“Iskrene priče bhakte svom duhovnom ocu” – pročitajte online besplatno u cijelosti

PreuzmiIskrene priče svećenika svom duhovnom ocu (.epub) 1.0.0

Slušajte online

Prva priča

Početak putovanja i traženje neprestane molitve

Po milosti Božjoj, ja sam kršćanin, veliki grešnik u poslu, putnik beskućnik po tituli, najnižeg statusa, koji luta od mjesta do mjesta. Moja imovina je sljedeća: vrećica krekera preko ramena i Sveto pismo pod rukom; to je sve Dvadeset i četvrtog tjedna nakon Trojstva, došao sam u crkvu na ručak moliti se; pročitaj Apostol iz Poslanice Solunjanima, početak 273, koji kaže:moliti bez prestanka. Ova mi se izreka posebno usjekla u sjećanje, te sam počeo razmišljati, kako je moguće moliti bez prestanka, kad se svaki čovjek treba baviti i drugim stvarima za uzdržavanje svog života? Uspio sam pročitati Bibliju, i tamo sam svojim očima vidio isto što sam čuo – naime, da je potrebno moliti bez prestanka, moliti u svakom trenutku u duhu , nosite molitvene ruke na svakom mjestu. Mislio sam, mislio, nisam znao kako da se odlučim.

Što da radim, pomislio sam, gdje da nađem nekoga tko bi mi objasnio? Ići ću u crkve u kojima su poznati dobri propovjednici, možda tamo čujem nešto u svom umu. I lijevo. Čuo sam mnogo dobrih propovijedi o molitvi. Ali sva su to bila učenja o molitvi općenito; što je molitva; kako moliti; koji su plodovi molitve; a niko nije govorio o tome kako uspjeti u namazu. Propovijedalo se o molitvi u duhu i o neprestanoj molitvi; ali nije naznačeno kako doći do takve molitve. Tako me slušanje propovijedi nije dovelo do onoga što sam želio. Zašto, nakon što sam ih slušao i nisam dobio ideju o tome kako neprestano moliti, nisam više slušao javne propovijedi, nego sam odlučio, uz Božju pomoć, potražiti iskusnog i obrazovanog sugovornika koji bi mi objasnio neprestanu molitvu, na temelju moje nepokolebljive želje za tim znanjem.

            Dugo sam putovao na različita mjesta: cijelo sam vrijeme čitao Bibliju i pitao postoji li negdje duhovni mentor ili iskusni vozač s poštovanjem? Katkada su mi pričali, da u ovom selu živi već dugo jedan gospodin i da se spasava: ima crkvu u svojoj kući, nikuda ne ide i stalno se Bogu moli, i čita dušespasonosne knjige bez prestanka. Nakon što sam to čuo, nisam otišao, nego otrčao u spomenuto selo; stigao i dospio do stanodavca.

– Što trebaš od mene? – upitao me.

Čuo sam da ste molećiva i inteligentna osoba; stoga te molim, za Boga miloga, da mi objasniš što znači ono što je Apostol rekao:moliti bez prestanka, a kako možete moliti bez prestanka? Htio bih to znati, ali ne mogu razumjeti.

Gospodin je šutio, pozorno me pogledao i rekao: neprestana unutarnja molitva je neprestana čežnja ljudskog duha za Bogom. Da biste stigli na vrijeme za ovu slatku vježbu, trebali biste češće moliti Gospodina da vas nauči moliti bez prestanka. Moli sve gorljivije, molitva će ti sama otkriti kako može biti neprestana; za ovo treba vremena.

Rekavši to, naredi da me nahrane, isprati me i pusti me. I nije objasnio.

Opet sam otišao; mislio-mislio, čitao-čitao, razmišljao-razmišljao o onome što mi je gospodar rekao i nisam mogao razumjeti; i stvarno sam htjela razumjeti, pa nisam spavala noćima. Prešao sam dvije stotine versta i sada ulazim u veliki provincijski grad. Tamo sam vidio samostan. Zastavši u dvorištu gostionice, čuo sam da je opat u ovom samostanu ljubazan, pun opraštanja i nevjerojatan. Otišao sam do njega. Ljubazno me je primio, posjeo i počeo me častiti.

Sveti Oče! – rekla sam.

Pa, kako se spasiti? Živi po zapovijedima, ali moli se Bogu i bit ćeš spašen!

Čujem da treba moliti bez prestanka, ali ne znam kako se moli bez prestanka, a ne mogu ni shvatiti što znači moliti bez prestanka. Molim te, oče moj, objasni mi ovo.

Ne znam, brate mili, kako da ti drugačije objasnim. IMA! Čekaj, imam knjigu, tamo je objašnjeno; i donio svetom Dmitriju duhovno učenje unutarnjeg čovjeka. Pročitajte na ovoj stranici.

Počeo sam čitati sljedeće: “Ovo su riječi apostola: molite bez prestanka – moramo razumjeti molitvu koja djeluje s umom: um uvijek može biti tvrdoglav Bogu i moliti mu se bez prestanka.”

            Objasnite mi ovo, kako um može uvijek biti fiksiran na Boga, ne rastresen i moliti bez prestanka.

To je vrlo čudno, osim kome će sam Bog dati, rekao je opat. I nije objasnio.

Prenoćivši kod njega, a ujutro zahvalivši mu na ljubaznom prijemu, nastavio sam put ne znajući kuda idem. Oplakivao je svoje nerazumijevanje, ali je za utjehu čitao sv. Bibliju. Hodao je tako pet dana velikom cestom; konačno me navečer sustigao starac koji je izgleda bio iz klera.

Na moje pitanje reče da je došao iz pustinje, koja je 10 versta udaljena od glavne ceste, i zovne me da pođem s njim u njihovu pustinju. Kod nas se, kazao je, putnike prima, tješi i hrani zajedno s gostima u hotelu.

Nekako mi nije bilo do ulaska, a na njegov sam poziv odgovorio ovako: moj mir ne ovisi o stanu, nego o duhovnom vodstvu; Ne jurim za hranom, imam puno krekera u torbi.

A kakvu instrukciju tražite i čemu se čudite? Uđi, uđi, brate mili, k nama; imamo iskusne starješine koji nam mogu pružiti duhovnu hranu i uputiti nas na pravi put, u svjetlu Božje riječi i razmišljanja roditelja sv.

Susret sa starcem i prva pouka molitve

Vidite, oče, prije otprilike godinu dana, dok sam bio blizu stola, čuo sam sljedeću zapovijed od apostola:moliti bez prestanka. Kako to nisam mogao razumjeti, počeo sam čitati Bibliju. I tu sam na mnogo mjesta pronašao Božju zapovijed da se moli neprestano, uvijek, u svako doba, na svakom mjestu, ne samo u svim aktivnostima: ne samo u budnom stanju, nego iu snu.Spavam i moje srce gleda . To me jako iznenadilo i nisam mogao shvatiti kako se to može učiniti i na koji način; u meni se javila jaka želja i znatiželja; i danju i noću nije mi izlazilo iz misli. I zato sam počeo ići u crkve, slušati propovijedi o molitvi; ali koliko god sam ih slušao, nisam ni od jednog od njih dobio upute, kako da se moli bez prestanka; sve se samo govorilo o pripremi za namaz ili o njegovim plodovima i slično, bez poučavanja kako se moli bez prestanka i što takva molitva znači. Često sam čitao Bibliju i s njom provjeravao ono što sam čuo; ali u isto vrijeme nije pronašao željeno znanje. I tako sam i dalje u čudu i zabrinutosti.

            Starac se prekrižio i počeo govoriti: hvala Bogu, ljubljeni brate, što je u tebi otkrio neodoljivu želju za spoznajom neprestane unutarnje molitve. Prepoznaj u tome naslov Boga i smiri se, pazeći da se do ovog trenutka nad tobom dogodio test pristanka tvoje volje na Božji glas, i dao ti se shvatiti da se ne dolazi mudrošću ovoga svijeta, niti vanjskom radoznalošću do nebeske svjetlosti, neprekidnom unutarnjom molitvom, nego naprotiv; jednostavnost srca I stoga uopće ne čudi što niste mogli čuti o bitnom djelu molitve, i naučiti nauku kako postići njezino neprekidno djelovanje. I istini za volju, iako mnogi propovijedaju o namazu, i ima mnogo učenja o namazu od strane raznih pisaca, ali pošto se sva njihova razmišljanja temelje uglavnom na umu, na razmišljanju prirodnog uma, a ne na aktivnom iskustvu, oni više uče o pripadnosti namaza nego o suštini. Drugi zadivljujuće razmišlja o nužnosti molitve; drugi – o njegovoj snazi ​​i blagotvornosti: treći o sredstvima za savršenstvo molitve, odnosno o tome da molitva nužno zahtijeva marljivost, pažnju, toplinu srca, čistoću misli, pomirenje s neprijateljima, poniznost, tugu itd. A što je molitva? a kako naučiti moliti? – za ova, iako prva i najnužnija pitanja, vrlo se rijetko mogu naći iscrpna objašnjenja od propovjednika ovoga vremena; Stoga su oni teži za koncept svih svojih razmatranja gore navedenih i zahtijevaju tajanstveno upravljanje, a ne samo školsku znanost. Ali kakva je šteta što nas isprazna, spontana mudrost tjera da Boga mjerimo ljudskim mjerilom. Mnogi o pitanju molitve razmišljaju sasvim iskrivljeno, misleći da pripremna sredstva i podvizi stvaraju molitvu, a ne molitva rađa podvige i sve vrline. U ovom slučaju, oni pogrešno miješaju plodove ili posljedice molitve sa sredstvima i metodama za nju, i time degradiraju snagu molitve. A to je posve neugodno svetom pismu: jer apostol Pavao daje uputu o molitvi sljedećim riječima:molim vas jer prije svega(prije svega)stvarati molitve. – Ovdje je prvo učenje u Apostolovoj izjavi o molitvi da on prije svega daje djelo molitve:molim vas, prije svega, činite molitve. Mnoga su dobra djela koja se traže od kršćanina, ali djelo molitve mora biti na prvom mjestu, jer bez nje nijedno drugo dobro djelo ne može se dogoditi. Nemoguće je bez molitve pronaći put do Gospoda, razumjeti istinu, razapeti tijelo strastima i požudom, prosvijetliti srce svjetlom Kristovim i spasiti se bez prethodne, česte molitve. Kažem često, jer savršenstvo i ispravnost molitve je izvan našeg domašaja, kao sveti apostol Pavao: molit ćemo prema vremenu, ne znamo kako će biti. Stoga je samo učestalost, postojanost prepuštena sudbini naše sposobnosti, kao sredstvo za postizanje molitvene čistoće, koja je majka svih duhovnih dobara. Čuvaj svoju majku, i ona će ti stvoriti dijete, kaže sveti Izak Sirin, nauči steći prvu molitvu i zgodno ćeš vršiti sve vrline. I oni koji nisu upoznati s praksom i tajanstvenim naukom roditelja sv

            U ovom smo intervjuu bezosjećajno pristupili gotovo samoj pustinji. Da mi ne bi nedostajao ovaj mudri starac, nego radije da dobijem dopuštenje svoje želje, pohitah mu reći: učini mi uslugu, čestiti oče, objasni mi što znači neprestana unutarnja molitva i kako je naučiti: vidim da ti to znaš detaljno i iz iskustva.

Starac s ljubavlju primi moju molbu i pozva me k sebi: dođi sad k meni, dat ću ti knjigu svetih roditelja, iz koje možeš jasno i potanko razumjeti i naučiti se molitvi uz Božju pomoć. Ušli smo u ćeliju, a starac je počeo govoriti sljedeće: neprestana nutarnja Isusova molitva je neprestano, neprekidno zazivanje Božanskog imena Isusa Krista ustima, umom i srcem, uz zamišljanje Njegove stalne prisutnosti, i traženje Njegove milosti, tijekom svih aktivnosti u svakoj aktivnosti. Otkriva se u sljedećim riječima: Gospodine, Isuse Kriste, smiluj mi se! A ako se neko navikne na ovaj poziv, osjetit će veliku utjehu, i potrebu da uvijek čini ovu molitvu, tako da ne može biti bez molitve, i ona će sama od sebe izliti iz njega.

Razumijete li sada da postoji neprestana molitva? – Vrlo jasno, oče moj! Zaboga, nauči me kako to postići! – uzviknula sam od radosti.

Čitanje “Ljubaznost» i duhovni napredak

Kako naučiti moliti, o tome ćemo čitati u ovoj knjizi. Ova knjiga se zoveLjubaznost. Sadrži potpunu i detaljnu znanost o neprestanoj nutarnjoj molitvi, koju je naučavalo dvadeset i pet svetaca. otaca, a toliko je visoka i korisna da se smatra glavnim i prvim mentorom u kontemplativnom duhovnom životu i, kako otkriva sveti Nicefor, “bez rada i znoja vodi do spasenja”.

– Je li viša i svetija od Biblije? – pitala sam.

– Ne, nije viša niti svetija od Biblije, nego u sebi sadrži svjetlo objašnjenje onoga što je tajanstveno sadržano u Bibliji, a nije razumno u svojoj visini za naš kratkovidni um. Predstavljam vam primjer ovoga: sunce je najveća, sjajna i divna svjetlost; ali ne možete to kontemplirati i razmatrati jednostavnim, neopterećenim okom. Treba vam poznato umjetno staklo, iako je milijun puta manje i zagasito od sunca, kroz koje biste mogli gledati ovog lijepog kralja svjetla, diviti se i primati njegove žarke zrake. I spisi su sjajno sunce, iLjubaznost– trebate staklo.

Slušaj sad, pročitat ću ti kako naučiti neprestano moliti. – otkrio je staracLjubaznost, pronašao je nauk svetog Simeona Novog Bogoslova i započeo: “sjedni tiho i sam, pogni glavu, zatvori oči; diši tiše, pogledaj maštom u svoje srce, prenesi svoj um, odnosno svoje misli iz glave u srce. Kad dišeš, reci: “Gospodine Isuse Kriste, smiluj mi se. odagnajte misli, imajte mirno strpljenje i češće ponavljajte ovu vježbu.

Onda mi je starac sve to objasnio, pokazao primjer, a čitali smo i saLjubaznostGrigorije Sinait, i vlč.Kalistai Ignacije. Starac mi je njegovim riječima objasnio sve što sam pročitao u Dobrotoljubiji. Sve sam s entuzijazmom pozorno slušao, upijao sjećanje i pokušavao se sjetiti što više detalja. Tako smo sjedili cijelu noć i, ne spavajući, otišli do jutra.

Pustivši me starac, blagoslovi me i reče mi, učeći se molitvi, da odem k njemu s iskrenom ispovijedi i otkrivenjem, jer bez uvjerenja mentora nezgodno je i ne baš uspješno baviti se sam unutarnjim radom.

Dok sam stajao u crkvi, osjetio sam žarki žar da što jače proučavam nutarnju neprestanu molitvu i molio sam Boga da mi pomogne. Onda sam pomislio, kako ću starcu po savjet ili po duha s objavom; uostalom, ne daju ti u hotelu dulje od tri dana, nema apartmana u blizini pustinje? Napokon sam čuo da postoji selo udaljeno 4 milje. Došao sam onamo potražiti mjesto; i na moju sreću Bog mi je pokazao pogodnost. Tu sam angažirala svog muža na cijelo ljeto da čuva vrt kako bih mogla živjeti sama u kolibi u ovom vrtu. Bogu hvala! – pronašao mirno mjesto. I tako je počeo živjeti i učiti, prema metodi koja mi je pokazana, unutarnju molitvu i odlaziti starcu.

Tjedan dana sam se marljivo bavio proučavanjem neprestane molitve sam u vrtu, točno onako kako mi je starac objasnio. U početku se činilo da je stvar nestala. Tada sam osjetio veliki teret, lijenost, dosadu, neodoljiv san, razne misli su me obuzele. S tugom sam otišao do starca i ispričao mu svoju situaciju. On, ljubazno me susrevši, poče govoriti: ovo je, ljubljeni moj brate, rat protiv tebe tamnog svijeta, kome ništa u nama nije tako strašno kao srdačna molitva, i zato on na sve načine pokušava da te spriječi i odvrati od učenja molitve. Međutim, neprijatelj ne postupa drugačije nego s Božjom voljom i popustljivošću, koliko je to nama potrebno. Jasno je da vam još treba test poniznosti; i stoga je još prerano dodirivati ​​viši srčani ulaz s pretjeranom revnošću, kako ne bismo zapali u duhovnu sebičnost.

Ovdje ću vam pročitati o ovom slučaju učenja odLjubaznost. Starac je našao učenje velečasnogNiceforredovnika, i poče čitati: “Ako nakon malo rada, ne možete ući u zemlju srca kao što vam je objašnjeno, onda učinite što vam kažem, i uz pomoć Božju naći ćete ono što tražite. Znate da je sposobnost govora u grkljanu svake osobe. ako želite) i dopustite mi da ovo stalno govorim: Gospodine Isuse Kriste, smiluj mi se!

            Ovdje možete čuti kako su u ovom slučaju roditelji sv., rekao je starac. I zato moraš sada s autoritetom prihvatiti zapovijed, da što više tvoriš Isusovu molitvu. Evo ti krunice, kojom svaki dan prvi put izmoli barem tri tisuće molitvi. Bilo da stojiš, bilo da sjediš, bilo da hodaš ili ležiš, reci bez prestanka: Gospodine Isuse Kriste, smiluj mi se – ne glasno i ne žurno; i budite sigurni da vjerno izvršite tri tisuće dnevno, nemojte sami dodavati ili smanjivati. Bog će vam pomoći da kroz ovo postignete neprekidno djelovanje srca.

S radošću sam prihvatio ovu naredbu i otišao na svoje mjesto. Počeo sam izvoditi ispravno, i točno onako kako me starac naučio. Bilo mi je teško dva dana, a onda je postalo tako lako i poželjno da kad ne izmoliš molitvu, pojavio se nekakav zahtjev da se opet moli Isusova molitva i počela se izgovarati ugodnije i s lakoćom, a ne više kao prije s prisilom.

Saopćih to starcu, a on mi naredi da klanjam šest hiljada namaza dnevno, rekavši: Budi smiren i samo, što vjernije, nastoj da obavljaš onoliki broj namaza koji ti je povjeren: Bog će ti se smilovati.

Cijeli sam tjedan u svojoj samotnoj kolibi svaki dan prolazio kroz šest tisuća Isusovih molitava, ne mareći ni za što i ne gledajući svoje misli, ma kako se borile; to je sve što je pokušao učiniti, točno ispuniti starješinu zapovijed, I što? – Toliko sam se navikao na molitvu da kad prestanem makar i nakratko, osjećam da koliko god nešto dobijem, toliko izgubim; Započet ću molitvu, i opet u istoj minuti bit će lako i utješno. Kad nekoga sretneš, ne želiš više razgovarati, već želiš biti sam i moliti; navikao se tjedan dana.

Nakon što me deset dana nije vidio, sam starac me došao posjetiti; Objasnio sam mu svoje stanje. On, saslušavši, reče: Sada si navikao na molitvu, gledaj, održavaj i jačaj ovu naviku, ne gubi vrijeme u mraku, i uz Božiju pomoć odluči da ne obavljaš uzalud dvanaest tisuća molitvi dnevno; Držite se povučenosti, ustajte ranije i idite spavati kasnije, svaka dva tjedna dolazite k meni po savjet.

            Počeo sam činiti kako mi je starac naredio, a prvog dana jedva sam imao vremena da završim svoje pravilo dvanaest tisuća kasno navečer. Drugi dan je to učinio lako i sa zadovoljstvom. U početku sam tijekom neprekidnog učenja molitve osjećao umor, ili kao da mi je jezik zaostajao i neku ukočenost u čeljustima, iako ugodnu, zatim laganu i suptilnu bol u nepcu, zatim sam osjetio laganu bol u palcu lijeve ruke, kojim sam prelazio krunicu, dalo mi je ugodan osjećaj. U isto vrijeme, sve to kao da je poticalo i tjeralo na veće stvaranje molitve. I tako je petog dana vjerno obavio dvanaest tisuća namaza i uz naviku dobio zadovoljstvo i lov.

Nekako bi me rano ujutro probudila molitva. Počeo je čitati jutarnje molitve, ali ih jezik nije vješto izgovarao, a sva je želja prirodno tražila stvaranje Isusove molitve. A kad sam ga počela, kako je postalo lako i utješno, a jezik i usta kao da su izgovarali sami bez moje prisile! Cijeli sam dan proveo u radosti i bio kao otuđen od svega, kao da sam na drugoj zemlji i lako obavio dvanaest tisuća namaza predvečer. I ja sam jako želio moliti se, ali se nisam usudio učiniti što mi je starac naredio. Na ovaj način i drugim danima nastavio sam zazivati ​​ime Isusa Krista s lakoćom i privlačnošću prema njemu.

Zatim je otišao kod starca po objavu i ispričao mu potanko. Saslušavši, poče govoriti: hvala Bogu što se u tebi otkrio lov i lakoća molitve. Ovo je stvar prirodna, koja dolazi od česte vježbe i podviga, baš kao stroj, u kojemu se daje potisak ili sila glavnom kotaču, koji dugo vremena sam od sebe radi; a da bi nastavio svoje kretanje taj se kotač mora podmazati i gurati. Dakle, vidite li kakvim je divnim sposobnostima čovjekoljubivi Bog opskrbio čak i osjetilnu narav čovjeka, koja se može osjetiti i izvan milosti, a ne u pročišćenoj putenosti i u grešnoj duši, kako ste sami već iskusili? I kako je divno, divno i ugodno, kada je Gospodinu drago otvoriti dar spontane duhovne molitve i očistiti dušu od strasti? Ovo stanje nije prikazano, a otkriće ovog molitvenog otajstva predokus je slatkoće nebeske zemlje. Tragateljima za Gospodom ovo će se svidjeti u jednostavnosti srca punog ljubavi! Sada vam dopuštam: molite koliko hoćete, koliko god je moguće, pokušajte sve svoje budne sate posvetiti molitvi i zazivajte ime Isusovo bez oklijevanja! Krist, ponizno se prepuštajući volji Božjoj i čekajući pomoć od Njega: Vjerujem da te On neće ostaviti i da će usmjeriti tvoj put.

            Prihvativši ovu uputu, proveo sam cijelo ljeto u neprestanoj usmenoj molitvi Isusu i bio sam vrlo miran. U snu sam često sanjao da činim molitvu. A preko dana, ako bih slučajno nekoga sreo, svi su mi se činili ljubazni kao rodbina, iako s njima nisam imao posla. Same misli su se potpuno smirile, i nisam mislio ni o čemu, osim o molitvi, kojoj je slušanju počeo um naginjati, a samo srce je počelo osjećati toplinu i neku vrstu ugodnosti. Kad bi se dogodilo da dođe u crkvu, duga pustinjska služba činila se kratkom i nije više bila zamorna za sile, kao prije. Moja skrovita koliba činila mi se divnom palačom i nisam znao kako da zahvalim Bogu što mi je tako jadnom grešniku poslao tako spasonosnog starješinu i učitelja.

Smrt starca i početak samostalnog puta

Ali sam se kratko vrijeme služio uputama mog ljubaznog i bogomudrog starca – krajem ljeta je umro. Nakon što sam se sa suzama oprostio od njega, zahvaljujući mu na očinskom poučavanju mene, bijednika, izmolio sam za njim blagoslov krunice koju je uvijek molio. Dakle, ostao sam sam. Napokon je prošlo ljeto i očišćen vrt. Počeo sam živjeti nigdje. Čovjek me je obračunao, dao mi dvije cijele za čuvanje i prosuo vreću čvaraka na cestu, a ja sam opet otišao putovati na razne strane; ali više nije hodao kao prije s potrebom; zazivanje imena Isusa Krista razveselilo me na putu, a svi su ljudi postali ljubazniji prema meni, činilo se kao da su me svi počeli voljeti.

Jednog sam dana počeo razmišljati gdje da stavim novac dobiven za održavanje vrta i za što da ga upotrijebim? IMA! Stop! Staroga sada nema, nema tko podučavati; Kupit ću sebiLjubaznost, i od njega ću naučiti unutarnju molitvu. Prekrižio sam se i otišao s molitvom. Stigao je u provincijski grad i počeo u redovima pitati Dobrotoljubstvo; Našao sam ga na jednom mjestu, ali i tada traže tri kompletna, a ja imam samo dva; cjenkao se, cjenkao se, ali trgovac nikako nije popuštao; naposljetku reče: Idi u ovu crkvu, pitaj tamošnjeg crkvenjaka; ima tako staru knjigu, možda će ti je dati za dvije cijele. Otišao sam i stvarno kupio za dvije cijele Kindness, sav izlupan i star; Drago mi je što ju je Abijak popravio, prekrio krpom i stavio u torbu s mojom Biblijom.

            Ovako sada hodam i neprestano molim Isusovu molitvu koja mi je draga i slađa od svega na svijetu. Ponekad hodam sedamdeset versta ili više na dan, a ne osjećam da hodam; ali osjećam samo da se molim. Kad me uhvati jaka prehlada, počnem intenzivno izgovarati molitvu i ubrzo mi bude toplo cijelo tijelo. Ako me počne obuzimati glad, češće ću zazivati ​​ime Isusa Krista i zaboraviti da sam htio jesti. Kad se razbolim, počnu me boljeti leđa i noge, počnem slušati molitvu, a ne osjećam bol. Tko me uvrijedi, samo ću se sjećati kako se Isusova molitva uživa; odmah će uvreda i ljutnja proći i sve ću zaboraviti. Postao sam nekako lud, ništa me ne brine, ništa me ne zaokuplja, ništa ne bih gledao nemirno, i bio bih sam; samo iz navike se želi stalno stvarati molitvu, a ja kad to radim jako se zabavljam. Bog zna što mi se događa. Naravno, sve je to čulno, ili, kako reče pokojni starac, prirodno i umjetno od vještine; ali još se ne usuđujem započeti proučavati i svladavati duhovnu molitvu u svome srcu, zbog svoje nedostojnosti i gluposti. Čekam čas volje Božje, nadajući se molitvama svoga pokojnog starca. Stoga, iako nisam postigao kontinuiranu samodjelajuću duhovnu molitvu u svom srcu, ali hvala Bogu, sada jasno razumijem značenje riječi koju sam čuo u Apostolu:
      “Molite bez prestanka.”

Prijateljeva priča

Putovanje Sibirom i priča o kapetanu

Dugo sam putovao na razne strane s Isusovom molitvom koja me pratila, koja me hrabrila i tješila na svim putovima, na svim susretima i prigodama. Napokon sam osjetio da bi bilo bolje ostati negdje na jednom mjestu, kako zbog ugodne samoće, tako i zbog učenjaLjubaznost, koje čitam i po malo, šuškajući se tijekom noći, ili tijekom dnevnog odmora; međutim, postojala je jaka želja da se neprestano u nju udubljuje i s vjerom iz nje crpi istinska uputa za spas duše kroz molitvu srca. Ali kako se, u skladu s ovom mojom željom, nisam mogao nigdje zaposliti, ni na kakvom ručnom radu, zbog neuporabe moje lijeve ruke od djetinjstva; i stoga, budući da nisam mogao imati stalno utočište, otišao sam u sibirske zemlje, k svetom Inocentu Irkutskom, s namjerom da bez riječi prođem kroz šume i stepe Sibira, te da mi stoga bude zgodnije baviti se molitvom i čitanjem. Tako sam hodao, ali sam bez prestanka molio usmenu molitvu. Napokon, nakon kratkog vremena, osjetio sam da se sama molitva nekako počela useljavati u srce, odnosno da je srce za vrijeme svojih uobičajenih otkucaja svakim otkucajem počelo u sebi izgovarati molitvene riječi, na primjer: 1) Gospodine, 2) Isuse, 3) Kriste, itd. Prestao sam izgovarati molitvu ustima, i počeo marljivo slušati što mi srce govori; prisjećajući se kako mi je pokojni starac tumačio kako je to ugodno. Tada je počeo osjećati suptilnu bol u svom srcu, au svojim mislima takvu ljubav prema Isusu Kristu da se činilo da bi, kad bi Ga vidio, pojurio k Njegovim nogama, i ne bi ih pustio iz ruku, slatko lobirajući, do suza, ali zahvaljujući činjenici da On daje takvu utjehu za svoje ime, dragi.

Kasnije se u srcu počelo javljati nekakvo blagotvorno zagrijavanje, a ta se toplina širila po prsima. To me posebno natjeralo na marljivo čitanjeLjubaznost, kako bih i vjerovao svojim osjećajima i naučio daljnju praksu unutarnje molitve srca; jer bez ovoga vjerovanja bojah se da ne padnem u ljepotu ili da ne poduzmem prirodne radnje za milost i da me se ne dojmi brzo stjecanje molitve, kako sam čuo od pokojnog starca. I zato sam više hodao noću, a dane sam uglavnom provodio čitajući Dobrotoljubij, sjedeći u šumi ispod drveća. Ah, koliko mi je novog, koliko mudrog i još nepoznatog štiva otkrilo! Vježbajući u njemu, jeo sam takav užitak kakav do sada nisam mogao ni zamisliti. Doista, iako su neki odlomci bili neshvatljivi kada su ih čitali mom besmislenom umu, posljedice koje dolaze iz molitve srca objasnile su mi nesporazum; osim toga, povremeno sam u snu viđao svog pokojnog starca, koji mi je mnoge stvari tumačio, a moju ludu dušu sve više naginjao k poniznosti. Tako sam uživao dva ljetna mjeseca. Više sam putovao po šumama i stazama: kad bih došao u selo, tražio bih vreću čvaraka, i šaku soli, i natočio ciklu vode, i opet sam prošao stotinu versti.

Od grijeha moje bijedne duše, ili od potrebe za duhovnim životom, ili od bolje pouke i iskustva, počele su se javljati kušnje potkraj ljeta. Naime: Izašao sam na glavnu cestu, u sumrak me sustigla dvojica koji su izgledali kao vojnici; počeo tražiti novac. Kad sam rekao da nemam ni lipe, nisu vjerovali i prkosno su vikali: “Lažeš! Putnici skupljaju puno novca!” Jedan od njih je rekao: “Nema se s njim puno pričati”, i udario me toljagom po glavi tako da sam pao u nesvijest. Ne znam koliko sam dugo ležao u nesvijesti; ali kad se probudih, vidjeh da ležim kraj šume kraj puta, sav razderan i nema mi torbe; presječena su samo užad na kojima se nosila. Hvala Bogu da mi nisu uzeli putovnicu, koja je bila u mom starom šeširu, da što prije svjedočim gdje treba. Kad sam ustao, gorko sam plakao, ne toliko zbog glavobolje, koliko zbog mojih knjiga, Biblije iLjubaznostkoji su bili u torbi. Ni danju ni noću nisam prestajala tugovati i plakati. Gdje je sada moja Biblija koju sam čitao od djetinjstva i uvijek nosio sa sobom? Gdje je moje Dobročinstvo, iz kojeg sam crpio i pouku i utjehu? Ja, jadnik, izgubio sam i prvo i posljednje blago u životu, ne zasitivši ga se još. Radije bih bio ubijen nego živio bez ove duhovne hrane! Sada ih više ne mogu kupiti!

Dva sam dana jedva micao nogama, iscrpljen ovom tugom; a na trećoj je potpuno iscrpljen pao pod grm i zaspao. Tako vidim u snu, kao da sam u pustinji u ćeliji svoga starca, oplakujući svoju tugu. Starac, tješeći me, poče govoriti: ovo ti je pouka da budeš ravnodušan prema zemaljskim stvarima radi ugodnijeg putovanja u nebo. To ti je dopušteno da ne padneš, a požuda je duhovna. Bog želi da kršćanin potpuno odbaci svoju volju, želju i svaku strast prema njemu i da se potpuno preda Njegovoj Božanskoj volji. On uređuje sve slučajeve za dobrobit i spasenje čovjeka.Svatko želi biti spašen. I zato se razveseli i vjeruj das iskušenjem, Gospodin će stvoriti višak. I uskoro ćete se mnogo više tješiti nego što ste sad tužni. S tim sam se riječima probudio, osjetio jačanje snage, au duši kao neko svitanje i smiraj. Neka bude volja Božja, rekao sam, prekrižio se, ustao i otišao. Molitva je ponovno počela djelovati u mom srcu kao i prije, i tri sam dana mirno putovao.

            Odjednom na cesti sustižem grupu rudara koji idu u pratnji konvoja. Uspoređujući se s njima, ugledao sam dvojicu ljudi koji su me opljačkali, a kako su dolazili s druge strane, pao sam im pred noge i uvjerljivo ih zamolio da mi kažu gdje su moje knjige? Prvo se nisu obazirali na mene, a onda je jedan od njih počeo govoriti: ako nam nešto date, reći ćemo vam gdje su vam knjige. Daj nam cjelinu. Zavjetovah se da ću dati, svakako ću dati, makar i svijeta za Krista tražio; evo, kad hoćeš, uzmi moju putovnicu u zalog. Rekli su da su moje knjige vozili u vagonu, zajedno s drugim ukradenim stvarima iz njih. Kako ih mogu dobiti? Zatražite kapetana koji nas prati. Odjurio sam do kapetana i detaljno mu objasnio. Usput me pitao: znaš li ti stvarno čitati Bibliju? Ne samo da mogu sve pročitati, odgovorio sam, nego mogu i napisati: vidjet ćete natpis na Bibliji da je moja; ali moja putovnica pokazuje isto ime i nadimak. Kapetan je počeo govoriti: Ovi prevaranti su odbjegli vojnici, živjeli su u zemunici i opljačkali mnoge. Jučer ih je uhvatila pametna rupa, iz koje su htjeli pogoditi tricu. Pretpostavljam da ću vam pokazati vaše knjige kad budu ovdje; ali ti ideš spavati s nama; nije daleko, ima četiri verste, inače nećete morati zaustavljati pozornicu i vlak. S radošću sam otišao do konja jahaćeg kapetana i razgovarao s njim. Vidio sam da je dobra i poštena osoba, a nije više mlad. Pitao me tko sam, odakle sam i kamo idem. Sve sam istinito odgovorio; i tako smo stigli do pozornice za noćenje. On, našavši moje knjige, dade mi ih i reče: kuda ćeš noću, prenoći ovdje u mojoj dvorani. ostao sam.

Kad sam knjige primio, toliko sam se obradovao da nisam znao kako da zahvalim Bogu; pritisnuo knjige na moja prsa i držao ih sve dok mi ruke nisu čak ni okoštale. Suze su mi tekle iz očiju od radosti, a srce mi je slatko kucalo od oduševljenja!

Kapetan me pogledavši upita: Jasno je da voliš čitati Bibliju. Od radosti nisam mogla na to odgovoriti, samo sam plakala. Nastavio je: Ja sam, brate, svaki dan pomno čitam Evanđelje. Istodobno je raskopčao svoju uniformu i skinuo malo Evanđelje kijevske tiskare, sve iskovano u srebru. Sjednite, reći ću vam što me dovelo do ovoga. Ali posluži nam večeru!

            Sjeli smo za stol, kapetan je počeo pripovijedati: Ja sam od malih nogu služio vojsku, a ne u garnizonu; poznavao je službu i volio biti glavni, kao dobar zastavnik. Ali ljeta su bila mlada, prijatelji također; nažalost, navikao sam se na piće, ali na kraju se pojavila i bolest pijanstva; kad ne pijem, dobar sam časnik, ali ako pušim, bit ću u krevetu šest tjedana. Dugo su me trpjeli, naposljetku su me, zbog grubosti načelnika, opili, odradili me u vojnike na tri godine, s premještajem u garnizon; a ako se ne popravim i prestanem piti, zaprijetili su mi najstrožom kaznom. U ovom nesretnom stanju, ma koliko sam se pokušavao suzdržati i ma koliko sam se zbog toga liječio, nisam mogao ostaviti svoju strast, i zato su me htjeli prebaciti u zatvorske čete. Nakon što sam ovo čuo, nisam znao što bih sa sobom.

Jednog dana sjedio sam u kasarni i razmišljao. Odjednom je ušao redovnik s knjigom za zbirku za crkvu. Tko je mogao, podnio se. On, prilazeći mi, upita: “Zašto si tako tužan?” Ja sam, razgovarajući s njim, ispričao svoju žalost; redovnik, suosjećajući s mojom situacijom, poče: Isti je slučaj bio i s mojim rođenim bratom, i evo što mu je pomoglo: njegov duhovnik mu je dao Evanđelje, i čvrsto naredio da kad god želi vina, neka pročita barem jednu glavu iz Evanđelja; da je htio ponovno, ponovno bi pročitao sljedeće poglavlje. Moj brat je to počeo činiti i za kratko vrijeme njegova strast za pićem je nestala, i sada već petnaest godina nije uzeo ni kapi hmelja u usta. Učinite to i vidjet ćete prednosti. Imam evanđelje, valjda ću ti ga donijeti.

            Nakon što sam to čuo, rekoh mu: Gdje mi tvoje Evanđelje može pomoći, kad me ni moj trud ni liječnička pomagala nisu mogli održati? Ovo sam rekao jer nikada nisam čitao evanđelja. Nemojte tako govoriti, usprotivi se redovnik, uvjeravam vas da će biti korisno. Sutradan mi je redovnik donio ovo Evanđelje. Otvorio sam, pogledao, pročitao i rekao: neću uzeti; tu nećeš ništa razumjeti; a nisam navikao čitati crkveni pečat. Redovnik me nastavio uvjeravati da u riječima Evanđelja postoji sila milosti; jer ono što je u njemu zapisano je ono što je sam Bog govorio. Nije nužno da ne razumijete, samo pažljivo pročitajte. Jedan je svetac rekao: ako ne razumijete Riječ Božju, onda demoni razumiju što čitate i dršću; uostalom, pijana strast nužno uzbuđuje demone. Ali evo što ću vam reći: Ivan Zlatousti piše da i sam hram u kojem se čuva Evanđelje plaši duhove tame, te je nezgodno dostupan njihovim lukavstvima. Ne sjećam se – dao sam nešto tom monahu, uzeo od njega ovo Evanđelje i stavio ga u kutiju s ostalim stvarima i zaboravio na to. Nakon nekog vremena došlo je vrijeme da pitam, smrt je htjela vino, te sam brzo otključao kutiju da uzmem novac i trčim u gostionicu. Prvo što mi je zapelo za oko bilo je Evanđelje i brzo sam se sjetio svega što mi je redovnik rekao, razvio ga i počeo prvo čitati 1. poglavlje Mateja. Pročitavši ga do kraja, nisam ništa razumio; i sjetio se da je redovnik rekao: nema potrebe da ne razumijete, samo pažljivo čitajte. Dopustite mi, mislim, da pročitam još jedno poglavlje; Pročitao sam i postalo mi je jasnije. Daj i treće; čim ga je započeo, odjednom je u baraci zazvonilo: do mjesta na krevetima. Stoga je bilo nemoguće ići dalje od vrata; pa sam ostao.

Ujutro ustajući i sjedajući da odem po vino, pomislih: pročitat ću jedno poglavlje iz Evanđelja, što će se dogoditi? Pročitao sam i nisam otišao. Opet sam se zaželio vina; Počela sam čitati i bilo mi je lakše. Ovo me razveselilo; i na svaki nagon za vinom počeo sam čitati na čelu Evanđelja. Od tada je sve bilo lakše, naposljetku, čim je završio sva četiri evanđelistara, strast za pićem je potpuno prošla i postalo je gadost. A točno dvadeset godina nisam konzumirao nikakvo opojno piće.

Svi su bili iznenađeni ovom promjenom: nakon tri godine ponovno sam unaprijeđen u časnički čin, pa u sljedeće činove i na kraju sam postavljen za zapovjednika. Oženio sam se, žena mi je bila dobra, obogatili smo se, i sada, hvala Bogu, živimo, i pomažemo sirotinji, snagom urina, prihvaćamo čudno. Već imam sina koji je oficir i zgodan momak.

            Čuj, otkad sam se izliječio od pijanstva, zavjetovao sam se, svaki dan, do kraja života, da ću čitati Evanđelje, po cijelom Evanđelistaru jedan dan; usprkos bilo kakvim preprekama. To je ono što sada radim. Ako se u mom uredu puno događa, a ja sam jako umoran, onda ću navečer, ležeći, natjerati ženu ili sina da pročita cijeli Evanđelistar nada mnom, pa se strogo držim ovog svog pravila. U zahvalnost i na slavu Božju uokvirio sam ovo Evanđelje u čisto srebro i uvijek ga nosim na prsima.

Sa zadovoljstvom sam slušao ove kapetanove govore i rekao sam mu: Vidio sam isti primjer: u našem selu, u tvornici, jedan majstor je bio vrlo vješt u svom poslu, dobar i drag majstor, ali nažalost i on je pio, i to često. Jedan mu je bogobojazan čovjek savjetovao da, kad želi vina, izmoli 33 Isusove molitve, u čast Presvetog Trojstva, a prema broju trideset i tri godine zemaljskog života Isusa Krista. Učitelj je poslušao, počeo to činiti i ubrzo prestao piti. Ali što drugo? nakon tri godine otišao je u samostan.

A što je više, upita kapetan – Isusova molitva ili Evanđelje? – Svejedno je, odgovorih, – da je Evanđelje Isusova molitva; jer Božansko ime Isusa Krista sadrži sve evanđeoske istine. Sveti Oci kažu da je Isusova molitva sažetak cijelog Evanđelja.

Na kraju smo se pomolili; kapetan stade ispočetka čitati Evanđelje po Marku, a ja ću poslušati i stvoriti molitvu u svom srcu. U dva sata ujutro kapetan je završio Evanđelistar, a mi smo otišli na počinak.

Kao i obično, ustao sam rano ujutro; još su spavali, a čim je počelo svitati, požurio sam svojoj voljenojLjubaznost. S kakvom sam je radošću otvorio! Kao da je vidio vlastitog oca, koji je bio daleko, ili kao da je vidio prijatelja koji je uskrsnuo iz mrtvih. Lobirao sam kod njega i zahvaljivao Bogu što mi ga je vratio; odmah sam počeo čitati “Theoliptusiz Philadelphije”, u 2. dijelu Dobrotolyubiusa. Iznenadio me njegov nauk, u kojem on u isto vrijeme, jednom te istom čovjeku, sugerira da se pošalju tri različite stvari: sjedenje za objedom, kaže, daj hranu tijelu, čitanje na uho, a molitvu na um. Ali sjećanje na prošlu, radosnu doživljenu večer zapravo mi je omogućilo ovu misao. I tu mi se otkrila tajna, da um i srce nisu isto.

Kad je kapetan ustao, izašao sam mu zahvaliti na dobroti i oprostiti se s njim. Dao mi je čaj, dao mi cijeli i pozdravio se. Tako sam nastavio svojim putem, radujući se.

            Nakon što sam prešao verstu, sjetio sam se da sam vojnicima obećao punu, koju neočekivano sada imam. Trebam li im dati ili ne? Jedna misao mi je govorila: pretukli su te i opljačkali, a ne mogu to iskoristiti u svoju korist, jer su uhićeni. A druga misao zamislila je nešto drugo: sjeti se što piše u Bibliji: “Ako hoće tvoj neprijatelj, uguši ga. . Uvjeren, vratio sam se, i tek što sam se približio pozornici, izveli su sve rudare da ih odvezu do sljedeće stanice; Brzo sam dotrčala, stavila svog bivšeg dečka u ruke i rekla: pokaj se i moli: Isus Krist je čovjekoljubiv, On te neće ostaviti! I s tim ih je ostavio i otišao u drugom smjeru svojim putem.

Prošavši 50 versti glavnom cestom, odlučio sam se okrenuti putnom vodiču za više samoće i zgodnijeg čitanja. Dugo sam šetao šumama, povremeno nailazio na mala sela. Ponekad je cijeli dan provodio u šumi, marljivo čitajućiLjubaznost; Od njega sam dobio mnogo čudnih saznanja. Moje je srce bilo zapaljeno za jedinstvo s Bogom, uz pomoć unutarnje molitve, koju sam nastojao naučiti, pod vodstvom i kontrolom Dobrote; a u isto vrijeme sam bio tužan što još nisam pronašao sklonište u kojem bih se mogao mirno baviti čitanjem cijelo vrijeme.

Tada sam i ja čitao svoju Bibliju i osjetio da sam je počeo jasnije shvaćati, za razliku od prije, kada mi se toliko toga činilo neshvatljivim, i često sam bio iznenađen. Pravo kažu sv.roditelji daLjubaznostje ključ za otključavanje misterija svetih spisa. Uspjevši to, počeo sam djelomično shvaćati tajno značenje Riječi Božje; počelo mi se otkrivati što je najskrovitija tajna čovjekova srca, što je prava molitva, što je štovanje duha, što je kraljevstvo u nama, što je neizrecivi zahtjev uzdisaja Duha Svetoga, da ćeš biti u meni, da mi daš svoje srce, to znači obući se u Krista, to znači zaruke Duha u našim srcima: Oca, itd. itd. Kad sam u isto vrijeme počeo moli srcem, sve što me je okruživalo ukazalo mi se u divnom liku: drveće, trava, ptice, zemlja, zrak, svjetlost, sve kao da mi je govorilo da postoji za čovjeka, svjedoči Božju ljubav prema čovjeku i sve moli, sve pjeva slavu Božju. I iz ovoga sam shvatio ono što se u Dobrotoljubiji naziva “upravljanje riječima stvorenja” i vidio sam način na koji možete razgovarati s Božjim kreacijama.

Susret sa šumarom u udaljenoj šumi

Dugo sam tako putovao. Napokon je ušao u tako zabačeno mjesto da tri dana nije naišao ni na jedno selo. Mojih krekera je nestalo i bila sam jako tužna da ne umrem od gladi. Kad sam počela moliti srcem, moj je očaj prošao, potpuno sam se prepustila volji Božjoj, postala sam vedra i smirena. Nekolicina je prolazila cestom koja je ležala u blizini ogromne šume, vidio sam ispred sebe dvorišnog psa koji je istrčao iz te šume; Pozvao sam je i ona je, prišavši, počela da me miluje; Obradovah se i pomislih: to je milost Božja! – sigurno stado pase u ovoj šumi, i naravno da je to pitomi pastirski pas ili je možda lovac u lovu; ili tako, ili tako, ali mogu bar malo kruha isprositi, jer već drugi dan nisam jeo, ili mogu pitati gdje ima bližnje selo. Vrativši se na moju stranu i vidjevši da mi nema što uzeti, pas je opet otrčao u šumu uskom stazom kojom je došao do ceste. Slijedio sam je; nakon što je prošao dvije stotine hvati, vidio je između drveća da je pas zašao u rupu, iz koje je počeo lajati.

Mršav, blijed, sredovječan čovjek izlazi kroz debelo drvo. Pitao me kako sam dospjela ovdje? Pitao sam ga zašto je ovdje? I lijepo smo razgovarali. Čovjek me pozvao u svoju zemunicu i saopštio mi da je on šumar i da čuva ovu šumu koja je prodana za sječu. Ponudio me kruhom i solju i započeli smo razgovor. Zavidim ti, rekoh, što možeš tako ugodno živjeti sam od ljudi, a ne kao ja – ja lutam od mjesta do mjesta i borim se među svim ljudima. Ako ima lova, kaže, onda vjerojatno i ti živiš ovdje, nedaleko od nekadašnje straže je stara zemunica, doduše urušena, ali se u njoj ljeti još može živjeti. Imate putovnicu. Imat ćemo kruha, donose mi svaki tjedan iz našeg sela; ovdje je potok koji nikada ne presušuje. Ja sam, brate, već deset godina jedem samo jedan kruh i pijem vodu i nikad ništa drugo. Da, u tome je i stvar, na jesen kad ljudi završe posao, doći će ovdje čovjek od dvije stotine radnika i posjeći ovu šumu, onda ja neću imati što raditi ovdje, a ni tebi ne daju da živiš ovdje.

