dostojni da dobiju spasenje i svetinju. Kao rezultat toga, a da bi pomirio zahtjeve razuma i savjesti u sebi sa slabošću izvršne vlasti, obraća se i propovjednicima spasenja s pitanjem: kako se spasiti? Kako opravdati uslove spasenja koji mu nisu dostupni? I može li i sam propovjednik dosljedno izvršavati sve što poučava?… “Molite Boga, molite se Bogu da vam pomogne!” Ne bi li bilo plodonosnije da smo molitvu učili ranije ili uvijek i sa svime, kao izvršioci ispunjenja svega što zahtijeva kršćanska pobožnost i čime se stiče spasenje? pitalac zaključuje i uz to počinje proučavati dovu, – čita, razmišlja, razumije učenja onih koji su pisali o ovoj temi. Međutim, mnogi u njima pronalaze svijetle misli, duboko znanje i izraze. Drugi odlično razmišlja o neophodnosti molitve; druga – o njenoj moći, dobročinstvu, o obavezi molitve, o tome da molitva zahtijeva marljivost, pažnju, toplinu duha, čistotu misli, pomirenje sa neprijateljima, poniznost, tugu i ostalo što treba da bude u namazu…

A šta je molitva sama po sebi i kako se moliti značajno? Budući da se za ova pitanja vrlo rijetko mogu naći temeljna i općenito razumljiva objašnjenja, iako su to prva i najnužnija pitanja, revni čovjek koji želi ponovo moliti ostaje pod velom misterije. Iz opšteg štiva, on će se ukorijeniti u svom sjećanju, doduše pobožnog, ali samo vanjske strane molitve, i doći će do sljedećeg zaključka ili zaključka: da bi se molio, treba ići u crkvu, krstiti se, klanjati se, kleknuti, čitati psaltir, kanone, akatiste…

Ovo je opći koncept molitve za one koji nisu upoznati sa spisima o unutrašnjoj molitvi i kontemplativnim djelima svetih otaca. Najzad, tragalac nailazi na knjigu pod nazivom “Dobrotolyubstvo“, u kojoj je dvadeset i pet svetih otaca jasno oslikalo nauku prave i suštinske srdačne molitve. Ovdje tajna spasenja i molitve počinje za njega podići svoj veo, i on vidi da moliti istinski znači usmjeriti um i pamćenje na neiscrpno sjećanje na Boga, hodati u Njegovoj božanskoj prisutnosti, kretati se Njegovoj ljubavi kroz razmišljanje o Bogu i spojiti ime Božje s dahom i pokretom srca, kontrolom Isusa Krista u svakom trenutku i na bilo kojem mjestu Isusa Krista ili molitve.kontinuirano.

Iako ove svijetle istine, prosvjetljuju znanje tragaoca i otvaraju mu put za učenje i postizanje molitve, te ga uvjeravaju da odmah počne s primjenom ovih mudrih uputstava, ipak, u svojim eksperimentima, djelujući u periodičnim tehnikama, on neće ostati bez poteškoća, sve dok ne postane iskusan mentor u svoj punini tajne koja samofrekvencijada li je neprestana molitva (bez obzira kako je isprva izgovorena) jedino moćno sredstvo za usavršavanje unutrašnje molitve i spasenje duše. Deo molitve je osnova ili temelj koji drži čitav krug spasonosne delatnosti, što potvrđuje sveti Simeon, Novi Bogoslov: „Onaj, kaže, koji se neprestano moli, sve je dobro kupio u ovome“.

Stoga, da bi se istinitost ovog otkrića prikazala u cijelosti, mentor ga razvija na sljedeći način:

            Za spas duše je prije svega potrebna prava vjera. Sveto pismo kaže:bez vjere je nemoguće ugoditi Bogu(Hebr. XI, 6).

Ali iz istog Svetog pisma jasno je da čovjek ne može sam oživjeti vjeru čak ni do zrna gorušice; da vjera nije od nas, jer je Božji dar; da se vjera, kao duhovni dar, daje od Duha Svetoga.

            Šta onda učiniti? Kako pomiriti čovjekovu potrebu za vjerom sa čovjekovom nesposobnošću da se preporodi? U istom Svetom pismu otkriveno je sredstvo za to i prikazani primjeri: “tražite i dat će vam se ” . Apostoli nisu mogli sami narušiti savršenstvo vjere, ali su se molili Isusu Kristu: “Gospode, daj nam vjeru“. Evo primjera sticanja vjere. Iz ovoga je jasno da vjera stiče molitvu.

            Za spas duše sa pravom verom potrebna su i dobra dela – vrline, jer “vera bez dela je mrtva“, jer se čovek ostvaruje delima, a ne samo verom, iako želiš ući u matericu, drži se zapovijesti: što ne ubij, ne čini preljubu, ne ženi majku svoju i voli iskreno, jer za sebe. I sve ove zapovesti moraju se ispuniti zajedno. “Ako se poštuje ceo zakon, on će sagrešiti u jednoj stvari, da bude kriv za sve.” Tako uči sveti apostol Jakov.

A sveti apostol Pavle, zamišljajući ljudsku slabost, kaže da se „svako telo neće opravdati delima zakona“.Jer znam da postoji duhovni zakon, ali ja sam gust, prodat podgreh nemoćan, nesposoban da opravda zapovesti?

On nema mogućnosti dok to ne zatraži, dok se ne pomoli za to. “Nemam, ne pitaj “, sv. apostol predstavlja razlog. I sam Isus Krist kaže: “bez Mene ne možete ništa stvoriti“. A kako se nositi s Njim, ovo se uči ovako: “ti ćeš biti u meni i ja ti“. ” Kada neko ostane u Meni, on će donijeti mnogo ploda “. A biti u Njemu znači stalno osjećati Njegovo prisustvo, stalno tražiti u Njegovo ime: “Šta god zamolite u Moje ime, stvoriću”. Dakle, sposobnost činjenja dobrih djela se stiče molitvom! Primjer za to možemo vidjeti u samom apostolu Pavlu, koji se tri puta molio za pobjedu nad iskušenjima, pregnuo Oca, pregnuo koljena, pred Bogom će potvrditi. naručio pre svega kreirajmolitve, pa čak i molitvu neprestano o svemu. Iz svega navedenog proizilazi da cjelokupno duhovno spasenje čovjeka ovisi o molitvi, te je stoga prije svega neophodno, jer se njome oživljava vjera i njome se ispunjavaju sve vrline. Jednom riječju, uz molitvu će sve uspjeti, a bez nje ne može se odvijati nikakvo djelo kršćanske pobožnosti.

            Stoga je upornost, postojanost isključivo i predstavljena samo molitvi; ostale vrline – svaka ima svoje vrijeme, a u namazu je zapovjeđeno da se neprestano praktikuje, -” Neprestanomoli”. Dovoljno je uvijek moliti, moliti se u bilo koje vrijeme, na bilo kojem mjestu.

            Istinska molitva zahtijeva svoje uslove: mora se prinositi s čistoćom misli i srca, sa žarkom marljivošću, sa čvrstom pažnjom, sa strahopoštovanjem i dubokom poniznošću. Ali ko se mirne savjesti neće složiti da je daleko od gore navedenih uslova za istinsku molitvu, da svoju molitvu upućuje više iz nužde, više iz prisile nego iz želje, iz zadovoljstva u namazu, iz ljubavi prema namazu? O tome svedoči Sveto pismo, da čovek nije u stanju da obuzda i potpuno očisti um od različitih misli: „Da li čoveku od mladosti pripada misao na zlo“, da nam jedini Bog daje drugačije srce i novi duh daje „šta da želimo i šta da budemo deca Božija“. I sam apostol Pavle je rekao: “Moj duh (tj. moj glas) se moli, a moj um je bez ploda.” I “ne znam kako i kada se molimo”, potvrđuje on. Iz ovoga proizilazi da njegova bitna svojstva ne možemo otkriti u našoj molitvi!

Kakva je to nemoć svake osobe ostala moguća od strane njegove volje i snage da spase svoju dušu? Ne može steći vjeru bez molitve, niti dobrih djela; konačno, i zaista nesposoban da se moli. Šta mu preostaje za udio, koji se daje njegovoj slobodi i snazi, da ne pogine, nego da se spasi?

Pošto u svakoj stvari postoji kvalitet, Gospod ga je predstavio svojom voljom i darom. A da bi jasnije pokazao zavisnost čoveka od volje Božije i da bi ga dublje uronio u poniznost, Bog je ostavio volju i moći čoveka na mirukoličinamolitve, naređujući da se molitva neprekidno u bilo koje vrijeme, na bilo kojem mjestu. I to otvara tajanstveni put za postizanje istinske molitve, a sa njom i vjere, i ispunjenja zapovijesti, i spasenja. Dio molitve je dat njegovoj volji… To je upravo ono što uče oci Crkve. Sveti Makarije Veliki kaže: “moliti se nekako (ali često) leži u našoj volji, a moliti se istinski je dar milosti.” Isihije kaže da učestalost molitve uočava vještinu i pozivanje na prirodu; da je bez čestog prizivanja imena Isusa Hrista nemoguće očistiti srce.