Nakon što sam sve to čuo, bio sam toliko sretan da bih mu pao pred noge. Nisam znala kako zahvaliti Bogu za takvu milost. Ono za čim sam žudio, što sam želio, sada neočekivano dobivam. Duboka jesen još je četiri mjeseca predaleko, pa mogu iskoristiti tišinu i smirenost koja je u ovo doba zgodna za pažljivo čitanjeLjubaznostnaučiti i postići neprestanu molitvu u srcu. Tako sam rado ostao do vremena koje mi je naznačeno da živim u zemunici. Razgovarali smo dalje s ovim jednostavnim bratom; počeo mi je pričati svoj život i svoje misli.

            Ja, reče, nisam bio zadnji u svome selu, imao sam vještine, bojao sam kumač i modrio boju, i živio sam u izobilju, iako ne bez grijeha: mnogo sam varao u trgovini, uzalud sam Boga slavio; psovao majku, napio se i potukao. Bio je u našem selu jedan starac koji je imao staru, staru knjigu o strašnom sudu. Išao je u pravoslavne crkve i čitao, a za to je dobivao novac; otišao vidjeti i mene. Bilo je da mu daš deset kopejki, pa sve do pijetlova. Tu sam slušao, sjedio na poslu, a on je čitao kakve ćemo muke imati u paklu, kako će se živi promijeniti, a mrtvi ustati, kako će Bog doći suditi, kako će anđeli trubiti i kakav će biti oganj i smola i kako će crv griješnike jesti. Jednoga dana, kad sam to slušao, uplašio sam se, pomislio sam: ne mogu izbjeći muke! Čekaj, dušu ću prisiliti na spas, možda ću grijehe oprostiti. Mislio sam, mislio i ostavio posao, prodao kuću i, kako sam bio usamljen, otišao u policiju s nadom da će mi svijet dati kruha, odjeće i voštanih svijeća za oproštaj.

Tako živim ovdje više od 10 godina; jedu samo jednom dnevno, i to jedan kruh i vodu; svaku noć ustajem od prvih pijetlova i klanjam se svjetlu; kad se molim, upalim sedam svijeća pred slikama. Danju, kad dvorim šumu, na golom tijelu nosim lance od dvije funte. Maćehu ne kunem, vino. i ne pijem pivo, i ne svađam se ni s kim, ne poznajem žene i djevojke iz svoje obitelji.

U početku sam bio spremniji živjeti na ovaj način, ali pred kraj me napadaju neumoljive misli. Bog zna hoćeš li ti oprostiti grijehe, a život je težak. Ali je li istina ono što piše u knjizi? Gdje se čini da osoba uskrsava? Drugi je mrtav sto godina ili više, a njegov pepeo je nestao. I tko zna hoće li biti pakla ili ne? Uostalom, nitko s onoga svijeta nije došao; čini se da kad čovjek umre i trune, nestaje. Možda su knjigu napisali sami svećenici i poglavari da nas budale prestraše da živimo skromnije. Pa i na zemlji mukotrpno živite i ničim se nećete utješiti, a na onom svijetu ništa neće biti, pa čemu ovo? Zar nije bolje živjeti hladnije i veselije na zemlji? Muče me te misli, nastavio je, i bojim se da se više ne bih obračunao s bivšim ribičkim meštrom!

Slušajući to, bilo mi ga je žao, i mislio sam u sebi: kažu da su samo znanstvenici i umni ljudi slobodni mislioci i ne vjeruju ni u što, evo naše braće – prosti ljudi koji snuju beznađe! Vidi se da mračni svijet smije imati pristup svima, a možda pogodnije napada one jednostavne. Koliko možeš biti mudar i ojačati protiv neprijatelja duše Riječju Božjom. Pa da što više pomognem i poduprem vjeru u ovoga brata, uzeo samiz moje torbe Ljubaznost, pronašao je poglavlje monaha Isihija, pročitao ga i počeo mu tumačiti da uzdržavanje od grijeha, strah radi muke, nije uspješno i besplodno, te je nemoguće da se duša oslobodi izmišljenih grijeha, niti spasi od duševnih grijeha. Dakle, sve se to dobiva unutarnjom molitvom, i ne samo, dodao sam, strahom radi paklenih muka, nego čak i željom radi kraljevstva nebeskog, ako netko počne vršiti spasonosne podvige, onda to sveti oci nazivaju plaćeničkim poslom. Kažu da je strah od muke put roba, a želja za nagradom u kraljevstvu put najamnika. A Bog želi da k Njemu idemo sinovski, to jest da se iz ljubavi i marljivosti prema Njemu pošteno odnosimo i uživamo spasonosno zajedništvo s Njim u duši i srcu.

Koliko god se ne iscrpljujete – radite koje god želite fizičke poslove i podvige; ali ako nemaš uvijek Boga u svom umu, i neprekidnu molitvu Isusovu u svom srcu, onda se nikada nećeš smiriti od svojih misli, i uvijek ćeš biti sklon grijehu, čak iu najmanjim slučajevima. Uzmi, brate, bez prestanka molitvu Isusovu; jer ti je moguće i zgodno u ovoj osami; uskoro ćete vidjeti prednosti. Bezbožne misli neće doći, otkrit će vam se vjera i ljubav prema Isusu Kristu; naučit ćeš kako će mrtvi uskrsnuti, a strašni će ti se sud činiti jednako istinitim. A u srcu će biti takva lakoća i radost od molitve da ćete biti iznenađeni i više vam neće biti dosadno i neugodno zbog vašeg spasonosnog života.

Tada sam mu, koliko sam mogao, objasnio kako započeti i kako nastaviti neprestanu Isusovu molitvu i kako o tome zapovijeda Riječ Božja, a roditelji sv. Vjerojatno se činilo da je pristao na to, pa se smirio. Nakon toga sam prekinuo s njim i zatvorio se u staru zemunicu koja mi je ukazana.

Samo prakticiranje Isusove molitve

Bože moj! kakvu sam radost, mir i slast osjetio čim sam stupio preko praga ove špilje ili bolje rečeno groba; učinila mi se divna kraljevska palača, puna svake udobnosti i veselja. S radosnim suzama zahvaljivao sam Bogu i razmišljao: sada, u takvom miru i tišini, treba pažljivo paziti na svoj posao i moliti Gospodina za opomenu. Dakle, prije svega, počeo sam čitatiLjubaznost, sve po redu, od početka do kraja, s velikom pažnjom. U kratkom vremenu sve sam pročitao, i vidio kolika je mudrost, svetost i dubina u tome sadržana. Ali kako je napisano o mnogo različitih predmeta, i raznih uputa svetih otaca, onda nisam mogao sve razumjeti i staviti na jedno mjesto sve što sam želio naučiti, posebno o unutarnjoj molitvi, kako bih iz toga izvukao metodu proučavanja kontinuirane automatske molitve u srcu. A ovo sam zaista želio, po zapovijedi Božjoj preko apostola:Ljubomoran na velike darove  i također:Ne gasi duh  . Mislio, mislio, kako biti? Nedostaje mi pameti, pojmova također, nema tko objasniti. Počet ću gnjaviti Gospodina molitvom; Možda će me Gospodin nekako podsjetiti. Nakon toga cijeli dan nisam ništa radio, sve dok sam bio u neprestanoj molitvi, ne prestajući ni na trenutak; misli mi se smiriše i zaspah: pa vidim u snu, kao da sam u ćeliji pokojnoga starca svoga, a on tumačiLjubaznost, i kaže: ova sveta knjiga je puna velike mudrosti. To je tajanstveno blago razumijevanja tajnih Božjih sudbina. Nije dostupan na svim mjestima i ne svima; međutim, prema mjeri svakog razumijevanja, sadrži takve upute, za mudre – mudre, za proste – jednostavne. I zato je vi, oprostitelji, ne čitajte onim redom, kako redom čitaju knjige roditelja sv. Eto, ovaj poredak je teološki; a neuka osoba koja želi učiti od dobrote unutarnje molitve neka je čita sljedećim redom:

1) Prvo, pročitajte knjiguNiceformonaštvo (u 2 dijela); zatim 2) cijelu knjigu Grigorija Sinaita, osim kratkih poglavlja; 3)Simeon Novi Bogoslovo tri oblika molitve i riječ o vjeri; a prema ovome 4) knjigaKalistai Ignacije. Ovi oci sadrže cjelovitu uputu i nauk o nutarnjoj molitvi srca, svakome razumljivu.

A ako želite vidjeti još jasniju uputu o molitvi, onda je pronađite u 16 sati. slika molitve svetog patr.Kalistacarigradskog. Ja, kao da, držim u rukama svojeLjubaznost, počeo je tražiti spomenutu uputu, ali je ubrzo nije mogao pronaći. Sam starac, okrenuvši nekoliko stranica, reče: Evo ga! Označit ću ga za vas, i, skupljajući ugljen sa zemlje, podcrtano na margini knjige, nasuprot pronađenom članku. Sve što je starac rekao, pažljivo sam slušao i nastojao zapamtiti što čvršće i detaljnije.

Probudio sam se, i prije zore ležao sam i u sjećanju ponavljao sve što sam vidio u snu i što mi je starac rekao. Napokon stadoh misliti: Bog zna je li duša pokojnoga starca moja, ili su se moje vlastite misli tako uredile, jer često i mnogo razmišljam oLjubaznosta o starom? Ustao sam s tim iznenađenjem, već je svanulo. I što? Vidim na kamenu, koji je bio umjesto stola u mojoj zemunici, nesavijenu Dobrotu na istom mjestu koje mi je starac pokazao, i podcrtano ugljenom, upravo onako kako sam vidio u snu, čak je i sam ugljen ležao pored knjige. To me iznenadilo, jer se čvrsto sjećam da knjige nije bilo od večeri; u mojoj je glavi bila presavijena, a isto tako pouzdano znam da na naznačenom mjestu prije nije bilo cedulje. Ovaj me slučaj uvjerio u istinitost sna i u bogougodnost blažene uspomene mog starca. Tako sam počeo čitati Dobrotoljubstvo, prema istom redoslijedu koji mi je starac pokazao. Čitao sam jednom, čitao sam opet isto, i ovo čitanje zapalilo je u mojoj duši želju i marljivost da sve što sam pročitao provjerim u praksi. Bilo mi je jasno i jasno otkriveno što znači nutarnja molitva, što znači postići je i što od nje biva, i kako ona raduje dušu i srce, i kako prepoznati tu slast, je li od Boga, ili od bića, ili od ljepote.

Dakle, prije svega, krenuo sam s pronalaženjem mjesta srca, prema uputamaSimeon Novi Bogoslov. Zatvorivši oči, gledao je umom, odnosno maštom u srce, želeći zamisliti kako je u lijevoj polovici prsa i pažljivo osluškivao njegovo kucanje. Tako sam isprva vježbao pola sata, nekoliko puta dnevno; isprva nije primijetio ništa osim tame; onda se ubrzo počelo pojavljivati ​​srce i označavati kretanje u njemu; tada sam počeo ulaziti i izlaziti iz Isusove molitve uz disanje u srce, prema uputama svetog Grgura Sinajskog,Kalistaa Ignacije, tj. uvlačeći zrak u sebe, duševnim pogledom u srce, zamislio se i rekao: Gospodine Isuse Kriste, i ispuštajući zrak iz sebe: smiluj se. Najprije sam to radio sat vremena, a zatim dva, a zatim što sam dalje odmicao, sve sam češće ovako vježbao i na kraju sam u toj aktivnosti proveo gotovo cijeli dan. Kad me spopade teret ili lijenost ili sumnja, odmah sam počeo čitati u Dobrotolyubiji ona mjesta koja uče o djelovanju srca, i opet je tu bio lov i marljivost u molitvi. Za tri tjedna počela sam osjećati bol u srcu, zatim neku ugodnu toplinu u njemu, radost i mir. To me sve više uzbuđivalo i poticalo na prakticiranje molitve, tako da su sve moje misli bile zaokupljene time i osjećao sam veliku radost. Od tog vremena počeo sam osjećati drugačije vremenske uvjete u svom srcu iu umu. Ponekad se dogodilo da mi nekako srce proključa od zadovoljstva, u njemu je bilo takve lakoće, slobode i ugode da sam se potpuno promijenila i oduševila. Ponekad sam osjećao vatrenu ljubav prema Isusu Kristu i prema svemu Božjem stvorenju. Ponekad su same potekle slatke suze zahvalnice Gospodinu koji se smilovao meni bijednoj grešnici. Ponekad je moj nekadašnji besmisleni koncept bio toliko realiziran da sam lako shvaćao i razmišljao o stvarima koje prije nisam mogao ni pomisliti. Ponekad se slatka toplina srca proširila mojim tijelom, i dirljivo sam osjećao prisutnost Božju posvuda. Ponekad sam u sebi osjećao najveću radost od zazivanja imena Isusa Krista, i naučio što je značilo ono što im je rečeno:Kraljevstvo Božje je u vama .

Iskušavajući takve i slične užitke, primijetio sam da se učinci molitve srca otkrivaju na tri načina: u duhu, u osjećajima i objavama; u duhu npr. slatkoća Božje ljubavi, unutarnji mir, zanos uma, čistoća misli, slatko sjećanje na Boga, u osjećajima ugodno zagrijavanje srca, ispunjenje svih udova slatkoćom, radosno vrenje u srcu, lakoća i vedrina, ugodnost života, neosjetljivost na bolesti i žalosti. U objavama prosvjetljenja uma, pojmu svetih spisa, poznavanju riječi stvorenja, slobodi od taštine i spoznaji zadovoljstva nutarnjeg života, sigurnosti Božje blizine i njegove ljubavi prema nama.

            Provevši pet mjeseci sam u ovoj molitvenoj aktivnosti i uživajući u gore navedenim osjećajima, toliko sam se navikao na molitvu srca da sam je neprestano prakticirao, i na kraju sam osjetio da je molitva već sama po sebi, bez ikakvog poticaja s moje strane, proizvedena i izgovorena u mom umu i srcu, a ne izgovorena u mom umu; ali čak iu snu djeluje na isti način, i ničim se ne prekida – ne prestaje ni jednog trenutka, što god ja učinio. Duša mi je zahvaljivala Gospodinu, a srce mi je bilo u neprestanoj radosti.

Došlo je vrijeme sječe šume, ljudi su se počeli okupljati, a ja sam bez riječi morala izaći iz kuće. Nakon zahvale policajcu, pomolio sam se, poljubio komadić zemlje na kojem me je Bog počastio nedostojnom svoje milosti, stavio torbu s knjigama i otišao. Dugo sam lutao po raznim mjestima dok nisam stigao u Irkutsk. Srdačna, samodjelujuća molitva bila mi je utjeha i utjeha cijelim putem, u svim susretima, nije me prestajala veseliti, iako u različitim stupnjevima, gdje god bio, što god radio, čime god se bavio, ništa nije sputavala i ni od čega odvraćala. Ako radim, ali mi je molitva u srcu i posao ide brže; ako nešto pozorno slušam ili čitam, ali molitva ne prestaje, i osjećam oboje u isto vrijeme, kao da sam podijeljen, ili su dvije duše u jednom tijelu. Bože moj! kao tajanstvena osoba!

      Uzveličaj svoja djela, Gospodine: Ti si stvorio svu mudrost!. Mnogi prekrasni slučajevi i događaji susreli su se na mom putu. Ako im sve ispričaš, nećeš ih moći završiti za jedan dan. Ali evo, na primjer: jednom zimi, u večer, otišao je sam kroz šumu u jedno selo da prenoći, koje je već bilo dvije verste daleko na vidiku. Odjednom je veliki vuk napao i pojurio. U rukama sam imao starčevu vunenu krunicu (uvijek sam ih imao uza se). Pa sam ovime mahnuo čamcu za vukove. I što? Zrnca su mi pobjegla iz ruku i nekako se zakačila pravo za vukov vrat, vuk je odjurio od mene i preskočivši trn, zapetljao se stražnjim nogama u grmlje, pa se pandžama uhvatio za granu suhog drveta i počeo se boriti; ali mu je bilo nezgodno osloboditi se, jer su ga krunice vukle za vrat. S vjerom se prekrižih, i pođoh s namjerom da oslobodim vuka; a više jer je mislio da će, ako odlomi krunice i pobjegne s njima, izgubiti i moje dragocjene krunice. Čim sam prišao i uzeo krunice, vuk ih je stvarno odrezao i pobjegao. Tako sam ja, zahvaljujući Bogu i sjećajući se svoga mubarek starca, sretno stigao u selo; došao u dvorište gostionice i zamolio da prenoći. Ušao u kuću. U prednjem kutu za stolom su sjedila dva čovjeka, jedan je bio starac, drugi debeli sredovječni čovjek, koji nije izgledao jednostavno. Jeli su čaj. Pitao sam čovjeka koji je bio s njihovim konjem, tko su oni? Reče mi da je moj djed bio učitelj u pučkoj školi, a drugi činovnik u zemajskom sudu: obojica su bili plemići. Vodim ih na sajam, 20 versti odavde. Poslijedeći malo, zamolih babu iglu i konac, odoh do svijeće i počeh ušivati ​​svoje poderane krunice. Pisar pogleda i reče: Vidim da si marljivo klanjao, da si krunicu trgao? Nisam ga ja poderao, nego vuk… Kako se vukovi mole, kroz smijeh će pisar. – Ispričao sam im potanko kako stvari stoje, i koliko su mi drage ove krunice. Pisar se opet nasmije i stade govoriti: vi, prazni sveci, uvijek imate čuda! I što je tu sveto? Samo si ga bocnuo, a vuk se uplašio i otišao; jer žohara se boje i psi i vukovi, a nije čudno da ih u šumi zateknu; ne događa se puno na svijetu, pa vjeruj u sve, kakvo čudo? Čuvši to, učitelj započne s njim razgovor: ne nasjedaj, dobri čovječe, da! Ne poznaješ znanstveni dio… A ja u priči ovog čovjeka vidim misterij prirode i senzualnog i duhovnog… Kako to? – upita pisar. I evo vidite: iako nemate daljnje obrazovanje, ali ste naravno pristali predavati kratku svetu povijest starog i novog kuka, objavljenu kao pitanja i odgovori za škole. Starac čija je krunica bila svetac: što znači svetost? Nitko drugi nego kroz podvige vraćanja nevinog stanja prvog čovjeka u grešnom čovjeku. Kad je duša posvećena, tijelo je posvećeno. Krunica je uvijek bila u rukama posvećene osobe; dakle dodirom ruku i njegovim parama usađena je u njih sveta snaga – snaga nevinog stanja prvog čovjeka. To je misterij duhovne naravi!.. Tu moć, prema nasljeđu, prirodno osjećaju sve životinje sve do danas, a osjeća se pomoću mirisa; jer je nos svih zvijeri i životinja najvažniji instrument osjetila. To je tajna osjetilne prirode!.. Vi, znanstvenici, imate sve moći i mudrost; a kod nas je sve tako jednostavno: ovako natočiš čašu votke i pljesneš, pa će biti snage, reče pisar, i

otišao do ormara. To je tvoja stvar, – reče učitelj, – a ja te molim da nam preneseš već naučeno znanje. Svidjelo mi se što je učiteljica rekla; a ja, prišavši mu, rekoh: usuđujem se, oče, još nešto reći o mom starcu, i objasnih mu kako mi se u snu javio, kako je poučavao i kako je isticao Dobrotu. Učiteljica je sve to pozorno slušala. A pisar, ležeći na klupi, gunđa: “Kažu, istina je da ljudi polude i čitaju Bibliju. Tako je to! Kakav će ti šumar noću crtati po knjigama? Samo je u snu ispustio knjigu na pod, i ona se uprljala čađom… Je li to za tebe čudo? O, ovo će već proći!” Nakon što je o tome razmislio, pisar se okrenuo prema zidu i zaspao. Čuvši to, okrenuo sam se učitelju i rekao; evo, ako hoćeš, pokazat ću ti istu knjigu, na kojoj je pravilno podcrtano, a ne zamazano čađom. Uzeo jeiz svoje torbe Ljubaznost, a ja to pokažem govoreći: Čudim se ovoj mudrosti, kako bi bestjelesna duša mogla uzeti ugljen i pisati?… Učitelj, gledajući ceduljicu, poče govoriti: i ovo je otajstvo duhova. Objasnit ću ti; evo vidite: kada su duhovi u tjelesnom obliku žive osobe, oni regrutiraju i sastavljaju opipljivo tijelo za sebe od zraka i svjetlosne materije, a kada se pojave, opet vraćaju ono što su zauzeli onim elementima iz kojih je sastav njihovog tijela bio izvučen. A kao što zrak ima elastičnost, snagu pritiska i istezanja, tako i duša obučena u njega može sve primiti, djelovati i pisati. – Kakvu knjigu imaš? pusti me da vidim! Razbježao se i otkrila se riječ i jezik Simeona novoga Bogoslova. – Ah! mora biti teološka knjiga. Nikad je nisam vidio… Ova se knjiga, oče, gotovo u potpunosti sastoji od učenja unutarnje molitve srca u ime Isusa Krista; ovdje ga u svim pojedinostima otkriva dvadeset i pet sv. roditelji – A ja poznajem unutarnju molitvu, rekao je učitelj… Poklonio sam mu se do nogu i zamolio ga da mi kaže nešto o unutarnjoj molitvi. A to je ono što se kaže u novom zavjetu da čovjek i sva stvorenjametež ne pokorava se rado, i sve prirodno uzdiše, čezne i želi ući u slobodu djece Božje; a ovo otajstveno uzdisanje stvorenja i urođena čežnja duša nutarnja je molitva. Ona se nema što naučiti, ona je u svima i u svemu!… Ali kako je pronaći, otkriti i osjetiti u srcu, spoznati i prihvatiti svojom voljom, postići tako da jasno djeluje, uživa, prosvjetljuje i spašava? – pitala sam. Ne sjećam se je li o tome negdje pisano u teološkim raspravama, – odgovori učitelj. Ovdje je sve napisano, naglasio sam… Učitelj je uzeo olovku i zapisao imeLjubaznost, i kaže: Ovu knjigu ću svakako napisati iz Tobolska i recenzirati je. I tako smo se rastali.

Odlazeći, zahvalih Bogu za razgovor s učiteljem, i pomolih se za pisara, da Gospodin uredi, barem jednom, da mu čitaLjubaznost, i poučio bi ga za spas.

Susret s pobožnim svećenikom

A onda sam još jednom u proljeće, došavši u jedno selo, morao stati kod svećenika. Bio je ljubazan i usamljen čovjek: proveo sam s njim tri dana. Pregledavši me u to vrijeme, poče mi govoriti: ostani sa mnom, ja ću ti platiti; Trebam savjesnu osobu; vidjeli ste da imamo novu kamenu izgrađenu iza stare drvene crkve. Ne mogu naći vjernika koji bi čuvao radnike i sjedio u kapelici skupljati milostinju za gradnju; i vidim da bi ti bio sposoban za ovo, a i živio bi dobro na svoj način; Sjedio bih sam u kapelici i molio se Bogu, ima i ćelija za stražara – molim te ostani, iako će crkva završiti samo za ovaj put. Iako sam to dugo odbijao, morao sam pristati na svećenikov uvjerljivi zahtjev. Tako je ostao ljetovati do jeseni. Tako je počeo živjeti u kapelici. U početku mi je bilo mirno i zgodno prakticirati molitvu, iako je mnogo ljudi dolazilo u kapelu, osobito o blagdanima, jedni moliti, drugi zijevnuti, a treći uzeti nešto sa zajedničkog tanjura. I kako ponekad čitam Bibliju, ondaLjubaznost, onda su neki od onih koji su došli, vidjevši to, započeli razgovor sa mnom, drugi su tražili da im nešto pročitam.

Nakon nekog vremena primijetio sam da je jedna seljanka često odlazila u kapelu i dugo se molila Bogu. Nakon što sam je slušao kako mrmlja, saznao sam da izgovara neke čudne molitve i druge koje su potpuno uvrnute. Pitao sam: tko ju je tome naučio? Rekla je da njezina majka, koja je bila crkvenjakinja, i njezin otac, raskolnik, nisu bili svećenici. Požalivši sve to, savjetovao sam joj da pravilno čita molitve, prema predaji svete crkve, i zato joj objasnio: Oče naš i Djevice Marijo, radujte se. I, na kraju, reče: moli Isusovu molitvu sve češće; to je korisnije od svih molitava Bogu i po njemu ćeš primiti spasenje svoje duše. Djevojka je pažljivo prihvatila moj savjet i počela to činiti jednostavno. I što? Nakon kratkog vremena javila mi je da je navikla na Isusovu molitvu, da osjeća poriv da je čini neprekidno, ako je moguće, i da kada moli osjeća zadovoljstvo, a nakon što završi i radost i želju za ponovnom molitvom. Bio sam sretan zbog toga i savjetovao sam joj da nastavi moliti u ime Isusa Krista.

            Vrijeme se bližilo kraju ljeta; počeli su mi dolaziti mnogi od onih koji dolaze u kapelu, ne samo radi čitanja i savjeta, nego i s raznim životnim jadima, pa i radi priznanja traganja za gubicima i nestancima; očito su drugi mislili da sam gatara. Napokon je dotična cura došla pitati za savjet, kako bi joj bilo? Otac ju je namjeravao protiv svoje volje dati za ženu za raskolnika, također iz Bezpopovščine, a čovjek bi je oženio. Kakav je to zakoniti brak, uzviknula je, nema veze! Želim pobjeći dokle god pogled seže. Rekoh joj: kuda ćeš bježati? Uostalom, opet će te pronaći. Danas se ne možeš nigdje sakriti a da ne pogledaš, svugdje će te naći; nego se radije za to usrdnije molite Bogu, da On svojom sudbinom uništi nakanu oca vašeg i sačuva dušu vašu od grijeha i od krivovjerja. To će biti pouzdanije od vašeg bijega.

Vrijeme je prolazilo i postalo mi je nepodnošljivo biti bučan i primamljiv. Napokon je prošlo ljeto, odvažio sam se napustiti kapelicu i nastaviti, kao i do sada, svojim putem. Došao je svećeniku i počeo mu govoriti: Vi, oče, znate moj dogovor. Za molitvu trebam šutnju, a ovdje mi je jako zabavna i štetna. Evo ja sam te poslušao, ljeto sam proživio: sad me pusti i blagoslovi me na stranom putu. Svećenik me nije htio pustiti i počeo me nagovarati: što ti brani da se ovdje moliš? Uostalom, nemaš što raditi osim sjediti u kapelici, a kruha imaš gotova. Navodno su se ondje molili dan i noć; živi brate s Bogom! Ti si sposoban i koristan za ovo mjesto, ne pričaš o sitnicama koje dolaze, nego donosiš prihod i skupljaš crkvi Božjoj, tako je. To je bolje pred Bogom nego vaša odvojena molitva. Još je zabavnije moliti s ljudima kad si sam. Bog nije stvorio čovjeka da bi poznavao samo sebe, nego da bi ljudi jedni drugima pomagali, vodili jedni druge ka spasenju, tko što može. Pogledajte svece i sveopće učitelje, radili su dan i noć i brinuli se za crkvu, i posvuda su propovijedali, i nisu sjedili sami i nisu se skrivali od ljudi.

Svakome, oče, Bog daje svoje; bilo je mnogo propovjednika, bilo je i mnogo pustinjaka. Tko je u sebi našao sklonosti za što i za što, taj je tako činio i vjerovao da mu sam Bog u tome pokazuje put spasenja. A kako mi to tumačiš: da su mnogi sveci napustili čin svećenika, opata i svećenika i pobjegli u osamljene pustinje da se ne posrame među ljudima? Tako je sveti Izak Sirijac pobjegao od svog biskupskog stada; tako je monah Atanazije Atonski napustio svoje brojno prebivalište; i upravo zato što su im ta mjesta bila primamljiva i zato što su istinski vjerovali glasu Isusa Krista:Kakva je korist čovjeku kad zadobije cijeli svijet i iskupi dušu svoju ?.

            Ali oni su bili sveci, rekao je svećenik. Ako su sveci, odgovorio sam, pazili da im ne naude snošaji s muškarcima, što onda preostaje nemoćnom grešniku? Na kraju sam se oprostio od ovog dobrog svećenika, a on me s ljubavlju poveo na put.

Priča o spašenoj djevojčici

Nakon deset versta stao sam da prenoćim u selu. Na tom prenoćištu vidio sam jednoga očajno bolesna čovjeka i savjetovao sam prvome u njegovoj blizini da ga pričesti. Kristova otajstva. Pristali su i do jutra poslali po svećenika u svoje župno selo. Ostao sam čekati da častim svete darove i izmolim ovaj veliki sakrament. Izašao sam van, sjeo na klupu i čekam svećenika. Odjednom, iz vedra neba, k meni istrčava djevojka koja se družila u kapelici.

Kako si dospio ovamo, pitao sam.

Bilo nam je suđeno da se potučemo prsa u prsa da me prođu kao raskolnika i ja sam otišao. Istodobno, klanjajući se pred mojim nogama, počela je govoriti: učini mi uslugu, uzmi me sa sobom i odvedi me u koji samostan; Ne želim se ženiti, živjet ću u samostanu da prakticiram Isusovu molitvu. Tamo će te poslušati i prihvatiti me.

Smiluj se, rekoh, kamo da te odvedem? Ne znam nijedan ženski samostan s ove strane, a kako da idem s tobom kad nemaš putovnicu? Jednom nećete biti prihvaćeni nigdje; i ne možeš se nigdje sakriti u sadašnjem vremenu, sad će te uhvatiti, pa će te proslijediti na tvoje mjesto, a bit ćeš i kažnjen za skitnju. Bolje ti je da odeš kući i moliš se Bogu, a ako se nećeš ženiti, glumi nekakvog neprijatelja. To se zove spasonosna milost; tako i majka svetog Klimenta i sveta Marija, koja se spasila u muškom samostanu, i mnogi drugi.

Dok smo sjedili i razmišljali, ugledali smo četvoricu muškaraca kako voze par po cesti i krenuli su ravno prema nama. Zgrabiše djevojku, strpaše je u kola i poslaše s jednim čovjekom; a trojica su mi svezali ruke i otjerali me natrag u selo gdje sam ljeti živio. Na sve moje isprike samo su vikali: mi ćemo ti javiti, Svetac, kako se zavode djevojke! Navečer su me doveli u seosku upravu, okovali mi noge u okove i strpali me u zatvor do jutra, kada će se održati suđenje. Svećenik me, doznavši da sam u zatvoru, došao posjetiti; donio mi je večeru, utješio me i rekao da će se zauzeti za mene i govoriti kao duhovni otac. da nisam takvih osobina kakvim o meni misle. Nakon što je sjedio sa mnom, otišao je.

            Poslije večeri, vodič, vozeći se negdje kroz selo, zaustavi se kod odabranice; i rečeno mu je što se dogodilo. Zapovjedio je da se skupi gomila i da me dovedu u sudčevu kuću. Ušli smo, stojimo i čekamo. Uto je došao vodič, već pun hrabrosti, sjeo za stol s kapom i viknuo: Hej, Epifane! uostalom, djevojka, tvoja kći, nije ništa uzela iz dvorišta? Ništa oče! Ova budala nije razotkrivena ni u jednom lošem slučaju? Ne, oče! Da, ovako ćemo stvar prosuditi, pa ćemo odlučiti: vi se sami bavite svojom kćeri; a sutra ćemo ovoga mladića poučiti i otjerati i čvrsto mu narediti da se ovdje više ne pokazuje. To je to! Rekavši to, vodič siđe sa stola i legne u krevet; i opet su me strpali u zatvor. Rano ujutro dođoše dva čovjeka, jedan iz Sota i jedan iz Dezije, posjekoše me i pustiše me; i ja odoh zahvaljujući Bogu što me je udostojio da trpim za njegovo ime. To me utješilo i još više zagrijalo neprestanu molitvu mog srca.

Svi ti događaji nisu me nimalo uvrijedili, kao da su se dogodili nekom drugom, a ja sam ih samo vidio; čak i kad su me rezali, bilo je podnošljivo; molitva, koja je veselila srce, nije dopustila da se ništa čuje.

Nakon četiri verste sreo sam djevojčinu majku, koja je išla s tržnice u kupovinu. Ona, vidjevši me, reče mi: naš je ženik odbio; vidiš ljut na Akulka, koji je od njega pobjegao. Zatim mi je dala kruha i kolača, a ja sam otišao dalje.

Vrijeme je bilo suho, a ja nisam želio provesti noć u nekom selu; i vidjevši uvečer u šumi dva ograđena plasta sijena, utabori se ispod njih na noć. Kad sam zaspao, vidio sam u snu da idem putem i čitam glaveAntuna VelikogsaLjubaznost. Odjednom me starac sustigne i reče: ne čitaš ovdje, čitaj ovdje, i pokaza na 35. glavu Ivana Karpatskog, u kojoj piše: ponekad onaj koji poučava biva obeščašćen i trpi iskušenja za one koji su od njega imali duhovne koristi. A ukazao je i na njegovo 41. poglavlje, gdje se kaže: oni koji se slobodnije služe molitvom, oni su zarobljenici strašnih i žestokih iskušenja.

            Tada je počeo govoriti: pazi na svoj duh i ne budi tužan! Zapamtite što je Apostol rekao:Veće je ono što je u tebi nego u svijetu.. Sada ste iskustvom naučili da nijedno iskušenje nije dopušteno iznad snage osobe; alis iskušenjem Bog stvara i brzi dolazak. Nada u tu Božju pomoć jačala je i vodila revnost i marljivost svetih molitvenika, koji ne samo da su sami provodili svoj život u neprestanoj molitvi, nego su je iz ljubavi poučavali i objavljivali i druge, kad je bilo prilike i vremena. Sveti Grgur Solunski o tome kaže: – Nije samo da se molimo neprestano, u ime Kristovo, po zapovijedi Božjoj, nego je potrebno to poučavati i otkrivati ​​druge, sve monahe, laike, mudre, jednostavne, muškarce, žene i djecu, i u svakoj marljivosti prekršiti. Na sličan način govori monah Kalist Antilik: – da se ni umna radnja o Gospodu (tj. unutarnja molitva), ni kontemplativno znanje, ni načini da se dođe do duševne tuge ne drže samo u umu, nego da se zapisuju, izdaju spisi i izlaganja, radi zajedničke koristi. A Riječ Božja o tome kaže dabrat od brata pomažemo, jer je tuča tvrda i visoka.

Samo u tom slučaju treba učiniti sve što je moguće da pobjegne od taštine i zaštiti se od sijanja sjemena božanskog učenja u vjetar. Kad sam se probudio, osjetio sam veliku radost u srcu, a snagu u duši, te sam nastavio svojim putem.

Nakon toga, nakon dugo vremena, dogodio se još jedan incident; možda ću to ispričati: jednom sam, baš 24. ožujka, osjetio neodoljivu želju da se sutra, to jest na dan posvećen Prečistoj Majci Božjoj, pričestim svetim tajnama Kristovim, u spomen na Njezino božansko Blagovijest. Pitao je je li crkva daleko; rekli su 30 versti. Tako sam hodao ostatak dana i cijelu noć kako bih stigao do jutra. Vrijeme je bilo najgore, ponekad snijeg, pa kiša, uz jak vjetar i hladnoću. Na putu sam morao prijeći mali potočić, a čim sam ušao u njegovu sredinu, led mi se probio pod nogama i uronio sam u vodu do struka. Namočivši se tako, došao sam do jutra; branio nju i blagovaonicu, na kojoj mi se Bog svidio sudjelovati.

            Kako bih ovaj dan proveo u miru, bez zapreka duhovnoj radosti, molio sam crkvenog upravitelja da ostanem u čavrljanju do sutra. Cijeli sam taj dan bio u neizrecivoj radosti i slasti srca; ležali na odjelima u ovoj negrijanoj stražarnici, kao da počivaju na Abrahamovim grudima: molitva je imala snažan učinak. Ljubav prema Isusu Kristu i Majci Božjoj, poput slatkih valova, kovitlala se u srcu i kao da je uranjala dušu u utješni zanos. Kad je pala noć, odjednom sam osjetio jak grč u nogama i sjetio se da su mokre. Zanemarujući to, počeo sam revnije slušati svoje srce molitvom i nisam osjećao bol. Ujutro sam htio ustati, ali vidim da ne mogu ni noge pomaknuti; potpuno povučeni i opušteni poput bičeva; čuvar me s mukom povukao dolje. Tako sam sjedio nepomično dva dana. Trećeg dana stražar me počeo izbacivati ​​iz čata govoreći: ako ovdje umreš, onda za tobom. Čim sam ispuzao na rukama, legao sam na crkveni trijem.

Tako je ležao dva dana. Ljudi koji su prolazili nisu obraćali pažnju ni na mene ni na moje zahtjeve.

Napokon mi je prišao jedan čovjek, sjeo i razgovarao. Usput je rekao: Što ćeš dati? Ja ću te izliječiti. Sa mnom je bilo potpuno isto; Znam po ovom napitku. Nemam ti što dati, odgovorio sam. Što je u tvojoj torbi? Malo krekera i knjiga. Pa, hoćeš li mi učiniti barem jedno ljeto ako te izliječim? I ne mogu ništa; vidiš da imam samo jednu ruku, a druga mi je skoro skroz suha. Dakle, što možete učiniti? Ništa, osim što znam čitati i pisati. I piši! Pa nauči dječaka pisati, sine moj, on ne zna puno čitati, ali ja želim da piše. Ali majstori traže skupo, 20 rubalja po treningu. Pristao sam, a oni i stražar su me odvukli i smjestili u dvorište ovog čovjeka u staro, prazno kupatilo.

            Tako me je počeo liječiti, sakupio je po njivama, po dvorištima i iz praonica čitavu četvorku raznih gnjilih kostiju, i goveđih i ptičjih, i svakakvih: oprao ih, pa ih kamenom razbio na manje komade i stavio u veliku kladu; poklopi bunar poklopcem i baci ga u prazan lonac ukopan u zemlju, a povrh cjepanice ga debelo premaza glinom i, prekrivši vatru drvima, gori više od jednog dana i, položivši drva, reče: ovo će biti katran od kostiju. Drugi je dan iz zemlje iskopao lonac, u koji je kroz zdenac iz naplavljenog drva tekla gusta tekućina, crvenkasta, masna i mirisala na sirovo sirovo meso; a kosti koje bijahu u kladi postadoše crne i trule, tako bijele, čiste, prozirne, kao sedef ili biseri. Ovom tekućinom mazala sam stopala pet puta dnevno. I što? Sutradan sam osjetio da mogu micati prstima; treći je mogao savijati i savijati noge, a peti dan je stajao na njima i hodao po dvorištu sa štapom. Jednom riječju, nakon tjedan dana moje su noge potpuno ojačale, kao i prije. Zahvalio sam ovom Bogu, i pomislio sam u sebi: koliku mudrost ima Bog u stvorenjima! Suhe kosti koje su istrunule, gotovo potpuno predane zemlji, zadržavaju životnu snagu, boju, miris i djelovanje na živa tijela i kao da priopćuju život mrtvim tijelima. Ovo je jamstvo budućeg uskrsnuća tijela. Ovo bih htio pokazati policajcu kod kojeg sam živio, kad sumnja u opće uskrsnuće!

Oporavivši se na taj način, počeo sam poučavati dječaka, umjesto recepta napisao Isusovu molitvu; natjerao ga da to zapiše, pokazujući mu kako dobro sricati riječi. Bilo mi je lako poučavati ga, jer je danju služio upravitelja i dolazio učiti sa mnom samo kad je upravitelj spavao, dakle od zore do kasnih večera. Dječak je bio pažljiv i ubrzo je počeo nešto pisati. Kad je upravitelj vidio što piše, upitao ga je: Tko te uči? Dječak je rekao da u našem starom kupalištu živi putnik bez ruku. Došao mi je zanimljiv menadžer iz Poljaka i zatekao me kako čitamLjubaznost. Nakon razgovora sa mnom, pitao je: što čitaš? Pokazao sam mu knjigu. – Ah! ovo je Dobročinstvo, rekao je. Vidio sam ovu knjigu kod našeg svećenika dok sam živio u Vilniusu; ali čuo sam o tome, da sadrži neke čudne čari, i umijeće molitve, koje su napisali grčki redovnici, baš kao što u Indiji i Bokariji fanatici sjede i nadimaju se, pokušavajući zagolicati svoja srca, i glupo poštuju taj prirodni osjećaj. Moramo se moliti jednostavno u svrhu ispunjenja naše dužnosti prema Bogu; ustao i pročitaoOče naš, kako je Krist učio; evo, cijeli dan je u pravu, umjesto da se stalno slaže s istim; pa ćeš vjerojatno poludjeti i slomiti si srce.

Ne razmišljajte tako o ovoj svetoj knjizi, oče. Nisu je napisali prosti grčki monasi, nego stari veliki i sveti ljudi koje i vaša crkva časti, nekakoAntuna Velikog, Makarije Veliki, Marko asketa, Ivan Zlatousti i drugi. I indijski i buharski monasi usvojili su od njih srčanu metodu za unutarnju molitvu, ali su je samo iskvarili i izobličili, kako mi je rekao moj stari. A u Dobrotolyubiji, sve upute o iskrenom molitvenom djelovanju preuzete su iz Riječi Božje, iz Svetog pisma, u kojem je isti Isus Krist naredio da se čita:Oče naš, također oporuči neprestanu srdačnu molitvu, govoreći:ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim i svim umom svojim; postiti, bdjeti i moliti; ostanite u meni i ja u vama. I sveti oci, navodeći svjedočanstvo sv. kralja Davida iz Psalama:kušajte i vidite kako je dobar Gospodin, protumačiti na način da kršćanin treba svakako tražiti i postići slast u molitvi i neprestano u njoj tražiti utjehu, a ne jednostavno, samo jednom dnevno, čitatiOče naš. Ovdje ću vam pročitati kako ovi sveci osuđuju one koji ne pokušavaju steći i proučavati slatku molitvu srca. Oni pišu da takvi ljudi griješe u sljedećem: 1) da su u suprotnosti s bogonadahnutim spisima, 2) da ne pretpostavljaju najviše i najsavršenije stanje za dušu, ali budući da su zadovoljni samo vanjskim vrlinama, ne mogu imati proždrljivost i žeđ za istinom, i stoga su lišeni blaženstva i radosti Gospodnje s vrlinama, često padaju u šarm ili ponos i tako odstupiti. Čitate nešto visoko, rekao je upravitelj; gdje se mi svjetovnjaci za ovim jurimo! Ovdje ću vam na jednostavniji način čitati o tome kako su dobri ljudi još u svjetovnom životu naučili neprestano moliti. Našao sam riječu Dobrotolyubiji Simeon Novi Bogoslovo Jurju mladiću i počeo čitati.

Upraviteljici se to svidjelo i rekao mi je: pusti me da pročitam ovu knjigu, u svoje slobodno vrijeme, kad razmislim. Vjerojatno ću ga dati na koji dan, ali više ne mogu, jer ga čitam svaki dan i ne mogu bez njega. Ali barem mi napišite ovo što ste sada pročitali; ja ću ti platiti Ne trebam tvoju isplatu, ali ću to napisati s ljubavlju kako bi ti Bog dao marljivost u molitvi. Odmah sam prepisao riječ koju sam s užitkom pročitao. Pročitao ju je svojoj ženi i oboma se svidjela. Ponekad su počeli slati po mene. Otišao sam k njima s Dobrohotnošću; tamo čitali, a oni, sjedeći za čajem, slušali. Jednom su me ostavili da večeram. Upravnikova žena, ljubazna starica, sjedila je s nama i jela pečenu ribu. Nekako se nepažnjom ugušila koskom; koji joj nije pomogao, nikako joj nije mogao olakšati, osjetila je jaku bol u grlu i nakon dva sata je legla. Poslali su po liječnika 30 versta daleko, a ja sam požalio i otišao kući već navečer.

            Noću, u suptilnom snu, čujem glas svoga starca, ali ne vidim nikoga; glas mi reče: tvoj te je gospodar izliječio, zašto ne pomogneš upraviteljici? Bog je zapovjedio suosjećanje prema bližnjemu. Rado bih pomogao i čime? Ne znam nikakva sredstva. A evo što ćete učiniti: od samog početka svog života ona ima averziju prema drvenom ulju, i ne samo da ga ne može koristiti, već i njegov miris bez mučnine; i zato joj daj žlicu drvenog ulja da popije, ona će se razderati, kost će izbiti, a uljem će se namazati rana u grlu koju je kost ogrebla i ozdravit će. Da, kako da dam kad joj se gadi – neće da pije? Vodio si upraviteljicu da je uhvati za glavu, ali si joj iznenada, premda snažno, sipao u usta. Kad sam se probudio, odmah sam otišao do menadžera i ispričao mu sve do detalja. Kaže da će sad napraviti tvoje ulje? Već hriplje i delirično je, a vrat joj je sav natečen. Ipak, vjerojatno ćemo pokušati; uljni lijek je bezopasan, iako neće pomoći. Nalio je drveno ulje u čašu, a mi smo je tu i tamo pustili da guta. Odmah je počelo snažno povraćanje, a kost je ubrzo potekla krvlju; osjećala se bolje i čvrsto je zaspala.

Ujutro sam došao u posjetu, i vidio sam da ona mirno sjedi i pije čaj, i zajedno sa svojim mužem su bili zadivljeni lijekom, a štoviše, kako mi je u snu rečeno, ona ne voli ulje za drvo, jer to nitko osim njih nije znao. Onda je došla doktorica, upraviteljica je ispričala što joj se dogodilo, a ja sam rekla; kako mi je čovjek izliječio noge. Liječnik, saslušavši, reče: ni ovaj ni drugi slučaj nije čudan; u obojici je djelovala sama sila prirode, ali za uspomenu ću to zapisati; izvadio olovku i zapisao u knjigu sjećanja.

Ubrzo nakon toga proširila se glasina po susjedstvu da sam vidioca, liječnik i iscjelitelj; sa svih strana počeli su mi neprestano dolaziti sa svojim raznim predmetima i slučajevima, donosili mi darove i počeli me čitati i moliti. Tjedan dana sam ga promatrao i bojeći se da ne padnem u ispraznost i ne budem oštećen rasejanošću, otišao sam odande tajno noću.

Tako sam opet otišao svojim putem i osjetio sam takvu lakoću, kao da mi je planina pala s ramena. Molitva me sve više tješila, tako da mi je ponekad srce kipjelo neizmjernom ljubavlju prema Isusu Kristu, a od tog slatkog vrenja kao da su mi se utješni potoci razlijevali po svim zglobovima. Sjećanje na Isusa Krista toliko mi se utisnulo u dušu da mi se pri razmišljanju o evanđeoskim događajima činilo da ih vidim pred svojim očima, ganulo me i radosno plakalo, ponekad sam u srcu osjećao radost koju ne mogu ni opisati. Događalo se da ponekad i po tri dana nisam ulazio u sela ljudi i osjećao sam se oduševljen, kao da sam jedini na zemlji, jadni grešnik pred milosrdnim i čovjekoljubivim Bogom. Ta me samoća tješila, a radost molitve za njega bila je mnogo opipljivija nego kod ljudi.

            Napokon sam stigao do Irkutska. Poklonivši se sv. relikvijama svetog Inocenta, poče u sebi razmišljati: kamo da sada idem? I nisam želio dugo živjeti ovdje, jer je grad prenatrpan. Zamišljeno sam hodao ulicom; tada me srete mjesni trgovac, zaustavi me i stane govoriti: jesi li ti putnik? Zašto ne dođeš k meni? Došli smo s njim u njegovu bogatu kuću. Pitao me kakva sam osoba, a ja sam mu rekao svoje porijeklo. Saslušavši, poče mi govoriti: evo ti bi u stari Jeruzalem. Postoji svetište kakvog nema! Rado bih otišao, odgovorio sam, ali nemam sredstava za to; Mogu i pješke do mora, ali nema se čime platiti prelazak preko mora, treba puno novaca. Želiš li, reče trgovac, dat ću ti lijek; prošle sam godine već poslao tamo jednog našeg mještanina. Padoh mu pred noge, a on poče govoriti: Slušaj, dat ću ti pismo svom rođenom sinu u Odesu; tu živi i ima trgovačke veze s Carigradom; on ima lađe, te će te rado odvesti u Carigrad, a ondje naređuje svojim privrženicima da ti najme mjesto na lađi za Jeruzalem i plate novac. Uostalom, nije jako skupo. Čuvši to, ja se obradovah, mnogo sam zahvaljivao svome dobročinitelju na njegovoj milosti, a više sam zahvaljivao Bogu što mi iskazuje takvu očinsku ljubav i brigu za mene kao jadnog grešnika, koji ne čini dobra, ni sebi, ni ljudima, i tunu, koji u besposličarstvu jede tuđi kruh. I tako sam ostao tri dana kod ovog dobrotvornog trgovca. Napisao mi je, prema obećanju, pismo svome sinu o meni; a sada idem u Odesu s namjerom da stignem do sv. grada Jeruzalema: ali ne znam hoće li Gospodin dopustiti da se poklonim Njegovom živonosnom lijesu.

Treća priča

Prije odlaska iz Irkutska otišao sam do duhovnog oca, s kojim sam vodio razgovore, i rekao mu: Već sam na putu za Jeruzalem; došao da se oprosti i zahvali za tvoju kršćansku ljubav prema meni nedostojnom putniku. Rekao mi je: Bog blagoslovio tvoj put. Ali zašto mi nisi rekao ništa o sebi, tko si i odakle si? Puno sam čuo od tebe o tvojim putovanjima; bilo bi zanimljivo saznati više o vašem podrijetlu i životu prije putovanja.

Dobro, rekao sam, rado ću ti i to reći. Ovo nije duga priča.

Životopis svećenika i njegov prijašnji svjetovni život

Rođen sam u selu u Orlovskoj guberniji. Nakon oca i majke ostalo nas je dvoje, ja i moj stariji brat. On je imao deset godina, a ja dvije godine – treću. Tako nas je moj djed odveo u svoju kuću na hranjenje; bio je imućan i pošten starac, držao je gostionicu na glavnoj cesti, a zbog njegove dobrote kod njega su odsjedali brojni posjetitelji. Počeli smo živjeti u njemu; moj brat je bio živahan i uvijek je trčao po selu, dok sam se ja više motala oko djeda. Za praznike smo išli s njim u crkvu, a kod kuće je često čitao Bibliju, istu onu koju imam i ja. Moj brat je odrastao i postao razmažen – navikao se na piće. Bilo mi je već sedam godina; Jednom sam s bratom ležao na peći, a on me odatle gurnuo i ozlijedio mi lijevu ruku. Od tada pa do sada ga ne posjedujem – sav se osušio.

            Moj djed, vidjevši da neću biti sposoban za seoske poslove, počeo me učiti čitati i pisati, a kako nismo imali abecedu, učio me je iz iste Biblije, na neki način: ukazivao mi na osnove, tjerao me da oblikujem riječi i uočavam slova. Nije mi ni jasno kako sam, slijedeći njega, s vremenom naučio čitati. I konačno, kad je moj djed počeo slabo vidjeti, često me tjerao da čitam Bibliju, a sam me je slušao i ispravljao. Često smo imali zemaljskog pisara koji je lijepo pisao, gledao sam i svidjelo mi se kako piše. Tu sam i sam, po njegovom primjeru, počeo izvlačiti riječi, on mi je pokazao, dao papire i tintu i popravio mi perje. Tako sam naučio pisati. Moj djed se tome obradovao i uputio me ovako: sad ti je Bog otvorio pismo, bit ćeš čovjek, pa zahvali Gospodinu na tome i moli se češće. Stoga smo išli u crkvu prije svih službi, a kod kuće smo se vrlo često molili; Bio sam prisiljen pročitati:Smiluj mi se Bože, a djed i nana su se klanjali ili stajali na koljenima. Napokon, već sam imao sedamnaest godina, a baka mi je umrla. Djed mi je počeo govoriti: mi nemamo gazdarice u kući, a što ako nemamo babu? Tvoj stariji brat je zbunjen, želim te oženiti. Pojavio sam se, umišljajući svoj invaliditet, ali djed je inzistirao, pa su me oženili, odabrali imućnu i ljubaznu djevojku, dvadeset godina. Prošla je godina dana, a djed se smrtno razbolio. Pozvavši me, poče se opraštati i reče: Evo ti kuća i sva baština, živi po savjesti, ne varaj nikoga, nego se najviše moli Bogu, od Njega je sve. Ne nadaj se ničemu osim Bogu, idi u crkvu, čitaj Bibliju i sjeti se starice i mene. Evo ti novaca, tisuću rubalja, čuvaj se, ne troši ih uzalud, ali ne budi ni škrt, daj ih prosjacima i božjim crkvama.

Pa je umro i ja sam ga pokopao. Brat je postao zavidan što je dvorište i imanje dano samo meni; počeo se ljutiti na mene, a štoviše neprijatelj mu je u tome pomagao, čak me namjeravao i ubiti. Napokon, ovo je učinio noću, kad smo spavali i nije bilo gostiju: provalio je u ormar u kojem je bio novac, izvadio ga iz škrinje i zapalio ormar. Čuli smo već kad se zapalila cijela kuća i dvorište, a jedva smo iskočili kroz prozor, samo ono u čemu smo spavali.

Pod glavama je ležala Biblija i mi smo je zgrabili sa sobom. Gledajući kako nam kuća gori, rekli smo sami sebi: hvala Bogu! iako je Biblija preživjela, iako ima nešto što nas tješi u tuzi. Dakle, sva naša imovina je spaljena, a brat nam je nestao. Kasnije su saznali kada je počeo piti i hvaliti se da je uzeo novac i zapalio dvorište.

            Ostali smo goli i bosi, potpuno oskudni, nekako smo posudili malu kolibu, i počeli smo živjeti u siromaštvu. Žena mi je bila majstorica: tkala je, prela, šila, primala poslove od ljudi, a radila je dan i noć i hranila mene. Zbog bezrukosti nisam mogao ni papuče isplesti. Ona bi posjećivala ili prela, a ja bih sjedio kraj nje i čitao Bibliju, a ona bi slušala, a ponekad bi i plakala. Kad pitam: što plačeš? Uostalom, hvala Bogu, živimo. Tada će ona odgovoriti: dirljivo mi je što je to jako dobro napisano u Bibliji. Sjetili su se i djedove naredbe – često su postili, svako jutro čitali akatist Majci Božjoj, a noću činili tisuću naklona da ne bi bili u iskušenju. Tako smo dvije godine živjeli mirno. Ali evo što je čudno, iako nismo imali pojma o nutarnjoj molitvi, koja se stvara u srcu, i nikada nismo čuli za nju, nego smo jednostavno molili samo svojim jezicima, mi smo se uzalud klanjali, kao bezumnici padali jedni preko drugih, i bio je lov na molitvu, a duga vanjska i besmislena molitva nije izgledala teško. Navodno mi je jedan učitelj rekao istinu, da postoji tajna molitva u čovjeku, za koju on sam ne zna, kako se ona u duši čini nepoznatom, a pobuđuje na molitvu, tko zna što i kako zna.

Nakon dvije godine ovakvog našeg života, iznenada se moja žena razboljela od jake groznice i, pričestivši se, umrla deveti dan. Ostao sam sam, nisam mogao ništa učiniti; Morao sam hodati po svijetu, a sramota je bilo milostinju tražiti; osim toga, bio sam toliko tužan zbog svoje žene da nisam znao kamo bih. Kad bih ušao u svoju kolibu i vidio njezinu odjeću, ili kakav rubac, zaurlao bih i pao bez sjećanja. Stoga nisam mogao izdržati svoje čežnje, živeći kod kuće, pa sam prodao svoju kolibu za 20 rubalja, a odjeću koju sam ja i moja žena imali, svu sam dao prosjacima. Dobio sam putovnicu za vječni otpust prema svom broju, a ja sam odmah uzeo svoju voljenu Bibliju i otišao kud mi oči vide. Nakon odlaska pomislio sam gdje da idem sada? Najprije ću otići u Kijev, pokloniti se Božjim svecima i zamoliti njihovu pomoć u svojoj tuzi. Kad sam se odvažio na to, bilo mi je bolje i s radošću sam stigao u Kijev. Od tada, već 13 godina, stalno putujem na različita mjesta; Posjetio sam mnoge crkve i samostane, a sada sve više lutam stepama i poljima. Ne znam hoće li Gospodin doći do svetog Jeruzalema. Bilo bi vremena, kad bude volja Božja, da se i grješne kosti pokopaju.

koliko imas godina – Trideset i tri godine.

Kristovo doba!

Priča četvrta

      Dobro mi je prionuti uz Boga, misliti na nadu svoga spasenja u Gospodinu.

            Prava ruska poslovica: čovjek pretpostavlja, a Bog ima, rekoh, došli su kod mog duhovnika. Mislio sam da ću danas ići i ići putem u sveti grad Jeruzalem, ali ispalo je drugačije; potpuno neočekivani incident ostavio me na istom mjestu još tri dana. I nisam mogao izdržati da ne dođem k vama da vas o tome obavijestim i da se posavjetujem u svojoj odlučnosti u ovom slučaju, koji je na ovaj način sasvim neočekivano naišao.

Pozdravivši se sa svima, krenuh s Božjom pomoći svojim putem i taman htjedoh izaći na jamčevinu, kad na vratima posljednje kuće ugledah poznatog čovjeka, koji je nekada bio isti kao ja, putnik, i kojega nisam vidio tri godine. Nakon što me pozdravio, pitao me kamo idem? Odgovorih: hoću, ako Bog da, u stari Jeruzalem. Bogu hvala! podigao je; evo ti dobrog suputnika. Bog s tobom i s njim, rekoh, zar ne znaš da, po svojoj naravi, nikad ne idem s društvom, nego sam navikao uvijek putovati sam? Ali slušaj: znam da će ti se svidjeti ovaj suputnik; kakav je on s tobom, tako će i tebi biti dobro s njim. Vidite, i otac vlasnika ove kuće, u kojoj sam ja zaposlen kao radnik, po obećanju ide u stari Jeruzalem, a vi ćete se s njim lijepo provesti. On je lokalni građanin; starac je ljubazan i, štoviše, potpuno gluh, pa ako ne viče, ne može ništa čuti; ako ga pitate o nečemu, trebate mu napisati na komad papira, pa će on odgovoriti; i zato ti neće dosaditi na putu, neće s tobom razgovarati, sve više šuti kod kuće; i za njega ćeš biti neophodan na putu. Sin mu daje konja i vizu za Odesu kako bi ga tamo prodao. Iako starac želi ići pješice, s njim će ići konj po njegovu prtljagu i neke pakete do Gospodnjeg groba; ovdje možete odmah staviti torbu. Sada razmislite, kako se star i gluh čovjek može poslati sam s konjem na tako dalek put? Tražili su i tražili vodiča, ali svi pitaju da je jako skupo i opasno pustiti ga s nepoznatom osobom, jer kod sebe ima novaca i stvari. Složi se, brate, pravo će biti dobro; usredotočite se na slavu Božju i za ljubav prema bližnjemu. A ja ću domaćine uvjeravati o vama, a oni će se tome neopisivo obradovati; oni su dobri ljudi i jako me vole; Kod njih sam zaposlen već dvije godine. Rekavši to na vratima, odvede me u kuću gospodara, a ja, vidjevši da obitelj mora biti poštena, pristadoh na njihov prijedlog. Evo sad smo se smjestili treći dan božićnih praznika, ako Bog da, nakon što odslušamo bogosluženje, krenut ćemo na put.

            Eto kakve se slučajne zgode događaju na putu života! I sav Bog i njegova sveta providnost upravljaju našim djelima i nakanama, kao što je pisano:i što htjeti i što su božja djeca. Čuvši to, moj duhovnik reče: Od srca se radujem, dragi brate, što je Gospod iznenada ustrojio da te vidim nakon kratkog vremena. A budući da si sada slobodan, ja ću te dulje držati s ljubavlju, a ti ćeš mi također reći više o svojim poučnim susretima, koji su bili na vašem dugom putu. Sa zadovoljstvom i pozornošću sam slušao i sve tvoje dosadašnje priče. Sretan sam što to radim, odgovorio sam i počeo govoriti.

Bilo je puno svega, dobrog i lošeg; nemoj dugo pričati sve, ali mnogo toga je već izbilo iz sjećanja, jer sam nastojao posebno upamtiti samo ono što je moju dokonu dušu vodilo i poticalo na molitvu, a svega drugoga sam se rijetko sjećao, ili bolje rečeno, nastojao sam zaboraviti prošlost, prema uputama sv. apostola Pavla koji je rekao:Težim časti najvišeg ranga, zaboravljajući stražnji dio i posežući za prednjim. Da, moj rahmetli blagoslovljeni starac je rekao da su prepreke za molitvu infarkta s dvije strane, sa šuaia i desnima, to jest, ako neprijatelj nema vremena da se odvrati od molitve s ispraznim mislima i grješnim planovima, onda vraća poučne uspomene u svom sjećanju ili predlaže molitvu koja mu je nepodnošljiva. I to se zove čista krađa, u kojoj se duša, zanemarujući razgovor s Bogom, okreće zadovoljnom razgovoru sa samom sobom ili sa stvorenjima. I zato me je naučio da ne prihvaćam ni najljepšu duhovnu misao za vrijeme molitve, pa čak ni nakon dana, ako bi se dogodilo da je vrijeme provedeno više u poučnom razmišljanju i razgovoru nego u bitnoj nevidljivoj molitvi srca, onda i to treba smatrati neumjerenošću, ili blagotvorno za potrebite, za duhovnu pohlepu. u molitvi, uglavnom prevladavalo u velikom broju prije vremena provedenog u drugim djelima pobožnosti. Ali ne možete sve zaboraviti. Drugi mi se, naravno, tako duboko urezao u sjećanje da ga se nisam dugo sjećao, sjećam se, na primjer, jedne pobožne obitelji, kod koje me Bog počastio ostati nekoliko dana iz sljedećeg slučaja.

Susret s pobožnom obitelji posjednika

Tijekom mog putovanja po Tobolskoj guberniji, morao sam proći kroz neki okružni grad. Ostalo mi je vrlo malo mrvica kruha, pa sam ušao u jednu kuću da isprosim kruha za put. Gazda mi reče: hvala Bogu, došao si na vrijeme, žena mi je upravo izvadila kruh iz peći, evo ti tople prostirke, moli Boga za nas. Pošto sam se zahvalio, počeo sam stavljati kruh u torbu, a domaćica je, vidjevši to, rekla: neka torba je tanka, sva izlizana, promijenit ću vam je, i dala mi je lijepu, tvrdu torbicu. Zahvalivši im od srca, nastavio sam dalje. Na odlasku sam u jednom dućanu tražio soli, a trgovac mi je natočio malu vrećicu. Radovao sam se u duhu i zahvaljivao Bogu što me pokazuje nedostojnim tako dobrih ljudi. Evo, mislio sam, sad ću tjedan dana bez brige o hrani spavati i biti zadovoljan. Blagoslovi dušu moju, Gospodine!

Napustivši ovaj grad pet versta, vidio sam na cesti malo selo i malu drvenu crkvu, ali izvana dobro ukrašenu i oslikanu. Prolazeći, htjedoh se pokloniti hramu Božjem, i ušavši u crkveni trijem pomolih se. Sa strane crkve igralo se na travnjaku dvoje dječice od pet-šest godina. Mislio sam da su to svećenikova djeca, iako su bili jako dobro odjeveni. Pa je nastavio, moleći se. Nisam stigao napraviti ni deset koraka od crkve kad iza sebe začuh krik: prosjakinja! prosjak! Stop! Djeca koju sam vidjela vrišteći trče k meni – dječak i djevojčica; Stao sam, a oni su pritrčali i uhvatili me za ruku: idemo mojoj majci, ona voli prosjake. Nisam prosjak, kažem im, nego prolaznik. Što je s tvojom torbom? Ovo je moj kruh. Ne, svakako ćemo ići, majka će ti dati novac za put. Ali gdje ti je majka, pitao sam. On je iza crkve, iza ove orahe.

Odvedoše me do lijepog vrta, usred kojega ugledah veliki dvorac; ušli smo u same odaje, kakva čistoća i uređenost! Tako je gospođa istrčala do nas. Molim za milost! Molim! odakle te Bog nama posla? sjedni, sjedni, draga! Sama je skinula torbu s mene, stavila je na stol i posjela me na meku stolicu; ne želiš jesti ili galeba? a zar nemas nikakve potrebe? Lijepo vam zahvaljujem, odgovorio sam, imam cijelu vreću hrane, pijem čaj, ali nisam navikao na to u našem seljačkom životu, vaša marljivost i ljubazno postupanje vredniji su mi od poslastice; Molit ću Boga da vas blagoslovi za takvo evanđeosko čudo. Dok sam to govorio, osjetio sam snažnu želju da se vratim unutra. Molitva je ključala u mom srcu i trebala sam smirenost i tišinu da dam prostora tom spontanom plamenu molitve, da od ljudi sakrijem vanjske znakove molitve, kao što su: suze, uzdasi i neobični pokreti lica i usana.

            I zato sam ustao i rekao: Oprosti, majko, vrijeme je da idem; Neka Gospodin Isus Krist bude s vama i s vašom ljupkom djecom. Ah, ne! Sačuvaj te Bože da ne odeš, neću te pustiti. Večeras će moj muž doći iz grada, on je sudac u okružnom sudu. Kako će biti sretan da te vidi! On svakog putnika smatra Božjim poslanikom. A ako pođeš, bit će jako tužan što te ne vidi: osim toga, sutra je nedjelja, molit ćeš se s nama u blagovaonici, i što god Bog pošalje, blagovat ćemo zajedno; imamo svakoga blagdana u gostima do trideset prosjaka Kristove braće. Ali zašto mi nisi rekao ništa o sebi, odakle si i kamo ideš? Pričaj mi, volim slušati duhovne razgovore Božjih ugodnika. Djeca, djeca! uzmi putnu torbu i odnesi je u zamišljenu sobu, gdje će prenoćiti. Slušajući njezine riječi, iznenadio sam se i pomislio: razgovaram li s osobom ili kakav sam ja duh?

Tako sam ostao čekati g. Ukratko sam ispričao o svom putovanju i da idem u Irkutsk. I usput, reče gospođa, svakako ćete proći kroz Tobolsk, a ja tamo imam majku koja je časna sestra u samostanu, a sada i skladištarka; dat ćemo ti pismo, ona će te prihvatiti. Mnogi joj dolaze po duhovni savjet; a usput, odnijet ćete joj i knjigu Ioanna Listvychnika, koju smo za nju napisali iz Moskve, po njezinoj narudžbi. Kako će sve ovo biti u redu! Napokon je došlo vrijeme za večeru i sjeli smo za stol. Došle su još četiri dame i počele jesti s nama. Dovršivši prvo jelo, jedna od gospođa koje su došle ustane, pokloni se kipu, a zatim se pokloni nama, ode i donese drugo jelo i opet sjedne; zatim je druga dama slijedila primjer za treće jelo. Videći to, stadoh govoriti domaćici: usuđujem se, majko, pitati, jesu li vam ove gospođe rodjaci, ili što? Da, to su moje sestre: ovo je kuharica, ovo je uvijačeva žena, ovo je domaćica, a ovo je moja služavka, i sve su udate, nemam ni jedne djevojke u cijeloj kući. Čuvši i vidjevši to, još više se začudih, zahvalih Bogu što mi je pokazao takve bogougodnike, i osjetih jak učinak molitve u srcu; i zato, da se što prije povučem i ne remetim molitvu, ustajući od stola, rekoh gospođi: vi se trebate odmoriti nakon večere, a ja ću, po svojoj navici hodanja, prošetati po vrtu. Ne, ne odmaram se, reče gospođa; a ja ću s tobom u vrt pa ćeš mi reći nešto poučno. A ako ideš sam, djeca ti ne daju mira; kad te vide, neće te ostaviti ni za minutu, tako ljube prosjake, Kristovu braću i putnike.

            Nije se imalo što raditi, pa smo otišli. Ušavši u vrt, da bi mi zgodnije bilo šutjeti i ne govoriti, poklonih se gospođinim nogama, i rekoh: Molim te, majko, u ime Božje, reci mi od kada živiš tako bogougodan život i kako si postigla ovu pobožnost? Valjda ću ti sve ispričati. Vidite, moja majka je praunuka svetog Joasafa, čije su relikvije pokopane u Belgorodu. Imali smo veliku kuću u gradu, čije je krilo unajmio jedan siromašni plemić. Na kraju je on umro, a žena mu je ostala trudna, rodila se i sama umrla nakon poroda. Born osta okruglo siroče siroče; iz sažaljenja ga je uzela moja majka da ga odgaja, a godinu dana kasnije rodila sam se ja. Zajedno smo odrasli i zajedno učili kod istih učitelja i navikli se kao da smo brat i sestra. Nakon nekog vremena umro je i moj otac, a majka je, napustivši gradski život, za života preselila s nama u ovo svoje selo. Kada smo postali punoljetni, majka me udala kao svog učenika, dala nam ovo svoje selo, a sama, sagradivši sebi ćeliju, odlučila je da stupi u samostan. Udijelivši nam svoj roditeljski blagoslov, učinila nam je takav oporuku da živimo kršćanski, revno se Bogu molimo i svim silama nastojimo ispunjavati najvažniju Božju zapovijed, a to je ljubav prema bližnjima, hraniti i pomagati prosjake Kristove braće, u jednostavnosti i poniznosti odgajati djecu. Tako već deset godina živimo ovdje sami, trudeći se što više ispuniti majčinu volju. Imamo i jednu prosjačku kuću, u kojoj i sada živi više od deset bogalja i bolesnika; Valjda ćemo sutra do njih.

Nakon ove priče pitao sam: gdje je knjiga Ioanne Listvychnik koju želite poslati u svoju domovinu? Idemo u sobu, naći ću ti je. Čim sjedosmo čitati, g. Vidjevši me, ljubazno me zagrli, te se bratski, kršćanski izljubismo, odvede me u njegovu sobu i reče: hajdemo, brate mili, u moju radnu sobu, blagoslovi moju ćeliju. Mislim da si joj (pokazujući na gospođu) dosta tebe. Ako vidi putnika ili putnika, ili kakvog bolesnika, drago joj je da ih ne ostavlja dan i noć; taj običaj već dugo postoji u cijeloj njezinoj obitelji. Ušli smo u ured. Mnogo knjiga, lijepih ikona, životvorni križ na svu visinu i uz njega je postavljeno Evanđelje; Molio sam, i kažem: s tobom, oče, ovdje je Božji raj. Evo samog Gospoda Isusa Hrista, Njegove Prečiste Majke i Njegovih svetih poklonika, a ovo su (pokazujući na knjige) njihove božanske, žive i neukrotive reči i uputstva; Mislim da često uživate u nebeskom razgovoru s njima. Da, priznajem, odgovori gospodin, ja sam lovac na čitanje. Koje knjige imate ovdje, pitao sam. Imam puno duhovnih, odgovori gospodin; ovdje je čitav godišnji krug čavrljanja, djela Ivana Zlatoustog, Bazilija Velikog, mnoga teološka i filozofska djela, kao i mnoge propovijedi novih slavnih propovjednika. Moja knjižnica košta me tisuću i pet rubalja.

            Zar nemate, pitao sam, nekog pisca o molitvi? Jako volim čitati o molitvi. Nova je knjiga o molitvi, djelo svećenika iz Sankt Peterburga. Baryn je dobio tumačenje molitve Gospodnje:naš otac i sa zadovoljstvom smo ga započeli. Malo kasnije došla je i gospođa k nama, donijela čaja, a djeca su donijela cijelu košaru, sve srebrne, nekakve suhe, kao pite, koje nikad nisam jeo. Gospodin uze knjigu od mene, pruži je gospođi i reče: evo mi ćemo je natjerati da čita, ona savršeno čita, a mi ćemo se ojačati. Gospođa je počela čitati, a mi smo počeli slušati. Ja sam, dok sam slušao čitanje, također slušao molitvu koja se držala u mom srcu; što je čitanje išlo dalje, molitva se više razvijala i uživao sam u njoj. Odjednom, vidjeh kako mi netko brzo bljesne pred očima, kao u zraku, kao da je to moj pokojni stari. Bio sam iznenađen, ali da to prikrijem, rekao sam da mi je žao i odrijemao. Ovdje sam osjetio da kao da je duh starca prodro u moj duh, ili ga obasjao, osjetio sam nekakvo svjetlo u svom umu i mnoge molitvene misli. Tek što mi je prošlo kroz glavu i htjela odagnati ove misli, gospođa je pročitala cijelu knjigu, gospodin pita: jel mi se svidjelo ovo djelo? – I počeli smo razgovarati. – Jako mi se sviđa, odgovorio sam, a i molitva Gospodnja. Oče naš„viša je i dragocjenija od svih napisanih molitvi koje mi, kršćani, imamo; jer je uči sam Gospodin Isus Krist, i tumačenje koje se njime čita je vrlo dobro, samo je sve usmjereno najviše na kršćansku djelatnost, a ja sam morao čitati od svetih otaca i izmišljeno, tajanstveno objašnjenje po njoj.

            U kojim ste to čitali? Ali ovdje, na primjer, u Maksimu Ispovjedniku iu Dobrotoljubiji Petra Damascena. Molim vas, ako se ne sjećate čega, recite nam! Budite ljubazni. Početak molitve:“Oče naš, koji jesi na nebesima“; u pročitanoj knjizi, tumači se da pod ovim riječima treba razumjeti sugestiju bratske ljubavi prema bližnjima, kao djeci samohranog oca. To je vrlo pošteno, ali kod svetih otaca to je dalje i duhovnije objašnjeno, upravo – oni kažu da u ovoj izjavi treba uzdignuti um k nebu, k nebeskom Ocu, i sjetiti se svoje dužnosti svake minute da se prikažemo u prisutnosti Božjoj i da hodimo pred Bogom. Riječi:sveti se ime Tvoje, knjiga pomno objašnjava, da se ne izgovara ime Božje bez poštovanja, ili u nepravednoj zakletvi, drugim riječima, sveto ime Božje izgovarati sveto i ne koristiti ga uzalud; a tajanstveni tumači ovdje vide izravan zahtjev za nutarnjom molitvom srca, tj. da se presveto ime Božje utisne u srce i spontanom molitvom posveti i posveti sve osjećaje i duševne snage. Riječi: nekadođi kraljevstvo tvojetajanstveni tumači objašnjavaju ovako: neka u naša srca dođe unutarnji mir, mir i duhovna radost. Knjiga to objašnjava pod riječima: naš kruhdnevna naknada za nas danasmora razumjeti zahtjev za potrebama potrebnim za tjelesni život, ne suvišnim, već samo potrebnim i dovoljnim za pomoć drugima. A Maksim Ispovjednik pod imenom kruha svagdašnjega razumijeva hranjenje duše nebeskim kruhom, tj. Riječju Božjom, i sjedinjenje duše s Bogom, bogomišljenje i neprestanu unutarnju molitvu srca.

Oh! ovo je velika stvar i gotovo nemoguće za stanovnike svijeta da postignu unutarnju molitvu, uzvikne učitelj; makar onaj vanjski pomogao Gospodinu poslati bez lijenosti. Ne mislite, oče, da. Da je nemoguće i nepremostivo teško, ne bi Bog to svima odredio. Njegova se snaga javlja čak iu slabosti; i iskusni sv. roditelji predlažu metode koje olakšavaju put dosezanja molitve srca. Naravno, za pustinjake svijeta oni ukazuju na posebna i viša sredstva, ali i za laike propisuju zgodna i vodeća sredstva za postizanje nutarnje molitve. Nigdje nisam slučajno čitao o tome pobliže, rekao je g. Molim vas, molim vas, pročitat ću vam u knjiziLjubaznost. Donio sam svoje Milosrđe, našao članak Petra Damascena u 3. dijelu na stranici 48 i počeo čitati sljedeće: “treba naučiti zazivati ime Božje više od daha, u svakom vremenu i na mjestu i u svakoj stvari. Apostol kaže:molite bez prestanka, tj. On uči imati, imati. stvari, ako nešto činite, morate imati na umu Stvoritelja stvari; imate razloga sjećati se i slaveći Boga, a ti se evo moli bez prestanka, od toga će ti se uvijek duša radovati.” Ovdje pogledajte koliko je ova metoda neprestane molitve zgodna, laka i dostupna svakome tko ima imalo ljudskih osjećaja.

Jako im se svidjelo. Gospodin me oduševljeno zagrlio, zahvalio, pogledao mojuLjubaznost, i kaže: Sigurno ću kupiti takvu knjigu; Uskoro ću ga dobiti iz Petersburga; a sad ću za uspomenu zapisati ovaj članak koji ste pročitali – recite mi. A onda ju je brzo, prekrasno prepisao. Zatim je uzviknuo: Bože moj! uostalom, imam i ikonu svetog Damaščana (ovo je vjerojatno bila ikona Ivana Damaščana). On uze okvir, umetnu pisano slovo pod staklo i objesi ga pod ikonu, govoreći: evo živa riječ svetitelja Božjeg pod njegovim likom često će me spominjati da ovaj spasonosni savjet ispunjavam u njegovom radu.

Nakon toga smo otišli na večeru. Za stolom, kao i prije, sjedio je s nama sav narod – muškarci i žene. Kakva li je tišina i tišina puna poštovanja vladala za stolom! Nakon što smo svi večerali, ljudi i djeca su se dugo molili. Bio sam prisiljen čitati akatist Isusu Najslađem.

Nakon što su završili, njihovi pratioci su otišli na odmor, a nas troje smo ostali u sobi. Tu mi je gospođa donijela bijelu košulju i čarape – Poklonio sam se do nogu, i rekao: Neću uzeti čarape, majko, ne šijem ih ja od svoje obitelji, navikli smo uvijek hodati u mojim unucima. Ona opet otrči i donese svoj stari kaftan, tanko žuto sukno, i razreže ga na dva dijela, a gospodar, rekavši: ima jadan i noge se skoro raspadaju, donese svoje nove čizme, velike, koje obuva preko čizama, pa mi onda kaže: idi u onu sobu. Otišao sam, presvukao se i opet izašao k njima. Posjeli su me na stolicu i počeli se obuvati, gospodin je počeo umotavati moje noge unucima, a gospođa se počela obuvati. Prvo nisam popustio, ali su mi naredili da sjednem i rekli: sjedi i šuti, Krist je prao noge učenicima. Nisam imao što raditi i počeo sam plakati i oni su plakali.

            Nakon toga gospođa je ostala u sobi prespavati s djecom, a gospodin i ja smo otišli u vrt u sjenici. Dugo nismo spavali, ležali smo i razgovarali s g. pa mi se stane približavati: reci mi, zaboga, po istini i po savjesti, tko si ti? Vjerojatno ste iz dobre obitelji, a samo se pravite blesavi. Dobro čitaš i pišeš, pravilno govoriš i rasuđuješ; to ne može biti u muškom odgoju. Rekao sam ti istinu i iskreno, i tebi i tvojoj gospođi, mom podrijetlu, nikad nisam pomislio da te lažem ili prevarim. Ali što je to za mene? A što govorim, ne govorim svoje, nego ono što sam čuo od pokojnog pobožnog i mudrog starca moga i s pažnjom čitao kod svetih otaca; ponajviše nutarnja molitva koja osvjetljava moje neznanje, koje nisam sam stekao, nego su mi ga milosrđe Božje i stari nauk nastanili u srcu. Uostalom, to je moguće za svaku osobu; potrebno je samo tiho duboko ući u svoje srce, i što više zazivati ​​prosvjetljujuće ime Isusa Krista, tada će odmah svatko osjetiti unutarnje svjetlo, i sve će mu biti jasno, čak će i on vidjeti neke tajne kraljevstva Božjeg u ovom svjetlu. Ali to je već duboka odgojna tajna, kad čovjek spozna tu sposobnost da se produbi, da vidi sebe u sebi, da uživa u samospoznaji, da se gane i da slatko plače nad svojim padom i pokvarenom voljom. Mudro rasuđivati ​​i razgovarati s ljudima nije teško i moguće, jer su se um i srce dogodili prije nego ljudska učenost i mudrost. Kad postoji um, može se obraditi, bilo znanošću ili iskustvom; a ako nema pameti, onda nikakav odgoj ne pomaže. Činjenica je da smo daleko od samih sebe, i nemamo mnogo želje da se približimo sebi, i svi bježimo da se ne sretnemo sami sa sobom i istinu mijenjamo za sitnice, i mislimo: htjeli bismo se baviti duhovnim radom ili molitvom, ali nikada ne dajemo nevolje i brinemo za život. A što je važnije i potrebnije – spasonosni vječni život duše, ili prolazni život tijela, za koji se toliko trudimo? To je ono što sam rekao, a to vodi ljude ili u razum ili u ludost.

Priča o obraćenju i životu zemljoposjednika

Oprosti mi, dragi brate, pitao sam te ne samo iz radoznalosti, nego iz dobrote i kršćanskog sudjelovanja u tebi, a i zato što sam prije dvije godine vidio primjer iz kojeg je nastalo moje pitanje tebi. Vidite, došao nam je jedan prosjak s putovnicom umirovljenog vojnika, star, star, a tako siromašan da je bio gotovo gol i bos, govorio je malo i tako jednostavno, kao stepski seljak. Odveli smo ga u ubožnicu; pet dana kasnije jako mu je pozlilo, pa smo ga premjestili u ovu sjenicu, smirili ga i počeli ići za njim i sami ga liječiti sa mojom ženom. Konačno, mora da se bližio smrti; pripremili smo ga, pozvali našeg svećenika da ga ispovjedi, dodali i prilagodili. Uoči svoje smrti ustao je, zatražio od mene papir i olovku, zamolio me da zaključam vrata i da nikoga ne pustim unutra dok ne napiše oporuku svome sinu koju je tražio da se nakon njegove smrti pošalje u Petrograd. Iznenadio sam se kad sam vidio kako piše ne samo lijepim, nadasve vještim rukopisom, nego mu je i sastav bio divan, ispravan i vrlo nježan. Evo ja ću ti sutra pročitati njegovu oporuku; Imam kopiju toga.

Sve me to iznenadilo i pobudilo znatiželju da ga upitam o njegovom porijeklu i životu. On mi je, zaklevši se da to nikome neću otkriti do svoje smrti, ispričao o svom životu na slavu Božju. Bio sam princ koji je imao vrlo bogato bogatstvo i vodio je veličanstven, luksuzan i rasejan život. Žena mi je umrla, a ja sam živio sa sinom koji je sretno služio kao kapetan u gardi. Jednog dana, na putu na bal za važnu osobu, bio sam ljut na svog sobara; Nisam izdržao od uzbuđenja, udario sam ga snažno po glavi i naredio da ga pošalju u selo. Bilo je to navečer, a sljedeće jutro sobar je umro od upale glave. Ali izmaklo mi je kontroli, a ja sam, žaleći zbog svoje nepažnje, ubrzo zaboravio na to. Prošlo je šest tjedana i taj mrtvi sobar počeo mi se javljati, prvenstveno u snovima; uznemirivao me i predbacivao svaku noć, neprestano ponavljajući: beskrupulozni, ti si moj ubojica! Tada sam ga počeo vidjeti u stvarnosti, dok je bio budan. Od tada mi se sve češće počeo pojavljivati ​​i tada me gnjavio gotovo bez prestanka. Napokon sam, uz njega, počeo viđati i druge mrtve muškarce koje sam brutalno zlostavljao i žene koje sam zaveo. Svi su me bez prestanka grdili i nisu mi davali mira do te mjere da nisam mogao ni spavati, ni jesti, ni što raditi; Bio sam potpuno iscrpljen, a koža mi se lijepila za kosti. Svi napori vještih liječnika nisu nimalo pomogli. Išla sam u strane zemlje na liječenje, ali tamo sam se liječila šest mjeseci, nisam osjetila nikakvo olakšanje, a bolne vizije su se okrutno množile. Odatle su me jedva živa doveli; i u potpunosti sam iskusio strahote paklenih muka duše, prije svega njezine odvojenosti od tijela. Tada sam se uvjerio da pakao postoji i saznao što to znači.

            Nalazeći se u tako bolnom stanju, spoznao sam svoja nedjela, pokajao se, ispovjedio, dao slobodu svim ljudima koji su služili sa mnom, zakleo sam se do kraja života da ću se mučiti svakojakim radom i skrivati ​​u jadnoj slici, da za svoja nedjela budem posljednji sluga ljudi najnižeg staleža. Čim sam to čvrsto odlučio, vizije koje su me mučile odmah su prestale. Osjećao sam takvu utjehu i zadovoljstvo od pomirenja s Bogom da to ne mogu u potpunosti opisati. Ovdje sam također iskustveno naučio što znači nebo i kako se kraljevstvo Božje otkriva u našim srcima. Ubrzo sam ozdravio, ispunio svoje namjere i tajno otišao s putovnicom umirovljenog vojnika: iz domovine. A prošlo je 15 godina kako sam lutao cijelim Sibirom. Ponekad su ga seljaci unajmljivali da obavlja kurirske poslove, ponekad se sam hranio u ime Krista. Oh! uz sva ova lutanja, kakvo sam blaženstvo, sreću i mirnu savjest jeo! To može doživjeti samo onaj tko je milosrđem Zagovornice prenesen iz bolnog pakla u raj Božji. Rekavši to, predade mi svoju oporuku da je pošaljem svome sinu, a sutradan umrije. Ali sada imam kopiju njegove oporuke u svojoj torbi, stavljenu u moju Bibliju. Ako ga želiš pročitati, odmah ću ga dobiti. Evo, budi ljubazan!

Razvijem i pročitam: U ime Boga u Trojstvu slavljenog Oca i Sina i Duha Svetoga.

Moj dragi sine!

Svog oca nisi vidio 15 godina, ali je u svojoj potajnosti, povremeno obavještavajući o tebi, gajio očinsku ljubav prema tebi, koja ga tjera da ti šalje ove samrtne retke da ti budu pouka u životu.

Ti znaš kako sam patio zbog svoje nemarnosti i nepažljivog života; ali ti ne znaš kako sam se radovao svom nepoznatom putovanju, uživajući plodove pokajanja.

Umirem mirno u svom dobru i zajedno u vašem dobročinitelju, jer dobročinstva izlivena na oca moraju se ticati osjetljivog sina. Zahvalite mu na bilo koji način.

Ostavljajući ti svoj očinski blagoslov, zaklinjem te da se spominješ Boga, da čuvaš svoju savjest, da budeš pažljiv, ljubazan i obziran, da s podređenima postupaš što ljubaznije i ljubaznije, da ne prezireš prosjake i strance, sjećajući se da je i tvoj otac na samrti patio u neimaštini i siromaštvu svoje duše.

Zazivajući te milost Božju, tiho zatvaram oči u nadi u život vječni, po milosrđu čovjeka koji hoda Isusa Krista.

tvoj otac

            Tako smo dobri čovjek i ja ležali i razgovarali. Pa sam ga upitao: Mislim, oče, da niste bez problema i tjeskobe s neobičnim prijemnikom? Uostalom, i mnogi naši suputnici besposleno hodaju, ili iz lijenosti, i besposleno putuju, kako sam vidio. Takvih je slučajeva bilo malo, pravih putnika je bilo sve više, odgovorio je g. Pa još više mazimo i održavamo takve prostake na životu. Živeći među našim dobrim prosjacima, Kristovom braćom, često se popravljaju i izlaze iz siromaštva kao ponizni i blagi ljudi. Evo nedavnog primjera toga. Jedan lokalni gradski građanin toliko se razvratio da su ga svi štapovima odlučno tjerali od njegovih vrata, a nitko mu nije dao ni komad kruha. Bio je pijan, buntovnik i grozna osoba, a uz to je i krao. Došao nam je u ovakvom stanju i gladan; tražio kruha i vina, na što je bio izvanredan lovac. Mi, ljubazno ga primivši, rekosmo: živi kod nas, dat ćemo ti vina koliko hoćeš, ali samo uz nagovor da se sad napiješ i legneš, ako se makar malo pobuniš i digneš buku, ne samo da ćemo te otjerati i nikada te nećemo primiti, nego ću te čak i ja tretirati kao vodiča ili vrtlara, skitnicu. Pristajući na to, ostao je s nama. Tjedan dana ili više stvarno sam pio koliko sam htio; ali uvijek prema svome obećanju i svojoj privrženosti vinu (da ga ne izgubi) odlazio je u krevet, ili izlazio u vrt, ležao i šutio. Kad se otrijeznio, braća prosjaci su ga nagovarala i savjetovala da se uzdrži, makar malo u početku. Tako je postupno počeo manje piti i konačno je nakon tri mjeseca postao suzdržan i sada je negdje zaposlen, a ne jede tuđi kruh u tuni. Trećeg dana došao je k meni sa zahvalom. Kakva se mudrost čini pod vodstvom ljubavi! Razmišljao sam i uskliknuo: Blagoslovljen Bog koji iskazuje svoje milosrđe u ogradi tvoje ograde!

Nakon ovih razgovora gospodin i ja, odspavši sat ili sat i pol, čuli evanđelje do jutra, sabrali se i otišli, i tek ušli u crkvu, a gospođa je već dugo ovdje s djecom. Slušali su jutro; a nakon nje ubrzo je započela božanska liturgija. Gospodin i ja stali smo na oltar s jednim djetetom, a gospođa i gospođica stale su na oltarni prozor da vide uzdizanje sv. darova Bože moj! Kako su molili na koljenima i lili suze radosnice! Kako su im se lica prosvijetlila, da sam plakala do mile volje gledajući ih.

Nakon svršetka službe Gospodnje, svećenik, sluge i svi prosjaci odoše zajedno k stolu, a bijaše oko četrdeset prosjaka; ovdje su bogalji, i s bolesnicima, i dječaci. Svi su sjeli za stol. Kakva je to tišina i tišina! Ja, ohrabrivši se, olako rekoh učitelju: u samostanima za vrijeme objeda čitaju živote svetaca; tebi bi bilo isto, a imaš chat-mine krug. Gospodin, obraćajući se gospođi, kaže: doista, Maša, uspostavimo takav red. Bit će to nepoštovanje. Evo, na prvom ručku ću čitati ja, pa ti, a tu je i pater, a kasnije braća, redom, tko može. Svećenik, nakon što je jeo, počeo je govoriti: Volim slušati, ali za čitanje, ponizni slugo, nemam slobodnog vremena. Kad kući trčiš, ne znaš kako da se vratiš svim nevoljama i brigama; i ovo je potrebno, i drugo je potrebno; puno dječaka, i stoke do mile volje, po cijele dane u metežu, ni za čitanje ni za učenje. Ono što sam naučio u sjemeništu, davno sam zaboravio. Čuvši to, ja se stresoh, a gospođa, koja je do mene sjedila, uhvati me za ruku i stane govoriti: otac to govori iz poniznosti, on se uvijek tako ponižava, a on je najljubazniji i bogougodniji život; udovica je već 20 godina i podiže cijelu obitelj unučadi, a osim toga često služi. Ovim riječima sljedeća izrekapao mi je na pamet NikitStifata u Dobrotolyubiji: priroda stvari mjeri se unutarnjim raspoloženjem duše, tj. tko je sam ono što čini od drugih; i dalje kaže: Tko je postigao istinsku molitvu i ljubav, ne razlikuje stvari, ne razlikuje pravednika od grešnika, nego svakoga jednako ljubi i ne osuđuje, baš kao i Bog; kao što sunce sja i kiši pravednika i nepravednika.

Ponovno je počela tišina; nasuprot meni sjedio je potpuno slijepi prosjak iz prosjačke kuće. Gospodar ga je nahranio, razrezao ribu, poslužio ga žlicom i natočio juhe. Gledajući pomno, primijetio sam da su usta ovog prosjaka potpuno otvorena, a jezik mu se neprestano miče i kao da drhti; Pitao sam se je li on čovjek molitve i počeo primjećivati ​​više. Na kraju obroka jednoj starici je pozlilo, čvrsto ju je uhvatila i jaukala je. Gospodin i gospođa su je odveli u svoju spavaću sobu i položili na krevet; gospođa je ostala da je prati; svećenik je za svaki slučaj otišao poštedjeti darova sv.; a gospodar naredi da se upregnu kočija i odjuri za liječnikom u grad. Svi su otišli.

            Osjećao sam molitvenu glad, bila je jaka potreba za molitvenim izljevima, a nije bilo povučenosti i šutnje ni jedan dan. Osjećao sam u srcu kao da neka bujica pokušava prodrijeti i izliti se u sve članove, ali dok sam to podnosio, u srcu mi se javila jaka bol – ipak neka utješna, koja zahtijeva tiho smirenje i zasićenje molitvom. Tu mi se otkrilo zašto su pravi tvorci molitve, koja je u njima samodjelovala, pobjegli od ljudi i sakrili se u tamu, a shvatio sam i zašto sveti Hesihije i najduhovniji i najkorisniji razgovor, ali pretjerani, naziva praznoslovljem, kao što kaže sveti Efrem Sirijac: dobar govor je srebro, a šutnja je čisto zlato. S obzirom na sve to, otišao sam u ubožnicu; svi su se ondje poslijepodne odmarali. Popeo sam se na tavan, smirio, odmorio, pomolio. Kad su prosjaci ustali, našao sam slijepca i izveo ga iz vrta; sjeli smo sami i počeli razgovarati.

Razgovor sa slijepim hodočasnikom i njegov način molitve

Reci mi zaboga, za dobrobit duše, moliš li Isusovu molitvu? Dugo ga stvaram kontinuirano. Kako se osjećaš zbog toga? Samo što ne mogu ni dan ni noć bez molitve. Kako vam je Bog otkrio ovu aktivnost? Reci mi, dragi brate, potanko. Vidite, ja sam lokalni trgovac, zarađivao sam za život kao krojač, putovao po drugim pokrajinama i selima i šivao seljačku odjeću.

U jednom sam selu morala dugo živjeti s jednim čovjekom kako bih uzdržavala njegovu obitelj. Jednog blagdana čitam tri knjige u crkvi i pitam: tko čita kod vas? Nitko mi nije odgovorio. Ove knjige su po našem stricu: on je bio učenjak. Uzeo sam jednu knjigu, raširio je bilo gdje i pročitao, kako se sada sjećam, sljedeće riječi: molitva je neprestana, da se ime Božje uvijek zaziva, bilo da netko govori, sjedi, hoda, radi, jede ili radi nešto drugo, na svakom mjestu i u svako vrijeme.

Nakon što sam ovo pročitala, počela sam misliti da je to vrlo zgodno za mene, i počela sam stvarati šaputanu molitvu iza svog rada na šivanju, i svidjela mi se. Oni koji su živjeli sa mnom u kući primijetili su to i počeli mi se smijati; jesi li ti čarobnjak ili stalno šapućeš? ili što naručujete? Da bih to sakrio, prestao sam micati usnama i počeo sam moliti samo na jednom jeziku. Napokon sam se toliko navikao na molitvu da je sam jezik izgovara dan i noć, i to mi godi.