Monasi Kalist i Ignacije savjetuju prije svega podvige i vrline da se počne moliti u ime Isusa Krista često, neprekidno, jer to često čisti nečistu molitvu. Blaženi Diodoh tvrdi da kada bi čovjek što češće prizivao ime Božje (molio se) ne bi pao u grijehe. Kako su iskusne, mudre i bliske srcu ove praktične upute Otaca! Oni, u eksperimentalnoj jednostavnosti, bacaju svjetlo na načine i sredstva za poboljšanje duše. Kakav veliki kontrast imaju sa moralnim uputstvima teorijskog uma! Um uvjerava: uradi to i to dobro, naoružaj se hrabrošću, koristi snagu volje, uvjeri se u dobre posljedice vrline, na primjer, – očisti svoj um i srce od ispraznih snova, popuni njihovo mjesto poučnim mislima, čini dobro i bićeš poštovan i smiren, živi kako um traži i! sve to, uprkos svim naporima, ne postiže svoj cilj bez česte molitve, bez privlačenja Božije pomoći kroz to. Nakon toga ćemo otkriti učenja roditelja i vidjeti šta oni govore, na primjer, o pročišćenju duše. Sveti Listvychnyk piše: “kada je duša pomućena nečistim mislima, pobijedite svoje protivnike u ime Isusovo, ponavljajući to često. Nećete naći jače i uspješnije oružje ni na nebu ni na zemlji.” St.Grigorij Sinaitpoučava: “znajte da niko ne može zadržati svoj um sam, i zato, kada su misli nečiste, zazivajte ime Isusa Krista češće i više puta, i misli će se smiriti same.” Kako jednostavan i zgodan, a ipak iskustven način i suprotan savjetima teoretskog uma, koji nastoji postići čistoću svojom vlastitom samoaktivnošću! Razumijevši ova iskusna uputstva svetih otaca, dolazimo do tako istinitog zaključka da je glavni, jedini i najpogodniji način za sticanje djela spasenja i duhovnog savršenstva dio, neprekidnost molitve, ma koliko slaba bila.

            Christian! Ako ne nađete snage da obožavate Boga u duhu i istini; ako tvoje srce još ne osjeća toplinu i slatki okus duševne i unutrašnje molitve, onda prinesi kao molitvenu žrtvu ono što možeš, što je u tvojoj volji, što je srazmjerno tvojoj snazi. Neka donji organi vaših usta budu kao prvi sa nepokolebljivim pozivom; neka često bez prestanka zazivaju moćno ime Isusa Hrista. To nije puno posla i svako to može da uradi. Istovremeno, to zahteva i iskusna zapovest svetitelja. Apostol: ” prinesimo Bogu (uvijek) žrtvu ili plod usana onih koji priznaju njegovo ime “. Dio molitve će svakako ispuniti vještinu i okrenuti se prirodi, vremenom će dovesti um i srce u ispravno raspoloženje. Zamislite u isto vrijeme, kada bi čovjek nedopustivo ispunio ovu jedinu Božju zapovijed o neprestanoj molitvi, onda bi u jednoj ispunio sve zapovijesti, jer ako bi neprekidno u bilo koje vrijeme sa svim svojim poslovima i molitvama obavljao prvo Isusovo tajno ime, prizivao je prvo tajno ime Isusovo zapovijedanje. bez duše, ali tada ne bi imao vremena za čulne užitke, svaka grešna pomisao ne bi ga spriječila da je širi, svako grešno djelo ne bi se smatralo tako plodnim kao u praznom umu: slovesnost i praznoslovlja bili bi smanjeni ili potpuno uništeni, a svaki bi grijeh bio odmah očišćen milošću Božjeg imena od svoje česte molitve suštinsko znanje – do sjedinjenja sa Bogom Sada vidite koliko je važna i neophodna količina u molitvi jedini način da se stekne čista i istinska molitva, to je najbolja i najefikasnija priprema za molitvu i najsigurniji način da se postigne cilj molitve i spasenja!

            Da biste se što čvršće uverili u neophodnost i plodnost česte molitve, zapazite: 1) da je svako uzbuđenje, svaka pomisao na molitvu dejstvo Duha Svetoga i glasa vašeg anđela čuvara; 2) da ime Isusa Krista zazvano u molitvi sadrži samopostojeću i samodjeluću blagotvornu snagu, te stoga 3) nemojte se sramiti nečistoćom ili suhoćom svoje molitve i strpljivo čekati plod čestog prizivanja Božjeg imena. Ne slušajte neiskusnu, besmislenu sugestiju užurbanog svijeta, kao da je jedna stvar, iako nepopustljiv, ali hladan vapaj beskorisna beseda… Ne! Snaga Božjeg imena i učestalost poziva će u svoje vrijeme pokazati svoj plod!

            Jedan od duhovnih pisaca izneo je divnu misao o ovome. “Znam, kaže on, da za mnoge pseudo-duhovne lažne filozofe koji svuda traže lažnu veličinu i naizgled plemenite vježbe u očima razuma i ponosa – čini se da je jednostavna, usmena i pojedinačna, ali česta vježba u molitvi od malog značaja, ili je beznačajno zanimanje, ili niska okupacija Isusa Krista – zaboravljaju Isusove upute” Ako niste kao djeca, nećete ući u Carstvo Božije „Oni sami sebi smišljaju neku nauku za molitvu, na klimavim temeljima prirodnog uma.. Nije li sam naš Božanski Učitelj hvalio tako česte molitve? do pola svijeta, – nema potrebe! Samo treba to nastaviti, ne šutite i ne brinite: očistiće se samo od sebe.

            Dakle, nakon svih ovih uvjerenja da je učestalost molitve, uprkos svim slabostima, toliko moćna, da je svakako dostupna čovjeku i leži u njegovoj punoj volji – usudite se pokušati, makar samo jedan dan prvi put, provesti promatrajući sebe, prema učestalosti svoje molitve, tako da se molitveni priziv imena Isusa Krista mnogo koristi; i ova superiornost molitve nad životnim poslovima – vremenom će vam sigurno dokazati da ovaj dan nije izgubljen, već stečen za spas; da na vagi Božije pravde česta molitva vuče tablu vaših slabosti i djela, i iskupljuje grijehe toga dana u spomen-knjigi savjesti, stavlja vas na nivo pravednosti i daje vam nadu da ćete dobiti posvećenje u vječnom životu. (Iz autorovog rukopisa, pribavio fra Ambrozije iz Dobrog manastira).

      GRADITELJ.– Od srca vam zahvaljujem, sveti oče! uživao si čitajući ovo moja grešna duša. Za ime boga, blagoslovi me da ponovo napišem ovu listu za sebe – zapisaću je za nekoliko sati. Sve pročitano je tako divno i utješno, a mom glupom umu jasno i precizno, baš kao u “Dobroti” sv. roditelja. Ali, na primer, Jovan Karpafijski u 4. delu “Dobrotoljubstva” takođe kaže da ako nemate snage za umerenost i delatne podvige, onda znajte da Gospod želi da vas spase molitvom. A u tvojoj bilježnici, kako je lijepo i jasno sve ovo uobičajeno. Hvala, pre svega, Bogu, a onda i vama, što mi je bilo drago da ovo čujem!

      PROFESOR.– I slušao sam vaše predavanje sa velikom pažnjom i zadovoljstvom, dragi oče! Svi dokazi, po najstrožoj logici su istiniti, meni su odlični; ali mi se istovremeno čini da mogućnost neprekidne molitve određuju uglavnom povoljne okolnosti i potpuno smirena povučenost. Jer se slažem da je česta ili neprekidna molitva moćan i jedini način za sticanje milostive pomoći u svim pitanjima pobožnosti i posvećenja duše, i pristupačna je ljudskoj snazi, ali ovaj metod se može koristiti samo kada čovjek uživa u prilici samoće i mira: u odstranjivanju od zanimanja, nevolja i vremena; onda mu ostaje samo da se bori protiv lenjosti, ili dosade od misli; ali ako je obavezan na položaj, obavezan na neprekidne poslove, mora biti u bučnom društvu ljudi, i marljivo bi želio da se često moli, onda to nije u stanju učiniti zbog neizbježne rasejanosti. Dakle, jedini način česte molitve, pod uslovom samo povoljnih okolnosti, ne može svi koristiti i ne pripada svima.