            Dugo sam tako hodao, a onda sam odjednom potpuno oslijepio. U našoj obitelji gotovo svi imaju tamnu suzu na očima. Ovdje je naše društvo, zbog mog siromaštva, bio sam dodijeljen u ubožnicu, koja se nalazi u našem provincijskom gradu Tobolsku. Idem sad tamo, gospoda su me zaustavila jer žele da mi daju put do Tobolska.

Kako se zvala knjiga koju si čitao, ili neLjubaznost? Ne znam istinu, nisam ni gledao veliko slovo. Donio sam svoju dobrotu, koja se nalazi u 4 dijela uKalistapatrijarhu riječi koje mi je rekao na sjećanje i počeo mu čitati. To je to, vikne slijepac. Čitaj brate kako je to jako dobro. Kad sam došao do retka gdje se kaže: potrebno je moliti srcem, počeo mi je prilaziti: što to znači? – A kako se to radi? Rekao sam mu da je cijelo učenje o molitvi srca detaljno objašnjeno u istoj knjizi, u Dobroti – i on me žarko zamolio da mu to pročitam.

Ovako ćemo, rekao sam. Kada namjeravate ići u Tobolsk? Barem sada, odgovorio je. Pa to je to, sutra mislim krenuti na put, pa ćemo zajedno s tobom, pročitat ću ti sve o molitvi srca i pokazati ti način kako pronaći mjesto srca i ući u njega. Ali što kažete na trik? upita on. Pa što ti je izgovor, kao da je riznica do Tobolska, samo jedna i pol versta, idemo tiho, a ti znaš i sam s dvojicom; a zgodnije je u hodu razgovarati i čitati o molitvi.

Pa smo se dogovorili; navečer dođe sam gospodar da nas sve pozove na večeru, poslije večere javismo da idemo na put sa slijepcem, i da nam ne treba prijevoza; radi lakšeg čitanjaLjubaznost. Istodobno je gospodin počeo govoriti: a ja sam jako volio Ljubaznost; Već sam napisao pismo i pripremio novac da ga sutra, kad idem na dvor, pošaljem u Petersburg, da mi s prvom poštom pošalju Goodwill. Dakle, ujutro smo krenuli, ja sam ovoj gospodi mnogo zahvaljivao na njihovoj uzornoj ljubavi i milosrđu; i obojica su nas ispratili od svojih domova. Pa smo se oprostili.

Išli smo sa slijepcem, i hodali smo malo po malo, deset i petnaest versta na dan, a ostalo vrijeme sjedili smo na osamljenim mjestima i čitaliLjubaznost. Pročitao sam mu sve o molitvi srca prema redu koji mi je naznačio moj rahmetli starac, odnosno počevši od knjigeNiceformonah, Grigorije Sinait, i tako dalje. S kolikom je revnošću i pozornošću sve to slušao i kako mu se sve to svidjelo i uživao! Tada mi je počeo postavljati takva pitanja o molitvi da ni moj um nije bio dovoljno jak da ih riješi.

Nakon čitanja potrebnog saLjubaznost, počeo je marljivo tražiti od mene da mu aktivno pokažem put kako pronaći srce umom, i kako unijeti u njega božansko ime Isusa Krista, i kako moliti u sebi srcem sa zadovoljstvom. I počeh mu govoriti: ovdje ne vidiš ništa, ali možeš li zamisliti i zamisliti svojim umom ono što si prije vidio, to jest osobu, ili neku stvar, ili neki tvoj član, na primjer, ruku ili nogu, možeš zamisliti tako živo, kao da gledaš u to, i možeš to usmjeravati i usmjeravati čak i ako si slijep? Mogu, odgovori slijepac. Zato zamislite svoje srce na isti način, usmjerite oči kao da ga gledate kroz prsa, i zamislite ga što brže, i pažljivo slušajte svojim ušima kako kuca i udara uvijek iznova. Kada se prilagodite tome, onda počnite prilagođavati molitvene riječi svakom otkucaju srca, gledajući ga. Dakle, prvim potezom recite ili pomisliteGospodine, s drugomIsus, s trećimpo Kristu, s četvrtimsmiluj sea s petomja, i ponovite to mnogo puta. Vama je zgodno, jer već imate početak i pripremu za namaz srca. Kad se na to navikneš, počni u svom srcu unositi i izlaziti cijelu Isusovu molitvu zajedno s dahom, kako uče roditelji, odnosno uvlačenjem zraka, recimo, zamisli:Gospodine Isuse Kriste, i na temelju vas:smiluj mi se! Činite to češće i više, i uskoro ćete osjetiti suptilnu i ugodnu bol u srcu, zatim će biti toplo i grije. Da, uz Božju pomoć postići ćeš samopouzdanje u nutarnjoj molitvi srca. Ali u isto vrijeme, u svakom pogledu, čuvajte se ideja u umu, i to bilo koje vrste. Ne stvarajte nikakve pretpostavke; jer sveti oci čvrsto zapovijedaju tijekom unutarnje molitve čuvati slepe, kako ne bi pali u ljepotu.

Slijepac, pošto je sve to pažljivo saslušao, počeo je marljivo postupati na prikazani način, a noću, kad smo se zaustavili u konaku, uglavnom se time dugo bavio. Nakon pet dana počeo je osjećati jaku toplinu i neopisivo zadovoljstvo u srcu, a osim toga i veliku želju da se neprestano bavi ovom molitvom, koja je u njemu otvorila ljubav prema Isusu Kristu. Ponekad je počeo vidjeti svjetlo, iako u njemu nije primijetio nikakve predmete i stvari; ponekad je zamišljao, kad je ušao u srce, kao da se jaki plamen upaljene svijeće slatko rasplamsao u srcu i, izbačen kroz grlo, obasjao ga; i ovim je plamenom mogao vidjeti čak i daleke stvari, kao što se jednom dogodilo.

            Hodali smo kroz šumu, a on je tiho bio zadubljen u molitvu. Odjednom mi reče: kakva šteta! Crkva već gori, a zvonik je pao. Rekao sam mu: Prestani zamišljati prazno, ovo je iskušenje za tebe, trebaš što prije odbaciti sve snove. Kako možete vidjeti što se događa u gradu? Još smo 12 versti od njega. Poslušao je, nastavio moliti i ušutio. Do večeri smo došli u grad, i stvarno sam vidio nekoliko spaljenih kuća i srušeni zvonik, koji je bio sagrađen na drvenim stupovima, i ljudi koji su se tiskali okolo i čudili se kako srušeni zvonik nije nikoga prignječio. Po mom mišljenju, sva se ta nesreća dogodila u isto vrijeme kada mi je slijepac pričao o njoj. Pa mi je počeo govoriti: rekao si da mi je vid prazan, a evo ga. Kako ne zahvaliti, i kako ne ljubiti Gospodina Isusa Krista, koji otvara svoju milost grešnicima, slijepima i ludima! Hvala i vama što ste me naučili o radu srca.

Rekao sam mu: ljubi Isusa Krista, ljubi i zahvaljuj; ali čuvajte se prihvaćanja različitih viđenja kao izravnih objava milosti; jer se često zna dogoditi i naravno prema redu stvari. Ljudska duša je relativno nevezana za mjesto i materiju. Može vidjeti iu mraku i vrlo daleko, poput onoga što se događa u blizini. Samo mi toj duševnoj sposobnosti ne dajemo snage i pokreta, te je suzbijamo ili okovima svoga debelog tijela, ili zbrkom svojih misli i raspršenih misli. A kada se fokusiramo na sebe, odvratimo pažnju od svega oko sebe i oplemenimo svoj um, tada duša ulazi u svoju svrhu i djeluje u najvećoj mjeri, to je prirodna stvar. Čuo sam od svog pokojnog starca da ne molitveni ljudi, nego sposobni ili bolni, u mračnoj sobi vide svjetlost, kako izlazi iz svih stvari, razlikuju predmete, osjećaju njihova dvojnika i prodiru u misli drugoga. A ono što dolazi izravno iz Božje milosti u molitvi srca je tako divno da nijedan jezik to ne može izraziti, i ne može se primijeniti na bilo što materijalno ili usporediti s bilo čim; sve senzualno je nisko u usporedbi sa slatkim osjećajima milosti u srcu. Moj je slijepac to marljivo slušao i postao još ponizniji; molitva se u njegovom srcu sve više razvijala i on je u njoj više uživao. Tome sam se od srca obradovao i zahvaljivao Bogu što mi je ugodio vidjeti tako mubarek slugu Njegovu.

Napokon smo stigli u Tobolsk, odveo sam ga u ubožnicu, ostavio ga tamo i, pošto sam se pristojno pozdravio, otišao dalje.

Mjesec dana hodao sam polako i duboko osjetio koliko su dobri životni primjeri poučni i ohrabrujući; često čitatiLjubaznosti vjerovao svemu što sam rekao slijepom čovjeku molitve. Njegov poučan primjer rasplamsao je u meni ljubomoru, zahvalnost i ljubav prema Gospodinu, molitva moga srca toliko me oduševila da nisam ni pomislio da postoji sretniji od mene na zemlji, te sam se pitao što može biti veći i bolji užitak u kraljevstvu nebeskom. Ne samo da sam to osjetio u svojoj duši, nego mi se sve i izvana ukazalo u divnom obliku, i sve je vodilo k ljubavi i zahvalnosti Božjoj; ljudi, drveće, biljke, životinje, sve je bilo kao moje, na svemu sam našao sliku imena Isusa Krista. Ponekad se osjećao tako lagan, kao da nema tijela, i ne hoda, nego kao da radosno lebdi u zraku; ponekad je ulazio sasvim sam i jasno vidio sve moje plombe, čudeći se mudroj građi ljudskog tijela; ponekad sam osjećao takvu radost, kao da sam postao kralj, i želio sam svu takvu utjehu, ako Bog dopusti da što prije umrem i izlijem zahvalu pred Njegove noge u svijetu duhova.

Kušnje na putu i priča o starom vojniku

Očito je da sam pretjerano uživao u tim osjećajima, ili je to već bilo tako, prepuštanje volji Božjoj, ali sam nakon nekog vremena osjetio neku strepnju i strah u srcu. Neću, mislio sam, opet imati nevolje i nesreće, kao za onu djevojku koju sam u kapelici naučio Isusovu molitvu. Misli su se nadvile nada mnom poput oblaka, a ja sam se sjetio riječi učiteljice. Ivan Karpatski, koji kaže da je onaj koji često poučava obeščašćen i trpi nesreće i kušnje za one koji su od njega imali duhovne koristi. Borivši se s tim mislima, pojačao sam svoju molitvu, koja ih je potpuno odagnala, te sam se oraspoložio i rekao sam sebi: Neka bude volja Božja! Spreman sam podnijeti sve što mi Isus Krist neće poslati za moju bijedu i ponos. Pa i oni kojima sam nedavno otkrio tajnu ulaza srca i nutarnje molitve bili su prije svega moj susret s njima pripremljen izravnim tajnim Božjim naukom. Smiren time, ponovno sam otišao s utjehom i molitvom i radovao se svom prijašnjem životu. Kiša je padala dva dana, a put je bio tako blatan da sam jedva izvlačio noge iz blata, hodao sam uz stepu, a nisam sreo sela ni milju; napokon, u večer, ugledah jedno dvorište kraj same ceste, obradovah se i pomislih: tu ću zatražiti odmor i noć, a sutra ujutro, ako Bog da: možda će biti bolje vrijeme.

            Kad sam se približio, vidio sam pijanog starca u vojničkom šinjelu kako sjedi blizu dvorišta na trijemu, poklonio sam mu se i rekao: je li moguće pozvati nekoga da ovdje prenoći? Tko može pustiti osim mene? vikao je stari, ja sam ovdje gazda! Ovo je pošta, a ja sam domar. Dakle, oče, dopustite mi da prenoćim kod vas! Imate li putovnicu? dostaviti legalnu osobnu iskaznicu. Dao sam mu putovnicu, a on je drži u rukama i opet pita: gdje je putovnica? U tvojim rukama, odgovorio sam. Pa, idemo u kuću. Domar stavi naočale, pročita i reče: kao da je pojava legalna, prenoći; jer sam dobra osoba; evo, donijet ću ti čašu. Nikad ne pijem, odgovorio sam. Pa, kihni, bar večeraj s nama. Sjeli su za stol, on i kuharica, a i mlada je popila dosta, i mene su posjeli s njima. Cijelu večeru su se međusobno psovali i grdili, a na kraju su se i potukli. Domar je otišao spavati u sjenik, a kuharica je počela ulaziti, prati šalice i žlice i grdila starog.

Sjedajući, mislio sam, da se neće skoro smiriti, i rekoh joj: gdje, majko, da zaspim? Umoran sam od puta. Evo, ja sam ti, oče, napravio postelju i, stavivši klupu do klupe kraj prednjeg prozora, raširio sam filc i stavio uzglavlje. Legao sam i zatvorio oči kao da spavam. Kuhar je nastavio fermentirati još dugo; napokon je ustao, ugasio vatru i došao do mene. Odjednom, svi prozori koji su bili u prednjem kutu, okviri, okna i krhotine dovratnika, raspršeni u zveckanju, padoše sa strašnim treskom, cijela se kuća zatrese, a izvan prozora se začu bolan jauk, vrisak i mlatar. Baka je od straha skočila na sredinu poda i pala na pod. Grabio sam bez sjećanja, misleći da se tlo otvorilo poda mnom. Vidim dvije jame unesene u kuću čovjeka u krvi, tako da mu se ni lice nije vidjelo. Ovo me još više prestravilo. Bio je to feldieger koji je ovdje došao mijenjati konje. Kočijaš, ne mogavši ​​ga dobro okrenuti u kapiju, dahom razbije prozor, a kako je pred kućom bio jarak, kola se prevrnu, a feldieger, pavši, duboko posječe glavu o naoštreni kolac, koji bijaše pričvršćen za staklo. Feldieger je tražio vodu i vino da ispere ranu, natopio ju je vinom, i sam popio čašu i viknuo: Konji! Stao sam kraj njega govoreći: kako vi, oče, prolazite s takvom boli? Felddieger je sigurno bolestan, odgovorio je i odgalopirao. Kočijaš je bez osjećaja odvukao ženu do peći u kut, pokrio je prostirkom govoreći: od straha joj se dogodila prispodoba; ona se češe. A domar se napio i opet otišao spavati.

Ostao sam sam.

Ubrzo je žena ustala i počela hodati od ugla do ugla dok je izbezumljena izlazila iz kuće. Nakon molitve, osjećao sam se opušteno i zaspao sam malo prije svjetla.

            Ujutro, nakon što sam se oprostio od kućepazitelja, krenuo sam, prohodao i uputio svoju molitvu s vjerom, nadom i zahvalom Ocu blagodati i svake utjehe, koji me oslobodio nadolazeće nevolje.

Šest godina nakon ovog događaja, prolazeći pokraj ženskog samostana, ušao sam u crkvu moliti. Čudna me opatica nakon večere odvela svojoj kući i naredila da se posluži čaj. Iznenada su joj došli neočekivani gosti; izašla je k njima, a mene ostavila s časnim sestrama, svojim sestrama. Skromna časna sestra točeći čaj pobudila je moju radoznalost da upitam: koliko ste dugo, majko, u ovom samostanu? Pet godina, odgovorila je; Ovdje sam doveden kao luđak, a ovdje se Bog smilovao. Majka opatica ostavila me u ćeliji i ošišala me. Što te naljutilo? pitala sam. Od straha. Bio sam zaposlen na jednoj takvoj stanici, a noću dok sam spavao konji su razbili prozor, uplašio sam se i poludio. Cijelu godinu su me rođaci vodili na sveta mjesta i ovdje sam upravo ozdravio. Kad to čuh, obradovah se u duši i proslavih Boga, svaka je mudrost na korist neimaru.

Bilo je mnogo različitih prilika, obrativši se ocu, rekao sam. Budete li priče pričali redom, nećete moći o svemu progovoriti u tri dana. Ima li druge prilike za reći.

Susret sa seoskim svećenikom i pobožnom djevojkom

Jednog vedrog ljetnog dana ugledao sam uz cestu groblje ili takozvano groblje, odnosno crkvu i neke vjerske kuće. Za stolom je bilo navještenje; I otišao sam tamo. Išli su onamo i okolni ljudi; a drugi, prije nego stigoše do crkve, sjedoše na travu i, videći me kako žurno hodam, rekoše mi: ne žuri; još ćeš inzistirati do mile volje dok služba ne počne; služe ovdje jako dugo, svećenik je bolestan, i tako je jadan. Doista, služba je trajala jako dugo; svećenik, mlad, ali mršav i blijed, djelovao je vrlo sporo, ali vrlo pobožno i s osjećajem na kraju ručka održao je divnu i jasnu propovijed o načinima stjecanja ljubavi prema Bogu.

            Svećenik me pozvao svojoj kući i ostavio me da večeram. Za stolom sam mu rekao: Kako vi, oče, dugo i pobožno služite! Da, odgovori on, iako se to župljanima ne sviđa i negoduju, ali tu se ne može ništa; jer volim najprije razmisliti o svakoj riječi molitve, i uživati ​​u njoj, a onda je izgovoriti naglas, inače bez unutarnjeg osjećaja i suosjećanja, svaka izgovorena riječ bit će beskorisna i za sebe i za druge; sve je u unutarnjem životu i pažljivoj molitvi! A kako se malo, rekao je, bave unutarnjim poslovima! To je zbog toga što oni ne žele, ne mare za duhovni, unutarnji odgoj, rekao je svećenik. Ponovno sam pitao: kako to postići? Čini se vrlo teškim. Puno; da bi se duhovno prosvijetlio i bio pažljiva i unutarnja osoba, treba uzeti neki tekst iz svetog pisma, zadržati svu pažnju i misao samo na njemu što je duže moguće, i otvorit će se svjetlo razumijevanja. Ovo treba činiti i za vrijeme molitve: ako želiš da bude čista, ispravna i utješna, za to treba odabrati kratku, malu, ali jaku molitvu koja čini molitvu, i ponavljati je mnogo puta i dugo, i tada ćeš osjetiti ukus za molitvu. Jako mi se svidio ovaj svećenikov nauk, koliko je aktivan i jednostavan, au isto vrijeme dubok i mudar! U mislima sam zahvalio Bogu što mi je pokazao tako istinskog pastora svoje crkve.

Na kraju objeda svećenik mi je rekao: ti idi spavati nakon večere, a ja ću čitati Riječ Božju i pripremiti propovijed za sutra. Pa sam izašao u kuhinju; nije bilo nikoga, jedna starica sjedila je pogrbljena u kutu i kašljala. Sjeo sam pod prozor, uzeo svojiz moje torbe Ljubaznost, i počeo tiho čitati o sebi; napokon posluša baku, koja je sjedila u kutu i bez prestanka šaputala Isusovu molitvu; Obradovah se čuvši presveto ime Gospodnje, koje se često izgovara, i stadoh joj govoriti: kako je dobro, majko, što se uvijek moliš! Ovo je najkršćanskije spasonosno djelo. Da, oče, odgovori ona, u mojoj starosti samo je veselje, da mi Bog oprosti! Koliko ste dugo navikli ovako moliti? Od malih nogu, otac; pa ne mogu bez toga, jer me Isusova molitva oslobodila smrti i umiranja. kako je Reci, molim te, na slavu Božju i na proslavu milosne snage Isusove molitve. Stavio sam Dobrotoljubstvo u torbu, sjeo bliže njoj, a ona je počela pričati:

            Bila sam mlada i lijepa djevojka; moji su se roditelji urotili da me udaju: da sutra bude svadba, mladoženja je išao k nama, i odjednom, prije deset koraka, pao je i umro, a da nije ni dahnuo! Toliko sam se toga bojala da sam potpuno odbila brak i odlučila živjeti kao djevica i ići na sveta mjesta moliti se Bogu. Međutim, bojao sam se poći sam na put, da me u mladosti nisu grdili zli ljudi. Jedna starica koju sam poznavala naučila me je da, gdje god putem idem, stalno izgovaram Isusovu molitvu i čvrsto me uvjerila da se s tom molitvom ne može dogoditi nikakva nesreća na putu. Vjerovao sam u to, i svakako sam otišao sigurno, čak i na daleka sveta mjesta; roditelji su mi dali novac za to.

U starosti sam se razbolio, a domaći me otac iz svoje milosti čuva i hrani.

Slušajući to s užitkom, nisam znao kako zahvaliti Bogu za ovaj dan koji mi je otkrio tako poučne primjere. Zatim sam, zamolivši blagoslov dobrog i pobožnog svećenika, radostan nastavio put.

Priča o obraćenju starog kazanskog službenika

Ali ne tako davno, kad sam prolazio ovamo kroz Kazanjsku guberniju, još sam morao naučiti kako se snaga molitve u ime Isusa Krista jasno i zorno otkriva i ljudi se nesvjesno bave njome, te kako je učestalost i trajanje molitve najsigurniji i najkraći put za postizanje dobrih stvari. Jednom sam morao prenoćiti u tatarskom selu. Kad sam ušao u nju, vidio sam pod prozorom jedne kuće kola i ruskog kočijaša; konji su se hranili kraj kola. Radujući se tome, odlučih odmah zatražiti prenoćište, misleći da ću barem prenoćiti kod kršćana. Priđe i upita kočijaša tko ide? Odgovorio je da putuje iz Kazana na Krim. Kad smo razgovarali s kočijašem, gospodin, odvrnuvši kožu, pogleda iz kola, pogleda me i reče: Ja sam ovdje prenoćio, ali nisam otišao u kuću, jer su Tatari jako bolesni i usudio sam se ostati u kolima preko noći. Zatim je gospodin izašao u šetnju – večer je bila dobra – i razgovarali smo.

Između mnogih pitanja ispričao mi je i ovo o sebi: do svoje šezdeset i pete godine služio sam u mornarici kao kapetan prvog ranga; pod stare dane napala me neizlječiva bolest – giht, i ja sam, nakon što sam otišao u mirovinu, živio na Krimu na imanju svoje supruge, gotovo stalno bolestan. Moja je žena bila hirovita, odsutna duhom i velika je zbirka karata. Postalo joj je dosadno živjeti sa mnom kad sam bio bolestan; a ona je, napustivši me, otišla u Kazan našoj kćeri, koju su tamo zamijenili za službenicu; opkolila me, čak i dvorjane povela sa sobom, a sa mnom ostavila samo osmogodišnjeg dječaka, mog kumčeta.

            Tako sam živio jednu godinu od tri. Dječak koji me je služio bio je hitar i rješavao je sve moje kućanske poslove, čistio sobu, ložio peć, kuhao mi kašu, grijao samovar. No, pritom je bio izuzetno živahan i nesputan šaljivdžija, neprestano je trčao, kuckao, vikao, šalio se i zato me jako gnjavio; a ja sam zbog bolesti i dosade uvijek volio čitati duhovne stvari. Imao sam divnu knjigu Grigorija Palame o Isusovoj molitvi: čitao sam je gotovo neprestano, a malo po malo sam i sastavljao molitvu. Moj dečko me gnjavio i nikakve prijetnje i kazne nisu ga spriječile da se ne šali. Pa sam smislio takvo sredstvo: počeo sam ga posjedati u sobi na klupu, naredivši mu da bez prestanka izgovara Isusovu molitvu. U početku mu se to baš i nije sviđalo, te je to izbjegavao na sve moguće načine i često šutio.

Ja sam, da bih ga prisilio da posluša moju naredbu, stavio kraj sebe oštar nož. Kad je izgovarao molitvu, tiho sam čitao knjigu ili slušao kako izgovara; ali čim ušuti, pokažem mu oštru, a on preplašen stane opet moliti; i to me jako smirilo, jer je počela tišina u mojoj kući. Nakon nekog vremena primijetio sam da nema potrebe biti grub, dječak je počeo spremnije i revnije slušati moju naredbu; tada sam vidio savršenu promjenu u njegovom živahnom karakteru, postao je tih i šutljiv, te je uspješnije obavljao svoje kućanske poslove. To me utješilo i počela sam mu davati više slobode. Uostalom, što se dogodilo? Bio je toliko navikao na molitvu da ju je gotovo uvijek i u svakom slučaju činio bez ikakve moje prisile. Kad sam ga pitao o tome, odgovorio je da ima neodoljivu želju uvijek moliti. Što osjećate u isto vrijeme? Ništa, samo osjećam da mi je dobro kad izmolim molitvu. Pa što, u redu? Ne znam kako da kažem. Je li zabavno ili što? Da, zabavno.

            Imao je već 12 godina kad je počeo rat na Krimu, otišao sam vidjeti kćer u Kazan i poveo ga sa sobom. Ovdje su ga stavili u kuhinju s drugim ljudima, a on je zbog toga bio jako tužan i žalio mi se kako su mu ljudi, igrajući se i šaleći se među sobom, prilazili i smijali mu se, te ga tako sprječavali da klanja. Napokon nakon tri mjeseca dođe k meni i reče: ići ću kući; Ovdje mi je nepodnošljivo dosadno, bučan sam. Rekoh mu: Kako možeš ići sam u toliku daljinu i to zimi? Čekaj da dođem po tebe. Sutradan je moj dječak nestao. Poslali su posvuda da ga traže, ali ga nigdje nije bilo. Napokon, dobivam pismo s Krima od ljudi koji su ostali na našoj farmi da je njegov dječak pronađen mrtav u mojoj praznoj kući 4. travnja, drugi dan Uskrsa. Ležao je na podu u mojoj sobi, s rukama prekriženim na prsima, s kapom ispod glave i u istom onom hladnom kaputu u kojem je došao kod mene i otišao. Pa su ga zakopali u mom vrtu. Nakon što sam primio ovu vijest, bio sam jako iznenađen kako je dječak tako brzo stigao na farmu. Otišao je 26. veljače, a nađen je 4. travnja. Prijeći oko tri tisuće versta u jednom mjesecu, ne daj Bože, i na konjima. Uostalom, morat ćete prijeći stotinjak versti dnevno. I još k tome u hladnoj odjeći, bez putovnice i bez kune novca. Pretpostavimo da ga je možda netko i poveo na cestu, ali sve to nije bilo bez posebne Božje providnosti i brige za njega. Moj je dječak, reče na kraju majstor, okusio plodove molitve, a ja mu, ni u starosti, još nisam došao na mjeru.

Nakon toga sam počeo govoriti gospodinu: Oče, knjiga Svetog Grigorija Palame koju ste htjeli pročitati je lijepa, ja to znam. Ali u njoj se sve više govori o samo usmenoj Isusovoj molitvi, a valja pročitati knjigu pod nazivomLjubaznost; ondje ćeš naći potpunu i savršenu nauku, kako postići duhovnu Isusovu molitvu u umu i srcu i okusiti njezin najslađi plod; ujedno sam mu pokazao svoju Dobrotu. On je, primijetio sam, rado prihvatio moj savjet i obećao da će sebi nabaviti takvu knjigu.

Bože moj, mislio sam u sebi, kakvi se čudni fenomeni Božje moći ne događaju iz ove molitve! A kako je ovaj događaj mudar i poučan; Naučila je dječaka molitvi, a poslužila mu je i kao utjeha! Nisu li i naše žalosti i nevolje koje susrećemo na molitvenom putu isto tako oštre Božje? I zato, zašto se bojimo i zbunjujemo kada nam njihova ruka pokazuje Oca našeg nebeskog, punog bezgranične ljubavi, i kada nas te oštrice uče revnijem učenju molitve i vode nas do neizrecive utjehe?

Završivši te priče, rekoh svom duhovniku: Oprosti mi, zaboga, već sam mnogo govorio, a sveti oci razgovor, iako duhovan, ali pretjeran nazivaju praznoslovljem. Vrijeme je da odem posjetiti svog suputnika iz Jeruzalema. Moli za mene, jadnog grešnika, da Gospodin, iz svoje velike milosti, uredi moj put na dobro.

            Od sveg srca želim, dragi brate Gospodinov, odgovorio je, da Božja milost puna ljubavi obasjava tvoj put i prati te, poput anđela Rafaela s Toviom!

Tri ključa unutarnje riznice molitve

Nalazi se u duhovnom bogatstvu svetih otaca

      U mom srcu sakrij Tvoju riječ(Ps. 119, 11).

      Um se pokušava poslužiti svim vrstama trikova za širenje tuge(Kataphigiota pogl. 19).

Ako svatko ima svoja posebna svojstva, sklonosti i sposobnosti, onda se postizanje istog cilja odvija u različitim smjerovima, na različite načine, koji dovode do njega. Dakle, postizanje cilja unutarnjeg molitvenog djelovanja može se postići uz pomoć mnogih načina, kako čitamo u opažanjima svetih otaca.

Neke od ovih metoda su uobičajene, nekako za uspjeh u molitvi i za uspjeh u kršćanskom životu:bezuvjetna poslušnost, kako kaže Simeon Novi Bogoslov; – djela dobročinstva i asketizma, kako crkva naviješta u svojim pjesmama: djela si, bogom nadahnuta, našao u viđenjima istočnim (trop. sv. muč.);izvanjska molitva o unutarnjoj molitvi: Gospodine, nauči nas moliti ; posebni povoljni utjecaji, na primjer: Kapso Kalivit se jednom primijenio na ikonu Majke Božje, nakon dvije godine mučenja u molitvi, odjednom je osjetila slatkoću i toplinu koja joj je pala u srce; mladić George iznenada je ugledao unutarnje svjetlo tijekom jednostavne molitve i počeo je neprestano automatski moliti, itd.

Postoje i drugi značajni načini unutarnje molitve za koje se čini da joj izravno pripadaju. Tri su takva kao što ih nalazimo kod svetih otaca.

            1) Diozazivanje imena Isusa Krista;

            2) Pomnostovom zvanju; i

            3) Ulazaksama ili, kako su rekli crkveni oci, ulazak uma u srce.

            Budući da ove metode uglavnom otvaraju Božje kraljevstvo u nama na brz i prikladan način i otkrivaju blago unutarnje duhovne molitve u našem srcu, vrlo je prikladno nazvati ih ključevima ove tajne škrinje.

Prvi ključ: Zazivanje imena Isusa Krista

Ako kvantiteta vodi kvaliteti, onda često, gotovo kontinuirano zazivanje imena Isusa Krista, iako raspršeno na početku, može dovesti do pažnje i topline srca; budući da je ljudska priroda sposobna steći poznato raspoloženje čestom uporabom i navikom. Da biste naučili nešto činiti dobro, morate to činiti mnogo češće, rekao je jedan duhovni pisac; a sveti Hesihije kaže da učestalost rađa vještinu i poziva se na prirodu (pogl. 7). To se, kako se može vidjeti iz opažanja iskusnih ljudi, događa u odnosu na unutarnju molitvu na sljedeći način: osoba koja želi postići unutarnju molitvu odluči često, gotovo neprestano zazivati ​​ime Božje, to jest usmeno izgovarati Isusovu molitvu: Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku; ponekad skraćeno, to jest Gospodine Isuse Kriste, smiluj mi se, kako uči sv. Grigorije Sinait. Dodaje i da je skraćena invokacija zgodnija za početnu, ali se ne protivi i jednom i drugom, savjetujući samo da se glagoli molitve često ne mijenjaju kako bi se zgodnije navikli na invokaciju. A da bi se još više zagrijao za kontinuirano stvaranje molitve, učenik smatra sebi za pravilo, gledajući na vrijeme, zvati poznati broj puta, to jest da izgovara što više stotina ili tisuća molitvi pod kistovima danju i noću, ne žurno, nego govoreći, naprežući jezik i usne. Nakon nekog vremena, usta i govor adepta steknu takvu vještinu kao što je samokretanje da će se bez puno napora sami kretati uz izgovaranje Božjeg imena, čak i bez glasa. Nadalje, um će slušati ovaj pokret govora i postupno se čisti od smetnji i dolazi do molitve. Konačno, može uslijediti i siromaštvo uma u srcu, kako kažu oci, to jest, um će, vraćajući se u srce, biti zagrijan toplinom božanske ljubavi, a samo će srce slobodno, bez prisile, s neopisivom nasladom zazivati ​​ime Isusa Krista i izlijevati molbu, moje srce gleda. Plodnost čestog umnog zazivanja imena Isusa Krista izvrsno je izrazio sveti Hesihije: kao što kiša koja se umnožava spušta na zemlju, ona i zemlju omekšava, tako i zemlja našega srca, ime Kristovo zazivamo mi, radosno stvara i raduje, koliko god se zaziva.

            Premda je metoda utemeljena na pokusima i opažanjima svetih otaca, te dovoljna za zgodno vodstvo za postizanje željenog cilja unutarnje molitve, ipak postoje nekako više metode: pažnja i uvođenje uma u srce. Ova prva metoda pripada uglavnom onima koji se još nisu privikli na pozornost i još ne mogu uspješno raditi na srcu, ili može biti uvod i pretpostavka sljedećim metodama. Međutim, prema razlici svojstava i sposobnosti, on bira što mu je zgodnije, kako kaže Nikifor monah.

Drugi ključ: Pažnja uma u srcu

Pažnja je promatranje (čuvanje) uma, kako reče monah Nikifor, ili pažnja je sabiranje uma u sebe, i produbljivanje u jedan ili drugi predmet, ostavljajući pritom sve strane misli i zamisli. Sveti Kalist i Ignacije uvjeravaju nas da je potrebno kada se bavimo molitvom, citirajući riječi vlč.Nila, da će molitva koja traži pažnju sigurno privući; jer molitva oponaša mnogo više od bilo čega drugoga, i dobro je biti oprezan s njom (Ljubaznost, 2. dio, pogl. 24). Slično ovome piše i sv. Hesihije: pažljivo slušaj misli, sa željom ćeš se moliti Isusu (pogl. 90); i također: zrak srčane radosti i tišine ispunjen je iznimnom pozornošću (pogl. 91), koja je “potrebna za molitvu kao svjetiljka za svjetlo svjetiljke” (pogl. 102). Također, monah Nikefor, nakon što je objasnio doktrinu unutarnje molitve, na kraju zaključuje da ako nije zgodno, prema uzoru koji im je pokazan, ući u srce, onda treba posvetiti svaku vrstu pažnje tijekom molitve, koja će, bez ikakve sumnje, otvoriti ulaz u srce i razviti unutarnju molitvu, što, kao iu I sv. Pismu potvrđuje ovu istinu da se bez pažnje ne može povezati s Bogom, govoreći:poništi i shvati da sam ja Bog.

Dakle, osoba koja želi postići nutarnju molitvu uz pomoć pažnje treba se što više držati samoće, izbjegavati razgovore s ljudima, činiti molitvu ne u žurbi i ne puno iznenada, već s nekim rasporedom, produbiti um u molitvene glagole na način kao što se događa pri pažljivom čitanju knjige, po mogućnosti pozive i njegov zagovor, koji traži: ponekad, stvorivši jednu molitvu, šuti neko vrijeme, kao da čeka. Božji odgovor, pokušajte zadržati pozornost čak iu slučaju rastresenosti, i uvijek imajte na umu da ste se usudili da Gospodin bude u stalnom fokusu molitve, dok čistite svoj um od misli.

Treći ključ: mirno disanje i ritam

Treći ključ je ulazak u sebe ili srce. Ne proširujući to svojim razmišljanjem, iznijet ćemo sliku i nauk svetih roditelja o samoprodubljivanju i ulaženju u srce, prema njima provjerenim metodama, kao vjerne vodiče istinske duhovne unutarnje molitve. Upute o ovom sv. roditeljima bit će ovdje predstavljene vlastitim riječima, dijeleći ih radi praktičnosti u tri reda i postavljajući ih sljedećim redoslijedom:

Prvi red sačinjavat će oci koji su nam ostavili potpuni naputak o Isusovoj molitvi, kao što su: 1)Simeon Novi Bogoslov, 2) Grgur Sinait, 3) monah Nikefor i 4) monasi Kalist i Ignacije Ksantopula.

Drugi red – roditelji koji su ostavili kratke izjave o unutarnjoj molitvi, koje:

1) Hesihije jeruzalemski prezbiter, 2) Filofej Sinajski, 3)Feoliptmitropolit i 4) Varsonofije i Ivan.

Na treće mjesto stavimo spasonosnu priču o avvi Filimonu. On podsjeća na cijeli put askeze.

Upute Svetog Oca o nutarnjoj srdačnoj molitvi

Prva skupina uputa

1) Upute svetogaSimeon Novi Bogoslov

sv.Simeon Novi Bogoslovobjašnjava način ulaska u srce u prikazu trećeg oblika molitve, u 68. riječi (str. 163, ruski prijevod, drugo izdanje):

Treći oblik molitve je uistinu nevjerojatan i neopisiv, a za one koji ga ne poznaju iz iskustva ne samo da je neugodan, nego se čak čini i nevjerojatnim. I doista, u naše vrijeme, ovaj oblik molitve nalazi se kod rijetkih, dok ih uništavaju trikovi i trikovi kojima se zlodusi služe kako bi skrenuli um na misli mnoge i razne. Jer tada um, budući slobodan od svega, ima dobro vrijeme, bez ikakve zapreke, istraživati ​​misli koje donose demoni, i s velikom prikladnošću ih odagnati i čistim srcem prinositi svoje molitve Bogu.

Izloživši zatim uvjete uspjeha u ovom obliku molitve, naime: savršenu poslušnost i čuvanje čiste savjesti, kako u odnosu prema Bogu, tako i prema ljudima i prema stvarima, te potaknuvši da sve činite kao da ste pred Bogom, nastavlja:

            Postupajući na ovaj način, napravit ćete pravi i nepogrešivi put do trećeg oblika molitve, a to je sljedeće: neka um čuva srce dok moli, i neka se u sebi okrene njemu, i odatle neka šalje Bogu molitve iz dubine srca.

To je sve: radi tako dok ne okusiš Gospodina. Kada će, konačno, um tamo, unutar srca, okusiti i osjetiti srcem da je Gospodin dobar; tada se neće htjeti udaljiti od svoga srca; tada će reći, kao sveti Petar: Dobro nam je ovdje biti, i uvijek ćemo gledati u srce i neprestano se tamo okretati, odgoneći sve misli koje đavao usađuje.

Za one koji nemaju pojma o ovom poslu i ne poznaju ga, čini se uglavnom teškim i ugnjetavajućim. Ali oni koji okusiše slast koju ima i uživahu u dubini svoga srca, ovi kliču od svetoga Pavla i govore:koji će se sada odvojiti od ljubavi Kristoveitd. Zašto sv. Oci naši, čuvši Gospodina, koji govori da smisli o zlu, ubojstvu, preljubu, bludu, preljubu, krivokletstvu, bogohuljenju i da je ova suština nečistoća osobe dolaze iz srca, čuvši također da nam na drugom mjestu Evanđelje nalaže pročišćavanjeunutarnja strana stakla neka bude izvana čista, ostaviše svaki drugi duhovni rad i počeše se potpuno truditi u ovom jednom poslu, to jest u čuvanju srca, budući sigurni da će zajedno s tim radom zgodno sakupiti svaku vrlinu, a bez nje ne mogu uspjeti ni u jednoj. U njemu su uglavnom vježbali i o tome pisali. Tko hoće, neka čita njihove spise, neka čita što je o tome napisao podvižnik Marko, što je rekao učitelj Ivan Listvychnyk. Hesihije, Filofej Sinajski, Abba Izaija, Varsonofije Veliki i drugi.

Ako želite naučiti kako to učiniti (to jest, ući u srce i biti tamo), reći ću vam o tome.

            Tri stvari trebaš čuvati iznad svega: brigu za sve, pa i za blaženo, a ne samo za neblagoslovljeno i isprazno, ili mrtvljenje prema svemu, čistu savjest u svemu, da te ni u čemu ne razotkriva, i savršenu bestrasnost, da tvoja misao ne naginje ni prema čemu. Zatim sjednite sami na neko posebno i tiho mjesto, zatvorite vrata, odvratite svoj um od svih privremenih i ispraznih stvari, sagnite glavu na grudi i na taj način stanite s pažnjom u sebi (ne u glavi, već u srcu), okrećući tamo svoj um i svoje senzualne oči i držeći ih. Imati svoj um tamo, pokušavajući ga na sve načine pronaći, gdje je srce, tako da pronašavši ga, vaš um je bio potpuno tamo. Isprva ćete unutra pronaći neku tamu i tvrdoću; ali onda, ako nastavite s ovom temom pažnje danju i noću bez prestanka, steći ćete neku vrstu neprestane radosti. Um će, krećući se u ovome, pogoditi mjesto srca, i tada će odmah unutra vidjeti stvari koje nikada nije vidio niti poznavao. Od ovog trenutka, bez obzira s koje strane bilo koja misao nastane ili se pojavi, prije nego uđe unutra i pomisli, ili zamisli, um će je odmah istjerati i uništiti u ime Isusovo, odnosno Gospodine, Isuse Kriste, smiluj mi se; od ovog vremena, um će početi imati gnjev protiv demona, otjerati ih i udariti. Još nešto što obično prati ovu radnju, uz Božju pomoć, naučit ćete sami iz iskustva, držeći pažnju i držeći Isusa, odnosno Njegovu molitvu: Gospodine Isuse Kriste, smiluj mi se!

2) Upute svetogaGrigorij Sinait

sv.Grigorij Sinaitpoučava nauk o unutarnjoj molitvi u srcu i metodi ovladavanja njome u svoja tri članka o šutnji i molitvi, objavljena u Dobrotolyubiya, dio 1, str. 112-119 (prikaz, ostalo). Evo skraćenog izvoda iz njih:

Trebali bismo, primivši duh života o Kristu Isusu, s čistom molitvom u srcu razgovarati s Gospodinom poput kerubina; ali mi, ne shvaćajući veličinu, čast i slavu milosti ponovnog rođenja, i ne brinući se da duhovno rastemo kroz ispunjenje zapovijedi, i dokučimo stanje umne kontemplacije, pribjegavamo nemaru, zbog kojeg padamo u strastvene vještine i bacamo se u ponor neosjetljivosti i tame. Dogodi se i da se puno toga i ne sjećamo, postoji li Bog, a kakvi bismo trebali biti kao djeca Božja po milosti, o tome uopće ne znamo. Vjerujemo, ali s vjerom koja nije djelotvorna, i nakon što smo obnovljeni duhom u krštenju, ne prestajemo živjeti tjelesno. Ako ponekad nakon pokajanja počnemo ispunjavati zapovijedi, tada ih ispunjavamo samo izvana, a ne duhovno, i toliko smo odviknuti od duhovnog života da nam se njegova očitovanja u drugima čine nepravdama i pogreškama. Dakle, sve do smrti, mi smo mrtvi u duhu, živimo i ne djelujemo za Krista, i ne ispunjavamo definiciju da ono što je rođeno od duha mora biti duhovno.

            U međuvremenu, ono što smo prihvatili u svetom krštenju o Kristu Isusu nije uništeno, nego samo zakopano kao blago u zemlju. A razboritost i zahvalnost zahtijevaju brigu da se to otvori i dovede do jasnoće. kako je

Do toga vode sljedeća dva puta: prvo, taj se dar otkriva mukotrpnim ispunjavanjem zapovijedi, tako da kada ispunjavamo zapovijedi, taj dar otkriva svoju svjetlost i sjaj; drugo, nastaje i objavljuje se neprestanim pozivom Gospodina Isusa, ili, što je isto, neprestanim sjećanjem na Boga. A prvi je lijek moćan; ali drugi je moćniji, tako da i prvi od njega dobiva svoju punu moć. Stoga, ako iskreno želimo otkriti blagoslovljeno sjeme skriveno u nama, onda požurimo da se brzo naviknemo na ovu posljednju vježbu srca i da imamo ovaj jedan čin molitve u našim srcima, nevidljiv, nezamisliv, dok nam ne zagrije srce i ne rasplamsa ga neopisivom ljubavlju prema Gospodinu.

Učinak ove molitve u srcu je dvojak; ponekad um prethodi, prianjajući uz Gospodina u srcu s neprestanim sjećanjem, ponekad djelovanje molitve, koje je i samo prethodno pokrenuto vatrom radosti, privlači um srcu i veže ga za poziv Gospodina Isusa i za prisutnost pred njim s poštovanjem. U prvom slučaju počinje se odvijati djelovanje molitve, umanjujući strasti kroz ispunjavanje zapovijedi, toplinu srca, kao rezultat ojačanog poziva Gospodina Isusa; u drugom, duh privlači um srcu i postavlja ga tamo u dubinu, sputavajući ga od običnog lutanja. Od ove dvije vrste molitve um je ili aktivan ili kontemplativan: djelovanjem, uz Božju pomoć, pobjeđuje strasti, a razmatranjem gleda Boga, koliko god je to čovjeku dostupno.

Djelotvorna umno-srdačna molitva vrši se ovako: sjedneš na stolicu visoku do jednog lakta, spustiš um svoj iz glave u srce, i zadrži ga tamo: i odatle zavapi umnim srcem: “Gospode, Isuse Kriste, pomiluj me”! Pritom zadržite dah kako ne biste prkosno disali jer vam to može odvratiti misli. Vidiš li da ti se pojavljuju misli, ne slušaj ih, makar bile jednostavne i dobre, a ne samo isprazne i nečiste. Stavljajući svoj um u svoje srce i često i strpljivo zazivajući Gospodina Isusa, uskoro ćete uništiti takve misli i uništiti ih, nevidljivo udarajući Božanskim imenom. Sveti Lstvichnyk kaže: U ime Isusovo borite se s ratnicima; nema jačeg oružja od ovoga, ni na nebu ni na zemlji.

Kad se um iscrpi u takvom radu, a tijelo i srce obole od naprezanja čestog pozivanja Gospodinu Isusu, tada ustanite i pjevajte, ili vježbajte u razmišljanju o nekom mjestu iz Pisma, ili u sjećanju na smrt, ili se bavite čitanjem, ili ručnim radom, ili nečim drugim.

Kad se prihvatiš ove molitvene zadaće, dolično ti je čitati samo one knjige koje uče o unutarnjem životu, o sabranosti i molitvi, naime Ljestvice, riječi Izaka Sirijanina, asketske knjige Maksima Ispovjednika,Simeon Novi Bogoslov, Hesihija, Filofej Sinajski i drugi. Sve spise druge vrste ostavi vremenu, ne zato što su loši, nego zato što bi se njima trebao baviti, svojim pravim raspoloženjem i željom: oni ti mogu odvratiti um od molitve. Čitajte malo, ali uz produbljivanje i asimilaciju.

Ne ostavljajte molitve. Drugi drže veliko molitveno pravilo, treći sasvim napuštaju molitvenik, moleći se Gospodu jednom razumnom molitvom. Vi birate sredinu: nemojte skupljati puno namaza, jer odatle dolazi smutnja, ali ih nemojte ni ostavljati, u slučaju slabosti i opuštenosti. Ako vidiš da molitva djeluje u tebi i da ne prestaje sama da se kreće u tvom srcu, ne ostavljaj je i ne uzimaj molitvenik. To bi značilo ostaviti Boga unutra, izaći odande i produžiti razgovor s njim izvana. Oni koji još nemaju molitveno djelovanje neka se puno mole. pa čak i bez mjere, biti neprestano u ovolikim molitvama i raznim molitvama, sve dok takav mučni trud molitvenika ne zagrije srce i ne počne u njemu djelovanje molitve. Tko će konačno okusiti ovu milost, treba dakle moliti umjereno, a radije biti u umnoj molitvi, kako su oci zapovjedili. U slučaju unutarnjeg opuštanja, treba izmoliti molitvu ili pročitati sveto pismo roditelja. Vesla su nepotrebna kad vjetar napuha jedra: potrebna su kad vjetar popusti i čamac stane.

Veliko oružje protiv neprijatelja je onaj koji u molitvi suze suzbija, da ne padne u oholost zbog izdaje koju nudi molitva. Tko sačuva takvu radost, izbjeći će svaku štetu. Prava nemagijska unutarnja molitva je ona u kojoj toplina, koja dolazi iz Isusove molitve, stavlja vatru u tlo srca i raspaljuje strasti kao trn. Obasjava dušu radošću i svjetlošću, i ne dolazi iz očiju ili šuija zemlje, niti čak odozgo, nego izbija iz srca, kao izvor vode, iz Duha životvornog. Volite ovo i vratite se da ga osvojite u svom srcu, a da vaš um uvijek ne sanjari. Ne boj se s njom ništa; Jer Onaj koji je rekao: Smijte se, ne bojim se, On je s nama.

3) UputeNiceforredovnik

Svoje učenje o ulasku u srce monah Nikifor objašnjava u članku o otrežnjenju i čuvanju srca (Dobrot. 2. dio, str. 36-43).

            Vi koji želite osjetiti vatru nebeskog srca u osjećaju i iskustveno spoznati da u vama postoji kraljevstvo nebesko, dođite da vam kažem nauku nebeskog života ili bolje umjetnost, koja bez truda i znoja vodi svoga tvorca u zaklon bestrasnosti. Zbog pada smo bili vani; Vratimo se sebi, okrećući se od vanjskog. Pomirenje i srodstvo s Bogom nemoguće nam je ako se najprije ne vratimo sebi i ne uđemo unutra. Samo je unutarnji život pravi kršćanski život. O tome svjedoče svi roditelji.

Pa je brat upitao abbu Agatona: što je važnije, fizički rad ili čuvanje srca? Starac odgovori: čovjek je kao drvo; tjelesni rad je lišće, a čuvanje srca je plod. Budući da se, prema Svetom pismu, svako stablo koje ne rađa dobra roda siječe i u oganj baca, očito je da svu svoju brigu trebate usmjeriti na plod, to jest na očuvanje srca. Međutim, potrebna nam je i lisnata odjeća, odnosno fizički rad.

Sveti Letak kaže: zatvorite vrata ćelije za tijelo, vrata usta za jezik, a unutarnja vrata za zle duhove. Sjedeći na visini (to jest, usredotočivši pažnju na srce), promatraj, ako si vješt, koje su i u kojem broju papaje prikladne da uđu u vinograd tvog srca i ukradu grožđe. Potrudivši se, nadglednik (to jest, sluša srce), ustaje i moli se, zatim ponovno sjeda i hrabro preuzima isti zadatak (to jest, pozornost na srce i molitvu).

Sveti Makarije Veliki uči: glavna zadaća askete je ući u svoje srce, tamo stvoriti borbu sa sotonom i suprotstaviti se njegovim mislima, boriti se protiv njega.

Sveti Isaac Siriyanyan piše: Uđi u svoju unutarnju riznicu i vidjet ćeš nebesko blago. Ljestve u kraljevstvo nebesko kriju se u vama, odnosno u vašem srcu. Operi se dakle od grijeha i saberi se u svome srcu: ondje ćeš steći stupnjeve po kojima se možeš popeti na planinu.

Evo Karpafijeve izreke: potrebno je mnogo truda i rada u molitvama da se nađe nerastreseno stanje misli – to je drugo nebo srca, gdje živi Krist, kako kaže Apostol:zar ne znaš da Krist živi u tebi.

Evo riječi sv.Simeon Novi Bogoslov: od vremena kada je čovjek izbačen iz raja i udaljio se od Boga, đavlu i njegovim demonima dana je i noć dana sloboda da nevidljivo upravljaju imaginarnom moći svakog čovjeka. Ne postoji drugi način da se zaštitite od ovog uma nego uvijek se sjećati Boga. Onaj tko je impresioniran sjećanjem na Boga može zadržati svoju mentalnu snagu od lutanja.

            To uče svi sveti oci. To je najviše od svih poslova koji se kroz obuku gotovo preuzimaju od drugih. Vrlo rijetki neobrazovani primali su i primaju to izravno od Boga, toplinu radi svoje vjere. Dakle, trebate potražiti mentora koji poznaje posao. Ako nema takvog mentora, onda, zazivajući Boga u pomoć u slomljenom srcu i suzama, učinite što vam kažem.

Poznato je da dah kojim dišemo provodi zrak kroz pluća do srca. Sjedni, dakle, i sabravši svoj um, unesi ga ovim načinom disanja, prisili ga, zajedno sa ovim zrakom koji se udiše, da se spusti u samo srce, i zadrži ga tamo, ne dajući mu slobodu da izađe kako hoće. Držeći ga tu, ne ostavljaj ga prazna, nego mu daj ove svete riječi: Gospodine, Isuse, Kriste, Sine Božji, smiluj mi se! I neka ponavlja njihov dan i noć. Pazi da se navikneš na ovaj boravak unutra uz određenu molitvu i obroke, da tvoj um ne bi uskoro otišao odande, jer će u početku biti vrlo žalostan od tako stidljivog zatvaranja unutra. Umjesto toga, kada se navikne, ondje će se zabavljati i veseliti, a i sam će htjeti tamo ostati. Kao što se čovjek koji se vratio iz tuđine u svoj dom ne sjeća sebe od radosti kad opet vidi svoju ženu i djecu: tako je um, kada se sjedini sa srcem, ispunjen neopisivom radošću i veseljem.

Ako imate vremena da uđete u srce putem koji sam vam pokazao, zahvalite Bogu i uvijek se držite ovog djela: ono će vas naučiti stvarima o kojima niste ni razmišljali. Ako, čak i nakon mnogo rada, ne možete ući u zemlje srca na način koji sam vam pokazao; onda učini što ti kažem, pa ćeš uz Božju pomoć naći ono što tražiš. Poznato je da je verbalnost čovjeka (unutarnja riječ, riječ kojom se sam sa sobom razgovara) kod Perzijanaca: jer tamo, unutar Perzijanaca, kad usta šute, sami sa sobom razgovaramo i savjetujemo se, tu molitve činimo (kad ih u mislima zapamtimo), a kod psalmista tamo drugi razgovor sami sa sobom vodimo. Ovaj verbalizam, oduzimajući svaku misao iz njega, i neka neprestano govori: Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj mi se, i prisili se, umjesto bilo kojim drugim jezikom, da kličeš ovu jednu stvar u sebi. Strpite se u ovom pitanju samo nekoliko trenutaka, i otvorit će vam se ulaz u srce bez ikakve sumnje, kao što smo i sami naučili iz iskustva.

Zajedno s tako dugo očekivanim i radosnim osjećajem u srcu i pažnjom koja ga čuva, doći će vam i cijelo lice vrlina: ljubav, radost, mir, dugotrpljivost, blagost i druge.

4) UputeKalistai IgnacijeXanthopuliv

            Redovnici Kalist i Ignacije Xanthopoulos prikazuju svoje lekcije o unutarnjem radu srca u čak stotinjak poglavlja sadržanih u Milosrđu (2. dio, str. 56-131). Evo glavnih koji su nam potrebni:

Početak života po Bogu je ljubomora i svako marljivo nastojanje da se živi po spasonosnim Kristovim zapovijedima; kraj je savršeno očitovanje onoga što je u nama zamišljeno božanskom milošću u krštenju, ili što je isto,odložite staroga čovjeka s njegovim djelima i požudom i obucite se u novo duhovno, tj. U Gospodinu Isusu Kristu, kako kaže božanski Pavao:djeco moja, s njima dok se bolest ne pojavi u tebi Kriste.

Kad smo kršteni, kaže sveti Zlatokosa, tada naša duša više sja poput sunca, čisti se Duhom Svetim. Kao čisto srebro, koje leži nasuprot sunčevim zrakama, a same zrake zrače; ne po svojoj prirodi, već po svojoj osvijetljenosti suncem; tako i duša, koja je u krštenju pročišćena, prima zrake slave Duha, i sama je iznutra slavna. Ali, jao! ova slava, neizreciva i strašna, ostaje s nama samo jedan ili dva dana, a onda je gasimo, izazivajući oluju životnih briga i strastvenih poslova.

U božanskim posteljama, odnosno u krstionici sv., u kadi primamo savršenu božansku milost. Ako ga nakon toga sakrijemo u tamu životnih briga i strasti, onda ga možemo ponovno obnoviti i očistiti pokajanjem i ispunjavanjem božanskih zapovijedi, te vidjeti njegov prirodni sjaj. To se događa prema svačijoj vjeri i revnosti da se živi po vjeri, osobito uz blagoslov Gospodina Isusa Krista. Sveti Marko kaže: Krist, ovaj savršeni Bog, dao je savršeno onima koji su kršteni, milost Duha Svetoga, koja ne traži od nas nikakav program; otvara se u nama i jasno se stvara kako se ispunjavaju zapovijedi, sve dok ne dosegnemo Kristovo ispunjenje u mjeri starosti.

Budući da je, dakle, početak i korijen spasenjskoga djelovanja živjeti po zapovijedima Gospodnjim, a svršetak i plod – obnoviti savršenu milost Duha, koja nam je najprije dana krštenjem, koja je u nama, ali je strasti zatrpana, a ponovno se otkriva ispunjenjem Božjih zapovijedi, valja nam navijestiti taj dar. očistiti i vidjeti jasnije. Oklop Gospodnji, Ivan, govori da tko drži zapovijedi Gospodnje s Gospodinom, Gospodin je s njim. Sam Gospodin to još potpunije objašnjava govoreći:Imajući Moje zapovijedi i držeći ih, ljubite Me; i ako Me ljubite, voljeni će biti Moj Otac, i Ja ljubim njega, i Ja ću mu se sam ukazati. Kad Me netko ljubi, Moja riječ će se čuvati, i Moj Otac će ga ljubiti, i mi ćemo doći k njemu, i prebivalište će mu se načiniti. .

            Ovo točno ispunjenje spasonosnih zapovijedi nemoguće nam je bez Gospodina Isusa Krista, kako On sam kaže:bez Mene ne možete stvoriti ništa, i kako je Apostol priznao danema drugog spasa. On je put, istina i život za nas. Zato nas slavni učitelji i učitelji naši, sa živim u sebi Duhom presvetim, premudro uče nas, iznad svega, da se molimo Gospodu i od Njega milost bez sumnje tražimo, i da Njegovo presveto i najslađe ime stalno imamo i nosimo svagda u srcu, i u umu, i u umu, i da ne spavamo, hodamo, jedemo i pijemo. Jer kao što u vrijeme kada nemamo takav poziv, sve se loše i štetno ulijeva u nas: tako i u vrijeme kada je u nama, sve protivno biva odgonjeno, ništa dobro ne osiromašuje, i ne događa se ništa što ne možemo ispuniti, kako reče sam Gospodin:što će biti u Meni i Ja u njemu, on će stvoriti.

Stoga, uvidjevši svoju slabost i položivši svu svoju nadu u Gospodina, i uzljubivši zapovijedi do pripravnosti, radije bismo položili trbuh negoli prekršili koju od njih, usmjerimo sve svoje napore da se naviknemo i utvrdimo u ovom neprestanom prizivanju spasonosnog imena Gospodnjeg, uništavajućeg od svakog zla i žalosti. Za prilagodbu ovog djela, Sveti roditelji su naznačili posebnu vrstu djelovanja, nazivajući je umjetnošću, pa čak i umjetnošću nad umjetnostima. Ovdje nudimo odličanNiceforprirodno umijeće ulaska u unutrašnjost srca disanjem, što uvelike olakšava prikupljanje misli.

Njegovo je pravilo sljedeće: sjedi na osamljenom mjestu, pa sabravši svoj um, disanjem ga unesi u srce i, zastavši tamo s pažnjom, neprestano kliči: Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, pomiluj me! Činite to sve dok se ovaj poziv ne ukorijeni u vašem srcu i ne postane kontinuiran.

Tako su učili svi sv. roditelji. Sveti Zlatousti kaže: Molim vas, braćo, da nikada ne prestanete obdržavati pravilo ove molitve. Na drugom mjestu: svatko, bilo da jede ili pije, sjedi, služi, putuje ili radi što drugo, neka neprestano kliče: Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, pomiluj me, i ime Gospodina Isusa Krista, sišavši u dubinu srca, smirit će duhove. Prestani neprestano zazivati ​​ime Gospodina Isusa, tako da srce upije Gospodina, a Gospodin srce, te da ovo dvoje postane jedno. I također: ne odvajaj svoga srca od Boga, nego uvijek čuvaj u njemu uspomenu na Gospodina našega Isusa Krista, sve dok je ime Gospodnje u srcu, i ne misli ni o čemu drugome osim o tome da se Krist veliča u tebi. Sveti Listvychnik kaže: Neka spomen na Isusa bude sjedinjen s tvojim dahom. A sveti Hesihije piše: ako želiš tuđe misli pokriti stidom i stalno otrijezniti svoje srce, neka se molitva Gospodinu Isusu zalijepi za tvoj dah, i za nekoliko dana vidjet ćeš ispunjenje svoje želje.

            Neka se zna da ako naučimo svoj um da se zajedno s dahom spušta u srce, tada ćemo također primijetiti da kada on tamo siđe, on je sam i gol, držeći se samo sjećanja i poziva našeg Gospodina Isusa Krista; naprotiv, ostavljajući ga i posežući za vanjskim objektima, nevoljko se dijeli na mnoge ideje i sjećanja. Da bi se sačuvala ova jednostavnost i samoća uma, oporučeno je od roditelja iskusnih u ovoj stvari, da onaj koji je revnovao da stekne vještinu otriježnjenja svog uma u svom srcu, treba sjediti na tihom i neosvijetljenom mjestu, osobito na početku ovog dobrog podviga. Budući da vizija vanjskih objekata prirodno uzrokuje odvraćanje misli. Kad nam tihi i mračni hram sakrije izvanjsko, misao se prestaje zabavljati i udobnije sabira u sebi, kako kaže Bazilije Veliki: um, koji ne širi svoje osjećaje u svijet, vraća se k sebi.

Pažljivo zapazite da se bit ovog podviga sastoji u jednodušnom, srčanom, čistom i neširokom pozivu s vjerom Gospodina našega Isusa Krista, a ne u ovom uzdizanju do srca disanjem i sjedenjem u tihom i tamnom mjestu. Sve to i slično roditelji su izmislili ni zbog čega drugog nego zato što su u tome vidjeli nekakvog vodiča za sabiranje misli i njihovo vraćanje sebi iz uobičajenog lutanja. Iz vještine sabranosti i osluškivanja sebe rađa se vještina čiste, a ne usrdne molitve umom u srcu.

Znaj također da su svi takvi prilagodljivi položaji tijela uređeni, određeni detaljnim pravilima i smatrani neophodnim, sve dok mreža ne nestane i molitva ne lebdi u srcu. Kad to postigneš milošću i naklonošću Gospodina našega Isusa Krista, tada ćeš, ostavivši iza sebe mnoga i raznolika djela, biti više svjetovno povezan s jedinim Gospodarom molitve čistog i neisparljivog srca, bez potrebe za tim napravama.

Stoga, ako želiš ugoditi životu Krista Isusa, nastoj to postići u bilo koje vrijeme i u svaki čas, i u svakom slučaju moli se Gospodinu čisto, a ne žarko u svom srcu, da na taj način od djetinjstva postigneš umuž je savršen, prema dobi ispunjenja KristovaNe zaboravite, međutim, da kad vam ponekad dođe samovoljna čista molitva, ni u kojem slučaju je ne smijete pokvariti svojim pravilima molitvene riječi. Ovo je ono što Filemon uči: bilo noću ili danju, Gospodin će vam dati da osjetite čistu i neuparenu molitvu, zatim ostavite svoja pravila i prionite uz Gospodina Boga koliko god možete, a On će prosvijetliti vaše srce u duhovnom radu.

            Kad si zadovoljan neodlazećom prisutnošću molitve u srcu, tada si, kako kaže Izak Sirijac, došao do kraja svih vrlina i postao stanište Duha Svetoga; tada namaz neće prestati bilo da sjediš, hodaš, jedeš, piješ ili bilo što drugo radiš; čak i u dubokom snu, molitva tamjan će doći iz srca lako; čak i ako utihne u snu, ali iznutra će uvijek potajno obavljati ritual bez prekida.

Druga skupina instrukcija

1) IzraziIsihijaprezbiter

1) Pozornost je tišina srca, neprekinuta od svake misli, u kojoj je Krist Isus, Sin Božji i Bog, i samo On, uvijek neprekidno i neprekidno diše, zaziva ga, hrabro se s njim bori protiv neprijatelja i ima moć prepustiti mu svoje grijehe (ispovjediti svoje grijehe).

2) Sabranost je čvrsta utvrđenost i stajanje uma na vratima srca; pa da vidi kako se približavaju tuđe misli, ti lopovi-otmičari, čuje što ti razarači govore i rade, i što demoni crtaju i okružuju sliku, pokušavajući kroz nju u snu zarobiti um i zavesti ga. Ako kroz takvu radnju prolazimo s poteškoćama, jasno će nam pokazati umijeće mentalnog proklinjanja (6. pogl.).

3) Slike sabranosti: prva je neodoljivo gledati snom, ili primjerom; drugo – uvijek imati duboko tiho srce i bez riječi od svake misli i moliti se; treći je neprestano zazivati ​​u pomoć Gospodina Isusa Krista u poniznosti; četvrti – imati u duši neprestano sjećanje na smrt; peti najučinkovitiji od svih – gledati samo u nebo, ne optužujući zemlju ni za što (Pogl. 14-18).

4) Onaj tko radi iznutra trebao bi imati sljedeće četiri akcije svakog trenutka:poniznost, iznimna pažnja, proturječnost misli i molitve. Poniznost– tako da, budući da ga vrijeđaju suparnici i oholi demoni, uvijek ima Kristovu pomoć u ruci srca; jer Gospodin mrzi ohole.Pažnja, uvijek čuvati svoje srce nema pojma, makar se činio ljubazan.Proturječnost, – tako da čim oštrovidnost razuma shvati tko je došao, odmah proturječi zlu s ljutnjom, kako kažu:i zlom mi odgovaram, — neće li duša moja Bogu biti poslušna. Molitva,- pa da nakon proturječja odmah zavapi Kristu iz dubine srca s neopisivim uzdahom. I tada će on sam vidjeti kako će se, štujući ime Isusovo, neprijatelj sa svojim snovima raspršiti kao prah na vjetru, ili nestati kao dim (gl. 20).

            5) Tko nema molitve čiste od misli, taj nema oružja za proklinjanje, molitve, velim, one koja bi neprekidno djelovala u nutarnjim tajnama duše i pozivom Gospodina Isusa Krista bičevala i žarila neprijatelja koji potajno spašava (gl. 21).

6) Vaša je dužnost pogledati unutra oštrim i intenzivnim okom uma kako biste prepoznali nadolazeće. Čim doznaš, odmah kontradiktornost žirija je glava zmije, a ujedno uzdahnuvši Kristu kličeš. I tada ćete dobiti iskustvo nevidljivog božanskog pokroviteljstva (pogl. 22).

7) Ako uvijek ostaneš u svom srcu s poniznom meditacijom, sjećanjem na smrt, samoprijekorom, proturječnim mislima i pozivom Isusa Krista, i s tim alatima svaki dan hodaš zamišljenim putem – uskim, ali radosnim i slatkim, tada ćeš ući u svetu kontemplaciju svetaca,i u njemu je skrivena bit svih riznica mudrosti i inteligencije. Jer o Kristu Isusu, osjetit ćeš da je Duh Sveti sišao u tvoju dušu, po kojem se čovjek prosvjetljuje otvorenim licem da vidi slavu Gospodnju (gl. 29).

            8) Đavao hoda kao ričući lavwith his hordestužba koga apsorbirati. Neka nikada ne prestanemo paziti na srce, sabranost, govoriti misli i moliti se Kristu Isusu, Bogu našem. Jer bolje pomoći od Isusove do kraja života nećeš naći, jer samo On, Gospodin, kao Bog zna đavolske smicalice, smicalice i smicalice (gl. 39).

9) Kao što osjetilna sol kuša kruh i svu hranu, štiti meso od truljenja i dugo ga čuva netaknutim, tako shvati i o inteligentnom pohranjivanju imaginarnog zadovoljstva i čudesnog djelovanja u srcu. Jer također božanski raduje unutarnjeg i vanjskog čovjeka, tjera smrad loših misli i održava nas postojanima u dobroti (gl. 87).

10) Što pozornije slušaš razum, to ćeš se više moliti Isusu s toplom željom; i opet, što više zanemarujete svoj um, to ćete biti dalje od Isusa. I kao što prvo jako rasvjetljuje zrak uma, tako ga drugo, to jest izbjegavanje sabranosti i slatkog Isusova poziva, obično potpuno zamračuje (gl. 90).

11) Neprekidno, s nekom vrstom tople želje, puno slatkoće i radosti, Isusovo zazivanje čini da se zrak srca ispuni utješnom tišinom od izuzetne pažnje. Također, da bi se srce potpuno očistilo, krivac je Isus Krist, Sin Božji i Bog, Uzročnik i Stvoritelj svih dobara. Jer On sam kaže:Ja sam Bog koji stvara svijet(Ch. 91).

            12) Božansko stanje rađa se iz neprestanog spominjanja i pozivanja Gospodina našega Isusa Krista, ako ne zanemarite stalnu molitvu Njemu u svom umu i stalnu sabranost, kao jedino što je prijeko potrebno. I uistinu, uvijek se moramo baviti jednom te istom stvari – pozivom Isusa Krista, našega Gospodina; vapijući mu žarkim srcem, neka nas pričesti i kuša ime njegovo. Jer učestalost je majka vještine, kako prema vrlini tako i prema mani; a vještina tada dominira, kao i priroda. Došavši u takvo stanje, um već traži svoje protivnike, kao divlji pas zeca u grmlju; ali ovaj traži da proždere, a drugi da impresionira i rasprši (gl. 97).

13) Experienced in deeds, the great David says to the Lord:Sačuvat ću svoju državu za Tebe. Isto tako, očuvanje u nama stanja srca i duševne tišine, iz koje se rađaju sve vrline, ovisi o pomoći Gospodina, koji nam je dao zapovijedi, i odgoni od nas, kada ga stalno prizivamo, nepotreban zaborav, koji najčešće uništava tišinu srca, kao voda i oganj. Stoga ne zaspite zbog nepažnje na vlastitu propast, nego u ime Isusovo bičujte svoje protivnike. Ovo je najslađe ime i zalijepit će vam se za dah; i tada ćete prepoznati dobrobit šutnje (pogl. 100).

14) Kada smo nedostojni da se sa strahom i trepetom pričestimo božanskim prečistim tajnama Hrista Boga i Cara našega, tada ćemo najviše pokazati trezvenost, očuvanje razuma i strogu pažnju, a ovaj božanski oganj, to jest tijelo i krv Gospoda našega Isusa Krista, treba grijehe nad grijesima. Jer, ulazeći u nas, On odmah izgoni zle duhove zlobe iz naših srca i oprašta nam naše prošle grijehe; a naš um tada ostaje slobodan od nemirnog prigovaranja zlonamjernih misli. Budeš li nakon toga, stojeći pred vratima srca, brižno čuvao svoj um, onda kad se opet budeš suobličio sa sv. Otajstvom, božansko će tijelo sve više osvjetljavati naš um i činiti da sja poput zvijezde (gl. 101).

15) One should wholeheartedly care for the preservation of what is precious; zapravo, dragocjeno nam je samo ono što nas čuva od svakog zla, i čulnog i izmišljenog. To je očuvanje uma pozivom Isusa Krista – uvijek gledati u dubinu srca i bez prestanka šutjeti o mislima, čak ću i tako reći – i od misli koje se čine ispravnim nastojati biti prazan, i uopće od svih misli, da se tata ne skriva pod njima (gl. 103).

            16) Ime Isusa Krista treba uvijek vrtjeti u prostoru našeg srca, kao što se munja vrti u zračnom prostoru prije kiše. To dobro znaju oni koji imaju duhovnog iskustva u unutarnjoj borbi. Ovaj unutarnji rat treba voditi na isti način na koji se vodi konvencionalni rat. Prije svega, pozornost; zatim, kad opazimo da se neprijateljska misao približila, ljutito ćemo mu od srca baciti riječi zakletve; treća stvar je onda moliti protiv njega, okrećući srce pozivu Isusa Krista, neka se ova demonska pojava odmah rasprši, tako da inače um ne slijedi tragove ovog sna, poput djeteta koje je iskušavan od strane nekog majstora čarobnjaka (pogl. 105).

17) Ovo je nevjerojatan plod za um iz tišine, da u njemu grijesi koji prvo kucaju na um samo mislima, tako da, ako su prihvaćeni srcem, onda postaju grubi osjetilni grijesi, svi su odsječeni imaginarnom krepošću sabranosti u našoj nutrini, koja im ne dopušta da uđu unutra i uđu unutra i uđu unutra i Isusa Krista (pogl. 111).

18) Kao što doline obilno rode pšenicom, tako će Isusova molitva obilno roditi svako dobro u vašem srcu; ili bolje, dat će vam ga sam Gospodin naš Isus Krist, bez kojega ne možemo ništa. I najprije ćete ga naći kao ljestve, zatim kao knjigu u kojoj ćete čitati, konačno, rastući sve više i više, naći ćete ga kao nebeski Jeruzalem, grad Kralja Moći s Njegovim Jednobitnim Ocem i obožavanim Svetim Duhom (pogl. 117).

19) Duša, koja se nakon smrti diže u zrak do vrata raja, i tamo se neće stidjeti svojih neprijatelja, imajući Krista sa sobom za sebe; ali i tada, kao i sada, prkosno im je vikaona vratima. Samo do samog kraja neka ne dosađuje danju i noću kličući Gospodinu Isusu Kristu, sinu Božjemu; i On će joj se uskoro osvetiti zbog lažnog božanskog obećanja koje je dao u prispodobi o nepravednom sucu:ona će, kažem vam, uskoro stvoriti osvetu, kako u stvarnom životu tako i nakon njezina izlaska iz tijela (pogl. 149).

20) Ako, nakon što smo počeli boraviti u pažnji uma, spojimo poniznost s sabranošću i spojimo molitvu s razgovorom, tada ćemo dobro hodati u mislima s obožavanim i svetim imenom Isusa Krista, kao sa svjetiljkom svjetla. Ako se oslanjamo na vlastitu prisebnost ili pažnju, uskoro ćemo pasti pod napad neprijatelja, budući da smo svrgnuti. I tada će nas ti podmukli lopovi početi nadvladavati u svemu, i mi ćemo se početi sve više zaplitati u zle želje, kao mreže, ili ćemo zgodno podleći savršenom klanju od njih, nemajući u sebi pobjednički mač, u ime Isusa Krista. Jer samo ovaj posvećeni mač, koji se stalno okreće u srcu poništenom od svake slike, zna kako ih okrenuti natrag i rezati, grijati i jesti kao vatra slame (pogl. 152).

            21) Uzrok neprestane trijeznosti je koristan za dušu i plodonosan, to je odmah vidjeti snene misli koje se stvaraju u umu. Svrha pregovora je razotkriti i posramiti misao koja je pokušala ući u zrak našeg uma uz pomoć prikaza nekog osjetilnog predmeta. Ono isto što odmah gasi i raspršuje svaku namjeru protivnika, svaku riječ, svaki san, svaki idol i svaki stup zlobe, jepoziv Gospodnji. I sami vidimo, u svojim mislima, koliko Isus, naš veliki Bog, utječe na njih i kako štiti nas koji smo ponizni, siromašni i ništavi (gl. 153).

22) Brod ne plovi mnogo milja bez vode; neće postići uspjeh i očuvanje uma bez sabranosti s poniznošću i neprestanom molitvom Isusa Krista (pogl. 168).

23) Od neprestane molitvene misli u nama zrak je čist od tmurnih oblaka i vjetrova zlih duhova. Kad je zrak srca čist, tada ništa ne priječi da u njemu zasja Isusovo božansko svjetlo, osim ako se uzdignemo s taštinom i sumnjom, ne hrlimo u nedostižno i za to nismo lišeni Isusove pomoći; jer Krist mrzi takve, kao uzor poniznosti (pogl. 175).

24) Kao što slova ne treba pisati u zraku, nego ih treba iscrtavati dlijetom na nekom čvrstom tijelu da se dugo očuvaju: tako trebamo spojiti Isusovu molitvu s našom teškom sabranošću, da lijepa krepost sabranosti zajedno s Njim bude cijela u nama, a po Njemu u Njemu u Njemu u Njemu. 183).

25) Očuvanje uma uz Božju pomoć i radi jedinoga Boga koji djeluje, utvrđen u duši, daje umu mudrost za podvige za Boga; U nemaloj mjeri, ona također osigurava svom suučesniku sposobnost da uredi vanjske poslove i riječi prema Bogu, s besprijekornim obrazloženjem (pogl. 194).

26) Blagoslovljen je doista onaj čiji je um tako zalijepljen za Isusovu molitvu, vapijući k Njemu neprestano u svom srcu, kao što zrak prianja uz naša tijela, ili plamen prianja uz svijeću. Sunce, prolazeći preko zemlje, čini dan, a sveto i štovano Ime Gospodina Isusa, neprestano svijetleći u duši, rađa mnoge misli slične suncu (gl. 196).

27) Kada se oblaci raziđu, zrak je čist; kad sunce istine, Isus Krist, raspršuje strastvene snove, tada se obično svijetle i zvjezdane misli rađaju u srcu zbog posvećenja zraka srca po Isusu (gl. 197).

2) IzraziFilotejaod Sinaja

            1) Takvom jeziku pripada tvorac pobožnosti, i umom za tim ciljem težiti, da se poput neke margarite ili dragog kamena uspomena na Boga savršeno smiri u srcu. Pomoći će ostaviti sve, čak i tijelo, i zanemariti stvarni život, kako bi zadobili samo Boga u svom srcu (1. pogl.).

2) Od jutra treba hrabro i nepopustljivo stati na vrata srca, s jakim sjećanjem na Boga i neprestanom molitvom Isusa Krista u duši, i s tom mišlju poubijati sve grješnike zemlje, to jest sasjeći vjernim, ojačanim i žalosnim sjećanjem na Boga (2. pogl.).

3) Trijeznost se s pravom nazivaputem, jer vodi do kraljevstva, i do onoga što je u nama, i do budućnosti, – iod strane inteligentnog kreatora(duhovnu radionicu), jer proizvodi i izbjeljuje (glanca) duhovne običaje i pretvara strasno u bestrasno. Također je sličan prozoru svjetla kroz koji je Bog pao u um (pogl. 3).

4) Gdje je poniznost, sjećanje na Boga s trijeznošću i pozornošću, a često i molitva usmjerena protiv neprijatelja, tamo je mjesto Božje, ili nebo srca, u kojem se demonska horda boji stati zbog činjenice da Bog živi na ovom mjestu (pogl. 4).

5) Prva vrata koja vode u mentalni Jeruzalem, do pažnje uma, jesu inteligentna tišina usana, iako um još nije tih; drugi – izmjerena umjerenost u hrani, piću i spavanju; treći – koji čisti um i tijelo, neprekidno sjećanje i razmišljanje o smrti (6. pogl.).

6) Slatko sjećanje na Boga, to jest Isusa Krista, gnjevom srca i spasonosnim neprijateljstvom (prema svemu grešnom) obično uništava sve čari misli, raznih prijedloga, riječi i snova, sramotnih maštarija, i, ukratko, sve što je neprijateljsko, proždire naše duše. Isuse, pozvan, sve lako gori. Jer nema spasenja ni u kome drugom osim u Kristu Isusu. To je rekao i sam Spasitelj govoreći:bez Mene ne možete stvoriti ništa(pogl. 22).

7) U svakom času i u svakom trenutku svim mjerama opreza čuvajmo svoje srce od misli koje zamračuju ogledalo duše, u koje se treba utisnuti i osvijetliti samo Isus Krist, koji je mudrost i snaga Boga Oca. Neprestano ćemo tražiti kraljevstvo nebesko u srcu; i, naravno, misteriozno ćemo naći u sebi i žito, i kuglice, i kvas, i sve ostalo, ako razbistrimo oko svoga uma. Zato je naš Gospodin Isus Krist rekao:Kraljevstvo Božje je u vama, razumijevanje kroz to Božanstvo koje prebiva u srcu (pogl. 23).

            8) U provođenju unutrašnjeg proklinjanja činite sljedeće: spojite namaz sa sabranjem, a sabranost će ojačati namaz, a namaz će ojačati sabranost. Trijeznost, neprestano bdijući nad svim unutra, opaža kako neprijatelji pokušavaju ući tamo, i, zapriječivši im ulaz svojom snagom, istovremeno poziva u pomoć Gospodina Isusa Krista, kako bi On otjerao ove zle vojnike. U tome je pažnja ugrožena unosom u obliku proturječnosti; a Isus, koji je zazvan, izgoni demone njihovim snovima (gl. 25).

9) Čuvajte svoj um iznimnom pažnjom. Čim opaziš neprijateljsku misao, odmah je zanijeci, ali ujedno požuri zazvati Krista Gospodina na osvetu. Najslađi Isus, kad budeš govorio, reći će: Evo me s tobom da te zagovaram. Ali vi, čak i nakon što će svi ovi neprijatelji biti pokoreni vašom molitvom, nastavite marljivo slušati razum. Ovdje će opet valovi misli koje su umnožile prijašnje, jedan za drugim jurišati na vas, tako da od njih duša kao da već tone u ponor i spremna je propasti. Ali Isus, uzbuđen učenicima, opet kao Bog zabranjuje zle vjetrove misli i one se stišavaju. Ti, postigavši ​​slobodu od neprijateljskih napada, na sat ili minutu slaviš Onoga koji će te spasiti i udubljuješ se u misli o smrti (gl. 26).

10) Sa svakom srdačnom pozornošću u duhovnom osjećaju, izvršit ćete svoj put. Pozornost i molitva, svakodnevno spojene zajedno, čine nešto slično vatrenoj ilijanskoj kočiji, uzdižući u nebeske visine onoga koji je u njima uključen. A što ja govorim? Za onoga tko se utvrdio u sabranosti, čisto srce postaje zamišljeno nebo, sa svojim suncem, mjesecom i zvijezdama, te je posudica neizmjernog Boga po tajanstvenom viđenju i uzašašću (zanosu uma) (gl. 27).

3) IzraziTeolipta, metropolit Philadelphije

1) Zalazak sunca čini noć; a kada Krist ode od duše, tada je obuzima pomračenje strasti, i duševne zvijeri je počinju mučiti. Senzualno sunce je izašlo, a životinje se skrivaju u svojim pećinama. Krist obasjava nebeski svod uma koji moli; i svaki svijet ovoga običaja ode, a um ide svome poslu, to jest k božanstvenom učenju do večeri (nov. 45 obr.).

2) Suzdržavaj se od vanjskih razgovora, a bori se s unutarnjim mislima dok ne nađeš mjesto čiste molitve – i dom u kojem živi Krist koji te prosvjetljuje i oduševljava svojim znanjem i pohodima (ibid.).

3) Uništi se otisak stopala na snijegu, ili od sunčevog sjaja, topljenja ili vode koja je prodrla; a uspomene utisnute u pamet sladostrasnim djelima uništava Krist koji je zasjao u srcu molitvom i kišom suza mudrih (46. studenoga).

            4) Česte molitve, koje se obavljaju mentalno s gorljivim emocijama, uglađuju sjećanje na događaje iz prošlosti. Prosvjetljenje duše sjećanjem na Boga, s vjerom i razočarenjem srca, kao britva izjeda loša sjećanja (ibid.).

5) Povukavši se izvana, pokušaj dalje ući u unutarnje sklonište (stražarnicu) duše, a to je Kristova kuća, gdje su mir, radost i tišina uvijek svojstveni. Duševno sunce Kristovo daje te darove, kao što neke zrake zrače iz Njega samoga, i kao neka vrsta nagrade daje se duši koja ga prihvaća s vjerom i dobrotom (Pismo 46 obr.).

6) Sjedeći u samoći, sjećaj se Boga, odvraćajući svoj um od svega i upravljajući ga jedinom Bogu; izlijte pred Njim svu naklonost srca i privijte uz Njega s ljubavlju. Sjećanje na Boga je inteligentna vizija Boga, koja privlači pogled i želju uma, i obasjava ga svjetlom iz sebe. Um, okrećući se Bogu, nakon što u njemu prestanu sve figurativne predstave postojećih stvari, vidi Boga nevidljivog (ibid.).

7) Molitva je zamišljeni razgovor s Gospodinom, koji izgovara molitvene glagole sa suvremenom težnjom uma k Bogu. Kada um često izgovara ime Gospodnje, a um jasno sluša zaziv božanskog imena, tada svjetlost Teologije, poput svijetlog lica, obasjava cijelu dušu (ibid.).

8) Vjeruj mi, istinu ti velim, da ako budeš nerazdvojna od sebe u svim svojim postupcima, majka svakog dobra – molitva; tada neće zaspati sve dok vam ne pokaže svoju okolinu, ne uvede vas u nju i ne ispuni neizrecivu slavu i radost. Ona, nakon što je uklonila sve prepreke, uglađuje put vrline i čini ga pogodnim za tražitelja (nov. 48).

9) Dok hodate svojim umom, čitajte glagole molitve i razgovarajte s Gospodom, neprestano vičući i ne žalosteći se; neprestano moleći, oponašajući drskost ove udovice koja je molila neobuzdanog suca. Tada (to će značiti da) hodate u duhu, ne slušate želje tijela, i ne prekidate kontinuitet molitve svjetovnim mislima, već ste hram Božji, u kojem se tiho slavi Bog. Moleći tako u svom umu, moći ćeš konačno postići neprestano sjećanje Boga, ući u nedostupne tajne uma, vidjeti nevidljivo u tajanstvenim sagledavanjima, služeći Bogu jedan po jedan, jedan po jedan, sam ćeš izliti ljubav u umnima (pismo 48 obr.).

4) Izreke Varsonofija Velikog i Ivana Proroka

1) Neprijatelji su oslabljeni zazivanjem Božjeg imena. Znajući to, nećemo prestati zazivati ​​Božje ime u pomoć. To je molitva, a pismo kaže:moliti bez prestanka(odgovor 422).

            2) Upamtite da Bog poznaje srce, gleda u srce i pozovite Ga u svoje srce. Ovo je ono što se kaže u Svetom pismu:zatvori svoja vrata i pomoli se svome Ocu koji tajno. Zatvorimo usta i pomolimo mu se u srcu; jer tko zatvori usta svoja i zazove Boga, ili mu se moli u svom srcu, ispunjava rečenu zapovijed (odgovor. 427).

3) Rad vašeg srca treba se sastojati u neprestanoj molitvi Bogu. Ako želite u tome uspjeti, počnite i ne gledajte lijeno, nadajući se da će vas Bog blagosloviti uspjehom (odgovor 26).

4) Neprekidno zazivanje imena Božjeg je lijek koji ubija ne samo strasti, nego i samo njihovo djelovanje. Kao što liječnik nađe prikladno liječenje ili flaster za ranu patnika, i oni djeluju, a bolesnik ne zna kako se to radi: tako upravo ime Božje, kad se zazove, ubija sve strasti, iako ne znamo kako se to događa (odgovor 421).

5) Gospodin reče:traži i dobit ćeš. Moli se Svemogućemu Bogu, neka ti pošalje Duha Svetoga Utješitelja, a Onaj koji je došao naučit će te svemu i otkriti ti sve obrede. Pronađite to u svom vodiču; Neće dopustiti smetnjama ili smetnjama u svome srcu, neće dopustiti da u njegov um uđu bezbrižnost, lijenost ili drijemež; će prosvijetliti oči, ojačati srce, uzdići um. Drži se njega, vjeruj mu, voli ga (odgovor 136).

6) Kada vidiš da te kombinacija neprijatelja sprječava u molitvi, onda nemoj ulaziti u raspravu s njim, nego pokušaj prizvati ime Božje, pa će ti Bog pomoći i poništiti lukavstva neprijatelja (odgovor 424).

7) Savršena molitva sastoji se u razgovoru s Bogom bez raspršivanja svojih misli, sabravši sve svoje misli i osjećaje. U takvo stanje čovjek ulazi kada umre svim ljudima, svijetu i svemu što je na njemu. Takva osoba nema ništa na umu tijekom molitve osim da čeka Boga i razgovara s njim (odgovor 79).

Korisna riječ o AbbiFilemon

            1) O Abba Filemonu pustinjaku se govorilo da se sakrio u pećinu nedaleko od Lavre zvanu Romijeva i predao se asketskim podvigima, ponavljajući u sebi isto ono što je, kako se priča, sebi rekao Arsen Veliki: Filemone, za tebe? Bilo mi je lijepo u ovoj pećini. Posao mu je bio prepredati užad i plesti košare, koje je davao gospodarstvu, a od njega je dobivao male kruhove, kojima se hranio. Nije jeo ništa osim kruha od soli, i to ne svaki dan. Vjerojatno nije uopće mario za tijelo, nego je, prakticirajući kontemplaciju, bio u božanskom prosvjetljenju, i uživajući odande u neopisivom otajstvu, bio je u duhovnom obrazovanju. Odlazeći subotom i nedjeljom u crkvu, uvijek je išao sam, zaokupljen samim sobom, ne dopuštajući da mu se itko približi, kako mu se um ne bi odvratio od posla. U crkvi, stojeći u kutu pognuta lica, puštao je izvore suza, neprestano oplakujući i vrteći u mislima uspomenu svoga srca i lik svetih roditelja, osobito Arsenija Velikog, čijim je stopama na sve načine nastojao ići.

2) Kada su se laži pojavile u Aleksandriji i njenoj okolini, on je otišao odatle i otišao u Lavru Nikanorovu. Primivši ga, bogoljubivi Paun ustupi mu svoje skrovište i uredi mu tišinu. Cijelu godinu dana nije dopuštao da ga itko vidi, a sam mu nije nimalo smetao, osim u vrijeme kada je služio potrebni kruh. Došlo je sveto Kristovo uskrsnuće; kada je, nakon što su se vidjeli, započeo razgovor između njih, a jezik se doticao života pustinjaka; Tada je Filemon shvatio da i ovaj brat poštovanja Peavych njeguje lijepu namjeru (živjeti kao pustinjak), usađuje u njega mnoge asketske riječi, pisane i nepisane, pokazujući svima da je bez savršene povučenosti nemoguće ugoditi Bogu, kao što Mojsije nigdje ne čini podvig, a podvig rađa plač, plač – strah, strah – poniznost, poniznost – uvid, uvid – ljubav, a ljubav čini duša zdrava i bestrasna, i tada čovjek zna da nije daleko od Boga.

            3) On (Filemon) mu reče: na tebi je da uz pomoć šutnje potpuno očistiš um i podariš mu neprekidno duhovno djelovanje. Kao što se oko, okrenuto putenom, divi vidljivom, tako je čisti um, okrenut razmišljanju, opčinjen duhovnom kontemplacijom, tako da ga ne možete odvratiti od njega. I u onoj mjeri u kojoj se uz pomoć šutnje oslobodi strasti i pročisti, toliko će voljeti voditi (duh duhovnih stvari). Um je savršen kada okusi suštinsko znanje i poveže se s Bogom. Tada on, imajući dostojanstvo kralja, više ne osjeća siromaštvo i ne zanosi se niskim željama, čak i ako mu ponudite sva kraljevstva. Stoga, ako želiš postići takve vrline, bježi od svijeta i marljivo slijedi put svetaca, odustani od brige za svoj izgled, nosi siromašnu odjeću i skromne ukrase. Drži se jednostavnim, govorom jednostavnim, korakom opakim, glasom neobuzdanim. Volite živjeti u siromaštvu i biti nemarni prema svima. Brini se najviše za očuvanje svoga uma i sabranosti, budi strpljiv u svakojakim nevoljama i na sve moguće načine čuvaj neoštećena i nepomična već stečena duhovna dobra. Pažljivo se čuvajte i ne prihvaćajte strasti koje se potajno uvlače. Jer iako šutnja obuzdava strasti duše, ipak ako im se dopusti da se rasplamsaju i rasplamsaju, obično se više razbjesne, a oni koji im to dopuste, uzrokuju grijeh još većom snagom. Isto tako, tjelesne rane, koje su trljane i razderane, neizlječive su. Jedna jedina riječ može odvratiti um od sjećanja na Boga, kada demoni inzistiraju na tome, a osjetila se slažu s njima. Veliki podvig i strah je spasiti dušu. Stoga se morate potpuno povući iz svijeta, i nakon što ste povukli svoju dušu iz svih simpatija tijela, postati bez skloništa, bez skloništa, bez vlasnika, bez novca, bez osobnog interesa, bez brige, bez društva, neupućen u ljudske stvari, ponizan, suosjećajan, ljubazan, krotak, krotak, tih, tih. tiskanje u srcu. Jer nemoguće je pisati po vosku, a da se prije toga ne izglade iscrtana slova, kako nas uči Vasilije Veliki. Takva je bila slika svetaca, koji su, potpuno se udaljivši od svih svjetovnih običaja i čuvajući u sebi nebesku mudrost, bili prosvijetljeni božanskim zakonima i zasjali pobožnim djelima i riječima,usmrtivši udove ježa na tlusuzdržanost, strah Božji i ljubav. Jer neprestanom molitvom i poukom u božanskim spisima otvaraju se oči umnog srca i vide Kralja sila, i nastaje velika radost, a u duši se silno rasplamsava nekontrolirana božanska želja, a tu se i tijelo čuva, djelovanjem Duha, i cijeli čovjek postaje duhovan. Na to liče tvorci blažene tišine i najintimnijeg asketskog života, koji, udaljivši se od svake ljudske udobnosti, sami s jedinim Gospodom koji postoji na nebesima, neprestano razgovaraju.

            4) Nakon što je to čuo, taj bogoljubivi brat, i pogođen božanskom ljubavlju u svojoj duši, napušta svoje mjesto i zajedno s ovim (Filemonom) stiže u pustinju, gdje su najveći oci završili put pobožnosti. Nastanili su se u Lavri Svete Ioanne Kolove, brinući se o ekonomiji Lavre, jer su željeli biti u tišini. I ostali su ovdje milošću Božjom u potpunoj tišini, subotom i nedjeljom idući na opće crkvene sastanke, a ostale dane ostajući sami; a svi su posebno obavljali namaz i službu.

5) Sveti starac (Filemon) imao je sljedeća pravila službe: noću je pjevao cijeli Psaltir i pjesme (9 koje su uključene u psaltir), bez žurbe je čitao jedan početak Evanđelja, zatim je sjedio i sjedio, govoreći u sebi:Bože smiluj se!sa svom pozornošću i dosta dugo, sve dok više nije mogao izgovoriti ovu adresu; i konačno se pustio zaspati. Zatim je opet u zoru pjevao prvi čas i sjedeći na stolici okrenut prema istoku, naizmjence je pjevao (psalme) i čitao, po svojoj volji, iz Apostola i Evanđelja. Tako je proveo cijeli dan neprestano pjevajući, moleći i uživajući u promatranju neba; njegov je um često bio toliko zaokupljen kontemplacijom da nije znao je li na zemlji.