      SCHYMNIK– Uzalud to tako sređuješ! I da ne govorimo o tome kako srce uvježbano u unutrašnjoj molitvi može uvijek, u svim aktivnostima (i fizičkim i mentalnim) u bilo kojoj buci, nesmetano moliti i zazivati ​​Božje ime (to i sam vođa zna iskustvom, a neznalici treba postupno trenirati u tome), može se potvrdno reći da se nijedna strana ne može moliti. jer tajna ljudska misao nije podložna nikakvoj vanjskoj vezi, i potpuno je slobodna sama po sebi, može se osjetiti i okrenuti molitvi u bilo koje vrijeme, čak i sam govor može tajno izraziti molitvu bez vanjskog zvuka u prisustvu mnogih, i za vrijeme vanjskih aktivnosti; a pritom, naša zanimanja nisu toliko važna, a naši razgovori nisu toliko zanimljivi, da nije moguće naći zgodu, tokom njih, privremeno i često zazivajući ime Isusa Krista, ako čak ni um još nije naviknut na stalnu molitvu; iako je, naravno, povučenost ljudi i objekata koji ometaju glavni uslov za pažljivu i neprekidnu molitvu; međutim, u slučaju nemogućnosti da se to iskoristi, ne treba se opravdavati rijetkošću molitve: pošto je količina često dostupna svima – i zdravim i bolesnim, i leži u njegovoj volji. Dokaz za to su oni koji su bili opterećeni dužnostima, zabavnim položajima, brigama, brigama i radom, ne samo da su uvijek prizivali Božansko ime Isusa Krista, nego su i zbog toga učili i ostvarivali neprekidnu unutrašnju molitvu srca. Tako je patrijarh Fotije, uzdignut u čin patrijarha od senatora, dok je upravljao velikom carigradskom stadom, neprestano bio u prizivanju imena Božijeg, pa je zbog toga ostvarivao i spontanu, srdačnu molitvu. Tako je Kalist u Svetoj Gori, prolazeći kroz mučnu poslušnost kuvara, naučio neprekidnu molitvu. Tako je prostodušni Lazar, opterećen neprestanim radom za braću, neprestano, uprkos svim bučnim aktivnostima, čitao Isusovu molitvu i smirivao se. I mnogi drugi koji su na sličan način praktikovali neprestano prizivanje Božjeg imena. Kada bi bilo nemoguće moliti se tokom aktivnosti koje ometaju, ili u društvu ljudi, onda, naravno, nemoguće se ne bi nalagalo. Sveti Jovan Zlatousti u svom učenju o molitvi kaže sledeće. “Niko ne treba da iznosi odgovor da je nemoguće uvijek moliti kada ste zauzeti životnim brigama, ili ne možete biti u hramu. Gdje god niste, uz pomoć molitve možete u svom umu postaviti oltar Bogu.” Možete se moliti bilo gdje. Zaista, ako čovjek pažljivo pazi na sebe, svuda će naći pogodnost za molitvu, samo ako se pobrine da molitva bude glavno zanimanje prije svih njegovih dužnosti. verbiage; Ne bih bio previše zauzet svojim brigama, kako bih kroz sve ovo imao više vremena za tihu molitvu. prikazane su mogućnosti i volja čovjeka, te da se u svakom trenutku, položaju i mjestu može moliti, te je zgodno ići od česte usmene molitve na umnu molitvu, a od toga na molitvu srca, koja otvara carstvo Božije u nama.

      PROFESOR.– Slažem se da je uz sva mehanička zanimanja moguće, pa čak i zgodno, obavljati čestu, pa čak i neprekidnu molitvu, jer mehaničko šivanje ne zahtijeva intenzivno produbljivanje, i mnogo razmišljanja, pa stoga moj um može uroniti u neprekidnu molitvu i moja usta slijede isto. Ali kada moram da radim nešto isključivo mentalno, nekako: pažljivo čitanje, ili razmišljanje o dubokoj temi, ili delu, kako onda da se molim svojim umom i usnama? A pošto je molitva prvenstveno stvar uma, kako mogu dati različita zanimanja istom umu u isto vrijeme?

      SCHYMNIK– Rješavanje ovog vašeg pitanja neće biti teško, ako se uzme u obzir da se oni koji se mole dijele u tri kategorije: 1) početnici, 2) oni koji imaju vremena i 3) oni koji su naučili da se mole. I zato, početnici mogu imati, kao mentalne vježbe, često često upućivanje uma i srca Bogu, i izgovaranje kratke usmene molitve; a oni koji imaju vremena ili dođu u stalno stanje uma mogu se baviti meditacijom ili radom u neprekidnom prisustvu Boga kao osnova za molitvu. To se može izraziti takvim primjerom. Zamislite da vam je strogi i strogi Kralj naredio da meditirate o dubokoj materiji koja im je data – u Njegovom prisustvu – u podnožju Njegovog prijestolja; koliko god da ste potpuno zaokupljeni svojom temom, ipak vam prisustvo Kralja, u čijoj je ruci vaš život, gospodari vama, neće dozvoliti da ni na trenutak zaboravite da razmišljate, razumete i sastavljate ne sami, već na mestu koje zahteva posebno poštovanje, poštovanje i pristojnost. Taj osjećaj i živi osjećaj blizine Kralja vrlo jasno izražava mogućnost bavljenja neprestanim unutrašnjim molitvama i mentalnim vježbama.

Što se tiče onih koji su dugotrajnom veštinom ili milošću Božjom stekli molitvu srca iz umne molitve, onda takvi ljudi ne samo pri dubokoj zauzetosti uma, već ni u snu ne prekidaju neprekidnu molitvu, kako svedoči Mudri: „Dok spavam, a srce mi je budno” molitve, u kojem stanju nije bio prisutan onaj koji moli, i bez obzira šta je radio apstraktno i mentalno.

      Sveštenik. – Dozvolite mi, velečasni oče, da redom izrazim svoje misli. U članku koji ste pročitali savršeno je izraženo da je jedini put ka spasenju i savršenstvu dio molitve – “ma šta god da je”… To mi je neshvatljivo, pa mi se stoga čini: kakva će mi korist biti ako se neprestano molim i jezikom prizivam samo Ime Božije, ali ne i Njime? Ovo će biti samo jedno praznovanje! Posljedica toga će biti samo da se jezik zbuni, a um, koji to sprječava u svojim mislima, također trpi oštećenje svoje aktivne sposobnosti. Bogu nisu potrebne riječi, već pažljiv um i pročišćeno srce. Nije li bolje, makar i povremeno, ili samo u određeno vrijeme, obaviti makar i kratku molitvu, ali sa pažnjom, marljivo, sa toplinom duše, i sa dostojnim konceptom? A inače, čak i ako molite dan i noć, a nemate čistotu duše i djela pobožnosti, ni tada nećete steći ništa spasonosno; ali ako ostanete samo s vanjskim brbljanjem, i konačno, umorni i dosadni, doći ćete do takvog zaključka da ćete, potpuno ohladivši svoju vjeru u molitvi, potpuno napustiti ovu besplodnu vježbu. Dalje, uzaludnost jedne usmene molitve može se vidjeti u otkrivenjima predstavljenim u Svetom pismu; na primjer: ” Ovi ljudi Me poštuju svojim usnama; njihovo srce je daleko od Mene “. ” Ne govore mi svi: Gospode, Gospod će doći u Kraljevstvo Ngbesne“. ” Želim da izgovorim pet reči svojim umom, nego mračne reči na jeziku“, itd. Sve ovo izražava besplodnost spoljašnje nepažljive molitve usta.

      SCHYMNIK– Zaključak koji ste iznijeli mogao bi imati određenu osnovu, da nije spojen sa savjetima usmene molitve, – nemilosrdnost ili postojanost; da molitva u Ime Isusa Hrista nije imala spontanu snagu, a pažnja i marljivost prema njoj ne bi se stekli postupnošću tokom molitvene vežbe… Ali pošto je ovde reč o učestalosti, trajanju i neprekinutosti molitve (čak i ako je u početku bila praćena nepažnjom ili suvoćama), onda se. Analizirajmo ga detaljnije. Jedan duhovni pisac, uvjeravajući se u najveću korist i plodnost česte molitve, koja se izražava monotonim riječima, na kraju kaže: „Iako mnogi pogrešno obrazovani ljudi ovo usmeno i često stvaranje iste molitve smatraju beskorisnim, pa čak i trivijalnim, nazivajući ga mehaničkim i besmislenim; tajna koja se kasnije otkriva ovom mehaničkom vježbom, oni ne znaju kako se ova crna verbalna često pretvara u istinitu. srce, postaje ugodnije, prosvjetljuje ga i dovodi do povezanosti, za njih je ova dosadna izjava bila tajna: da li postite, lišavate svoje tijelo hranjive i razdražljive hrane… A vi doživljavate da kroz vanjski post svog tijela stičete unutrašnju profinjenost uma, mir srca i podsjetnik na duhovnu pomoć u njoj dugoročnim razvojem razvija se unutrašnja molitva srca koja se dešava ovako: ko se usuđuje da priziva ime Isusa Hrista, ili, što je isto, izgovaranje Isusove molitve u kontinuitetu, naravno, isprva se oseća kao rad i bori se sa lenjošću, ali što se dalje i više upražnjava, to postaje neosetljivije na ovo zanimanje, tako da se kasnije bez traga pomera. i molitvu izgovaraju bez glasa, to je izvor slasti srca i istinske molitve, to im se objašnjava pravilnim razmatranjem molitve, a ne odnosi se na čitanje molitve, o čemu je Isus Hristos ovako zapovedio: „To je kao da se uvek moli, a ne da se kuca na molitvu, a ne o njoj samoj molitvi. mjesto” općenito savjetuje: “Molite se bez prestanka” da li je ispravno razumijevanje Svetog pisma?

      GRADITELJ.Istina je, pošteni oče! Vidio sam mnoge koji su jednostavno, bez ikakve prosvjetiteljske pouke, a ne znajući šta je pažnja, sami usmeno stvarajući neprekidnu Isusovu molitvu, došli do toga da im se usta i jezik nisu mogli suzdržati od izgovaranja molitve, koja im je kasnije tako prijala i prosvjetljavala, čak i od slabih i nemarnih.

      SCHYMNIKDa! Čini se da molitva regeneriše osobu. Njegova moć je toliko moćna da joj ništa – nikakva snaga strasti ne može suprotstaviti. Ako želite, pročitaću vam, braćo, jedan kratak, ali zanimljiv članak, koji sam poneo sa sobom, za oproštaj.

      SVE.Slušaćemo sa pobožnim zadovoljstvom!

      SCHYMNIK

Ispovest o snazi ​​i učinku molitve

Molitva je toliko jaka i moćna da molite i činite šta želite, a molitva će vas dovesti do ispravnog i pravednog djelovanja.

Da biste ugodili Bogu, ne treba vam ništa drugo nego da volite – volite i činite što god hoćete, kaže blaženi Avgustin: jer ko zaista voli, ne može htjeti učiniti ništa nemilo svome dragom… Pošto je molitva izlijevanje i djelovanje ljubavi, o njoj se istinski može reći: i činite što hoćete, i postići ćete cilj molitve, s njom ćete steći svetu molitvu!

Da bismo detaljnije razvili koncept ovog predmeta, objasnimo na primjerima:

1) Molite se i mislite šta god želite, i vaše će misli biti pročišćene molitvom. Molitva će prosvijetliti vaš um, smiriti i otjerati sve neprikladne misli. – Ovo je izjavio St.Grigorij Sinait: “Ako hoćeš, savjetuje, da otjeraš misli i očistiš um, otjeraj ih molitvom, jer osim molitve ništa ne može zadržati misli.” Ovo kaže i sveti Jovan Lestvičnik: “U ime Isusovo porazite izmišljene neprijatelje, osim ovog oružja nećete naći drugo.”

2) Molite se i činite šta hoćete, pa će vaša djela biti Bogu ugodna, a vama korisna i spasonosna.

Česta molitva, bez obzira o čemu se radi, neće ostati bez ploda (Mark Podvizhnyk) jer i sama ima moć milosti. “Sveto je ime Njegovo i svako ko prizove Ime Gospodnje biće spašen.” Na primjer, onaj ko se bezuspješno molio u bezbožnosti u ovoj molitvi dobio je uvredu i poziv na pokajanje. Pohotna djevojka se pomolila po povratku i molitva joj je pokazala put do čednog života i slušanja uputa Isusa Krista.

            3) Molite se, a ne trudite se da savladate strasti. Molitva će ih uništiti u vama: “Vi imate bol od onoga što je u svijetu”, kaže Sveto pismo. A sveti Ivan Karpatski uči da ako nemate dar umerenosti, nemojte se uznemiravati; ali znajte da Bog od vas traži marljivost u molitvi, i molitva će vas spasiti.

Dokaz za ovaj primjer je onaj starac koji je opisan u Otadžbini, koji je „pobjednički pao“, tj. spotaknuo se u grijeh, nije tugovao, nego se okrenuo molitvi i sa njom bio razborit.

4) Molite se i ne bojte se ničega, ne bojte se nevolja, ne bojte se nedaća, molitva će ih zaštititi, odvratiti ih. Sjetite se utopljenog nevjernog Petra; Pavla, koji se molio u zatvoru; monah oslobođen molitvom od iskušenja koje ga je zadesilo; djevojka spasena od zlonamjernog ratnika molitvom i sličnim slučajevima: ovo potvrđuje moć, moć i sveobuhvatnost molitve u ime Isusa Krista.

5) Molite se, međutim, nekako, samo uvek, i ničega se ne stidite; budi duhovno vedar i smiren: molitva će sve urediti i naučiti te. Zapamtite da su sveci – Jovan Zlatousti igovore o snazi ​​molitve Mark Podvizhnyk: prva tvrdi da “molitva, čak i ako je prinesena od nas, ispunjena grijesima, odmah čisti”… A druga o tome kaže ovako: “Molitva nekako leži u našoj moći; a čista molitva je dar milosti.” Dakle, ono što je u vašoj moći, onda prinesite žrtvu Bogu; iako je iznos (za vas je moguć) prvo prinesite Njemu kao žrtvu, i Božja će se sila izliti na vašu slabu snagu; a molitva je suha i razbacana, ali česta – sva vremena, pronašavši vještinu i okrenuvši se prirodi, postaće čista, svijetla, vatrena i dostojna molitva.

6) Zatim, konačno, da kada bi vaše budne sate pratila molitva, prirodno je da ne bi ostalo vremena ne samo za grešna djela, već ni za razmišljanja o njima.

Sad vidite koliko je dubokih misli koncentrisano u ovoj mudroj izreci: “Voli i radi šta hoćeš. Moli se i radi šta hoćeš!”… Kako je sve rečeno radosno i utješno za grešnika opterećenog slabostima – za onoga koji se vuče pod teretom zaraćenih strasti!

Molitva – to je sve, poštovani, kao sveobuhvatno sredstvo za spasenje i poboljšanje duše… Da! Ali naziv molitve je usko povezan ovdje i njen uvjet: “Molite bez prestanka”, riječ Bomiya zavještava. Stoga će molitva tada pokazivati ​​svemoćnu snagu i plod kada se proizvodi često, bez prestanka, jer učestalost molitve svakako pripada našoj volji: kao što su čistoća, marljivost i savršenstvo molitve dar milosti.

            Zato, pomolimo se što češće, posvetimo cijeli život našoj molitvi, čak i ako je u početku zabavna! Česta praksa će naučiti pažnji, kvantitet će sigurno dovesti do kvaliteta.

Da bi se naučio nešto dobro raditi, mora se to raditi što je češće moguće, rekao je jedan iskusni duhovni pisac.

      PROFESOR.Zaista, veliko djelo molitve! A ljubomora na njegovu frekvenciju ključ je za otkrivanje njegovih blagotvornih blaga. Ali koliko se često susrećem sa borbom između ljubomore i lijenosti! Kako bi bilo poželjno pronaći sredstvo i pomoć za pobjedu, a za uvjeravanje i uzbuđenje da se neprestano držimo molitve!

      SCHYMNIKMnogi duhovni pisci predstavljaju različita sredstva, zasnovana na zdravom razumu – da potaknu marljivost na molitvu: kao što su:

1) Savjetuje se udubljivanje u razmišljanje o neophodnosti, prednosti i plodnosti molitve za spas duše.

2) Čvrsto se uvjerite da Bog svakako zahtijeva molitvu od nas, a Njegova riječ svuda o tome propovijeda.

3) Neprestano pamti da se zbog lenjosti i zanemarivanja molitve ne može pratiti pobožnost i steći mir i spasenje; i stoga to neminovno mora doživjeti i kao kaznu na zemlji i kao muku u vječnom životu.

4) Nadahnuti svoju odlučnost primjerima Božijih Utješitelja, koji su svi postigli posvećenje i spasenje neprekidnom molitvom itd.