6) Brat, videći da se tako svim srcem posvetio molitvenoj službi i ponekad potpuno promijenio od božanskih misli, reče mu: zar je tebi, oče, teško u takoj starosti umrtvljivati ​​i porobljavati svoje tijelo na ovaj način? On mu odgovori: “Vjeruj mi, Bog je u moju dušu uložio toliku marljivost i takvu ljubav za molitvenu službu da je ne mogu u potpunosti udovoljiti toj želji; ali slabost tijela pobjeđuje ljubav prema Bogu i nada u buduće dobrobiti.” Tako je sva njegova želja bila vješto uvijena u nebesa, i to čak i za vrijeme obroka, a ne samo u drugo vrijeme.

7) Neki brat s njim jednom ga je upitao, koje su tajne kontemplacije? A on, vidjevši njegovu postojanost i činjenicu da iskreno traži znanje, reče mu: Kažem ti, dijete, da onome čiji je um potpuno očišćen, Bog otkriva viđenja najropskijih sila i redova (meleka).

8) Pitao ga je i ovo: zašto, oče, više uživaš u Psaltiru nego u bilo kojem božanskom Pismu, i zašto tiho pjevajući zamišljaš da s nekim razgovaraš? Na to mu on reče: “Bog je sabrao u moju dušu snagu psalama, kao u samoga proroka Davida, i ne mogu se otrgnuti od naslade svakojakih razmišljanja koja su u njima skrivena; jer oni obuhvaćaju cijelo božansko Pismo.” On je to priznao s velikom poniznošću, za dobrobit, a nakon dugog i ustrajnog traženja.

            9) Neki brat po imenu Ivan, dojurivši s morske obale, dođe k ovom svetom i velikom ocu Filemonu i zagrlivši mu noge reče mu: Što da učinim, oče, da se spasim? Jer moj um luta i lebdi tamo-amo gdje ne bi trebao. A on, nakon što je neko vrijeme šutio, reče: Ova bolest (duševna) je svojstvo onih koji su vanjska bića, i ona prebiva u njima. A imate ga, jer još niste u potpunosti primili ljubav prema Bogu, toplina ljubavi i spoznaje Njega još nije došla do vas. Kaže mu brat: Što da radim, oče? Reče mu: Idi, uzmi tajnu uputu u svoje srce, i ona će očistiti um od ovoga. Brat, ne budući upućen u ono što je ovim naznačeno, kaže starcu: kakvo je to tajno učenje, oče? A on mu reče: Idi trijezan u srcu svome i trijezan umom sa strahom i trepetom reci: Gospodine Isuse Kriste, smiluj mi se! Tako blaženi Dijadoh poučava početnike.

10) Brat je otišao i uz Božju pomoć i molitve svoga oca smirio se, malo uživao u takvoj poduci. Ali tada ga je ovo zadovoljstvo napustilo, i više nije mogao trijezan činiti takav čin i moliti. Zašto je opet otišao do starca i rekao mu što se dogodilo. Starac mu kaže: sad si već prepoznao put šutnje i umnog djelovanja i okusio slastice koje iz njega proizlaze. Imaj ovo uvijek u svom srcu – bilo da jedeš, piješ, razgovaraš s nekim, bilo da si na putu, ili sjediš u ćeliji, ne prestaj moliti ovu molitvu trijeznim umom i nelutajućim umom, pjevaj i uči u molitvama i psalmima; čak i kad ispravljaš svoje najnužnije potrebe, ne dopusti da tvoj um bude prazan, nego ga učini da potajno uči i moli. Kako biste mogli razumjeti dubine božanskog Pisma i moć skrivenu u njemu i dati svome umu neprestano djelovanje, neka ispunite apostolsku riječ koja zapovijeda: «Molite bez prestanka“. Pazi na sebe pažljivo i čuvaj svoje srce od primanja tankih misli ili kojekakvih ispraznih i beskorisnih misli; ali uvijek, i kad spavaš, i kad ustaješ, i kad jedeš, i kad piješ, i kad razgovaraš, neka srce tvoje potajno razmišlja, pa u psalmima uči, pa moli: Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj mi se! Također, kad psalme pjevaš jezikom svojim, slušaj da ne progovoriš. stvar svojim ustima, a vinuti se svojim umom u drugu.

            11) Brat ga ponovo upita: Vidim mnogo uzaludnih snova u snu. Starac mu reče: Ne budi lijen i ne budi malodušan; ali prije nego zaspite, učinite mnoge molitve u svom srcu i odolite mislima i pokušajima đavla da vas vodi po svojoj volji, neka vas Bog primi. Koliko imaš snage, staraj se da zaspiš sa psalmima na ustima i razumnom poukom, i ne dopusti svome umu da zbog nepažnje svoga uma obuzima tuđe misli, nego s kakvim god mislima molio, u tim se mislima nasloni na postelju, da i kad spavaš budu u tebi, i kad su u tebi, i kad oko tebe. Reci i sveti simbol pravoslavne vjere prije temelja, jer govoriti pravoslavno o Bogu je izvor i zaštita svih dobara.

12) Njegov brat također upita: stvori ljubav, oče, reci mi, kakvo djelovanje ima tvoj um? Pouči me da i ja budem spašen. Reče mu: Zašto ti je to stalo? Ustao je, zagrlio svečeve noge i, lobirajući ih, molio ga da mu to kaže. Nakon dugo vremena, starac reče: Ti još ne možeš ovo podnijeti. Čovjeku je svojstveno svakom čuvstvu dati prikladno djelo, koje je običaj vrtjeti se u dobrima istine; i nemoguće je da ovaj dar odgovara onome tko nije postao potpuno čist od ispraznih misli svijeta. Stoga, ako to zaista želiš, čuvaj tajno učenje u čistom srcu. Jer ako molitva i pouka u Pismu neprestano prebivaju u vama; tada će se otvoriti oči vaše duše, i bit će velika radost u njoj, i neka vrsta neopisivog i vrućeg osjećaja, kada se zagrije Duhom i tijelom, tako da će cijela osoba postati duhovna. Stoga, bilo noću ili danju, Bog vas udostoji moliti bez rasejanosti čistim umom, ostavite svoje molitveno pravilo i, koliko imate snage, pokušajte prionuti uz Boga. I on će prosvijetliti vaše srce u duhovnom radu koji ste poduzeli.

Na to je dodao: jednom mi je došao jedan starac, i kada sam ga upitao o uređenju njegova uma, rekao mi je: dvije sam godine boravio u molitvi pred Bogom, iz dna srca sam ga marljivo molio, neka mi podari da moja molitva bude utisnuta u moje srce neprestano i neometano, što mi je moj rad i strpljenje podnio zahtjev.

            I još mu je ovo rekao: misli o ispraznim stvarima koje se događaju u duši srž su bolesti besprijekorne duše koja se predala nemaru; zašto bismo, prema Svetom pismu, morali čuvati svoj um sa svom pažnjom, pjevati razumno bez ometanja i moliti čistim umom. Dakle, brate, Bog želi da mu pokažemo svoju marljivost, najprije djelima (asketizmom i milosrđem), zatim ljubavlju i neprestanom molitvom, a On će nam pokazati put spasenja. Očito je da nema drugog puta koji vodi u nebo, osim savršenog udaljavanja od svakoga zla, stjecanja svakoga dobra, savršene ljubavi prema Bogu i ostajanja s Njim u strahopoštovanju i istini, tako da kad netko to ima, uskoro će doći do nebeskog lica. Ali u isto vrijeme, svatko tko se želi popeti u visine, trebao bi smjesta usmrtiti veze koje postoje na zemlji. Jer kada naša duša uživa u kontemplaciji istinskog dobra, ona se više ne vraća nijednoj od strasti koje su uzbuđene slatkom grešnošću; ali odvrativši se od svake tjelesne požude, on percipira pojavu Božju čistom i neokaljanom mišlju. Stoga nam je potrebno mnogo samoodržanja, mnogo fizičkog rada i čišćenja duše, i usadimo Boga u svoja srca, kako bismo mogli bezgrešno ispunjavati Njegove božanske zapovijedi, i da nas On sam uči poštovati Njegove zakone, zračeći, poput sunčeve zrake, Njegovim djelovanjem na nas, uloženim u nas milošću Duha. Djelima i kušnjama moramo pročistiti sliku po kojoj smo stvoreni umni i sposobni spoznati svaki razum i sličnost Bogu, nositi osjećaje, čisti od svake ljage zbog njihovog pretapanja u nečijoj peći kušnji, a utjelovljeni biti u kraljevskom dostojanstvu. Bog je također stvorio ljudsko biće kao dionika svakog dobra koje može mentalno promatrati radosti anđela slave, vlasti, moći, početka, moći, nedostupne svjetlosti, slave vrhovnog svjetla. Ali kad popraviš koju krepost, gledaj da se tvoja misao ne uzdigne iznad brata, jer si je popravio, a on je mrzio; jer ovo je početak ponosa. Kad se s kojom strasti boriš, gledaj, nemoj biti žalostan i nemoj se obeshrabriti što je psovka ustrajna; nego ustavši, vrati se pred lice Božje, govoreći iskrenim srcem proroku:sudi, Gospodine, koji me vrijeđaš, Jer nisam jak protiv njih. I On će vam, vidjevši vašu poniznost, uskoro poslati svoju pomoć. Kada ideš s nekim na put, ne pristaj na isprazan razgovor, nego podari umu duhovno djelovanje koje je on imao, kako bi u njemu ostala ova dobra vještina i zaborav ovosvjetskih slastica, i on ne bi napustio luku bestrasnosti.

Izjavivši brata ovim i mnogim drugim riječima, starac ga pusti.

            13) Ali nakon malo vremena, on opet dođe i, počevši govoriti, upita: Što da radim, oče? U mojoj noćnoj službi san me opterećuje i sprječava da molim sabrano i pretjerujem; i želim se prihvatiti posla kad pjevam. Na to starac reče: kad se možeš trezveno moliti, ne dotiči se rukotvorina; kada će zagrljaj biti drijemež, tada, pomičući se malo protiv misli, odupirući joj se, dotaknite ručni rad. Ponovno upita: Vi sami, oče, niste opterećeni snom tijekom svoje službe? Starac reče: nije tako lako; međutim, kad me ponekad uhvati pospanost, malo se pomaknem, ali počnem čitati Evanđelje po Ivanu ispočetka, okrećući svoje misli na Boga, i odmah nestane. Isto činim i s mislima, kad nađem neku od njih, susrećem je kao vatru sa suzama, i nestane. Ne možeš se još tako naoružati protiv njih; ali više čuvaj tajnu nauku i nastoj da vršiš dnevne molitve koje su ustanovili sveti oci, nekako – časoslov: – treću, šestu, devetu i večernju, kao i noćne službe. I nastoj svim silama ne činiti ništa po ljudskim interesima, i čuvaj se neprijateljstva s jednim od svoje braće, kako se ne bi udaljio od svoga Boga. Pokušajte također zadržati svoj um neometanim, koji cijelim srcem sluša unutarnje misli. Kad se, nalazeći se u crkvi, namjeravaš pričestiti Svetim Tajnama Kristovim, ne napuštaj je dok ne primiš savršeni mir. Nakon što ste stajali na jednom mjestu, nemojte se povlačiti odande do samog odmora; misli u sebi da si na nebu, i sa svetim anđelima čekaš Boga, imajući ga primiti u svoje srce; pripremi se za to sa strahom i zebnjom, da ne budeš dostojan dionik svetih moći.

Pošto je tako dobro naoružao brata i dao Gospodu i Duhu svoju milost, starac ga pusti.

            14) Prije ovoga, brat koji je živio s njim također je ispričao sljedeće. Sjedeći pored njega jednog dana, pitao sam ga je li bio iskušavan demonskom klevetom dok je živio u pustinji. Reče: Žao mi je, brate, ako Bog dopusti da na tebe dođu đavolske kušnje, kojima sam bio podložan, onda mislim da nećeš moći podnijeti njihovu gorčinu. Imam sedamdeset godina, ili uz džeparac, pretrpio sam mnoga iskušenja, živeći u raznim pustinjama u savršenoj tišini; što sam doživio i podnio od ovih demona, nije korisno govoriti o gorčini toga onima koji još nisu bili iskušani nijemošću. U takvim sam iskušenjima uvijek činio sljedeće: svu sam nadu polagao u Boga, kojemu sam dao i zavjete odricanja, i On me ubrzo spasio svake potrebe. Zašto, brate, sada više ne mislim na sebe; ali znajući da se On brine za mene, vrlo lako podnosim iskušenja koja me snalaze. I samo ono što Mu donosim od sebe, da mogu moliti bez prestanka. U tome mnogo pomaže i nada, da što veće žalosti i nevolje napadaju, tim veće krune pripravljaju strpljivima: jer u pravednoga suca oni i drugi međusobno se uravnotežuju. Znajući to, brate, ne popuštaj kukavičluku. Ušao si usred borbe da se boriš, i boriš se, nadahnut činjenicom da su oni koji se bore za nas protiv neprijatelja Božjeg vrlo brojni, neprijateljske horde. A kako bi se usudio protiviti tako strašnom protivniku rodu našemu, da nas državno pravo Boga Riječi nije zagrlilo, ne ogradilo i pokrilo? Kako bi čovjek izdržao njegovu klevetu? Jer kao što Job kaže,tko će otkriti osobu koja ga nosi? Tko će doći do uništenja Perzijanaca? Iz njegovih usta izlaze kao goruće svijeće, i bit će kao vatrene iskre. Iz nozdrva mu izlazi dim iz peći koja gori ognjem. Duša mu je kao ugljen i kao plamen izlazi iz usta njegovih. Moć mu se na vrat spušta, pred njim propast teče. Srce mu je tvrdo kao kamen, stoji nepomično kao nakovanj. Pali bezdan kao bakrenu peć, zamišlja more kao mirni kotao, a tatar bezdana, kao zarobljenika. Sam kralj vidi sve visoko iznad svih stvari u vodama. Protiv toga imamo prokletstvo, brate! Ovako je i koliko oslikavala riječ ovog silnika! Ipak, pobjeda nad njim pogodna je za one koji, kako i dolikuje, prolaze kroz samotnjački život, zbog nedostatka svega što mu pripada u sebi, zbog odricanja od svijeta; zbog njihovih visokih vrlina i zato što imamo onoga koji nas osvaja. Jer ko se, recite mi, pristupivši Gospodu i uzevši strah Njegov u um, nije utjelovio u prirodu i prosvijetlio se božanskim zakonima i djelima, nije učinio dušu svoju svijetlom i sposobnom da zasja božanskim razumom i mislima? Ali on joj nikada ne dopušta da bude svetica, imajući Boga u sebi, koji uzbuđuje um da neutaživo čezne za svjetlom. I na dušu se tako neprestano utječe, duh ne dopušta sebi da se prepusti strastima; već poput kralja koji dišući strašnim gnjevom i slogom nemilosrdno ih siječe. Takva se osoba nikada ne okreće, već vježbom (vrlinom) s utjecajem ruku na nebo i inteligentnom molitvom pobjeđuje u borbi.

            15) Brat je također ispričao da je, između ostalih vrlina, abba Filemon imao sljedeće: nije mogao podnijeti da čuje praznu riječ, a ako bi netko, zaboravivši, rekao nešto što se ne odnosi na dobrobit duše, onda on na to uopće nije odgovarao. Također, kad sam išao bilo kojim poslom, nije pitao: zašto idem? A kad se vratio, nije rekao: gdje si bio? ili što i kako je učinio? Tako sam jednoga dana doplovio u Aleksandriju radi nužne potrebe, a odande sam otišao u Cargorod po jednoj crkvenoj stvari, a da o tome ne obavijestim slugu Božjega; zatim, ostavši ondje neko vrijeme, posjećujući tamošnju časnu braću, napokon se vratio u svoj pustinjački stan. Ugledavši me, starac se obradova, i uz uobičajeni pozdrav, stvarajući molitvu, sjedne; ali me nije baš ništa pitao, nego je bio zauzet svojim uobičajenim pametnim poslom.

16) Jednom, želeći ga iskušati, nisam mu dao kruha da jede nekoliko dana. Nije tražio kruha i nije ništa govorio o tome. Zatim sam ga, naklonivši se, zamolio: vodi ljubav, oče, i reci mi nije li te uvrijedilo što ti nisam donio hranu kao obično. Rekao je: oprosti brate! Ako mi dvadeset dana kruha ne daš jesti, neću te tražiti; jer dok god patim dušom, patim i tijelom. Stoga je bio zauzet razmišljanjem o istinskom dobru.

17) Rekao je: otkako sam došao u pustinjački stan, nisam dopuštao svojim mislima da idu dalje od zidova ćelije; ali nisam prihvatio nikakvu drugu misao u svom umu, osim straha Božjeg i sudova budućeg vijeka, imajući na umu sud koji prijeti grešnicima i oganj vječne i neprolazne tame, i kako žive duše grešnika i pravednika, i kakva su dobra pripravljena pravednicima i kako svatko prima svoju plaću za trud, milostinju i licemjernu ljubav, drugi za nesreću i potpunu. šutnja, drugi za ekstremnu poslušnost, ovaj za putovanja. Sve to sadržavam u mislima, ne dopuštam drugoj misli da djeluje u meni i ne mogu više biti s ljudima niti zaokupljati njima svoj um, da se ne bih udaljio od božanskih misli.

            18) Ovome je dodao i priču o izvjesnom pustinjaku, rekavši da je već postigao bestrasnost i da uzima kruh za hranu iz ruku meleka, ali je zbog lijenosti (slabljenja pažnje) izgubio takvu čast. Jer kada duša opusti rastresenu i napetu pažnju uma, tada tu dušu obuzima noć. Gdje Bog ne svijetli, tamo se sve razlijeva, kao u tami; i tada duša ne može gledati jedinog Boga i drhtati od njegovih riječi.Bog se približava Azu, govori Gospodin, ine Bog izdaleka. Ili se čovjek skriva u tajnosti, a ja ga neću vidjeti? Ne punim li nebo i zemlju hranom?. I o mnogim drugima, sličnim žrtvama, podsjetio je. Donio je i propast Salomona, koji je, kaže, stekao takvu mudrost i tako, budući slavan svima, jer kao dan koji rano izlazi, obasjao je svakoga sjajem mudrosti, za malu milost izgubio takvu slavu. Stoga je strašno prepustiti se lijenosti; ali se moramo neprestano moliti, da nas neka druga misao ne odvoji od Boga, i da nam mjesto Njega nešto drugo ne padne na pamet. Samo čisto srce, postavši posudicom Duha Svetoga, jasno vidi u sebi, kao u ogledalu, samoga Boga svega.

19) Čuvši ovo, kaže monah koji je živio s Abba Filimonom, i gledajući njegove poslove, shvatio sam da su tjelesne strasti potpuno prestale djelovati u njemu, i da je on marljivi ljubitelj svakog savršenstva, tako da je uvijek vidio sebe preobraženog božanskim Duhom i iz slave u slavu u slavu. onima koji razumiju i vagaju se (ili održavaju ravnotežu, kao na vagi) i rade na sve načine da ništa što dođe ne poremeti čistoću njegova uma i da ga neka loša stvar potajno ne pogodi. Vidjevši, kaže, to i uzbuđenu ljubomoru na takav način života, pažljivo sam mu se obratio s molbom, govoreći: kako bih mogao steći čistotu uma kao ti? Govorio je: Idi i radi, jer za ovo je potreban rad i bolest srca. Duhovne dobrobiti, vrijedne marljivog traženja i rada, neće nam doći ako ležimo na krevetima i spavamo. A zemaljska dobra nikome ne dolaze lako. Za one koji žele postići uspjeh, potrebno je prije svega odreći se svojih želja i steći neprestani plač i nesreću, ne slušati grijehe drugih, a samo moje, i samo za njih plačem danju i noću, a ne imati uzaludnog prijateljstva ni s kim od ljudi: jer je duša pogođena sjećanjem na prošle grijehe, ona je mrtva za svijet, kao što svijet umire za nju, to jest, zatim tjelesne strasti i čovjek. su nedjelotvorni (nisu podložni) ovim strastima. Štoviše, onaj koji se odrekao svijeta i sjedinio s Kristom, iu šutnji onaj koji ljubi Boga, čuva njegovu sliku i obogaćuje se Njegovom obličjem; jer odozgor prima milostinju Duha i kuća je Božja, a ne demonska, i prikazuje Bogu pravedna djela.

            U koga, na početku odricanja, ne prebiva u srcu plač, ni duhovne suze, ni sjećanje na beskrajne muke, ni istinska šutnja, ni neprestana molitva, ni psalmi i pouka u božanskom Pismu, u koga se to nije pretvorilo u vještinu, tako da je, zbog kontinuiteta, zbog postojanosti uma, a strah Božji ne vlada u njegovoj duši: on još uvijek počiva na zajedništvu sa svijetom i ne može imati čist um u molitvi; jer samo pobožnost i strah Božji čiste dušu od strasti i, čineći um slobodnim, uvode ga u njegovu prirodnu kontemplaciju i dopuštaju mu da dotakne teologiju, koju opaža u slici blaženstva (blaženi čisti srcem, koji oni koji Boga vide), je za one koji to vole, još uvijek (duhovno ustrojstvo) nepokolebljivo.

Stoga se svim silama brinemo za praktične radnje (kreposti i podvige), kojima smo svedeni na pobožnost, koja je umišljena čistoća, čiji je plod teološka kontemplacija, prirodna (uma). Jer djelovanje je uzdizanje do kontemplacije, kako (kaže) pronicavi i teološki um (Grigorije Bogoslov). Zašto, ako mrzimo činjenicu da to činimo, tada će nam biti nepoznata sva mudrost; jer čak i ako netko dosegne sam vrh kreposti, sve što mu treba je rad asketizma, koji kroti prazne želje tijela, i stroga kontrola misli. I na taj način teško možemo postići Kristovo prebivalište. Jer što se više povećava naša pravednost, to više raste naša duhovna zrelost; i konačno, kada je um došao do savršenstva, potpuno je privržen Bogu, i sjaji božanskom svjetlošću – i otkrivaju mu se neopisive tajne. Tada će doista znati gdje je mudrost, gdje je snaga, gdje je pamet da se sve zna, gdje je dugovječnost i život, gdje je svjetlost očiju i svjetlost. Jer dok je zauzet borbom sa strastima, još nema priliku uživati ​​u njima; tako vrline i mane čine um slijepim; oni da ne vide vrline, a ovi da ne vide mane. Ali kada opazi mir od uvreda i bude sposoban steći duhovne darove, tada, neprestano djelujući s milošću, cjelina postaje svijetla i postaje neodvojiva od kontemplacije duhovnih stvari. Takav ovdje nije vezan ni za što, nego je došao od smrti do trbuha.

            Tko prihvati dostojno nasljedovanje života i revno se približi Bogu, treba da ima neporočno srce i čista usta, da bi riječ, koja izlazi iz čistih usana čistih, mogla dostojno pjevati hvalu Bogu, jer duša koja je prionula Bogu u neprestanom je razgovoru s Njim. Poželimo, braćo, doći do takve visine kreposti i prestati puzati po zemlji, držeći se strasti. Onaj tko se trudi i dostigao je blizinu Bogu, blaguje njegovu svetu svjetlost i zadiren ljubavlju prema Njemu, uživa Gospodinovu blagu i neshvatljivu duhovnu radost, kako kaže božanski psalam:uživaj u Gospodinu, i on će oprostiti srcu tvome, i iznijet će tvoju pravdu kao svjetlo. A kakva je to ljubav tako jaka i nezaustavljiva kao ona koja teče od Boga u dušu očišćenu od svakog zla? Takva duša iz istinskog raspoloženja srca, kaže:pogođen ljubavlju az. Neizrecive i neizrecive raskoši božanske ljepote! Ne mogu opisati njihovu riječ, niti čuti zadržati! Bilo da pokazujete na sjaj dana, ili na sjaj mjeseca, ili na svjetlost sunca, sve je to beznačajno u usporedbi s njegovom slavom, i oskudnije pred istinskim svjetlom od duboke noći ili tmurne magle prije vedrog podneva. To nam je rekao Vasyl, koji je čudan među učiteljima, naučivši to iz iskustva i naučivši to.

20. Ovo i više je ispričao brat koji je živio s Abbom. Ali tko se ne bi iznenadio sljedećim dokazom njegove velike poniznosti? Odavno počašćen prezbiterijem, i tako iskreno dotaknuvši se nebeskog i životom i umom, on je na sve moguće načine izbjegavao božanske sakramente, kao teret, tako da je tijekom mnogih godina svog podvizavanja vrlo rijetko pristajao sudjelovati u svetom obroku (za sakramente). Ali nije se pričestio božanskim Tajnama, unatoč takvom stalno opasnom životu, kada bi se dogodilo da stupi u komunikaciju i razgovara s ljudima, iako im pritom nije rekao ništa zemaljsko, nego nešto korisno za one koji su tražili razgovor s njim. A kad se naumio pričestiti božanskim Tajnama, prije toga je dugo mučio Boga, umirujući Ga molitvama, psalmima i ispovijedanjima. Bio je užasnut svećenikovim glasom koji izgovara govoreći:blagdani svetaca. Jer u ovo vrijeme, rekao je, cijela je crkva puna svetih anđela, a sam Kralj sila koji potajno služi i pretvara kruh i vino u svoje tijelo i krv, po sv. Pričesti prebiva u našim srcima. Zašto nam, dodao je, pripada samo bezuvjetno i čisto, i kao da smo izvan tijela, bez ikakve sumnje i oklijevanja odvažimo se primiti svetu pričest prečistih Kristovih Otajstava, kako bismo postali dionici prosvjetljenja koje iz njih proizlazi. Mnogi od svetih otaca vidjeli su svete anđele koji su ih čuvali (od bilo čega): – zašto su se oni sami ponašali u dubokoj tišini, ne govoreći ni s kim.

            21) I ovo je (taj brat) također rekao, da kada je starješina trebao sam prodati svoje rukotvorine, da ne bi bilo laži, ili ogovaranja, ili suvišne riječi, ili kakvog drugog grijeha, da bi razgovarao i trgovao, on bi stajao i pravio se budalom; i svi koji su htjeli kupiti njegovih ruku djelo uzimali su ga od njega i davali za ono što je htio. Radio je male košarice; i ovaj mudri čovjek to prihvati sa zahvalnošću, ne rekavši ništa.

Kompilacija očinskih lekcija

Na kraju, nudimo zbirku lekcija o roditeljstvu iz ove knjige.

Ovo su nam oci ukazali kao način obavljanja molitve i uvjete uspjeha u njoj:

      Dio, odnosno višekratno ponavljanje Isusove molitve.

      Pažnja, ili uronjenost uma u Isusa Krista uz odgon drugih misli.

      Promjenamolitvene riječi, odnosno izgovor Isusove molitve čas je potpun, čas skraćen.

      Privremenost, odnosno moliti se, pa čitati psalme, pa sjediti, pa stajati s raširenim rukama, pa opet Isusova molitva i poslijepodnevno čitanje roditelja.

      Hodati pred Bogom, odnosno uvijek osjećati Božju prisutnost i sjećati se Boga u bilo kojoj radnji.

      Odbacivanje svijeta, na spomen smrti i užitka molitve.

      Neprestano zazivanje imena Isusa Kristau svakom slučaju i vrijeme, ako sam, onda naglas, a pred ljudima samo umom.

      Zaspatina odar s Isusovom molitvom.

      Vanjska molitvao unutarnjoj molitvi.

Dakle, duša koja želi steći nutarnju molitvu i žedna je stalne povezanosti i najslađe komunikacije s Isusom Kristom, dođi, izvagni se i slijedi upute sv. roditelja kako slijedi:

1) Sjednite ili bolje stanite u mračni i tihi kut u molitvenom položaju.

2) Prije početka napravite nekoliko naklona i nemojte razbježati članove.

3) Pronađite u svojoj mašti mjesto srca ispod lijeve bradavice i usmjerite pažnju na njega.

4) Podigni svoj um od glave ka srcu i reci: “Gospode Isuse Hriste, pomiluj me”, tiho, usnama, ili jednoumno, kako ti bude zgodno, govori polako sa strahopoštovanjem.

            5) U ovom trenutku, pokušajte što je više moguće zadržati svoju pažnju i ne uzimajte u obzir nikakve misli, ni loše ni dobre.

6) Imajte mirno strpljenje tako što ćete dugo stajati zaboravljajući na sve.

7) Držite se umjerene umjerenosti i klanjajte se prema snazi ​​

8) Šuti.

9) Poslije večere malo po malo čitati evanđelje i oni oci koji razmišljaju o unutarnjem radu i molitvi.

10) Spavajte 5 ili 6 sati dnevno.

11) Ponekad izvanjskom molitvom tražite unutarnja djela.

12) Ne dirajte rukotvorine koje se rasprše.

13) Najčešće vjeruju svojim eksperimentima iz roditeljskih uputa.

            ” Gospodar! daj dobrotu mojoj snazi“, jednom je uskliknuo sveti prorok David. Zavapi i duša moja: Gospodine, dovedi do znanja čvrstu odlučnost moje naklonosti! Jer od Tebe ima i što htjeti i što djelovati; neka uz Tvoju pomoć i pomoć, očistivši um i srce uz pomoć pažnje, pripremim ih za prebivalište Tebe Trojstva!

Peti susret: Putnikova priča

Prošla je već godina dana od posljednjeg susreta s putnikom, kad je napokon tiho kucanje na vratima i molitveni glas najavio dolazak ovog blaženika na veliko zadovoljstvo koje ga je dočekalo.

– Dođi, brate mili! Zahvalimo zajedno Bogu što je blagoslovio vaš put i povratak!

            – Slava i hvala Svemogućem Ocu velikodušnosti za sve što mu se ne sviđa, – ​​uvijek korisno za nas, putnike i došljake u “tuđini“! Evo ja grešnik, rastavivši se od vas prošle godine, opet ću, milošću Božjom, rado vidjeti i čuti vaš topli pozdrav. I naravno, očekuješ od mene potanku priču o svetom gradu Božjem – Jeruzalemu, kamo je vukla moja duša i širila se moja nepobitna nakana; ali ono što želimo nije uvijek ispunjeno. To se i meni dogodilo, i nije čudno, jer zar bih ja, jadni grešnik, trebao imati čast stupiti na to sveto tlo, na kojem su bile utisnute božanske noge Gospodina Isusa Krista?

Vi se, oče, sjećate da sam prošle godine otišao odavde s prijateljem, gluhim starcem, s pismom irkutskog trgovca njegovom sinu u Odesu da me pošalje u Jeruzalem. Tako smo u kratkom roku sigurno stigli do Odese. Moj je prijatelj odmah unajmio mjesto na brodu za Carigrad i krenuo, a ja sam, ostavši, otišao potražiti pismo od sina trgovca iz Irkutska. Pronašavši ubrzo njegov stan, ja, na svoje veliko iznenađenje i žalost, nisam zatekao ovog svog dobročinitelja na životu: već su prošla tri tjedna otkako je nakon kratke bolesti umro i pokopan. Iako me to jako uznemirilo, vjerovao sam u Božju volju. Svi su u obitelji bili u nevolji, udovica pokojnikova, ostavljena s troje male djece, bila je toliko tužna da je neprestano plakala, padala nekoliko puta na dan i patila se; činilo se da ni ona neće dugo živjeti od tako duboke tuge. Međutim, ona me ljubazno primila; nemajući mogućnosti, zbog svojih prilika, poslati u Jeruzalem, ostavila me da ostanem s njom tjedan ili dva, dok otac pokojnika, prema svom obećanju, ne dođe ovamo u Odesu da upravlja, obračunava i uredi trgovačke poslove obitelji bez roditelja. Pa sam ostao.

Živim tjedan, mjesec i još jedan: ali umjesto dolaska, trgovac je poslao pismo u kojem ga obavještava da zbog svojih okolnosti ne može doći k njima i savjetuje mu da se obračuna s glasnicima i da svi odmah odu k njemu u Irkutsk. Počeli su susreti i nevolje, a kako sam primijetio da se više ne zanimaju za mene, nakon što sam im se zahvalio na divnom prijemu i pozdravio s njima, otišao sam ponovno putovati Rusijom…

Mislio sam, mislio: kuda sad da idem? I, konačno, bazirao sam se na misli da ću prije svega otići u Kijev, gdje nisam bio mnogo godina. Pa je otišao…

Naravno, premda sam isprva jadikovao, što mi se želja da ne ispuni Jeruzalem, nije to bilo bez Božje providnosti, – razmišljao sam, – i smirio sam se s nadom, da će čovjekoljubivi Gospodin primiti nakanu kao djelo, i neće ostaviti bez traga moj bijedni put.

            Tako je i ispalo, jer sam upoznao takve ljude koji su mi otkrili mnogo toga meni nepoznatog, i prosvijetlili moju mračnu dušu na spasenje… Da me nije nužda uputila na ovaj put, ne bih susreo ove moje duhovne dobročinitelje.

Tako sam danju išao s molitvom, a navečer, zaustavljajući se na noći, čitao sam svoje “Dobrotolyubstvo” da ojačam i uzbudim svoju dušu u borbi protiv nevidljivih neprijatelja spasenja.

Napokon, nakon što sam otišao iz Odese oko 70 versti, susreo sam prekrasan događaj: vozila su se velika kola s robom – 30 versti, i ja sam ih sustigao. Jedan vodeći kočijaš, poput savjetnika, išao je sa svojim konjem, dok su ostali, okupljeni na hrpu, hodali podalje. Trebalo je proći protočno jezerce u kojem se kovitlao razbijeni proljetni led i uz užasnu buku plutao s vodom u krug. Odjednom, vodeći mladi strojovođa zaustavio je konja, a cijeli je vlak morao stati iza njega. Svi vozači su mu pritrčali i vidjeli da se skida. Pitali su ga zašto se skida. I dobili su odgovor da se baš želi kupati u ribnjaku. Iznenađeni vozači – neki su mu se počeli smijati, neki grditi nazivajući ga ludim, a stariji brat vozača koji se skidao počeo ga je sprječavati i gurati da vozi. On se branio i nije htio poslušati. U šali, neki od mladih vozača počeli su kantama za pojenje konja iz lokve izvlačiti vodu i njome prskati onoga tko se želi okupati – netko po glavi, netko po ovratniku, govoreći: “Evo mi te kupimo”. Čim je voda dotakla njegovo tijelo, povikao je: “Ah, kako je dobro!” i sjeo na zemlju, još je bio poprskan; zatim je ubrzo legao i mirno umro. Svi su bili uplašeni, ne shvaćajući zašto se to dogodilo. Stariji su se brinuli i govorili da to treba objaviti sudu, a drugi su se složili da je takva smrt zapisana u njegovoj obitelji.

Nakon što sam stajao kraj njih sat vremena, nastavio sam dalje. Prešavši pet versta, ugledao sam selo na glavnoj cesti i, ušavši u njega, sreo sam svećenikovog djeda kako ide ulicom. Bio sam u iskušenju da mu ispričam o vidljivom događaju i čujem ga o tom razmišljanju. Svećenik me odveo do njega, a ja sam mu, ispričavši što sam vidio, zamolio da mi objasni zašto se ovaj događaj dogodio…

            – Ne znam kako bih ti o tome, dragi brate, ništa rekao, osim da u prirodi ima mnogo divnih i neshvatljivih stvari. To je, mislim, Bog uredio da čovjeku jasnije pokaže vladavinu i providnost Božju o prirodi u nenaravnim i neposrednim promjenama njezinih zakona u poznatim slučajevima… I sam sam jednom morao svjedočiti sličnom događaju: nedaleko od našega sela nalazi se vrlo dubok strmoglav klanac, premda nije mnogo veći; čak je i zastrašujuće gledati u njegovo mračno dno. Za pješake postoji pristojan most preko njega. Jedan seljak iz mog odjeljenja, obiteljski čovjek i dobrog ponašanja, osjeti odjednom neodoljivu želju da se baci s tog mosta u onaj duboki jarak. Cijeli tjedan borio se s tom mišlju i željom; napokon, ne mogavši ​​više izdržati taj silni nagon, ustade ujutro, žurno ode i skoči u jarak. Ubrzo su ga, začuvši jauk, slomljenih nogu iznijeli iz jarka. Na pitanje o uzroku pada, odgovorio je da je, iako sada osjeća veliku bol, u duši miran, da je ispunio svoj neodoljivi poriv, ​​koji ga je cijeli tjedan toliko uzbuđivao da je bio spreman dati život, samo da ispuni svoju želju. Liječio se u gradskoj bolnici više od godinu dana; Posjećivao sam ga i često, viđajući liječnike u njegovoj blizini, htio bih od njih čuti uzrok ovog slučaja, kao i vi. Liječnici su mi jednoglasno odgovorili da je to “bijes”… Kad sam pitao znanost da mi objasni što je to i zašto djeluje na čovjeka, nisam od njih čuo ništa više nego da je to tajna prirode, koju znanost još nije otkrila… A ja sam sa svoje strane primijetio da kad bi se čovjek obratio ljudima s tom tajnom prirode, neodoljivom na vaš “bijes”, ne bi postigao svoj cilj. Doista, u našem životu ima mnogo sastanaka koji nisu podložni jasnom razumijevanju…

Dok smo tako razgovarali pao je mrak i ja sam ostao ovdje prespavati. Ujutro je mrtvozornik poslao svog pisara da mu dopuste da pokojnika pokopa na groblju, te da liječnik prilikom obdukcije tijela nije našao znakove ludila, a njegovu smrt pripisao je iznenadnom udarcu.

– Vidite, rekao mi je svećenik – a medicina nije mogla utvrditi razloge njegove nekontrolirane želje za vodom.

Pa sam, pozdravivši se sa svećenikom, krenuo dalje.

            Nakon višednevnog putovanja i dosta umora, došao sam u veliki trgovački grad koji se zove “Bila Cerkva”. Kako je bilo kasno navečer, počeo sam tražiti prenoćište. U samoj čaršiji sam sreo osobu koja je također izgledala kao putnik, pitajući na klupama gdje se nalazi kuća nekog pučana. Ugledavši me, priđe mi i reče: “Vidi se da si i ti putnik, pa hajdemo zajedno pronaći lokalnog građanina Jevreinova; on je dobar kršćanin, drži bogatu gostionicu i voli primati putnike; evo imam jednu bilješku o njemu” … Radosno sam pristao i ubrzo smo ga našli. Iako nisu našli vlasnika kuće, njegova supruga, ljubazna baka, ljubazno nas je primila i odnijela nam posebno posebno svjetlo na tavan za utjehu. Smjestivši se, malo smo se odmorili; došao je vlasnik i pozvao nas na večeru. Za večerom smo pričali tko, gdje, a nekako se došlo do riječi zašto ga zovu Jevreinov. – “Ispričat ću ti jednu divnu priču o ovome”, odgovori on i poče svoju priču. “Pa, vidite, moj otac je bio Židov, rodom iz grada Shklova, i bio je mrzitelj kršćana. Od najmlađih godina pripremao se za rabina i marljivo je proučavao sve židovske tračeve kako bi opovrgao kršćanstvo. Jednog je dana slučajno prošao kroz kršćansko groblje; zubi), mora da su ga izvukli iz nedavno iskopanog groba. zaspao je, iznenada mu nepoznat čovjek stao pred njega i uvredljivo ga prekorio govoreći: „Kako se usuđuješ rugati se raspadajućim ostacima mojih kostiju? Ja sam kršćanin, a ti si Kristov neprijatelj!” Ova se vizija ponavljala nekoliko puta noću i lišavala ga sna i mira. Nad njim su čitane molitve i bajanja, ali vizija ne samo da ga nije napuštala, nego se ponavljala još češće i uvredljivije. To nije bilo željeno, ali je dao sljedeći komentar: “Bilo bi mi drago učiniti ono što ti želiš učiniti da se riješiš te bolne i nepodnošljive vizije.” potpisao, vizija je prestala i nikada me više nije smetala, oženio se ovdje mojom majkom, dobrom kršćankom, i vodio pobožan život u izobilju;

            Slušao sam ovu priču s poštovanjem i ganućem, i pomislio sam u sebi: Bože moj! Kako je milosrdan naš Gospodin Isus Krist i kako je velika Njegova ljubav! Na koje različite načine On privlači grešnike k sebi i kako mudro pretvara male događaje u vodiče do velikih stvari! Tko je mogao predvidjeti da će nestašluk Židova nad mrtvom kosti poslužiti pravoj spoznaji Isusa Krista i biti putokaz za pobožan život.

            Nakon večere, zahvaljujući Bogu i domaćinu, otišli smo u sobe na počinak. Još nisam htjela spavati, a prijateljica i ja smo pričale. Priopćio mi je da je mogaoljevski trgovac, da je dvije godine živio u Besarabiji kao novak u jednom od tamošnjih samostana, ali samo s privremenom putovnicom, i da sada ide u svoju domovinu da od trgovačke družbe primi vječni otpust u redovništvo. Hvalio je tamošnje samostane, njihove statute i redove, te strogi život mnogih pobožnih starješina koji tamo žive, i uvjeravao me da su besarabski samostani protiv Rusa, kao što je nebo protiv zemlje. I tu me pobijedio. U to vrijeme, dok smo mi vodili te razgovore, doveli su nam i trećeg stanara, koji je bio dočasnik, neko vrijeme otpušten iz vojske i odlazio je na kućni dopust. Vidjeli smo da je jako umoran od puta. Pomolivši se zajedno Bogu, otišli su spavati. Ustajući rano ujutro, počeli smo se spremati za put. I taman što su htjeli ići zahvaliti vlasniku, odjednom su čuli dobre vijesti do jutra. Trgovac i ja počeli smo razmišljati: kako ćemo nakon što smo čuli radosnu vijest, a ne posjetiti Božju crkvu? Bolje je ustati ujutro nakon molitve u hram sv., i tada će nam biti ugodnije ići. Odlučili su tako i pozvali Untera sa sobom. A on nam veli: “kakva je isprika na putu, i kakva je korist Bogu da posjetimo crkvu? Doći ćemo kući, pa ćemo se tamo moliti! Idite kad hoćete, ali ja neću ići. U ovo doba, dok vi jutrom stojite, ja ću ići pet versta naprijed, a ako želite ići kući:” pogodite unaprijed kako će Bog voditi!

Dakle, išli smo u crkvu, a unter – na cestu. Odbranivši jutarnji obrok (bilo je i ranog), vratili smo se na svoje svjetlo i počeli spremati torbe. Da vidimo: domaćica nam je donijela samovar, pa kaže: “Gdje ste? Evo, popijte piće i večerajte s nama; hoćemo li vas pustiti da ostanete gladni?” Nije prošlo ni pola sata otkako smo sjedili za samovarom, odjednom nam je dotrčao naš podoficir, dašćući.

– Došao sam k vama s gorčinom i radošću.

– Što je? pitali smo ga.

            – I to je što! Dok sam se s tobom opraštao i odlazio, htio sam otići u jednu gostionicu da uzmem džeparac za male i popijem malo votke da lakše odem. Ušavši, zamijenio sam novac i poletio poput sokola na cestu. Prošavši tri verste, htjedoh prebrojiti novac, ili je tako krčmar predao. Sjeo sam sa strane, izvadio novčanik, ponovo pročitao i to je to. Odjednom je zgrabio moju putovnicu koja je tamo ležala, a kao da se nije ni dogodilo; neke bilješke i novac. Pa sam se uplašio, kao da sam izgubio glavu. Da, shvatio je istinu: naravno, branio sam ga kad sam u gostionici slagao račun. Moraš pobjeći natrag. Trčim, trčim, i opet će me tuga uzeti: zašto je nema! Bit ću u nevolji! Kad sam dotrčao, pitao sam krčmara, a on je rekao: “Nisam vidio.” Opet me obuzela tuga. Potrebno je da tražim i tumaram po mjestima gdje sam stajao i gurao se. I što? Na moju sreću, našao je moju putovnicu, kako je bila smotana, kako leži među slamom i smećem na podu, sva ugažena u zemlju. Bogu hvala! obradovao sam se; kao da mu je planina pala s ramena! Mada ih odvode s prljavštinom na zubima za šlampavost i prljavštinu, nije to ništa, barem ću s očima doći kući i natrag. I došao sam k tebi da ti to ispričam, pa ipak, trčeći od straha, toliko sam trljao nogu, do živog mesa, da se nije moglo hodati, i za to sam tražio mast da privežem na ranu.

            – Tako je, brate! Ovo je tebi što nisi poslušao i što nisi otišao s nama na namaz – počeo je govoriti trgovac. – Ovdje si htio ići daleko ispred nas, ali si se okrenuo prema nama, a i šepao si. Rekao sam ti da ne nagađaš prije vremena, ali tako je ispalo! Ne samo da nije išao u crkvu, nego je rekao i sljedeće riječi: „kakva je korist Bogu da se molimo“. Ovo, brate, nije dobro… Naravno, Bogu nije potrebna naša grešna molitva, međutim, po svojoj ljubavi prema nama, On voli kada se molimo. I nije Mu ugodna samo sveta molitva, koju sam Duh Sveti pomaže prinijeti i pobuđuje u nama, jer je On od nas zahtijeva, zapovijedajući: “Ostanite u meni i ja u vama”, nego i svaka, možda mala stvar, učinjena za Njega, svaka nakana za spasenje, naša pobuda, vrijedna je za Njega. Za svo to bezgranično milosrđe Bog velikodušno nagrađuje. Ljubav Božja daje tisuću puta više u dobrim djelima nego ljudsko djelo koje je toga dostojno; ako daš mali doprinos Bogu, On će ti vratiti u zlatu. Ako tek ideš k Ocu, onda ti On već dolazi u susret. Reći ćeš kratko i suho: “primi me! smiluj mi se!” A On ti već grli vrat i lobira. Ovako je nedostojna ljubav Oca nebeskoga prema nama! I iz same te ljubavi On se raduje svakom i najmanjem našem spasonosnom pokretu. Čini ti se: kakva slava od toga Gospodara i kakva korist za tebe, ako se malo pomoliš, pa se opet zabaviš, ili čak ako učiniš kakvo nevažno dobro djelo, na primjer, pročitaš kakvu molitvu, pokloniš se pet ili deset puta; uzdahni iz srca i zazovi ime Isusa Krista, ili primijeti kakvu dobru misao, ili sjedni da pročitaš nešto spasonosno, ili se suzdrži od hrane, ili podni malu sablazni u šutnji… Sve ti se to čini nedostatnim za tvoje savršeno spasenje i kao da je besplodno. Ne! svaka od ovih malih radnji ne nestaje u ponoru, izračunat će svevideće oko Božje i dobit će stostruku nagradu ne samo u vječnosti, već iu ovom životu. To tvrdi i sveti Ivan Zlatousti. “Nikakvo dobro, kaže on, ma kako beznačajno bilo, neće biti prezreno od strane pravednog Sudca. Ako se grijesi istražuju s toliko pojedinosti da ćemo dati odgovor za riječi, za želje i za misli, tada će najbolja moguća djela, ma kako mala bila, biti proračunata s posebnim detaljima i u.”