Iako svi ovi lijekovi imaju svoje zasluge i izviru iz istinskog razumijevanja, ipak sladostrasna duša oboljela od nepažnje, prihvatajući ih i upotrebljavajući ih, rijetko uviđa njihovu plodnost, iz razloga što su ovi lijekovi gorki za njen razmaženi ukus, a slabi na njenu duboko oštećenu prirodu. Jer neki kršćani ne znaju da je potrebno moliti se često i marljivo, da Bog to zahtijeva; da ćemo biti kažnjeni za lijenost prije molitve, da su se svi sveti marljivo i neprestano molili; međutim, sva ova znanja tako retko imaju svoje blagotvorno dejstvo! Svaki posmatrač u sebi vidi da svojom aktivnošću ili malo čini ili uopšte ne opravdava ove sugestije razuma i savjesti, a uz česte sjećanje na to, živi isto tako siromašno i lijeno…

            Stoga, iskusni i bogomudri sveti roditelji, znajući slabost slobodne volje i masnoću sladostrasnog ljudskog srca, deluju na to posebno, i sa ove strane, poput lekara, začinjavaju gorke lekove slatkim sirupima i telo, koje medom ugađa rubove lekovitog suda, otkrivaju najlakši i najefikasniji lek za postizanje savršenog leka uz pomoć molitve Božije za postizanje slatke nade i molitve aktivna. Bože. Oni savjetuju da se što češće razmišlja o takvom stanju duha, i pažljivo čitaju priče Otaca o tome, koji ohrabrujuće uvjeravaju kako je pristupačno i lako postići ove slatke unutrašnje osjećaje u molitvi; i kako su poželjni, nekako: zadovoljstvo koje teče iz srca; umirujuća toplina i svjetlost koja se izlijevaju iznutra; neopisivo oduševljenje, radost, lakoća, duboki mir i suštinsko blaženstvo i samozadovoljstvo životom, koje se djelovanjem molitve ulijeva u srce. Udubljujući se u ova razmišljanja, slaba i hladna duša se grije, jača, ohrabruje uspjehom molitve, i kao da je namamljena na iskustva molitvene vježbe, kako o tome kaže sveti Isak Sirin: “mamac za dušu je radost koju proizvodi nada, koja buja u srcu; On nastavlja: “Na početku i do kraja ovog djelovanja je nada i metoda za sigurno djelovanje… je ono što podstiče um da postavi temelj stvari i u mislima u tu svrhu, pozajmljuje um za njegovu utehu u stvari.” Takođe, sveti Isihije, opisujući posrtanje od lenjosti na molitvu i smirivanje da joj vrati marljivost, na kraju direktno kaže sledeće: “Tada smo spremni da želimo ništa drugo, osim u tišini tog slatkog osećanja srca”

            A iz ovoga proizilazi da ovaj Otac poučava „svoj slatki osećaj i veselje“ kao podsticaj da se brine o molitvi… Slično, Veliki Makarije uči „da su naši duhovni trudovi (molitva) sa svrhom i nadom na plodove, tj. sa nasladom u našim srcima.

Jasan primjer ove metode, kao moćnog alata, može se vidjeti na mnogim mjestima”Ljubaznost“ u detaljnim opisima molitvenih užitaka; treba ih čitati što je moguće češće kako bi se borili protiv bolesti lijenosti ili suhoće tokom molitve, smatrajući se nedostojnim tih zadovoljstava i ponizno sebi predbacujući što zanemarimo molitvu.

      Sveštenik.Neće li takva razmišljanja neiskusnog čovjeka dovesti do duhovne ljubavi – kako teolozi nazivaju tu želju duše, koja čezne za pretjeranim utjehama i ljubaznošću milosti, ne zadovoljavajući se činjenicom da mora obavljati djelo pobožnosti prema dužnosti i obavezi, a da ne sanja o nagradi?

      PROFESOR.Mislim da teolozi u ovom slučaju upozoravaju na neumjerenost ili pohlepu duhovnih zadovoljstava, i ne odbacuju u potpunosti zadovoljstvo i utjehu u vrlinama: jer, ako želja za nagradom nije savršenstvo, Bog ne zabranjuje čovjeku da razmišlja o nagradi i utjehi, pa čak i da koristi zapovijesti i da postigne savršenstvo. – “Šteti oca svoga i majku svoju” ovo je zapovest! – A nakon toga slijedi nagrada koja podstiče njegovo ispunjenje: “Neka si blagosloven.” “Ako želiš da budeš savršen, idi, prodaj svoje imanje i daj prosjacima”, ovo je zahtev za savršenstvom. – A neposredno iza toga stoji nagrada koja podstiče na postizanje savršenstva: “Majko, imaj blago na nebu” (Mt. XIX, 27).

“Radujte se danu kada će vas ljudi mrzeti i ime vaše kao zlo nositi, Sina Čovječjega radi”, – to je veliki zahtjev podviga koji zahtijeva neobičnu snagu duha i nepokolebljivo strpljenje. Za to je velika nagrada i utjeha, sposobna da slomi i podrži neobičnu snagu duha: „jer je vaša krivica mnogo na nebesima“, stoga smatram da je potrebna neka želja za užitkom u molitvi srca, i to je glavni način da se postigne i marljivost i uspjeh. So, all this undeniably confirms the practical reasoning of the schemer’s father about this subject, which we have now heard…

      SCHYMNIK– Jedan od velikih teologa, sveti Makarije Egipatski ovako: “Kao što se pri sadnji grožđa dodaju marljivost i rad u cilju sakupljanja plodova, a ako ih nema, onda će sve biti uzaludno; tako u molitvi, ako želimo duhovne plodove, tj. ljubav, mir, radost, itd., ili u srcu nadimo plodove naše. must perform” (ch. 3, ch. 5). Vidite li kako je jasno kod ovog Svetog Oca pitanje o potrebi zadovoljstva tokom molitve? … Ali usput, sjetio sam se da je ono što sam nedavno pročitao glavni razlog za poriv za izlivanjem; i stoga razmatranje ove prirodnosti može poslužiti i kao snažno sredstvo za poticanje marljivosti u molitvi, što znači da profesor tako rado traži. istražujući da ne može biti akcije bez uzroka, i spuštajući se ljestvicom opipljivih stvari od najnižeg do najvišeg, konačno stiže do glavnog uzroka Boga. Dakle, nijedan narod, nijedno divlje pleme nije bilo i nije bez ikakve ideje o Bogu. to ga vuče u visine, nešto ga prigovara nečemu nepoznatom… Iz te osnove nastaju sve prirodne religije, i vrlo je divno da je svuda suština ili duša svake religije tajna molitva, koja se obilježava nekakvim pokretima i očiglednim divljim konceptom paganskih ljudi!… Koliko god čudna ova pojava, toliko je čudna ova pojava u očima više tajnog uma zahtijeva od tajne tajne raskrinkavanja! čudna pojava, koja se izražava u prirodnoj želji molitve.

            The psychological answer to this is not difficult: the root, division and power of all passions and actions in a person is innate self-love. To jasno potvrđuje temeljna i opća ideja samoodržanja. Svaka želja, svaki poduhvat, svako ljudsko djelovanje usmjereno je na zadovoljenje sebičnosti, traženje vlastitog dobra. Zadovoljenje ove potrebe prati ceo život fizičkog lica. Ali ljudski duh nije zadovoljan ničim čulnim, a urođeno samoljublje nikada ne šuti u svojoj želji; stoga se želje sve više razvijaju, želja za dobrim raste, ispunjava maštu i prilagođava ovaj osjećaj. Izliv ovog unutrašnjeg osećanja i želje se otkriva, postoji prirodan nagon za molitvom, postoji potreba za ljubavlju prema sebi koja jedva postiže svoje ciljeve. Što čovjek manje uspijeva i što se više misli na njegovo vlastito dobro, što više želi, to jače izlijeva svoju želju u molitvi; poziva na nepoznati uzrok svih stvari. Stoga je urođeno samoljublje glavni element života, ono je osnovni uzrok koji pobuđuje prirodnu osobu na molitvu!

Mudri Stvoritelj prirode je u ljudsku prirodu ulio sposobnost samoljublja upravo kao mamac, po mišljenju roditelja, koji bi palog čovjeka namamio i sveo na planinsko druženje. –

Oh, if man did not corrupt this faculty and would hold it in superiority over his spiritual nature! Tada bi imao snažno ohrabrenje i sredstva na putu ka moralnom savršenstvu. Ali, avaj! Koliko često pretvara ovu plemenitu sposobnost u podlu strast samoljublja, kada je pretvara u oruđe životinja svoje prirode!

Thank you very much, my dear visitors! Vaš spasonosni razgovor me je jako obradovao, a naučio me je mnogo poučnih stvari neiskusnoj osobi. Neka vas Gospod nagradi svojom milošću za vašu poučnu ljubav.

Svi su se pozdravili.

The Seventh Meeting: Spiritual Conversations

“Pray for one another and
izliječit ćeš“ (Jakov V, 16).

      GRADITELJ.– Moj pobožni saputnik, profesor, i ja nismo mogli prevladati našu zajedničku želju da krenemo i ne svratimo da se konačno pozdravimo i zamolimo vaše molitve za nas…

      PROFESOR.– Yes, we understand your sincerity and the salutary conversations we enjoyed with you among your friends. Ovo sjećanje će se sačuvati u našim dušama kao garancija komunikacije i kršćanske ljubavi u dalekoj zemlji kojoj težimo.

            – Hvala vam na sjećanju i ljubavi, a u međuvremenu koliko je koristan vaš dolazak! Sa mnom su boravila dva putnika: moldavski monah i pustinjak koji su dvadeset godina živeli u tišini u šumi. Žele da te vide, zvaću ih sada…

Evo ih!

      GRADITELJ.– Ah, what a blissful life in the desert! I zgodno za nesmetano dovođenje duše u sjedinjenje sa Bogom! Tiha šuma, poput raja u raju, u kojoj raste slatko drvo života u srcu pustinjaka koji se moli. Da imam novca za hranu, izgleda da se ne bih rastajao od pustinjačkog života.

      PROFESOR.– Everything seems especially good to us from a distance, and from experience, everyone is sure that every place, having its conveniences, also has its disadvantages. Naravno, za nekoga melanholičnog temperamenta i sklonosti tišini, utešni život je usamljen, ali koliko je opasnosti na ovom putu! Isposnička historija predstavlja mnogo primjera u kojima se može vidjeti koliko su se pustinjaka i pustinjaka potpuno lišili komunikacije s ljudima, pali u samoobmanu i duboku ljepotu.

      Pustinjak.– Čudi me koliko se često u Rusiji, ne samo u manastirskim manastirima, već i od nekih bogobojažljivih laika, može čuti da su mnogi koji žele da žive usamljeničkim životom, ili da se upražnjavaju u unutrašnjem molitvenom činu, onemogućeni da idu ovim vozom straha, kako ne bi izginuli od iskušenja. Insistirajući na tome, oni iznose primjere u prilog svojim uslovima; zašto se oni sami klone unutrašnjeg života, pa se drugi udaljavaju od njega… Mislim da to dolazi iz dva izvora: ili od nerazumevanja materije i nedostatka duhovnog obrazovanja, ili od sopstvene lenjosti do podviga kontemplacije i zavisti, da ih u tim višim znanjima ne nadmaše drugi koji stoje na nižem nivou u odnosu na njih. uključeno u rasuđivanje svetih otaca o ovoj temi, koji direktno i odlučno poučavaju da se ne treba bojati niti sumnjati u prizivanju Boga. Ako su neki pali u samoobmanu ili ludilo uma, to im se dešavalo iz ponosa, iz odsustva mentora i prihvatanja pojava i snova kao istine. Da se takvo iskušenje dogodilo (nastavljaju), dovelo bi do iskustva i krune; jer brza Božja pomoć posreduje u ovom popuštanju. Dare! Ja sam uz tebe, ne boj se! kaže Isus Hrist. (Gr. Syn. l. f.) Iz ovoga proizilazi da je uzaludan strah i zastrašivanje iz unutrašnjeg života pod izgovorom samoiskušenja: jer ponizna svijest o svojim grijesima, otvorenost duše prema mentoru i “sljepilo” za vrijeme molitve, čvrsto je i sigurno uporište protiv iskušenja, i da se mnogi toliko boje, da se mnogi toliko boje i da se mnogi toliko boje i da se mnogi toliko boje. toliko su uplašeni i u iskušenju, jer u iskusnoj reči svetog Filofeja Sinaitskog, koji kaže sledeće: „Mnogi monasi ne razumeju čari svog uma, koje pate od demona; to jest, marljivo se bave samo jednom delatnošću (spoljašnje vrline), ne mare za um, odnosno, ne brinu se za njih da ne utiču na njih čak ni na unutrašnju kontemplaciju. iznutra, onda to smatraju čarolijom od zavisti“, potvrđuje sv.

      PROFESOR.– Da vas pitam: naravno da je svest o svojim gresima zgodna za svakoga ko sluša sebe; ali kako postupiti u takvom slučaju, kada nema takvog mentora, koji bi stručno vodio unutrašnjim putem i, prihvatajući otkrivenje duše, mogao prenijeti ispravno i korisno znanje o duhovnom životu? U takvom slučaju, naravno, bolje je ne dirati u kontemplaciju nego spontano i bez vođe zadirati u nju?… Sledeće: meni je neprijatno, na koji način, stavljajući se u prisutnost Boga, može se sačuvati savršena „mračnost“? To nije prirodno, jer naša duša ili um ne mogu zamisliti ništa bez forme, u bezviziji. A zašto ne, kada uranjate svoj um u Boga, zamislite Isusa Hrista ili Sveto Trojstvo, itd.?

      Pustinjak.– Iako je vođstvo iskusnog i upućenog u duhovna pitanja, mentora ili starješine, kome bi bilo moguće nesmetano, s povjerenjem i dobrobiti, otvoriti dušu, misli i susrete na putu unutrašnjeg učenja, glavni uvjet za vježbu srčane molitve, koja se obavlja u tišini: roditelji koji to zavještaju su izuzetak. Prepodobni Nikifor monah o tome jasno poučava: “kada se bavite unutrašnjim radnjama srca, potreban vam je istinski i znalački mentor. Ako ga nema, onda ga treba revnosno tražiti: ako ga ne nađete, onda sa žalosnim srcem prizovite Boga u pomoć da dobijete uputu i uputu u učenju Svetog pisma.” Istovremeno, potrebno je uzeti u obzir i činjenicu da istinska marljiva želja tragaoca može čuti korisnu i poučnu riječ i od jednostavnih, jer sveti roditelji uvjeravaju da ako sa vjerom i pravom namjerom pitate Saracena, i on vam može dati korisnu riječ; ako bez vjere i pravednog cilja tražiš vodstvo od proroka, onda ni on tebe neće zadovoljiti… Primjer za to vidimo u Velikom Egipćaninu Makariju, koji je jednom bio natjeran da shvati i time zaustavi strast jednostavnog seljaka. Što se tiče “bezvidya”, to jest, ne zamišljati i ne prihvatati nikakve pojave tokom kontemplacije ni svetlosti, ni anđela, ni Hrista, ni nekog sveca, i odvratiti se od bilo kakvog sanjarenja; onda ga ostavljaju iskusni sveti roditelji, naravno, iz razloga što sposobnost mašte može zgodno utjeloviti ili, takoreći, oživiti ideje; i stoga se neiskusna osoba može lako zaneti ovim snovima, poštovati ih kao povoljne pojave, i podleći samoiskušenju, a istovremeno, kako Sveto pismo prikazuje, “i sotona se potpuno preobrazi u anđela svjetlosti”. A da um može prirodno i zgodno biti u „bezviđenju“ i sačuvati ga čak i uz sjećanje na prisutnost Boga, to je vidljivo iz činjenice da moć mašte može opipljivo zamisliti nešto u „bezviđenju“ i zadržati tu ideju dok razmatra predmete koji nisu podložni čulu vida, koji nemaju vanjštinu. Na primjer: predstava i samopercepcija naše duše – zraka, topline, hladnoće; na hladnoći se brzo može zamisliti toplina u umu, iako ona nema oblik, ne vidi se, ne može se izmjeriti dodirom onoga što je na hladnoći! Slično, prisustvo duhovnog i neshvatljivog bića Boga može se zamisliti u umu, ostvareno u srcu u odsustvu vizije.

      GRADITELJ. – Na svom putu čuo sam i od pobožnih ljudi i onih koji traže spasenje da se plaše da dodirnu unutrašnji rad kada se sete iskušenja. Za neke sam poštovao i sa “Ljubaznost” učenje svetog Grigorija Sinaita, koji kaže da “dejstvo srca ne može biti magijsko (za razliku od mentalnog delovanja), jer ako je neprijatelj hteo da pretvori toplinu srca u svoje neuređeno gorenje; ili veselje srca zamijeniti flegmatičnim užitkom: ali vrijeme, iskustvo i osjećaji će sami po sebi iskriviti ove njegove trikove, čak i za ne mnogo…”

            Također upoznao druge; koji, na veliku žalost, i naučivši način tišine i srčane molitve, u slučaju bilo kakvog spoticanja ili grešne slabosti, padaju u očaj i napuštaju im poznat unutrašnji rad srca!