            Iznijet ću vam primjer koji sam i sam vidio prošle godine. U besarabskom manastiru, gdje sam živio, bio je jedan stari monah dobrog života. Jednog dana je bio u iskušenju, jako se zaželio suhe ribe. A budući da ga u samostanu tada nije bilo moguće nabaviti, namjeravao je otići na bazar i kupiti ga… Dugo se mučio s tom idejom i smatrao je da se redovnik treba zadovoljiti zajedničkom bratskom hranom i ograditi se od proždrljivosti na sve moguće načine, pa čak i redovnik treba hodati po bazaru među gomilom naroda. Naposljetku, kleveta neprijatelja je nadjačala njegovo razmišljanje, i on se, pribjegavajući samovolji, ohrabrio i krenuo za ribom. Izlazeći iz samostana i šetajući gradskom ulicom, primijetio je da nema krunice u rukama, te je počeo razmišljati: “Kako da idem kao ratnik bez mača? To je nepristojno, a i svjetovni ljudi, kad se sretnu, osudit će me i doći u iskušenje, videći redovnika bez krunice.” Htio se vratiti po njih, ali kad je pogledao u svoje džepove, našao ih je ovdje. Izvadio ga je, prekrižio se, stavio ruku na njega i mirno otišao. Približavajući se bazaru, ugleda konja kako stoji kraj klupa s velikim kolima ogromnih kaca. Odjednom ovaj konj, nečim prestrašen, svom snagom jurnu u bijeg i udari kopitima; skočila je na njega i, uhvativši ga za rame, bacila ga na zemlju, iako ga nije jako povrijedila. Za tim, dva koraka od njega, ova su se kola prevrnula i kola su se raznijela u komade. Čim je ustao, naravno da se prestrašio, ali se istovremeno i iznenadio kako mu je Bog spasio život, jer da su kolica pala sekundu ranije, i on bi bio razbijen u komadiće, baš kao i kola. Ne razmišljajući dalje o tome, kupi ribu, vrati se, pojede i, pomolivši se, ode spavati… U suptilnom snu pojavi se pred njim njemu nepoznati plemeniti starac i reče: “Slušaj, ja sam zaštitnik ovog samostana i želim te opomenuti da shvatiš i upamtiš lekciju, tako da je borba sa čulnim zadovoljstvom i lijenost da se vježba u samorazumijevanju i samopobožnosti, dala pogodnost da ti pristupim i pripremio ti je ovaj kobni incident koji je eksplodirao pred tvojim očima, poslušao i izrazio ga u stvarnosti, to je ono što te spasilo od smrti Rekavši ovo, starac koji se pojavio žurno je napustio ćeliju, i s tim se probudio, osjećajući se više ne na odru, već ispružen s poštovanjem na vratima duševne koristi mnogima, uključujući i mene.

Zaista bezgranična Božja ljubav prema nama grešnicima! Nije li čudno da za tako malu stvar, za to što je izvadio krunicu iz džepa i stavio je na ruku i jednom zazvao Božje ime, za tu sitnicu čovjeku je dan život! A na vagi ljudske sudbine jedan kratki trenutak zazivanja Isusa Krista prevagnuo je mnoge sate provedene u lijenosti… Uistinu, dano je ovdje za sitninu – zlatnik… Vidiš li, brate, kolika je snaga molitve i koliko je moćno ime Isusa Krista koje zazivamo! Sveti Ivan Karpatski u knjizi “Ljubaznost„kaže da kada u Isusovoj molitvi zazovemo ime Isusovo i kažemo: „Pomiluj me grešnoga“, tada tajni Božji glas odgovara na svaku takvu molbu: „Čedo, opraštaju ti se grijesi u ovaj čas“, tada ne razlikujemo molitvu od svetaca, monaha i mučenika, jer, kako kaže i sveti Zlatousti, „molitva, čak i ako je izgovaramo mi, grijesi, odmah je puna. čisti” (usp. Izreke 2). Veliko je Božje milosrđe prema nama, ali mi, grešni i nehajni, ne želimo mu dati ni jedan mali čas da mu zahvalimo i zamijenimo vrijeme molitve, koje je najvažnije, za životne nevolje i brige, zaboravljajući Boga i svoju dužnost! Zbog toga smo često izloženi nevoljama i nesrećama, ali to određuje i dobrohotna Božja providnost našem razumu. i obraćanje Bogu.”

Čim je trgovac završio razgovor s unterom, ja mu rekoh: – E, dragi, kako si ugodio mojoj grešnoj duši, tako sam ti se i ja pred noge poklonio. Čuvši to, počeo je razgovarati sa mnom. “A ti si očito lovac na duhovne priče? Čekaj, sad ću ti pročitati nešto slično ovome što sam ti rekao. Evo imam sa sobom putopis, zove se “Agapije” ili “Grešno spasenje”. Ima mnogo prekrasnih događaja.”

Izvadio je iz džepa knjigu i počeo da čita divnu priču o nekom pobožnom Agatoniku, koga su pobožni roditelji od detinjstva učili da svaki dan pred ikonom Majke Božije čita molitvu “Bogorodice Djevo, raduj se” i druge stvari. Činio je to svaki dan. Zatim, kada je postao punoljetan, počeo je živjeti sam i, jureći okolo s brigama i životnim nevoljama, rijetko je čitao navedenu molitvu, da bi je na kraju sasvim napustio. Jedne večeri primio je putnika da prenoći, koji mu je objavio da je pustinjak iz Tebe i da je imao viđenje da ode Agatoniku i prekori ga što je napustio molitvu Majke Božje. Agathonikos je zamislio da je razlog napuštanja taj što je godinama čitao ovu molitvu i nije vidio nikakvu korist. Tada mu pustinjak reče: “Sjeti se, slijepi i nezahvalni, koliko ti je puta pomogla ova molitva i izbavila te od nevolja? prijatelju, pao s njim s kola? Slomio je nogu, a ti ništa nisi patio. I podsjetivši Agafonika na mnoge druge stvari, na kraju reče: “Znaj da se svi takvi slučajevi odvraćaju od tebe zagovorom Presvete Bogorodice za kratku molitvu s koji si svakodnevno poticao svoju dušu na jedinstvo s Bogom … Gledaj, nastavi u budućnosti i ne ostavljaj je. napušten od Nje.

            Nakon ovoga čitanja pozvani smo na večeru, a mi, okrijepivši se i zahvalivši domaćinu, krenusmo na put i pođosmo svaki na svoju stranu, tko je kuda trebao.

Nakon toga hodao sam pet dana, uživajući u sjećanju na priče koje sam čuo od pobožnog trgovca iz Bijele Crkve; zatim se počeo približavati Kijevu, kad odjednom, niotkuda, osjeti nekakav teret, opuštenost i tmurne misli; molitva je tekla teško, udarila je nekakva lijenost. Dakle, da bih se odmorio, ugledavši kraj puta šumu i gusti grm, otišao sam tamo da sjednem negdje iza zabačenog grma i čitam “Dobrotolyubstvo” da okrijepim svoju oslabljenu dušu i smirim svoju malodušnost. Pronašavši tihi grad, počeo sam čitati knjigu. Kasijana Rimljanina, u 4. dijelu “Dobrote” o osam misli. Nakon pola sata čitanja s radošću, odjednom sam ugledao čovjeka kako nepomično kleči, 50 hvati od mene, u dubini šume. Tome sam se obradovao, misleći da se on, naravno, moli Bogu, i ponovno sam počeo čitati. Nakon što sam čitao sat ili više, ponovno sam pogledao čovjeka, a on je također i dalje nepomično klečao. Postalo mi je jako dirljivo i pomislio sam – ovako su pobožni sluge Božje. – Dok sam o tome razmišljao, odjednom je ta osoba pala na zemlju i mirno ostala ležati. To me iznenadilo i, kako mu nisam mogao vidjeti lice, jer je klečao okrenut leđima prema meni, bio sam znatiželjan otići i vidjeti kakva je to osoba. Prilazeći, zatekao sam ga u dubokom snu. Bio je to seoski dječak od oko 25 godina, čista lica i plemenita, ali blijeda izgleda, u seljačkom kaptanu, opasan konopcem za pranje, a nije imao ništa drugo uza se – ni torbu, ni štap. Čuvši šuštanje mog dolaska, probudio se i ustao. Pitao sam ga tko je on. Rekao mi je da je državni seljak Smolenske gubernije, iz Kijeva.

– Kamo sada putujete? pitala sam.

– Ne znam ni sam, – odgovorio je: “kamo će Bog

odvesti.”

– Koliko dugo te nije bilo u dvorištu?

– Da, peta godina.

– Gdje ste živjeli u to vrijeme?

– Išao sam po raznim svetinjama, i po samostanima, i po crkvama, jer kod kuće nema što živjeti: siroče sam bez oca, a osim toga imam hromu nogu, pa se skitam po bijelom svijetu!

“Čini se da te je neki Božji ugodnik naučio hodati ne samo po svijetu, nego po svetim mjestima”, rekoh mu.

            – Vidite – odgovori on: ja sam u našem selu bio pastir od djetinjstva, dok sam bio siroče, i 10 godina je sve bilo u redu. Napokon, jednog dana, tjerajući stado kući, nisam ni slutio da nema najbolje ovce u starosti. A naš stari je bio zao i nečovječan čovjek. Kad je navečer došao kući i vidio da mu nema ovce, dotrčao je do mene, počeo me grditi i prijetiti mi da ću ići tražiti njegove ovce, inače mi je obećao: “Prebit ću te na smrt, polomit ću ti ruke i noge.” Znajući da je toliko ljut, pratio sam ovce na onim mjestima gdje je danju napasao stado. Tražio, tražio, tražio sjevernije, ali nigdje ni glasa. Noć je bila tako tamna jer je bila jesen. Dok sam ulazio u dubinu šume, a šume u našoj pokrajini su neprohodne, odjednom se digla oluja. Kao da se drveće sve njiše! Vukovi su zavijali u daljini, a mene je spopao takav strah da mi se kosa digla na glavi; što je bilo, postalo je gore i skoro sam pala od straha i straha. Pa sam pao na koljena, prekrižio se i rekao iz sve snage: “Gospodine Isuse Kriste, smiluj mi se.” Čim sam to izgovorio, odjednom mi je postalo lako, kao da tuge uopće nije bilo, i sva je bojažljivost prošla, a meni je bilo tako dobro u srcu, kao da sam se na nebo uzdigao… Bio sam sretan zbog toga, i nastavio sam moliti ovu molitvu. I ne sjećam se koliko je nevrijeme trajalo, i kako je prošla noć, ali gledam – već je dan, a ja stojim na jednom mjestu na koljenima. Pa sam ustao mirno, vidio sam da ne mogu naći ovcu, pa sam otišao kući, ali u srcu mi je sve u redu i želim molitvu izmoliti. Čim sam stigao u selo, glavar me, vidjevši da nisam doveo ovce, nasmrt pretukao; tada je iščašio nogu. Tako sam nakon tih batina šest tjedana ležala gotovo nepomično, znajući samo da se molim, i to me tješilo. Tada sam se malo oporavio i počeo hodati po svijetu; a kako mi se činilo dosadno stalno se gurati među ljudima, i mnogo grijeha, tako sam otišao putovati po svetim mjestima i šumama. Ovako idem već petu godinu.

Slušajući to, obradovah se u duši što mi se Gospod ugodio vidjeti takvu milostivu osobu, pa je upitah: “Pa da li se sada često baviš tom molitvom?”

– Ali bez toga se ne može – odgovori mi on, kad se sjetim kako mi je bilo lijepo u šumi, kao da bi me netko gurnuo na koljena pa bih se pomolio… Ne znam je li moja grešna molitva prihvatljiva, jer kad se molim, ponekad osjetim veliku radost, a ne znam zašto, lakoću, lakoću. uzrujan; ali u isto vrijeme, uvijek se želi moliti do smrti.

            – Ne zbunjuj se, dragi brate: Bogu je sve blago i sve je spasonosno, ma šta se događalo za vrijeme molitve, kažu sveti Oci, bila lakoća ili težina – sve je dobro; nijedna molitva, ni dobra ni loša, ne pada pred Bogom. Lakoća, toplina i zadovoljstvo pokazuju da Bog nagrađuje i tješi za ovaj podvig, a teret, tmurnost, suhoća znače da Bog čisti i krijepi dušu i spašava je ovim korisnim strpljenjem, pripremajući je ponizno za korištenje budućeg blaženog zadovoljstva. Da bih to dokazao, čitat ću vam od sv. Ioanne Listvychnyke.

Ovdje sam pronašao ovaj članak i pročitao mu ga. Saslušao me s pozornošću i zadovoljstvom i na tome mi se mnogo zahvalio. Pa smo se oprostili. On je otišao skroz u šumu, a ja sam, izašavši na cestu, nastavio svoj put, zahvaljujući Bogu, koji je meni, grešniku, ugodio da dobijem takvu uputu.

Sutradan sam, uz Božju pomoć, došao u Kijev. Prva i prva želja mi je bila da se na ovom blagoslovenom mjestu porazgovaram, ispovijedim i pričestim Svetim Tajnama Hristovim, i zato sam se zadržao bliže svetiteljima Božjim, da mi bude zgodnije ići u hram Božji. Dobri stari kozak primio me u svoju kolibu, a kako je živio sam, u njegovoj sam se prisutnosti osjećao mirno i bez riječi. U tjednu u kojem sam se pripremao za ispovijed palo mi je na pamet da se ispovjedim što detaljnije. Počeo sam od mladosti da se sjećam i najpobliže prelazim na sve svoje grijehe, da sve ovo ne zaboravim; Počeo sam zapisivati ​​sve čega sam se mogao sjetiti, do najsitnijih detalja, i napisao dugo pismo. Čuo sam da 7 versta od Kijeva u kineskoj pustinji postoji ispovjednik asketskog života i vrlo mudar i razborit – tko ga ne posjeti u duhu, dolazi k svijesti emocija i vraća se sa spasonosnom poukom i lakoćom u duši. To me jako utješilo i odmah sam otišla k njemu. Nakon konzultacija i razgovora predao sam mu svoj rad na razmatranje. Pročitavši ovo, reče mi: “Ti si, dragi prijatelju, napisao mnogo gluposti. Slušaj: 1) ne treba u ispovijedi govoriti one grijehe za koje si se prije pokajao i smio te ih nisi ponovio, inače će to biti nepovjerenje prema snazi sakramenta ispovijedi; 3) Sveti Oci zabranjuju izgovarati grijehe sa svim svojim okruženjem, nego ih ispovijedati općenito, tako da po njihova privatna analiza ne smiju pobuditi iskušenja u sebi i u ispovjedniku sve ste ponovno pročitali, ali ste previdjeli najvažnije – niste objavili najteže grijehe, niste to shvatili i zapisali; ne volite Boga, mrzite bližnjega, ne vjerujete Božjoj riječi i puni ste ponosa i ambicijasvi grijesi sadrže cijeli ponor zla i svega. javljaju se svi izdanci naših grijeha.

Čuvši to, iznenadih se i počeh govoriti: “Smiluj se, časni oče, kako ne ljubiš Boga, našeg Stvoritelja i Zaštitnika! Nemam što hvaliti.

            – Šteta, draga moja, što nisi baš razumjela što ti objašnjavam. Da bih te brže naučio, evo dat ću ti popis, po kojem se i sam uvijek ispovijedam. Pročitajte ga i jasno ćete vidjeti točne dokaze onoga što sam vam upravo rekao.

Svećenik mi je dao popis i počeo sam ga čitati.

Ispovijed unutarnjeg čovjeka koja vodi do poniznosti

“Pažljivo okrećući svoj pogled na sebe i promatrajući tok svog unutarnjeg stanja, iskustvom se uvjeravam da ne ljubim Boga, nemam ljubavi prema bližnjemu, ne vjerujem ni u što vjersko i pun sam oholosti i požude. Sve to zaista pronalazim u sebi uz pomoć detaljnog ispitivanja svojih osjećaja i postupaka,

            1) Boga ne volim.Jer kad bih Ga ljubio, neprestano bih o Njemu mislio sa srdačnim zadovoljstvom; na Naprotiv, ja mnogo češće i radije razmišljam o životnim stvarima. Da ga volim, molitva bi me privlačila, ali, naprotiv, ne uživam u molitvenom radu, borim se s lijenošću i spreman sam učiniti nešto nevažno s lovom, samo da skratim ili prestanem moliti Zauzet sam s Bogom, svaki sat mi se čini kao godina, o njemu neprestano razmišljam, a ja jedva odvojim i jedan sat da se udubim u Njegovu ljubav, a ja se dragovoljno žrtvujem svojim strastvenim idolima prijeđi na razgovor koji laska mojim strastima. Radoznao sam o vijestima, o građanskim propisima, o političkim događajima; željno tražim zadovoljenje svoje znatiželje u svjetovnim znanostima, u umjetnosti, u stjecanjima, ali učenje Gospodnjeg zakona, o vjeri ne ostavlja dojam na mene, ne hrani moju dušu, i smatram to ne samo beznačajnim zanimanjem Kršćanski, ali nekako izvanredno vrijeme, u dokolici ispunjavanjem Njegovih zapovijedi: “Ako me ljubite, zapovijedi moje čuvajte”, kaže Gospodin Isus Krist, a ja ne samo da ne držim Njegove zapovijedi, nego se čak i malo trudim da to činim, onda bi se po najčišćoj istini moralo reći da ne ljubim Boga… Ovo je “Dokaz da čovjek ne voli Boga i Njegovog Krista je da ne drži Njegove zapovijedi” (Nrav. izr. 3).

            2) Nemam ljubavi prema bližnjemu.Jer ne samo da se ne mogu usuditi položiti svoj život za dobro bližnjega (po Evanđelju), nego neću ni svoju čast, blagostanje i mir žrtvovati za dobro bližnjega. Kad bih ga ljubio po evanđeoskoj zapovijedi, kao samoga sebe, onda bi me njegova nesreća zadivila, njegovo bi me blagostanje također izazvalo divljenje. I, naprotiv, zanimljivije slušam nesretne priče o bližnjemu, ne tužim se, nego sam ravnodušan ili, što je još zločinačkije, čini mi se da u njemu nalazim zadovoljstvo i ne prekrivam ljubavlju zla djela svoga brata, nego ih razotkrivam s osudom. Njegovo blagostanje, čast i sreća ne osvajaju me kao da su moji, ali me uopće, kao i sve ostalo, ne čine sretnom, ali i suptilno u meni bude zavist ili prezir.

            3) Ne vjerujem ni u što vjersko.Ni besmrtnost ni evanđelje. Kad bih bio čvrsto uvjeren i nepobitno vjerovao da iza lijesa postoji vječni život s odmazdom za zemaljske poslove, tada bih stalno o tome razmišljao; sama pomisao na besmrtnost užasavala bi me i ovaj bih život proveo kao stranac spremajući se ući u njegovu rodnu zemlju. Naprotiv, o vječnosti i ne razmišljam i kraj stvarnog života smatram granicom svoje egzistencije. U meni se gnijezdi tajna misao: tko zna što će biti nakon smrti? Ako kažem da vjerujem u besmrtnost, onda to govorim samo iz svog uma, a moje srce je daleko od čvrstog uvjerenja u to, kao što otvoreno svjedoče moji postupci i stalna briga za poboljšanjem putenog života. Kad bih sveto Evanđelje, kao riječ Božju, s vjerom primio u svoje srce, neprestano bih se njime bavio, proučavao, uživao u njemu, pa čak i gledao s dubokim poštovanjem. Mudrost, dobrota i ljubav skrivene u njemu bi me uzbudile, uživao bih u pouci o Božjem zakonu danju i noću, hranio bih se njime kao svakodnevnom hranom i od srca pozivao da ispunim njegova pravila. Ništa zemaljsko ne bi bilo previše da me odvrati od toga. Naprotiv, ako povremeno čitam ili slušam riječ Božju, tada ili iz nužde ili iz radoznalosti, a pritom ne ulazeći u duboku pozornost, osjećam suhoću, djevičanstvo i, kao obično čitanje, ostavljam ga bez ikakva ploda i dragovoljno sam ga spreman zamijeniti svjetovnijim štivom, temama.

            4) Pun sam ponosa i senzualnog samoljublja.Svi moji postupci to potvrđuju: videći dobro u sebi, želim ga izložiti na vidjelo, ili ih veličam pred drugima, ili se iznutra divim sebi; iako pokazujem vanjsku poniznost, sve pripisujem vlastitoj snazi ​​i smatram se boljim od drugih ili, barem, ne gorim; ako u sebi primijetim porok, pokušavam ga opravdati, prikriti ga maskom nužnosti ili nevinosti; Ljutim se na one koji me ne poštuju, smatrajući ih nesposobnima cijeniti ljude; Hvalim se darovima, neuspjehe u poduzećima smatram uvredljivima za sebe, žalim se i radujem nesreći svojih neprijatelja; ako težim nečem dobrom, onda ciljam ili na hvalu, ili na sebičnost, na duhovnu ili svjetovnu udobnost. Jednom riječju, – neprestano stvaram vlastitog idola, kojemu neprekidno služim, tražeći u svemu putena zadovoljstva i hranu za svoje sladostrasne strasti i želje.

S ovog popisa sebe vidim kao ponosnog, razuzdanog, nevjernog, koji ne voli Boga i mrzi bližnjega. Koja država može biti grešnija? Stanje duhova tame bolje je od mog stanja: iako ne ljube Boga, mrze čovjeka, žive i hrane se ohološću, ali barem vjeruju, drhte od vjere. a ja? Može li biti jadnije sudbine od one koja pripada meni? A za što će biti teža i kaznenija sudska odluka, ako ne za takvu nepažnju i lakomislen život, čega sam i sam svjestan!

Nakon što sam pročitao ovu ispovijed koju mi ​​je dao ispovjednik, bio sam užasnut, i pomislio sam u sebi: “Bože moj, kakvi se strašni grijesi kriju u meni, a do sada ih nisam primijetio!” Stoga me je želja da ih očistim natjerala da tražim upute od ovog velikog duhovnog oca, kako bih, znajući uzroke svih katastrofa, mogao pronaći način da ih ispravim. Pa mi je počeo objašnjavati.

– Vidiš li, dragi brate, razlog neljubi Boga je nevjera, razlog nevjere je nedostatak uvjerenja, a razlog nedostatka uvjerenja je netraženje svijetlog i istinskog znanja, zanemarivanje duhovnog prosvjetljenja. Jednom riječju: bez vjere se ne može voljeti; a da se ne uvjeriš, ne možeš vjerovati. A da bi se u to uvjerili, potrebno je steći potpuno i temeljito znanje o predmetu koji se preuzima; potrebno je, uz pomoć razmišljanja, proučavanja Božje riječi i iskusnih opažanja, u duši probuditi žeđ i želju ili, kako drugi kažu, “iznenađenje”, što čini neukrotivu želju da se stvari pobliže i savršenije upoznaju, da se dublje prodre u svojstva predmeta.

Jedan duhovni pisac razmišlja o tome ovako: “ljubav”, kaže on, “prirodno se razvija kroz znanje, i što je više dubine i prostora u znanju, to će biti više ljubavi, i duša se ugodnije omekšava i postavlja prema ljubavi Božanskoj, marljivo razmatrajući najsavršenijeg i neograničenog Boga Boga.”

            – Sada vidite da je uzrok grijeha o kojima čitate lijenost u razmišljanju o duhovnim stvarima, što gasi i sam osjećaj potrebe. Ako želiš naučiti kako pobijediti to zlo, onda se na sve načine trudi oko duhovnog prosvjetljenja, postiži ga marljivim proučavanjem Božje riječi, učenja svetih otaca – uz razmišljanja i duhovne savjete ili razgovor s mudrima o Kristu. Ah, brate mili, na kolike li nevolje nailazimo jer smo lijeni da svoju dušu prosvijetlimo riječju istine, što dan i noć ne proučavamo zakon Gospodnji i ne molimo se za njega revno i postojano! I zbog toga je naš unutarnji čovjek gladan, promrzao i iscrpljen, nema snage marljivo koračati putem istine do spasenja. Stoga, da bismo se koristili ovim sredstvima, usudimo se, ljubljeni, što češće ispuniti svoj um mislima o nebeskim objektima, i ljubav, izlivena odozgor na naša srca, razvit će se i zapaliti u nama. Budimo zajedno s tim i molimo što češće, jer molitva je najvažniji put i najjače sredstvo za našu obnovu i uspjeh. Pomolimo se kako uči crkva sv.: “Gospodine, daj mi sada ljubiti Tebe, kao što ponekad ljubim isti grijeh!”

Saslušavši sve to s pažnjom, ganuto sam zamolio ovog svetog oca da me ispovjedi i časti Otajstva sv. Tako sam ujutru, pričestivši se, hteo da se vratim u Kijev sa ovim blaženim vodičem, ali ovaj moj dobri otac, nameravajući da za nekoliko dana ode u Lavru, ostavio me je za sada u svojoj pustinjskoj ćeliji, da bih mogao nesmetano da pribegnem molitvi u ovoj tišini. I doista, sve sam te dane proveo kao u raju: molitvama moga starca uživao sam, nedostojan, savršeni mir. Molitva je tako lako i umirujuće tekla mojim srcem da sam tada kao da sam zaboravio sve i sebe, samo sam mislio na jedinoga Isusa Krista!

Napokon se ispovjednik vratio, a ja sam ga zamolio za upute i savjet gdje da nastavim put. Blagoslovio me je ovako: „Idi u Počajev, pokloni se tamo čudesnom stopalu Prečiste Bogorodice, i Ona će noge tvoje uputiti na put mira“. Tako sam, vjerno prihvativši njegov savjet, tri dana kasnije otišao u Pochaiv.

Pješačio sam 200 versta ne bez dosade, jer je cesta prolazila kroz židovske gostionice i naselja, a kršćanske nastambe su se rijetko susrele. U jednom sam salašu vidio rusku kršćansku gostionicu i, sretan zbog toga, otišao sam tamo prenoćiti i usput zatražiti kruha, jer su mi mrvice već bile pri kraju. Ovdje sam vidio vlasnika – starca, očito imućnog, i čuo da je on sam sa mnom iz Orlovske gubernije. Kada sam ušao u svjetiljku, njegovo prvo pitanje je bilo: “Koje si vjere?”

Odgovorio sam da je to pravoslavac.

            – Kakvo ti imaš pravoslavlje! – reče sa smiješkom, “tvoje je pravoslavlje samo u jeziku, ali u djelima tvojim imaš basurmansku vjeru. Znam, brate, to je tvoja vjera! I sam sam bio iskušavan od jednog učenog episkopa i doveden u napast, i došao sam u vašu crkvu, i nakon šest mjeseci boravka, opet sam se vratio. dođite: đakoni mrmljaju službu Božju i sve to s propustima i nerazumijevanjem; i nije bolje pjevati u njoj. selima nego u gostionicama Samo je grijeh!

            Slušajući to, shvatio sam da ovaj stari starovjerac; ali kako reče vjerodostojno, nisam se mogao s njim prepirati i obratiti, nego sam samo mislio u sebi, da je nemoguće obratiti starovjerce u pravu crkvu, dok se naša crkvena služba ne popravi i pokaže ovom primjeru osobiti duhovni rang. Starovjerac ne poznaje ništa unutarnje, oslanja se na izgled, a kod nas se to zanemaruje.

Tako sam htio otići odavde i izašao na sjenik, kad sam odjednom vidio osobu koja nije izgledala kao Rus kako leži na krevetu i kroz otvorena vrata u posebnoj ćeliji čita knjigu. Pozvao me k sebi i pitao tko sam. rekao sam mu. Pa poče govoriti: „Čuj, dragi moj, nećeš li pristati služiti meni bolesnome barem tjedan dana, dok s Božjom pomoći ne ozdravim? Odbij, slugo Božji!

– Ne treba mi nikakva naplata, ja ću vam revno služiti koliko mogu, za ime Božje. Ostala sam takva zbog njega. Od njega sam čuo puno o stvarima koje spašavaju život. Pričao je o Svetoj Gori Atonskoj, o tamošnjim velikim podvižnicima i o mnogim isposnicima i pustinjacima. S njim je bila “Dobrotolyubstvo” na grčkom i knjiga Isaaca Sirina. Zajedno smo čitali i uspoređivali slavenski prijevod Pajsija Veličkovskog s grčkim izvornikom, a on je odgovorio da se s grčkog ne može prevesti točnije i vjernije nego što je Pajsije preveo “Dobrotu” na slavenski. Kao što sam primijetio, on je neprestano molio i bio je vješt u unutarnjoj molitvi srca (i tečno je govorio ruski), tada sam ga ispitivao o ovoj temi. Rado je o tome govorio, a ja sam ga pozorno slušao, pa čak i zapisao mnoge njegove riječi. Evo, na primjer, ovako je govorio o nadmoći i veličini Isusove molitve:

            – ” Veličina Isusove molitve“, rekao je, “otvara čak i sam njegov oblik, koji se sastoji od dva dijela: u prvom od njih, tj.Gospodine, Isuse Kriste, Sine Božji, uvodi um u priču o životu Isusa Krista ili, kako se izražava sv. O., i skraćuje sve. grešan, predstavlja priču o našoj slabosti i grešnosti. Pritom je divno što se mudrije, značajnije i jasnije ne može izraziti želje i zahtjeve jedne jadne, grešne i ponizne duše nego ovom riječju:smiluj mi se! “pusti bezakonje!” “Neka se zločin izbriše!” shvaćajući svoju nemoć da slomi svoju volju i duhovnu budnost nad samim sobom; milostinju, gledajući na svoje krajnje siromaštvo, ova duboka izrekasmiluj mi seizražava, takoreći, “Milosrdni Gospodine! Oprosti moje grijehe i pomozi mi da ispravim svoj život, otvori u mojoj duši razočaravajuću želju da slijedim Tvoje naredbe, učini milosrđe opraštajući grijehe koje sam počinio i okrećući moj raspršeni um, volju i srce Tebi, Jednome.

Nakon toga, dok sam se divio njegovim mudrim riječima i zahvaljivao mu što je poučio moju grešnu dušu, on mi je također objasnio jednu divnu stvar.

– Ako želiš, rekao je, onda ću ti reći više (i nekako ga nazvao po znanstveniku, jer je rekao da je studirao na Akademiji u Ateni)o intonaciji Isusove molitve.

Evo, gledajte: mnogo sam puta čuo kako mnogi bogobojazni kršćani tvore Isusovu molitvu usmeno prema zapovijedi Božje riječi i predaji sv. Crkava to čine ne samo u kućnoj molitvi, nego iu hramu Božjem. Slušajući pozorno i s užitkom ovaj tihi izgovor molitve, možete, za dobrobit duše, primijetiti da je nota ovog molitvenog glasa kod mnogih drugačija, naime: drugi, podižući glas već na prvoj riječi molitve, to jest govorećiGospodine, sve ostale riječi završavaju spuštanjem. Drugi, počevši molitvu nižim tonom, povise ga usred molitve, odnosno na riječIsus, i praveći uzvik, ostale riječi opet završavaju snižavanjem tona kao što su i počele. Drugi, nakon što su započeli i nastavili prethodne molitve tihim monotonim tonom, na zadnjoj riječi, tj.smiluj mi se, povisite ton s divljenjem. A neki, govoreći cijelu potpunu molitvu, to jestGospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku, napraviti promociju samo na jednoj riječi – Sin Božji. –

            Sada pogledajte: molitva je ista; Pravoslavni kršćani drže istu vjeru; svima je podjednako poznata opća koncepcija da ova najvažnija i najviša od svih molitvi sadrži dvije teme – Gospodina Isusa i Njegovo milosrđe. Zašto to svi ne izražavaju na isti način intonacijom, odnosno izgovorom? Zašto se ne na jednom te istom mjestu, nego na svakom poznatom mjestu, duša posebno gane i očituje u posebno povišenom i intenzivnom tonu? Možda će mnogi reći da se to događa zbog vještine, ili primjera uzetog od drugih, ili pojma koji odgovara različitom viđenju svakoga, ili je, konačno, nekome lakše i zgodnije to izgovoriti prema stanju govorne sposobnosti… Ali ja o tome mislim sasvim drugačije. Poželjno je da ovdje tražim nešto više, što ne samo da sluša nepoznatoga, nego i onoga koji se sam moli – nema li tajnog pokreta Duha Svetoga, koji u neukome „uzdisajima neizrečenim muči“: kako i za što moliti? A ako se svatko moli u ime Isusa Krista s Duhom Svetim, prema navještaju apostola, tada tajno djelujući Uzašali Duh, “podaj molitvu onome koji moli”, zajedno s tim može svakome protiv svoje snage dati svoj milosni dar: drugome pobožan strah Božji, drugome ljubav, a trećemu čvrstoću. I zato onaj koji je primio dar štuje i veliča stanje Svemogućega i u svojoj molitvi s posebnim osjećajem i divljenjem izražava riječ “Gospodine”, u kojoj misli na veličinu i moć Stvoritelja svijeta. Onaj koji je u svome srcu primio tajanstveni izljev ljubavi najviše je oduševljen i ganut radošću uzvikivanja “Isuse Kriste”, kao kakav starac bez posebnog oduševljenja za ljubav i slastice, nije mogao ni čuti ime “Isus” izgovoreno ni u običnom razgovoru. Onaj tko nepokolebljivo vjeruje u Božanstvo Isusa Krista, Jednoga Boga Oca, zapali se i još više učvrsti u vjeri izgovarajući riječi „Sine Božji“. Onaj tko je primio dar poniznosti i duboko je svjestan vlastite nemoći na riječi “smiluj mi se”, tuguje, ponizuje se i izlijeva golemim naporom na ove posljednje riječi Isusove molitve, hrani nadu u Božje milosrđe i stidi se vlastitih propusta. To su razlozi, mislim, za razliku u intonaciji pri izgovaranju molitve u ime Gospodina Isusa Krista!.. I iz ove primjedbe možete razumjeti po sluhu (na slavu Božju i za vlastito vodstvo) tko će biti dirnut kojim osjećajima i tko ima kakav duhovni dar. Na to su mi neki ljudi rekli: “zašto se svi ovi znakovi tajnih duhovnih darova ne pojave zajedno, u cjelini? Tada bi ne jednu, nego svaku riječ molitve preuzela monotona zanosna intonacija onoga koji moli”… Odgovorio sam na ovaj način: “budući da milost Božja dijeli darove svetih spisa, onda tko to može ispitati i ući u raspolaganje milosti s ograničenim umom?

            Proveo sam pet dana s tim starcem i malo po malo njegovo se zdravlje počelo popravljati. Ovo vrijeme bilo je za mene poučno, da nisam primijetio kako je proletjelo, jer u ovoj maloj sobi, kao u tihoj tamnici, odlučno nismo ništa drugo radili, nego smo skrovito molili, zazivali ime Isusa Krista, ili razgovarali samo o jednoj temi, tj.

Jednom davno došao je k nama bogomoljka i mnogo se žalio, jadikovao i grdio Židove, kroz čija je sela prolazio i od njih trpio nevolje i prijevare. Prije toga je bio žestok na njih, da ih je prokleo i priznao nedostojnima čak i živjeti na zemlji zbog njihove tvrdoglavosti i očaja, da bi na kraju rekao da gaji neodoljivu odbojnost prema njima. Saslušavši ga ovaj moj starac poče učiti:

“Nema svrhe, prijatelju”, rekao je, “tako proklinješ i proklinješ Židove; a oni su ista Božja stvorenja kao i mi, treba ih žaliti i moliti za njih, a ne proklinjati ih. Vjeruj da tvoja odbojnost prema njima dolazi od činjenice da nisi utvrđen u ljubavi Božjoj i nemaš unutarnju molitvu, ali nemaš unutarnju molitvu. Čitat ću ti o tome u Sv. Fathers. Listen to what Mark the ascetic writes: “the soul that has internally united with God, from great joy is like a carefree and open-hearted child and no longer condemns anyone, neither Greek, nor without Jew, neither Jew, nor Jew, nor Jew, nor Jew, nor Jew, nor Jew, nor Jew, nor Jew, nor Jew, nor Jew, nor Jew, nor Jew, nor Jew, no Židov, ne Židov, ne Židov, ne Židov, ne Židov, ne Židov, ne Židov, ne Židov, ne Židov, ne Židov, ne Židov, ne Židov, ne Židov! sav svijet i želi, i svi Grci, Židovi i pogani slave Boga.” A Veliki Makarije Egipatski kaže da su unutarnji kontemplatori “zapaljeni dijelom ljubavi, da kad bi bilo moguće, svakog bi čovjeka stavili u svoju utrobu, ne razlikujući loše od dobrog.” Stoga vam savjetujem, ostavivši ljutnju na stranu, da na sve gledate kao na nešto što je pod providnošću sveznajućeg Boga, a pri susretu s žalosti, uglavnom je kriviti sebe zbog nedostatka strpljenja i poniznosti.”

Konačno je prošlo više od tjedan dana. Starac je ozdravio, a ja sam mu se iskreno zahvalio na svim dobrim uputama i pozdravio se s njim. On je otišao na svoje mjesto, ja sam otišao svojim putem.

Već sam se počeo približavati Počajevu. Prije nego što sam stigao stotinjak milja, vojnik me sustigao. Pitao sam ga kamo ide; rekao mi je to svojoj domovini u pokrajinu Kamianets-Podilskyi. Prošavši s njim deset versta u tišini, primijetio sam da teško uzdiše, kao da je zbog nečega tužan, i da je vrlo turoban. Pitao sam ga: “Zašto si tako tužan?” A on se stade privijati uza me i govoriti: “dobri čovječe! ako si već opazio moju žalost, onda se bori i zakuni se da nećeš nikome kazati, a ja ću ti sve o sebi reći, jer mi dolazi smrt, a nemam se s kim posavjetovati.”

            Ja sam ga kršćanski uvjerio da nemam potrebe nikome ništa javljati, a ja ću mu iz bratske ljubavi dati savjet koji mogu.

“Vidiš”, rekao je, “dali su me u vojnike od gospodskih seljaka. Nakon pet godina odsluženih godina postalo mi je nepodnošljivo teško, a često su me tukli zbog neispravnosti i pijanstva. Mislio sam pobjeći. Ovo mi je petnaesta godina u bijegu. Šest godina skrivao sam se i skrivao tu i tamo; konje, provaljivao u klupe i sve sam koristio, a ukradeno prodavao. robe raznim prevarantima; sreo sam vojnika koji je išao kući u daleku provinciju. I moja žena je dugo živjela i otišao u šumu da čekam noć. Iz njega je izašlo nekoliko stvari koje sam ukrao! I odjednom me zemlja sa svih strana poče toliko stiskati i gnječiti da sam, ne mogavši ​​izdržati bol, čežnju i umor, zastenjao i povikao: “Smiluj se!” Stisni ga jače!” I osjetih tako jaku bol i čežnju s kojom se nijedna muka na svijetu ne može usporediti. Napokon mi ovaj moj djed približi konja kojeg sam jučer ukrao i vikne: “Šta je ovo? Stisni ga što bolnije!” A mene su tako bolno stisnuli sa svih strana da ne mogu reći koliko je to bilo okrutno, strašno i iscrpljujuće; kao da su iz mene čupale žile i gušilo se od užasne boli da se nije moglo izdržati i morala bih pasti bez sjećanja ako bi ta muka i malo popustila. u mom obrazu koji je rasjekla. U tom trenutku, ovim probudio sam se, kao da sam se uplašio, jedva sam se digao i otišao kući, a sada je ostao ožiljak koji je bio sve češći ionako živi dugo i uskoro će umrijeti, jer mi je nestala sva snaga, pa sam se mislio oprostiti od domovine i tamo umrijeti, čovječe, na kraju krajeva, moje strpljenje nije dovoljno!

            Nakon što sam sve ovo slušao, iznenadio sam se u sebi i proslavio mudrost i milost Božju, gledajući kako ona obraća grešnike na razne načine, i počeo sam mu govoriti: “Brate bilo koji!

– Ali nije moguće, rekao mi je: “Mislim da kad počnem moliti, tada će me Bog odmah pokvariti.”

            – Prazno, brate! Đavo vam stavlja ove misli. Bog je beskrajno milostiv i suosjeća s grešnicima i oprašta onima koji se brzo pokaju. Uostalom, znate Isusovu molitvu, odnosno „Gospodine Isuse Kriste, smiluj se meni grešniku“. To je njezino neprestano pričanje.

– Kako ne znaš ovu molitvu! Ponekad sam išao krasti, ponekad čitam da budem hrabriji.

– Pa gledaj sad: nije te Bog izopačio ni kad si, idući u bezakonje, molitvu izgovorio; I hoće li te uništiti kada se moliš na putu pokajanja? Sada vidiš da su tvoje misli neprijateljske!… Vjeruj mi, dragi, ako izgovaraš ovu molitvu, bez obzira što ti se mota po mislima, ubrzo ćeš osjetiti olakšanje, sav tvoj strah i teret će proći, i konačno ćeš se potpuno smiriti, bit ćeš pun poštovanja. Uvjeravam vas u to, jer sam to mnogo vidio iz svog iskustva.

Ujedno sam mu ispričao nekoliko slučajeva u kojima je Isusova molitva imala čudesnu moć nad grešnicima. Napokon sam ga počeo nagovarati da prije odlaska iz domovine pođe sa mnom k ​​Majci Božjoj Počajevskoj, utočištu grešnika, da se ondje ispovjedi i pričesti. Sve je to moj vojnik slušao s pažnjom i, kako se vidjelo, s radošću. Dakle, pristao je na sve. Otišli smo zajedno u Pochaiv uz uvjet da ništa ne govorimo jedni drugima, već da neprestano izgovaramo Isusovu molitvu. U takvoj tišini hodali smo cijeli dan. Sutradan mi je rekao da se osjeća bolje; očito, bio je smireniji nego prije. Treći dan smo stigli u Pochaiv, i ja sam mu ponovno potvrdio da ne treba prestati moliti, ni danju ni noću, dok ne zaspi, i uvjeravao ga dapresveto ime Isusovo nepodnošljivo je neprijateljima, spasi ga jako, a uz to mu čita molitvu iz »Dobrotoljuba«, osobito izda ga se s velikom pažnjom pridržavaju pripremajući se za pričešćivanje svetim otajstvima Kristovim. On je to i učinio i odmah se ispovjedio i pridružio. Iako su ga misli često napadale, zgodno ih je odgonila i Isusova molitva. U nedjelju je, da ujutro lakše ustane, navečer ranije legao i bez prestanka je molio Isusovu molitvu, a ja sam sjedila u kutu i uz noćno svjetlo čitala svoje “Dobrotolyubstvo“. Prošao je sat vremena i on je zaspao, a ja sam počela moliti. Odjednom, nakon dvadesetak minuta, prepade se i, probudivši se, brzo skoči, dotrča k meni pun suza i reče s velikom radošću: “Ah, brate, što sam sad vidio! Kako sam lak i radostan! Vjerujem da Bog ne muči, nego se smiluje grešnicima. Slava Tebi, Gospodine, slava Tebi!”

Ja sam ga, iznenađen i utješen time, zamolio da mi potanko ispriča što mu se dogodilo.

            – A ovako: čim sam zaspao, vidio sam se na istoj livadi na kojoj su me mučili. Prvo sam se uplašio, ali vidim da umjesto oblaka izlazi vedro sunce, divna svjetlost obasjava cijelu livadu, a ja vidim na njoj crveno cvijeće i travu. Odjednom mi se približi djed, tako lijep da se ne bi čudio, i reče mi tako ljubazno i ​​ljubazno tiho: “Idi u Žitomir u crkvu Jurja Pobjedonosca; tamo ćeš biti uzet u crkvenu stražu; živi ovdje do kraja života i moli se bez prestanka; Bog će ti se smilovati!” Rekavši to, prekrižio me i istog trenutka nestao. Osjećao sam takvu radost da se to ne može reći, kao da je nešto ispalo iz mene i odletio u nebo… S tim sam se odjednom probudio, osjećajući da sam lak, a moje srce još nije znalo što bi od radosti. Što sad trebam učiniti? Odmah ću otići u Žitomir, kako mi je djed naredio. Lako ću ići s molitvom!

– Smiluj se, brate mili, kud ćeš o ponoći? Slušajte jutrenje, da, molite se i s Bogom. Tako da nismo spavali, a nakon ovog razgovora otišli smo u crkvu. Cijelo je jutro marljivo molio sa suzama i govorio da mu je bilo vrlo lako i radosno, a Isusovu molitvu obavljao je sa zadovoljstvom. Zatim se za ručkom pričestio, a poslije ručka odveo sam ga na Žitomirsku cestu, gdje smo se sa suzama i radošću oprostili.

Nakon toga sam počeo razmišljati o sebi i pitao se kamo da idem sada. Napokon se odlučio ponovno vratiti u Kijev. Na to su me privukle mudre upute moga tamošnjeg duhovnika, a i to, da ne bi li on, proživjevši kod njega, našao neke hristoljubive dobročinitelje da me pošalju u Jeruzalem ili barem na Svetu Goru. Dakle, nakon što sam proveo još tjedan dana u Počajevu, provodeći vrijeme u sjećanju na one poučne susrete koje sam vidio na svom putu, i zapisujući neke poučne stvari, spremio sam se za put, stavio torbu i otišao u crkvu da se putem poklonim Majci Božjoj i pomolim za večeru.

Stajao je iza crkve. Tako je izašla neka osoba, iako ne baš dobro odjevena, ali je izgledala kao plemić, i pitala me gdje se prodaju svijeće. istaknuo sam. Ostala je večera, ostao sam moliti do nogu Majke Božje. Pomolio se i otišao svojim putem. Nakon što sam malo prošetao ulicom, vidio sam otvoren prozor na jednoj kući, ispod kojeg je sjedio čovjek i čitao knjigu. Morao sam proći pored ovog prozora i vidio sam da sjedi onaj koji me pitao za svijeće u crkvi. Prolazeći, skidoh šešir, a on me pozva k sebi i upita: — Vi ste sigurno putnik? i dozvavši ga upita tko sam i kamo idem; zatim mi donese čaj i reče: „Slušaj golube! Ja tamo putujem i pješačim po obećanju.korist.

            Čuvši ovaj poziv, smatrao sam da mi, u ovom neočekivanom slučaju, pokazuje put Majke Božje, koju sam zamolio da me vodi stazama dobra, i, ne razmišljajući ni o čemu, odmah sam pristao.

Tako smo sutradan krenuli u planinarenje. Tri su dana prošla, kako je dogovoreno, jedan za drugim; neprestano je čitao knjigu, koju ni danju ni noću nije ispuštao iz ruku, a ponekad je o nečem razmišljao. Napokon smo stali na jednom mjestu da ručamo. On sam je jeo, a knjiga je ležala pred njim otvorena i često je bacao pogled na nju. Vidio sam da je ta knjiga Evanđelje i rekoh mu: Izazivam te, oče, da pitaš zašto ne ispuštaš Evanđelje ni danju ni noću, a uvijek ga držiš i nosiš?

– Za to, odgovori on, gotovo neprekidno učim od jednog od njegovih…

– Što studiraš? nastavio sam.

– Kršćanski život, koji se sastoji u molitvi; Molitvu smatram najvažnijim i najnužnijim putem za spasenje i prvom dužnošću svakog kršćanina. Molitva je i prvi korak i kruna pobožnog života; zato Evanđelje nalaže molitvu neprestano, uvijek; kao što je drugim djelima pobožnosti određeno vrijeme, i nema praznog vremena za molitvu; ništa se dobro ne može učiniti bez molitve, a pravilna molitva se ne može naučiti bez Evanđelja. Stoga su svi oni koji su nutarnjim životom postizali spasenje, kako sveti propovjednici riječi Božje, pustinjaci i pustinjaci, tako i svi bogobojazni kršćani, imali kao neizostavno i stalno zanimanje poučavanje u dubini Riječi Božje, a čitanje Evanđelja bilo im je bitno djelo. Mnogi od njih stalno su imali Evanđelje u svojim rukama, a onima koji su ih tražili upute za spasenje davali su ovaj savjet: “sjedite u tihu ćeliju i čitajte i ponovno čitajte Evanđelje.”

Jako mi se svidjelo ovo njegovo razmišljanje i njegova želja za molitvom, te sam ga još i upitao: “iz kojeg posebno evanđeoskog naputka crpiš nauk o molitvi?”