      PROFESOR.– Ali ovo je veoma prirodno! I sam to ponekad osjetim kada mi se desi da pobjegnem od zabave ili počinim grijeh… Jer unutrašnja molitva srca je sveta stvar i sjedinjenje sa Bogom, zar je pristojno i ne hrabro unijeti svetu materiju u grešno srce, a da je prethodno ne očistim bez grijeha, i bez prethodnog pročišćenja bez zla, dok prije svega ne očistimo je bez pročišćavanja prvenstveno i bez pročišćenja grijeha? priprema za komunikaciju Boga? Bolje je biti nijem pred Bogom nego nositi “lude glagole” iz srca zamračenog i zabavljanog.

      Monk.– Šteta što tako razmišljaš! Ova misao o “nevjeri”, koja je zločinačka od svakog grijeha, i predstavlja glavno oružje mračnog svijeta protiv nas… Naši iskusni sveti oci daju sasvim drugačiju pouku u ovom slučaju. Velečasni Nikita Stifat kaže da ako padneš i padneš čak i u dubinu paklenog gnjeva; čak i tada, ne očajavaj, već se radije obrati Bogu, i On će uskoro vratiti tvoje palo srce i dati ti snagu više nego prije (gl. 54). Stoga, nakon svakog pada i grešne ranjivosti srca, treba ga odmah dovesti u prisutnost Boga radi iscjeljenja i pročišćenja, kao što zaražene stvari, nakon što neko vrijeme leže pod utjecajem sunčevih zraka, gube svoju zaraznu oštrinu i snagu. Mnogi duhovni učitelji to potvrđuju. U borbi protiv neprijatelja spasenja – naših strasti, međutim, ne smijemo odstupiti od životvornog djelovanja, odnosno poziva Isusa Krista, koji je u našim srcima! Naši postupci ne samo da nas ne bi trebali odvratiti od hodanja u prisustvu Boga i od unutrašnje molitve, izazivajući tjeskobu, očaj i tugu, već i doprinijeti našem brzom obraćenju Bogu. Bebu vodi majka kada krene da hoda, brzo se okreće prema njoj i čvrsto je drži kada se spotakne.

      Pustinjak.– Ovako ja razmišljam o tome, da se duh tuge i sumnjivih misli najpogodnije budi rasejanošću uma, a ne prećutkivanjem obraćanja i sebe. Stari bogomudri oci odneli su pobedu nad očajem, dobili unutrašnje prosvetljenje i okrepljenje u nadi u Boga, u mirnoj tišini i samoći; a i u ovom slučaju su nam dali koristan i mudar savjet: “sjedi tiho u svoju ćeliju i ona će te svemu naučiti.”

      PROFESOR.– Po svom ovlaštenju prema vama, vrlo bih volio da čujem vašu kritičku analizu mojih razmišljanja o tišini koju hvalite i blagotvornoj koristi pustinje, koju pustinjaci tako vole. Ovako ja razmišljam o tome: pošto su svi ljudi, prema zakonu prirode, koje je naredio Stvoritelj, u nužnoj zavisnosti jedni od drugih; i zato su dužni da pomažu jedni drugima u životu, i da rade jedni za druge i da budu korisni jedni drugima, onda se na tom druženju zasniva dobrobit ljudskog roda i ljubav prema bližnjem. A tihi samotnjak koji se povukao iz komunikacije s ljudima, kako može služiti bližnjemu u svojoj neaktivnosti i kakvu korist donosi za dobrobit ljudskog društva? On u sebi apsolutno ruši Zakon Stvaralaštva, u vezi zajedništva ljubavi prema svojoj vrsti i blagotvornog uticaja na bližnjeg!..

      Pustinjak.– Pošto ovaj vaš stav o bezreči nije tačan, netačan je i zaključak; analizirajmo ga detaljno:

1. Izolovana šutljiva osoba ne samo da nije u neaktivnom i praznom stanju, već je uglavnom aktivna i još više od nekoga ko učestvuje u društvenom životu. On neumorno djeluje svojom najvišom inteligentnom prirodom: posmatra, razumije, prati stanje i tok svoje moralne egzistencije. Ovo je prava svrha bezgovora! A to je jednako korisno za njegovo vlastito usavršavanje koliko i za njegove susjede, koji su lišeni mogućnosti da se neometano urone u sebe, za razvoj moralnog života, jer promatrač šuti, saopštavajući svoja unutarnja iskustva, bilo usmeno (u izuzetnim slučajevima), bilo ih prenoseći napismeno, blagosloveno i blagotvorno. doprinosi više i više od javnog i privatnog dobrotvora, jer je privatno, čulno dobročinstvo svjetovnih ljudi uvijek ograničeno na mali broj dobrotvora; a dobročinitelj moralno postaje dobročinitelj čitavih naroda stičući uvjerenja i iskusne načine za poboljšanje duhovnog života; njegovi eksperimenti i nauke prelaze s generacije na generaciju, koje vidimo i koristimo od pamtiveka. I koja se ni po čemu ne razlikuje od velikodušne Hristove milostinje radi hrišćanske ljubavi, već je čak i nadmašuje po svojim posledicama.

2. Blagotvoran i koristan uticaj ćutljivog čoveka na bližnje otkriva se ne samo u saopštavanju njegovih poučnih zapažanja o unutrašnjem životu, već i sam primer njegovog otuđenog života koristi pažljivom laiku, dovodeći ga do samosvesti i pretvarajući ga u osećaj poštovanja… uzbuđenje pobožnog čoveka, kakav je povratak pobožnom čoveku, i kako je moguć njegov izvorni život na zemlji kontemplativno stanje, u kojem je izmakao kontroli Kreativnog. Tihi pustinjak poučava svojim ćutanjem, koristi svoj život, podstiče i ubeđuje da traže Boga…

            3. Prikazana korist dolazi od bezrečivosti istinskog, prosvijetljenog i prosvijetljenog blagoslovljenom svjetlošću. Ali da tihi nije imao ove blagoslovljene darove da bude svjetlo svijeta, da je stupio na put šutnje s jedinom svrhom da se sakrije od zajednice svoje vrste, zbog svoje lijenosti i nepažnje i lošeg i primamljivog primjera, onda bi i tada učinio veliko dobro, i imao bi dobronamjeran utjecaj na društvo, i to bi već imalo mnogo koristi i koristi za društvo, a to bi već imalo mnogo koristi i dobrobit. da ćutljiva osoba svojom samoćom otklanja iskušenje koje bi neminovno proizašlo iz njegovog zavodničkog života među ljudima, i štetilo bi moralu njegovih bližnjih.

O važnosti tišine sveti Isak Sirin odgovara ovako: „Kada na jednu stranu stavimo sve stvari ovoga života, a na drugu tišinu: tada ćemo naći da ona prevladava na vagi (r. 41). mnogih naroda Bogu

Čak su i najspontaniji mudraci shvatili prednosti šutnje: filozofska škola neoplatonista, koja je imala mnogo poznatih sekvenci pod vodstvom filozofa Plotina, duboko je razvila kontemplativni, unutrašnji život u tišini, koji je, kako se kaže, bio razvijen u tišini. prosvjetljenja bi bilo potrebno imati ljude, za druge, kontemplativne svrhe osim javne građanske aktivnosti, da bi se održao duh istine, i da bi se primio iz svih epoha prošlosti, da bi se sačuvao za vjekove koji dolaze i prenijeti na potomstvo.

      GRADITELJ.– Čini se da niko nije tako jasno cenio prednosti ćutanja kao Sveti Jovan Lestvičnik: „Ćutanje je, kaže, majka molitve, povratka iz ropstva greha, neosetljivog uspeha u vrlinama i neprestanog uspona na nebo“. Da, sam Isus Hrist je, da bi nam pokazao korist i neophodnost tihe samoće, često napuštajući javno propovedanje, odlazio na tiha mesta radi molitve i utehe.

Kontemplativni nijemi su poput stupova koji svojim neprestanim molitvama podupiru pobožnost Crkve: i u najstarija vremena vidi se da su mnogi pobožni laici, čak i kraljevi i njihovi dostojanstvenici, odlazili u posjete pustinjacima i nijemama da traže njihove molitve za ukrepljenje i spasenje. Stoga, čak i samotnjak bez riječi može služiti drugima i doprinijeti dobrobiti i dobrobiti društva kroz samotnu molitvu.

      PROFESOR.– Evo, meni je neprijatna i ova pomisao: svi mi hrišćani imamo zajednički običaj da se molimo za molitvu; da poželim da se još neko moli za mene, a posebno član Crkve koji mi je poveren. Nije li to samo potreba samoljublja, nije li to samo usvojeni običaj da se govori onako kako se čuje od drugih, kako um sanja bez ikakvih daljih razmatranja? Već Bog traži molbu čovjeka, da sve predvidi i učini po Njegovom svekorisnom Promislu, a ne po našoj želji; znajući i određujući sve prvo za našu molbu, kako kaže Sveto Jevanđelje? Može li definicija Njegove molitve mnogih prevladati više od one jedne? Da li bi u tom slučaju Bog bio iskren? Može li me spasiti molitva drugoga, kada će se neko iz njegovih poslova proslaviti, ili će se stidjeti? I zato je zahtjev za molitvom drugoga (kako ja mislim) samo pobožni plod duhovnog učenja, koji daje privid poniznosti i želje da se jednom ugodi u odnosu na drugoga, ništa više!

      Monk.– Prema vanjskom rasuđivanju i spontanoj filozofiji, to može izgledati tako, ali duhovni um, obasjan svjetlošću religije i prosvijetljen iskustvom unutrašnjeg života, prodire dublje, vedrije promišlja i misteriozno otkriva upravo suprotno od uputa koje ste naveli!… Da biste to brže i jasnije shvatili, provjerite i provjerite na primjeru. Na primjer: učenik je otišao kod jednog nastavnika da drži časove edukacije. Slabe sposobnosti, a ništa manje lijenost i nepažnja, ometali su učenikov uspjeh u učenju i svrstali ga u kategoriju lijenih i neuspješnih. Uznemiren time, nije znao šta da radi, kako da se nosi sa svojim nedostacima. Jednom je, upoznavši drugog učenika, drugaricu iz razreda, sposobnijeg, marljivijeg i uspješnijeg, najavio svoju tugu. Sey ga je, učestvujući u tome, pozvao da zajedno učimo: “hajde da učimo zajedno”, rekao je, “bit ćemo voljni i zabavniji, a samim tim i uspješniji”…

            Tako su počeli zajedno da uče, govoreći jedno drugom ko šta razume; predmet proučavanja je bio isti. I šta se dogodilo nekoliko dana kasnije? Bezbrižan je postao marljiv, zavoleo je učenje, njegovo zanemarivanje se pretvorilo u marljivost i tvrdoglavost, što je povoljno uticalo na njegov karakter i moral. A njegov prijatelj, koji je bio u nevolji, postao je još sposobniji i vredniji. Oni su, djelovanjem jednih na druge, stekli zajedničku korist… Ali to je prirodno; jer se osoba rađa u društvu ljudi, razvija inteligentne koncepte kroz ljude; običaji života, raspoloženja osećanja, težnje želja, ukratko, sve prihvata kao sebi sličan model. A pošto se život ljudi sastoji u najužem odnosu i snažnom uticaju jedne osobe na drugu, onda se ko god živi među kojima ljudi navikne na takve običaje, postupke i običaje. Stoga se hladna osoba može zagrijati, tupa osoba se može izoštriti, lijena osoba može biti pokrenuta na aktivnost aktivnim učešćem osobe slične sebi. Duh duha se može prenositi, može blagotvorno djelovati jedni na druge: privući ga na molitvu, pažnju, ohrabriti u malodušju, odvratiti se od poroka i pobuđivati ​​na svetu djelatnost, te stoga pomagati jedni drugima, mogu postati pobožniji, pokretljiviji i ugodniji Bogu. jedno za drugo, molite za bratske molitve!

I iz ovoga se vidi da Bog nije zadovoljan mnogim molbama i molbama (kao što je slučaj sa jakima na zemlji), već sam duh i snaga molitve pročišćavaju i uzbuđuju dušu za koju se moli, i predstavlja je sposobnom za sjedinjenje s Bogom.

Ako je međusobna molitva onih koji žive na zemlji tako plodonosna, onda je samo po sebi razumljivo da je molitva za one koji su prestali jednako obostrano korisna zbog najbliže veze između gornjeg svijeta i donjeg svijeta; na isti način, može privući duše – militantnu Crkvu, da komunicira sa dušama – Crkvu koja trijumfuje; ili, što je isto, sa onima koji su otišli.

Iako je sve što sam rekao psihološki sud; ali otvorivši Sveto pismo, uverićemo se u njegovu istinitost!.. 1) ovako je rekao Isus Hristos apostolu Petru: “Molite se za vas, da ne osiromaši vera vaša.” To je snaga Kristove molitve koja jača Petrov duh i ohrabruje ga kada je u iskušenju protiv vjere. 2) Kada je Apostol Petar bio u zatvoru: molitva je bila marljiva u crkvi za njega. Ovdje se otkriva pomoć bratske molitve u žalosnim životnim okolnostima… 3) Ali najjasniju zapovijest o molitvi za bližnje iznosi sveti apostol Jakov ovako: “Priznajte svoje grijehe jedni drugima i molite se jedni za druge, da ozdravite. Mnogo će pomoći molitva pravednika.” Ovdje se jasno potvrđuje gore navedeni psihološki zaključak…

            A što se može reći o primjeru apostola Pavla, koji nam je dat kao primjer molitve jedni za druge? Jedan pisac napominje da ovaj primjer svetog apostola Pavla treba da nas nauči koliko je potrebna međusobna molitva jedan na jedan, kada i ovaj sveti i snažni duhovni podvižnik prepoznaje potrebu za ovom duhovnom molitvenom pomoći. U svojoj poslanici Hebrejima svoju molbu izražava ovako: molite za nas, jer se nadamo, poput čiste savjesti imama, za sve one koji žele dobro živjeti. Slušajući ovo, koliko bi bilo glupo oslanjati se samo na svoje molitve i uspjehe, kada vođen poniznošću, samo blaženi sveti čovjek traži da spoji molitvu svojih bližnjih (Jevreja) sa svojom? I zato, s kakvom poniznošću, jednostavnošću i sjedinjenjem ljubavi, ne bismo smjeli odbaciti, ne prezreti molitvenu pomoć čak i najmoćnijih vjernika, kada se pronicljivi duh apostola Pavla u ovom slučaju nije poslužio rasuđivanjem; ali tražio zajedničku molitvu od svih, znajući da se Božja sila ispoljava u slabosti; stoga se ponekad može pojaviti u slabim, naizgled, molitvenicima.

Uvjereni ovim primjerom, zapazimo i to da molitva jedni za druge podržava jedinstvo kršćanske ljubavi koju je Bog ostavio, pokazuje poniznost i duh onoga koji se moli, i time raspiruje međusobnu molitvu.

      PROFESOR.– Vaša odlična i tačna analiza i dokazi, ali bi bilo zanimljivo čuti od vas sam način i oblik molitve za bližnje, jer smatram da ako plodnost i uključenost molitve zavisi od živog sudjelovanja u bližnjima, a ponajviše od stalnog utjecaja duha koji moli na duh koji ima potrebu za molitvom, onda neće biti unošenja jedne molitve i molitve u poviu prisutnost u bližnjem. duša pred Bogom u sopstvenoj potrebi? I ako samo jednom ili dva puta dnevno prisjetite svog bližnjeg uz učešće u njemu i moleći ga za Božiju pomoć; da li će onda to biti dovoljno da privučeš i ojačaš dušu osobe za koju se moliš? Ukratko: da li želite da znate kako ili kako da se molite za svoje bližnje?

      Monk.– Kakva god molitva da se prinese Bogu, ne treba, a zaista i ne može, da se udalji od postavljanja pred Boga: jer, ako se izliva Bogu, to se dešava, naravno, u Njegovom prisustvu… Što se tiče načina molitve za bližnje, treba napomenuti da je snaga ove molitve u iskrenom hrišćanskom učešću. I zato, prilikom spominjanja njega (o komšiji) ili u času koji je za to određeno, treba skrenuti svoj mentalni pogled ka Bogu i uputiti dovu u sljedećem obliku: Milostivi Gospode! Neka bude volja Tvoja, koja hoće da se svi spasu i da dođu na um istine: spasi i pomiluj slugu svojega (takvog). Prihvatite ovu moju želju kao vapaj ljubavi koji ste zavještali.

Obično se ove riječi ponavljaju prema vremenu pokreta duše, ili se dešava da se prođe kroz krunicu – uz ovu molitvu. Iz iskustva sam naučio koliko je ovakva molitva blagotvorna na onoga o kome je izgovorena.

      PROFESOR. –Poučan razgovor i svijetle misli izvučenih iz vaših stavova i rasuđivanja obavezuju me da ih čuvam u svom nezaboravnom sjećanju, a da u svom zahvalnom srcu imam poštovanje i zahvalnost za sve vas…

      GRADITELJ I PROFESOR. –Dakle, došlo je vrijeme našeg odlaska; marljivo tražimo vaše molitve za naše vodstvo i društvo!

– Bože svijeta, podigavši ​​iz mrtvih Velikog Pastira ovaca, krvlju vječnoga Zavjeta, Gospoda našega Isusa Hrista, da u svemu činiš dobro da stvoriš volju Njegovu, čineći u tebi ono što je pred Njim, Isusom Hristom, slava u vijeke vjekova.

Amen.