            – Od sva četiri evanđelista, odgovori on, jednom riječju iz cijelog Novog zavjeta, čitajući ga redom. Dugo čitajući ovo i učeći, otkrilo mi se što je to postupnost i ispravno povezivanjeučenje molitveu cijelom evanđelju, počevši od prvog evanđelista, slijedi red u ispravnom redoslijedu (u sustavu). Na primjer: od samog početka izložen je napad ili uvod u nauk o molitvi, zatim oblik ili vanjski izraz riječima, zatim uvjet potreban za molitvu, način učenja te primjeri. Konačno, otajstveni nauk o unutarnjoj, duhovnoj, neprestanoj molitvi u ime Isusa Krista, koja se prikazuje višom i blagotvornijom od formalne molitve; zatim njezina nužnost, dobri plodovi itd. Jednom riječju, sve detaljno, potpuno poznavanje molitvene vježbe u sustavnom redu ili slijedu izloženo je u Evanđelju od početka do kraja.

Čuvši to, naumih ga zamoliti da mi sve to potanko izloži, pa mu stadoh govoriti: “Budući da najviše volim slušati i govoriti o molitvi, vrlo mi je željno da vidim tu tajnu vezu učenja o molitvi u svim tančinama. Reci mi, zaboga, sve to od samog Ivana.”

            On je na to dragovoljno pristao i rekao mi: “otvori svoje Evanđelje, pogledaj ga i zabilježi što ću reći” (dao mi je i olovku). Molim te, pogledaj ove moje bilješke. – Evo, poče on govoriti, prije svega nađite šestu glavu evanđeliste Mateja i pročitajte u njoj od petog retka do devetog (Mt. VI, 5-9). Vidite li ovdje pripravu za molitvu ili uvod koji poučava ne radi ispraznosti i ne u buci, nego na osamljenom mjestu i u miru, započeti molitvu i moliti samo za oproštenje grijeha i za sjedinjenje s Bogom, a ne izmišljati mnoge i nepotrebne molbe o raznim životnim potrebama. Zatim pročitajte isto poglavlje od devetog do četrnaestog stiha (Matej VI, 9-14). Ovdje je predstavljen oblik molitve, odnosno kojim riječima je treba izgovoriti. U njemu je mudro spojeno sve potrebno i neophodno za naš život. Zatim nastavite čitati 14. i 15. stih istog poglavlja i vidjet ćete uvjet koji se mora držati da bi molitva bila valjana, jer bez opraštanja onima koji nas vrijeđaju, Gospodin nam neće oprostiti ni grijehe. Prelazeći na 7. poglavlje, naći ćete od 7. do 12. stiha sredstva za uspjeh u molitvi i odobrenje u nadi: “pitajte, tražite, kucajte”; ovaj poboljšani izraz prikazujeučestalost molitvei pretežito vježbanje u njemu tako da molitva ne samo da prati sve aktivnosti, nego ih čak i vremenski nadilazi.Ovo čini najvažniji atribut molitve… Vidjet ćete primjer za to u 14. poglavlju Evanđelista Marka od 32. do 40., gdje sam Isus Krist ponavlja isti molitveni jezik mnogo puta. Sličan primjer učestalosti molitve iznosi i evanđelist Luka (Lk. XI, 5-14) u prispodobi o nepokolebljivom prijateljskom zahtjevu, kao iu opetovanom upornom zahtjevu udovice sucu (Lk. XVIII, 1-15), prikazujući naredbe Isusa Krista, koje bi trebaleuvijek, svejedno. e. nemoj pretjerivati.

            Nakon ove temeljite upute, suštinski nauk o tajanstvenoj nutarnjoj molitvi srca otkriva se u Evanđelju po Ivanu, a prije svega nudi se u mudroj priči o razgovoru Isusa Krista sa Samarijankom, koja otkriva nutarnje štovanje Boga u duhu i istini koju Bog želi, a koja je trajna i koja je neprestana. (Ivan IV, 5-25). Dalje, u 15. poglavlju, od 4. stiha do 8., još se jasnije oslikava snaga, snaga i nužnost nutarnje molitve, odnosno ostanak duše u Kristu, u neprestanom sjećanju na Boga. Na kraju, pročitajte u 16. poglavlju istoga Evanđelistara od 23. do 25. retka. Pogledajte kakvu tajnu otkriva! Vidite li da je molitva u ime Isusa Krista, ili tzv. Isusova molitva, tj.Gospodine Isuse Kriste smiluj mi se, ponavlja se često i mnogo puta, ima veliku snagu i otvara srce i lakše posvećuje. To se može pouzdano vidjeti iz primjera. Apostoli, koji su, iako više od godinu dana, bili učenici Gospodina Isusa i od njega već bili poučeni molitvi Gospodnjoj, tj. Oče naš“, i znamo od njih, ali im je Isus Krist na kraju svog zemaljskog života otkrio jednu tajnu, što im je još nedostajalo u molitvi, tako da je njihova molitva bila presudna. Rekao im je: “Još ništa ne tražite u moje ime. Yelyka, ako što zaišteš od Oca u moje ime, dat će ti.” Tako je bilo s njima, jer nakon toga, kada su apostoli naučili moliti se u ime Gospodina Isusa Krista, koliko su onda čudnih čudesa činili, i kako su sami bili obilno prosvijetljeni!… Sada vidite li povezanost i cjelovitost učenja o molitvi, tako mudro izloženog u svetom Evanđelju? Ako nakon toga počnete čitanje i pisma apostola, također ćete u njima naći dosljedan nauk o molitvi.

Ukazat ću vam na neka mjesta koja pokazuju pripadnost molitvi, to jest marljivo i postojano vršenje vjere u Isusa (Djela IV, 31), odnosno izlijevanje Duha Svetoga na one koji se mole vidjet ćete u poglavlju 16, u stihovima 25 i 26. Zatim slijedite redoslijed apostolskih poruka i vidjet ćete: 1) kako je molitva potrebna u svim slučajevima života (Jak 5,13-16); 2) kako se moliti uvijek u duhu (Ef 1,18) (Fil. IV, 6-7); kako je potrebno neprestano moliti (Sol V, 17 i 6), na kraju napominjemo da treba moliti ne samo za sebe, nego i za sve (1 Tim II, 1-5).

            Tako se dugotrajnim i pozornim čitanjem mogu pronaći još mnoga otkrića tajanstvenih spoznaja skrivenih u Božjoj riječi, koja izmiču njezinu rijetkom ili površnom čitanju. Iz ovoga što sam sada naznačio, jeste li primijetili kako mudro i kako dosljedno, to jest u tajnoj sustavnoj vezi, Novi zavjet Gospodina našega Isusa Krista otkriva njegovo učenje o ovoj temi, koju smo sada pratili? Kojim je nevjerojatnim redoslijedom raspoređen na sva četiri evanđelista? Evo primjera: kod svetog Mateja vidimo napad ili uvod u molitvu, sam oblik, uvjete itd.; idući dalje, u sv. Nalazimo primjere Marka; u sv. Lukovi su prispodobe, a sveti Ivan je tajanstvena vježba unutarnje molitve, iako sve to imaju svi evanđelisti (kraći ili duži). Djela apostolska opisuju praksu i posljedice molitve; u poslanicama apostolskim, kao i u samoj Apokalipsi, mnogi su pribori neraskidivo povezani s molitvenim djelom!.. Zato se zadovoljavam samo s jednim evanđeljem u proučavanju svih putova spasenja.

Cijelo vrijeme sam, kako mi je naglasio i objasnio, označavao sva istaknuta mjesta na svom Evanđelju, koje je uz moju Bibliju. Sve se to činilo vrlo divno i poučno, i ja sam mu na tome mnogo zahvaljivao.

Zatim smo pet dana hodali u tišini. Ovom mom suputniku jako su pozlile noge, vjerojatno zbog dugotrajne nenavikanosti na hodanje, pa je zato unajmio par čamaca i poveo me sa sobom. Tako dođosmo do tvojih granica i ovdje se zaustavismo tri dana, da odmorivši se odmah krenemo prema Anzeru, gdje ga nestrpljivo žele.

– Ovaj tvoj prijatelj je divan! Očito je, za svoju pobožnost, vrlo obrazovan; Htjela bih ga vidjeti.

– živimo u istom stanu; Pretpostavljam da ću ti ga sutra dovesti. Sada je prekasno… Oprosti!

Šesti spoj

Pomažemo brat bratu, jer
tuča je tvrda i visoka; jača
kao uspostavljeno kraljevstvo.
(Bilješka XVIII, 19).

– Slijedeći ovu riječ i obećanje jučer, kad sam se pojavio pred vama, pozvao sam sa sobom onog uglednog suputnika koji vam je olakšao put duhovnim spasenjem, a koga ste htjeli vidjeti.

            – Vrlo je ugodno meni, a nadam se i ovim mojim čestitim posjetiteljima, vidjeti vas obojicu i čuti vaše korisne, iskusne riječi. Evo moje: ovo je prečasni shem, a ovo je prečasni svećenik. Dakle, gdje su dvojica ili trojica okupljena u ime Isusa Krista, ondje će On sam biti obećan; a sada nas je pet u Njegovo ime, onda će se, naravno, Njegova milost izdašnije izliti na nas!

Jučerašnja priča tvog suputnika, dragi brate, o tvojoj gorljivoj privrženosti svetom Evanđelju, vrlo divna i poučna. Želite li čuti kako vam je otkrivena ova velika pobožna tajna?

            – Ljubezni Bog, koji želi da se svi spase i dođu do uma istine, objavio mi je iz svoje velike milosti tu spoznaju na čudesan način, bez ikakvog ljudskog posredovanja. Pet sam godina bio profesor na Liceju, hodao stazom života mračnim stazama razvrata, odajući se ispraznoj filozofiji na putovima svijeta, a ne na putovima Kristovim, i možda bih sasvim propao da me nije donekle podupiralo to što sam živio zajedno sa svojom pobožnom majkom i vlastitom sestrom, u tom … bulevaru, upoznao sam se i upoznao s lijepim mladićem koji se oglasio, da je Francuz, ovlašteni student, koji je nedavno stigao iz Pariza i traži namjesništvo. Jako mi se svidjelo njegovo divno obrazovanje, pozvao sam ga k sebi u goste i postali smo prijatelji. Dva mjeseca me često posjećivao, ponekad smo zajedno šetali, jedrili na dasci, izlazili zajedno na druženja, naravno ona najmoralnija. Napokon mi se javi s pozivom u jedno od spomenutih društava i, da bi me brže uvjerio, stade hvaliti osobitu veselost i ugodnost mjesta u koje me je pozvao. Nakon što je rekao nekoliko riječi o tome, iznenada me počeo moliti da s njim napustim svoj ured u kojem smo sjedili i sjednemo u dnevnu sobu. To mi se činilo čudno, pa sam ga, rekavši da sam već više puta primijetio da ne želi biti u mom uredu, upitao: koji je razlog? A zadržao sam ga ovdje i duže jer je dnevni boravak bio do mamine i sestrine sobe, pa bi stoga bilo nepristojno ovdje pričati o praznim stvarima. Svoju je želju podupirao raznim odvijačima, na kraju mi ​​je iskreno rekao: “evo ti Evanđelje na ovoj polici između knjiga; ja toliko poštujem ovu knjigu da mi je teško u prisustvu ovog razgovora o našim razbacanim predmetima. Molim te, odnesi to odavde, pa ćemo onda.” Iskreno, nasmiješio sam se njegovim riječima, uzeo Evanđelje s police i rekao: ti bi mi to davno rekao! I dajući mu ga u ruke, reče: samo ga ti stavi u tu sobu!.. Čim sam ga dotakla Evanđeljem, on istog trenutka zadrhta inestao. Toliko me pogodilo da sam od straha pao u nesvijest na pod. Začuvši kucanje, moji su pohrlili k meni i pola sata me nisu mogli vratiti k svijesti. Na kraju sam osjetio veliki strah, drhtanje, nemirnu uznemirenost i potpunu obamrlost ruke i noge, tako da ih nisam mogao pomaknuti. Pozvani liječnik je bolest identificirao kao paralizu, zbog nekog jakog šoka ili straha. Cijelu sam godinu dana nakon ove prigode, pod brižnim liječenjem mnogih liječnika, ležao bez ikakvog olakšanja od bolesti, koja je kasnije ukazivala na nužnost povlačenja iz znanstvene službe. U to vrijeme umrla mi je stara majka, a sestra se odlučila posvetiti monaškom životu. Dakle, sve je to još više pogoršalo moju bolest. Imao sam samo jednu utjehu u ovom bolnom vremenu – u čitanju Evanđelja, koje nije izlazilo iz mojih ruku od početka moje bolesti, kao jamstvo čudesnog događaja sa mnom.

            Jednog dana iznenada mi je došao nepoznati pustinjak koji se namjeravao okupiti u samostanu. Uvjerljivo mi je rekao da se ne smijem oslanjati samo na lijekove, koji bez Božje pomoći nisu dovoljno jaki da pomognu, nego da za to tražim Boga i revno molim, jermolitva je najmoćniji lijek za liječenje svih bolesti tjelesnih i duševnih. “Kako mogu moliti u takvom položaju, kad se ne mogu ni pokloniti ni podignuti ruke da se prekrižim?” Prigovorio sam mu iz svoje nepažnje. Rekao mi je: “bar se moli!” A onda mi nije mogao baš objasniti kako se moli… Nakon što je posjetitelj otišao, činilo mi se da sam nehotice počeo razmišljati o molitvi i njezinoj snazi ​​i djelovanju, prisjećajući se teoloških predavanja koja sam davno slušao u ustanovi, dok sam još bio student. To me je jako utješilo, vratilo mi je u sjećanje svijetlo vjersko znanje, zagrijalo mi dušu i odmah sam počeo osjećati olakšanje od svojih bolnih napada. Budući da je Evanđelje stalno bilo sa mnom, onda sam, prema svojoj vjeri u njega, kao rezultat čuda, a također se sjećajući da sam cijelu strukturu traktata o molitvi čuo u predavanjima temeljenim na tekstovima Evanđelja, smatrao da je najbolje da zajedno proučavam molitvu i kršćansku pobožnost. Proučivši ga, izvukao sam iz njega, kao iz izdašnog izvora, cjelovit sustav spašavanja života i istinske unutarnje molitve. Nakon što sam s poštovanjem zabilježio sva mjesta i tekstove o ovoj temi, od sada sam neprestano pokušavao proučavati ove božanske odredbe i snažno, iako teško, provoditi ih u praksi. Uz ovo moje zanimanje, moja je bolest postupno popuštala i konačno sam, kao što vidite, potpuno ozdravio. Ostavši sam, u zahvalnosti Bogu za Njegovu očinsku milost i ozdravljenje i opomenu, odlučio sam, po uzoru na svoju sestru i želji duše svoje, posvetiti se pustinjačkom životu kako bih nesmetano opažao i usvajao tako slatke glagole vječnog trbuha, koji su mi u Riječi naznačeni.

Sada se probijam do osamljene pustinje u blizini samostana Solovecki na Bijelom moru, zvane Anzersky, za koju sam pouzdano čuo da je zgodno mjesto za kontemplativni život. Reći ću vam također: istina je, iako me sveto Evanđelje tješi na ovom mom putu i obilno prosvjetljuje moj nezreli um, grije moje hladno srce, ali, priznajući svoju slabost, reći ću iskreno da me uvjeti za vršenje djela pobožnosti i stjecanje spasenja, koji zahtijevaju savršeni čin, koji zahtijevaju savršenu poniznost, koju Evanđelje nalaže, užasavaju zbog svoje visine i zbog njihove slabosti i ozljeda mog srca Tako, stojeći sada usred očaja i nade, ne znam što će biti sa mnom u budućnosti!

      SCHYMNIK– Za takvo obavezno jamstvo posebne i čudne Božje milosti i uz vašu znanstvenu naobrazbu, neoprostivo je ne samo pasti u tugu, nego čak i pustiti u svoju dušu sjenu sumnje u Božji zagovor i njegovu pomoć! Znate li što o tome kaže bogoprosvijetljeni Zolotoust? “Nitko ne treba biti tužan (potiče) i misliti da su zapovijedi evanđelja nemoguće ili nezgodne! Bog, određujući čovjekovo spasenje, nije mu sigurno naredio zapovijedi s tom nakanom, da bi ga neugodnost ovih učinila zločincem. Ne! vječnost.”

Dakako, redovito i nepokolebljivo ispunjavanje Božjih propisa čini se izuzetno teškim za našu narav, pa je stoga spasenje nezgodno: ali ista Božja riječ, koja je započela zapovijedi, također predstavlja u sebi sredstvo ne samo za zgodno ispunjavanje ovih, nego čak i utjehu tijekom ispunjenja. Ako je na prvi pogled i prekriven velom misterije, onda, naravno, kako bi se praktikanta bolje okrenulo k poniznosti i zgodnije ga približilo vezi s Bogom kroz ukazivanje izravnog utočišta Njemu u molitvi i traženje Njegove roditeljske pomoći. To je tajna spasenja, a ne oslanjanje na vlastiti trud.

      GRADITELJ.– Kako bih ja, slab i nemoćan, želio doznati za ovu tajnu, da preko nje, kao sredstva, nekako popravim svoj lijeni život na slavu Božju i svoje spasenje!

      SCHYMNIK– Ova tajna ti je poznata, voljeni brate, iz tvoje knjige “Dobrotolyubstvo“. Sastoji li se ona u neprestanoj molitvi, koju si tako čvrsto naučio i u kojoj si se tako revno vježbao i tješio?

      GRADITELJ.– Past ću vam pred noge, časni oče! Udijeli mi, radi Boga, čast da s tvojih usana čujem nešto korisno o ovom spasonosnom otajstvu i o svetoj molitvi, koju najviše želim čuti i rado čitati za okrjepu i utjehu svoje mnogogrešne duše.

      SCHYMNIK –Iako ne mogu zadovoljiti vašu želju vlastitim razmišljanjima o ovom visokom zanimanju, jer sam još malo iskusan u tom pitanju, ipak imam vrlo razumljivu bilježnicu duhovnog pisca upravo o ovoj temi. Ako se svidi našim sugovornicima, odmah ću ga donijeti i, ako želite, mogu ga pročitati pred vama. Hvala!

      SVE.– Smiluj se, časni oče! Ne uskratite nam takvo spasonosno znanje.

Tajna spasenja neprestanom molitvom

            Kako se spasiti? Ovo pobožno kršćansko pitanje prirodno se javlja u svačijem umu, kao rezultat osjećaja oštećene i oslabljene naravi čovjeka i ostatka u njemu izvorne želje za istinom i pravednošću. Svatko, makar i malo vjerovao u besmrtnost i odmazdu vječnog života, nehotice se susreće s mišlju kako da se spasi kad upravi oči svoje k nebu… Imajući teškoće u rješavanju ovog zadatka, pita o tome razborite i upućene, zatim čita poučne knjige duhovnih pisaca o ovoj temi prema naučenim istinama i pravilima. U svim tim uputama ispunjava ono što se čini potrebnim uvjetima za spasenje: pobožan život, podvizi i rad na sebi za odlučnu samopožrtvovnost, koja vodi stvaranju dobrih predaka, stalnom ispunjavanju svih Božjih zapovijedi, što svjedoči o postojanosti i čvrstoći vjere. izvedeno s dubokom poniznošću i kolektivno, jer kako sve vrline ovise jedna o drugoj, moraju se međusobno podržavati, usavršavati i nadahnjivati, kao što sunčeve zrake tek tada pokažu svoju moć i naprave plamen kad se kroz staklo usmjere u jednu točku. A inače “nepravednih je malo, a nepravednih je mnogo“.

Štoviše, za najveće uvjerenje o nužnosti ove složene i kolektivne aktivnosti, on čuje visoke pohvale profinjenosti vrlina i osudu niskosti i težine poroka. Sve se to odražava lažnim obećanjem ili velike nagrade i blaženstva, ili bolne kazne i nevolja u vječnom životu

Ovo je poseban lik propovijedanje novog doba!

            Usmjeren na ovaj način, žarki željan spasenja počinje sa svom radošću izvršavati upute i dodavati pokusima sve što je čuo i pročitao. Ali, jao! već na prvom koraku svoje težnje ne nalazi mogućnosti za postizanje svog cilja, predviđajući, pa čak i osjećajući da će njegova oštećena i opuštena priroda prevladati uvjerenja razuma; da je njegovo slobodno izražavanje volje sputano, njegove sklonosti oštećene, njegova snaga duha oslabljena. S tako doživljenom samosvijesti svoje nemoći prirodno prelazi na misao da nema sredstava koja pridonose ispunjenju onoga što nalaže Božji zakon, što zahtijeva kršćanska pobožnost i što su činili svi oni koji su bili dostojni primiti spasenje i svetište. Zbog toga, a da bi u sebi pomirio zahtjeve razuma i savjesti sa slabošću izvršne vlasti, obraća se i propovjednicima spasenja s pitanjem: kako se spasiti? Kako opravdati uvjete spasenja koji mu nisu dostupni? A može li sam propovjednik dosljedno provoditi sve što naučava?… “Boga moli, Boga moli da ti pomogne!” Ne bi li bilo plodonosnije da molitvu učimo ranije ili uvijek i uza sve, kao činitelje ispunjenja svega što zahtijeva kršćanska pobožnost i po čemu se dobiva spasenje? zaključuje pitalac i uz to počinje učiti dovu, – čita, razmišlja, razumije učenja onih koji su pisali o ovoj temi. Međutim, mnogi u njima nalaze svijetle misli, duboka znanja i izraze. Drugi zadivljujuće razmišlja o nužnosti molitve; druga – o njenoj snazi, dobročinstvu, o obavezi molitve, o tome da je za molitvu potrebna marljivost, pažnja, toplina duha, čistoća misli, pomirenje s neprijateljima, poniznost, tuga i ostalo što treba biti prisutno u molitvi…

A što je molitva sama po sebi i kako značajno moliti? Budući da se za ova vrlo rijetko mogu naći temeljita i opće razumljiva objašnjenja, iako su to prva i najnužnija pitanja, revna osoba koja ponovno želi moliti ostaje pod velom tajne. Iz općeg čitanja ukorijenit će mu se u sjećanje, doduše pobožna, ali samo izvanjska strana molitve, pa će doći do sljedećeg zaključka ili zaključka: da bi se molilo, treba ići u crkvu, krstiti se, klanjati se, klečati, čitati psaltir, kanone, akatiste…

Ovo je opći pojam molitve za one koji nisu upoznati sa spisima o unutarnjoj molitvi i kontemplativnim djelima svetih otaca. Konačno, tragalac nailazi na knjigu pod nazivom “Dobrotolyubstvo“, u kojoj je dvadeset i pet svetih otaca jasno prikazalo nauku prave i suštinske molitve iz srca. Ovdje otajstvo spasenja i molitve počinje podizati svoj veo za njega, i on vidi da istinski moliti znači usmjeriti um i pamćenje na neiscrpno sjećanje na Boga, hodati u Njegovoj božanskoj prisutnosti, pokrenuti se Njegovoj ljubavi kroz razmišljanje o Bogu i spojiti ime Božje s dahom i pokretom srca, kontrolom Isusa Krista ili stvaranjem Isusove molitve u bilo koje vrijeme i na svakom mjestu i u svakom trenutku. zanimanjekontinuirano.

Iako ove svijetle istine, prosvjetljuju znanje tragatelja i otvaraju mu put za proučavanje i postizanje molitve, te ga uvjeravaju da odmah započne s provedbom ovih mudrih uputa, ipak, u svojim eksperimentima, djelujući u periodičnim tehnikama, on neće ostati bez poteškoća, sve dok iskusni mentor ne uđe u svu puninu tajne koju samoučestalostje li neprestana molitva (ma kako se isprva izgovarala) jedino moćno sredstvo savršenstva nutarnje molitve i spasenja duše. Dio molitve je osnova ili temelj koji drži cijeli krug spasenjskog djelovanja, što potvrđuje i sveti Šimun, Novi Bogoslov: “Tko se, veli, moli bez prestanka, u ovoj je sve dobro kupio.”

Stoga, da bi istinitost ovog otkrića prikazao u cijelosti, mentor ga razvija na sljedeći način:

            Za spasenje duše prije svega potrebna je prava vjera. Sveto pismo kaže:bez vjere nemoguće je ugoditi Bogu(Heb. XI, 6 ).

Ali iz istoga Svetoga pisma jasno je da čovjek ne može sam oživjeti vjeru ni do zrna gorušice; da vjera nije od nas, jer je Božji dar; da je vjera, kao duhovni dar, dana od Duha Svetoga.

            Što onda učiniti? Kako pomiriti čovjekovu potrebu za vjerom s čovjekovom nesposobnošću da se ponovno rodi? U istom Svetom pismu otkriva se način za to i pokazuju primjeri: “tražite i dat će vam se ” . Apostoli nisu mogli sami po sebi narušiti savršenstvo vjere, nego su se molili Isusu Kristu: “Gospodine, daj nam vjeru“. Evo primjera stjecanja vjere. Iz ovoga je jasno da vjera stječe namaz.

            Za spas duše s pravom vjerom potrebna su i dobra djela – vrline, jer “vjera bez djela je mrtva“, jer se čovjek obistinjuje djelima, a ne samom vjerom, iako želiš ući u maternicu, slijedi zapovijedi: što ne ubij, ne čini preljuba, ne ženi se svojom majkom i voli iskreno, jer za sebe. I sve te zapovijedi moraju se zajedno ispunjavati. “Ako se drži sav zakon, sagriješit će u jednoj stvari, biti kriv za sve.” Tako uči sveti apostol Jakov.

I sveti apostol Pavao, zamišljajući ljudsku slabost, kaže da se “neće svako tijelo opravdati djelima Zakona”.Jer znam da postoji duhovni zakon, ali ja sam gust, prodan podgrijeh nemoćan, nesposoban opravdati zapovijedi?

Nema prilike dok to ne zatraži, dok ne moli za to. “Nemate, ne tražite “, razlog predstavlja sv. apostol. A sam Isus Krist kaže: “bez Mene ne možete stvoriti ništa“. A kako postupati s Njim, ovo se uči ovako: “ti ćeš biti u Meni i Ja tebe“. ” Kad netko ostane u Meni, donosit će mnogo ploda “. A biti u Njemu znači stalno osjećati Njegovu prisutnost, neprestano tražiti u Njegovo ime: “Što god zaištete u Moje ime, Ja ću stvoriti”. Dakle, sposobnost činjenja dobrih djela stječe se molitvom! Primjer za to možemo vidjeti u samom apostolu Pavlu, koji je tri puta molio za pobjedu iskušenja, priklonio koljena pred Bogom Ocem, On će dati potvrdu u unutarnjem čovjeku, i, konačno, naredio prvi od all stvoritimolitve pa i moliti neprestano o svemu. Iz svega navedenog proizlazi da cjelokupno duhovno spasenje čovjeka ovisi o molitvi, pa je stoga, prije svega, neophodna, jer se njome oživljava vjera i ispunjavaju sve vrline. Jednom riječju, s molitvom će sve uspjeti, a bez nje ne može biti nikakvo djelo kršćanske pobožnosti.

            Stoga je ustrajnost, postojanost isključivo i predstavljena samo molitvi; druge vrline – svaka ima svoje vrijeme, au namazu je naređeno da se neprestano vježba, – ” Neprestanomolite”. Dovoljno je uvijek moliti, moliti u bilo koje vrijeme, na svakom mjestu.

            Prava molitva zahtijeva svoje uvjete: mora se moliti s čistoćom misli i srca, s gorljivom marljivošću, s čvrstom pozornošću, s poštovanjem koje izaziva strahopoštovanje i s dubokom poniznošću. Ali tko se čiste savjesti neće složiti da je daleko od navedenih uvjeta za istinsku molitvu, da svoju molitvu šalje više iz nužde, više iz prisile nego iz želje, iz zadovoljstva u molitvi, iz ljubavi prema namazu? O tome svjedoči i Sveto pismo, da čovjek nije u stanju obuzdati i potpuno očistiti um od različitih misli: “Zar je čovjeku od mladosti misao zla”, da nam jedini Bog daje drugačije srce, a novi duh daje nam “što da želimo i što da budemo djeca Božja”. I sam apostol Pavao je rekao: “Moj duh (to jest moj glas) moli, ali je moj um neplodan.” I “ne znamo kako ili kada se molimo”, potvrđuje on. Iz ovoga proizlazi da njegova bitna svojstva ne možemo otkriti u našoj molitvi!

Kakva je nemoć svake osobe ostala moguća od strane njegove volje i snage da spasi svoju dušu? Ne može steći vjeru bez molitve, niti dobrih djela; konačno, i istinski nesposoban moliti. Što preostaje za njegov dio, koji se prikazuje njegovoj slobodi i snazi, da ne propadne, nego da se spasi?

Budući da u svakoj stvari postoji kvaliteta, Gospodin ju je predstavio svojom voljom i darom. A da bi jasnije pokazao ovisnost čovjeka o volji Božjoj i da bi ga dublje uronio u poniznost, Bog je volju i moći čovjeka ostavio na mirukoličinamolitve, naređujući da se neprestano moli u bilo koje vrijeme, na svakom mjestu. I to otvara tajanstveni put za postizanje prave molitve, a s njom i vjere, i ispunjenja zapovijedi, i spasenja. Dio molitve je dan njegovoj volji… Upravo tako naučavaju crkveni oci. Sveti Makarije Veliki kaže: “moliti nekako (ali često) leži u našoj volji, a moliti istinski je dar milosti.” off Hesihije kaže da učestalost molitve percipira vještinu i poziva se na prirodu; da je bez čestog zazivanja imena Isusa Krista nemoguće očistiti srce.

Monasi Kalist i Ignacije savjetuju iznad svih podviga i vrlina da se počne moliti u ime Isusa Krista često, neprestano, jer to nečistu molitvu često čini čistom. Blaženi Diodoh tvrdi da kad bi čovjek što češće zazivao Božje ime (molio se), ne bi padao u grijehe. Kako su iskusne, mudre i srcu bliske ove praktične upute otaca! Oni, u eksperimentalnoj jednostavnosti, bacaju svjetlo na načine i sredstva za poboljšanje duše. Kakav veliki kontrast oni imaju s moralnim uputama teorijskog uma! Um uvjerava: čini dobro to i ono, oboružaj se hrabrošću, upotrijebi snagu volje, budi uvjeren u dobre posljedice vrline, na primjer, – očisti svoj um i srce od ispraznih snova, ispuni njihovo mjesto poučnim mislima, čini dobro i bit ćeš poštovan i miran, živi kako um zahtijeva i! sve to, uz sav trud, ne postiže svoj cilj bez česte molitve, bez privlačenja njome Božje pomoći. Nakon toga ćemo otkriti učenja roditelja i vidjeti što kažu, na primjer, o čišćenju duše. Sveti Listvychnyk piše: “kada je duša zamagljena nečistim mislima, porazi svoje protivnike imenom Isusovim, ponavljajući to često. Nećeš naći jače i uspješnije oružje ni na nebu ni na zemlji.” sv.Grigorij Sinaitnalaže: “znaj da nitko ne može držati svoj um sam, i zato, kad su misli nečiste, češće i više puta zazivaj ime Isusa Krista, i misli će se same od sebe smiriti.” Kakav jednostavan i prikladan, a opet iskustven način i suprotan savjetima teorijskog uma, koji nastoji postići čistoću vlastitom samodjelatnošću! Razumjevši ove iskusne upute svetih otaca, dolazimo do tako istinitog zaključka da je glavni, jedini i najpogodniji put za stjecanje djela spasenja i duhovnog savršenstva dio, neprekidnost molitve, ma kako slaba bila.

            kršćanski! Ako ne nađete snage da štovate Boga u duhu i istini; ako tvoje srce još ne osjeća toplinu i sladak okus duševne i unutarnje molitve, onda prinesi kao molitvenu žrtvu ono što možeš, što ti je po volji, što je u razmjeru s tvojom snagom. Neka donji organi vaših usta budu kao prvi s nepopustljivim molitvenim pozivom; neka često zazivaju silno ime Isusa Krista bez prestanka. Nije to puno posla i svatko ga može. Ujedno to zahtijeva i iskusna svečeva zapovijed. Apostol: ” prinesimo (uvijek) žrtvu Bogu ili plod usana onih koji ispovijedaju ime njegovo “. Dio molitve svakako će ispuniti vještinu i obratiti se prirodi, s vremenom će dovesti um i srce u ispravno raspoloženje. Zamislite u isto vrijeme, ako je osoba neprihvatljivo ispunio ovu jednu Božju zapovijed o neprestanoj molitvi, onda bi u jednoj ispunio sve zapovijedi, jer ako bi neprestano u bilo koje vrijeme sa svim svojim poslovima i zanimanjima obavljao molitvu, tajno zazivao Božansko ime Isusa Krista, iako na Prvo i bez duše, ali tada ne bi imao vremena za čulne užitke. Svaka grešna misao ne bi ga širila, svako grešno djelo ne bi se smatralo tako plodonosnim kao u praznom umu: slovesnost i prazna priča bili bi smanjeni ili potpuno uništeni, a svaki bi grijeh bio odmah očišćen milošću Božjeg imena. Česta praksa u molitvi često bi odvratila dušu od grešnih djela Njegovu bitnu spoznaju – do sjedinjenja s Bogom! Sada vidite kako je količina u molitvi važna i potrebna za stjecanje čiste i prave molitve, najbolja je i najučinkovitija priprema za molitvu i najsigurniji put za postizanje cilja molitve i spasenja!

            Za daljnje uvjerenje o potrebi i plodnosti što čvršće česte molitve zapazite: 1) da je svako uzbuđenje, svaka misao o molitvi djelovanje Duha Svetoga i glas vašeg anđela čuvara; 2) da ime Isusa Krista zazvano u molitvi sadrži samopostojeću i samodjelujuću blagotvornu snagu, te stoga 3) nemoj se posramiti nečistoćom ili suhoćom svoje molitve i strpljivo čekaj plod čestog zazivanja Božjeg imena. Ne slušajte neiskusnu, besmislenu sugestiju užurbanog svijeta, kao da je jedna stvar, iako nepopustljiva, ali hladna vika beskorisna fraza… Ne! Snaga Božjeg imena i učestalost poziva pokazat će svoje plodove u svoje vrijeme!

            Jedan od duhovnih pisaca iznosi prekrasnu poantu o ovome. “Znam, kaže on, da za mnoge pseudo-duhovne lažne filozofe, koji posvuda traže lažnu veličinu i naizgled plemenite vježbe u očima razuma i ponosa – jednostavno, usmeno i pojedinačno, ali često vježbanje u molitvi izgleda kao malo značenje, ili beznačajno zanimanje, ili nisko zanimanje. Oni zaboravljaju upute Isusa Krista – “Ako ne budete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo Božje“Smišljaju sebi kakvu nauku za molitvu, na klimavim temeljima prirodnog uma.. Nije li sam naš Božanski Učitelj pohvalio tako česte molitve? do pola svijeta, – nema potrebe! Samo je treba nastaviti, ne šuti i ne brini: očistit će se samaod sudbine. .

            Dakle, nakon svih ovih uvjerenja da je učestalost molitve, unatoč svim slabostima, tako moćna, ona je definitivno dostupna čovjeku i leži u njegovoj punoj volji – usudite se pokušati, makar samo jedan dan po prvi put, provesti promatrajući sebe, prema učestalosti svoje molitve, tako da se molitveni zaziv imena Isusa Krista mnogo koristi; i ta nadmoć molitve nad životnim poslovima – s vremenom će ti sigurno dokazati da ovaj dan nije izgubljen, nego dobiven za spasenje; da na vagi Božje pravde česta molitva povlači dasku tvojih slabosti i djela, te okajava grijehe onoga dana u spomen-knjigi savjesti, postavlja te na stupanj pravednosti i daje ti nadu da dobiješ posvećenje u životu vječnom. (Iz autorova rukopisa, pribavio fra Ambrozije iz dobrog samostana).

      GRADITELJ.– Od srca Vam zahvaljujem, sveti oče! uživala si čitajući ovo moja grešna dušo. Zaboga, blagoslovi me da prepišem ovaj popis za sebe – zapisat ću ga za nekoliko sati. Sve pročitano tako je divno i utješno, a mojoj glupoj pameti jasno i precizno, baš kao u “Dobroti” roditelja sv. Ali, na primjer, Ivan Karpafijski u 4. dijelu “Dobrotolyubstva” također kaže da ako nemate snage za umjerenost i djelatne podvige, onda znajte da vas Gospodin želi spasiti molitvom. A u tvojoj bilježnici kako je sve to lijepo i jasno zajedničko. Hvala prije svega Bogu, a onda i tebi što mi je bilo milo ovo čuti!

      PROFESOR.– I ja sam s velikom pozornošću i zadovoljstvom slušao vaše predavanje, dragi pater! Svi dokazi, prema najstrožoj logici su istiniti, meni su izvrsni; ali u isto vrijeme, čini mi se da je mogućnost kontinuirane molitve određena uglavnom povoljnim okolnostima i potpuno mirnom povučenošću. Jer slažem se da je česta ili neprestana molitva moćan i jedini način stjecanja milosne pomoći u svim pitanjima pobožnosti i posvećenja duše, i dostupan je ljudskoj snazi, ali ovaj način može se koristiti samo kada čovjek uživa priliku samoće i mira: u udaljenju od zanimanja, nevolja i vremena; tada se mora boriti samo protiv lijenosti, ili dosade od misli; ali ako je obvezan na položaj, obvezan na stalne poslove, mora biti u bučnom društvu ljudi i marljivo želi često moliti, tada to nije u stanju učiniti zbog neizbježne odsutnosti duhom. Dakle, jedini način učestale molitve, pod uvjetom samo povoljnih okolnosti, ne može koristiti svatko i ne pripada svima.

      SCHYMNIK– Uzalud ti to tako uređuješ! Da i ne govorimo o tome kako srce uvježbano u nutarnjoj molitvi može uvijek, u svim aktivnostima (i tjelesnim i duševnim) u bilo kakvoj buci, nesmetano moliti i zazivati ​​Božje ime (ovo i sam vođa iskusno zna, a neznalicu treba postupno uvježbavati u tome), može se potvrdno reći da nijedna stranka ne može moliti. jer čovjekova tajna misao nije podložna nikakvoj vanjskoj vezi, te je sama po sebi potpuno slobodna, može se osjetiti i okrenuti molitvi u bilo koje vrijeme, čak i sam govor može tajno izraziti molitvu bez vanjskog zvuka u prisutnosti mnogih, i tijekom vanjskih aktivnosti; a u isto vrijeme, naša zanimanja nisu toliko važna, a naši razgovori nisu toliko zanimljivi, da nije moguće pronaći pogodnost, tijekom njih, privremeno i često zazivati ​​ime Isusa Krista, ako čak ni um još nije naviknut na neprestanu molitvu; iako je, naravno, osamljivanje ljudi i predmeta koji odvlače pažnju glavni uvjet za pažljivu i neprestanu molitvu; međutim, u slučaju nemogućnosti da se to iskoristi, ne treba se opravdavati rijetkošću molitve: jer količina je često dostupna svakome – i zdravom i bolesnom, i leži u njegovoj volji. Dokaz za to su oni koji su opterećeni dužnostima, zabavnim položajima, brigama, brigama i radom, ne samo uvijek zazivali božansko ime Isusa Krista, nego su i zbog toga naučili i postigli neprestanu unutarnju molitvu srca. Tako je patrijarh Fotije, uzdignut na stepen patrijarha od senatora, upravljajući velikom carigradskom pastvom, neprestano bio u prizivanju imena Božjeg, pa je zbog toga postigao i spontanu, srdačnu molitvu. Tako je Kalist u Sv. Na gori Atos, prolazeći kroz mukotrpnu poslušnost kuhara, naučio neprestanu molitvu. Tako je prostodušni Lazar, opterećen neprekidnim radom za braću, neprestano, usprkos svim bučnim poslovima, molio Isusovu molitvu i smirivao se. I mnogi drugi koji su na sličan način prakticirali neprestano zazivanje Božjeg imena. Kad bi bilo nemoguće klanjati tijekom ometajućih aktivnosti, ili u društvu ljudi, onda, naravno, nemoguće ne bi bilo naređeno. Sveti Ivan Zlatousti u svom učenju o molitvi kaže sljedeće. “Nitko ne bi trebao iznositi odgovor da je nemoguće uvijek moliti kada ste zauzeti životnim brigama, ili ne možete biti u hramu. Gdje god niste, možete podići oltar Bogu u svom umu uz pomoć molitve.” Možete moliti bilo gdje. Doista, ako čovjek pažljivo pazi na sebe, svugdje će naći pogodnost za molitvu, samo kada bi se pobrinuo da molitva bude glavno zanimanje prije svih njegovih dužnosti. praznoslovlje; Ne bih bio previše zaokupljen svojim brigama, kako bih kroz sve ovo imao više vremena za tihu molitvu. Predočene su mogućnosti i volja čovjeka, te da je u svakom trenutku, položaju i mjestu moguće moliti, te je zgodno prijeći od česte usmene molitve do molitve uma, a od ove do molitve srca, koja otvara kraljevstvo Božje u nama.

      PROFESOR.– Slažem se da je kod svih mehaničkih zanimanja moguće, pa čak i zgodno, obavljati čestu, pa čak i neprekidnu molitvu, jer mehanički ručni rad ne zahtijeva intenzivno produbljivanje i mnoga razmišljanja, te stoga moj um može uroniti u neprestanu molitvu, a moja usta to slijede. Ali kad moram učiniti nešto isključivo mentalno, nekako: pažljivo čitanje, ili razmišljanje o dubokoj temi, ili djelu, kako onda mogu moliti svojim umom i usnama? A budući da je molitva primarno stvar uma, kako mogu istom umu istovremeno davati različita zanimanja?

      SCHYMNIK– Rješavanje ovog Vašeg pitanja neće biti teško, ako uzmemo u obzir činjenicu da se klanjači dijele u tri kategorije: 1) početnici, 2) oni koji imaju vremena i 3) oni koji su naučili klanjati. I stoga, početnici mogu imati, kao mentalne vježbe, česta česta micanja uma i srca Bogu, i izgovor kratke usmene molitve; a oni koji imaju vremena ili dođu u stalno stanje uma mogu se baviti meditacijom ili radom u neprekidnoj Božjoj prisutnosti kao temelju za molitvu. To se može izraziti takvim primjerom. Zamislite da vam je strog i precizan Kralj naredio da meditirate o dubokoj stvari koja im je dana – u Njegovoj prisutnosti – u podnožju Njegovog prijestolja; koliko god bili potpuno okupirani svojim predmetom, ipak vam prisutnost Kralja, u čijoj je ruci vaš život, koji gospodari vama, neće dopustiti da ni na trenutak zaboravite da razmišljate, shvaćate i sastavljate ne sami, već na mjestu koje zahtijeva posebno poštovanje, poštovanje i pristojnost. Taj osjećaj i živi osjećaj blizine Kralja vrlo jasno izražava mogućnost bavljenja neprekidnom unutarnjom molitvom i mentalnim vježbama.

Što se tiče onih koji su dugom vještinom ili milošću Božjom stekli molitvu srca od molitve uma, onda takvi ljudi ne samo za vrijeme duboke okupacije uma, nego čak ni u snu ne prestaju s neprekidnom molitvom, o čemu svjedoče Mudri: “Dok spavam, a srce mi je budno” … Ime Božje, koje samo po sebi pobuđuje na molitvu, uvlači um i cijelu dušu u neprekidno izlijevanje molitve, u kojem stanju onaj koji moli nije bio prisutan, i bez obzira što je radio apstraktno i mentalno.

      Svećenik. – Dopustite mi, časni oče, da redom izrazim svoje misli. U članku koji ste pročitali savršeno je izraženo da je jedini put do spasenja i savršenstva dio molitve – “ma kakva ona bila”… To mi je neshvatljivo, pa mi se stoga čini: kakva će mi biti korist ako se neprestano molim i jezikom zazivam samo Ime Božje, ali ne i Njime? Ovo će biti samo jedna prazna priča! Posljedica toga bit će samo da se jezik zbuni, a um, koji to sprječava u svojim mislima, također trpi štetu svojoj djelatnoj sposobnosti. Bog ne traži riječi, već pažljiv um i čisto srce. Nije li bolje, čak i povremeno, ili samo u određeno vrijeme, obaviti makar i kratku molitvu, ali s pažnjom, marljivošću, toplinom duše i s dostojnim pojmom? A inače, čak i ako dan i noć moliš molitvu, a nemaš čistoće duše i djela pobožnosti, ni tada nećeš steći ništa spasonosno; ali ako ostaneš samo pri vanjskom brbljanju, i konačno, umoran i dosadan, doći ćeš do takvog zaključka da ćeš, potpuno ohladivši svoju vjeru u molitvi, potpuno napustiti ovu besplodnu vježbu. Nadalje, uzaludnost jedne usmene molitve može se vidjeti u objavama koje iznosi Sveto pismo; na primjer: ” “. ” Ne govore Mi svi: Gospodin, Gospodin će doći u Kraljevstvo Ngbesne“. ” Želim izgovoriti pet riječi svojim umom, nego mračne riječi na jeziku“, itd. Sve ovo izražava besplodnost izvanjske nepažljive molitve usta.

      SCHYMNIK– Zaključak koji ste iznijeli mogao bi imati izvjesnu osnovu, kad ne bi bio spojen sa savjetom usmene molitve, – neumoljivost ili postojanost; kad molitva u Ime Isusa Krista ne bi imala spontanu snagu, te se pažnja i marljivost prema njoj ne bi stjecala kao rezultat postupnosti tijekom molitvene vježbe… Ali budući da je ovdje riječ o učestalosti, trajanju i neprestanosti molitve (čak i ako je u početku bila popraćena nepažnjom ili suhoćom), onda se. Analizirajmo ga detaljnije. Jedan duhovni pisac, uvjeravajući najveću dobrobit i plodotvornost česte molitve, koja se izražava monotonim riječima, na kraju kaže: “Iako mnogi pogrešno obrazovani ljudi smatraju ovo usmeno i često stvaranje iste molitve beskorisnim, pa čak i trivijalnim, nazivajući ga mehaničkim i besmislenim; tajna koja se kasnije otkriva ovom mehaničkom vježbom, oni ne znaju kako ovaj verbalni, ali česti plač neosjetljivo postaje istinski krik srca, postaje ugodnije, prosvjetljuje i dovodi do veze; za njih je ova dosadna izjava slova bila tajna: lišavate li svoje tijelo hranjive i iritantne hrane… I doživljavate da vanjskim postom svoga tijela stječete unutarnju profinjenost srca i podsjetnik na duhovnu vježbu. I tako stječete unutarnju duhovnu dobrobit uz pomoć vanjske materije razvija nutarnju molitvu srca koja se događa ovako: tko se usuđuje zazvati ime Isusa Krista, ili, što je isto, neprekidno izgovaranje Isusove molitve, naravno, u početku se osjeća kao posao i bori se s lijenošću, ali što se dalje i više prakticira, to postaje neosjetljiviji na to zanimanje, tako da se kasnije bez traga, tako da se kasnije bez traga napora, nekontrolirano kreću i izgovaraju. Naposljetku, izvor slasti srca i istinske molitve, to se objašnjava pravilnim razmatranjem od strane srca, a ne odnosi se na čitanje molitve, o kojoj je Isus Krist zapovjedio ovako: “To je kao uvijek moliti, a ne kucati.” savjetuje: “Neprestano molite” je li ispravno shvaćanje Svetoga pisma?

      GRADITELJ.Istina je, pošteni oče! Vidio sam mnoge koji su jednostavno, bez ikakvih prosvjetnih uputa, i ne znajući što je pažnja, sami verbalno stvarajući neprekidnu Isusovu molitvu, došli do toga da im se usta i jezik nisu mogli suzdržati od izgovaranja molitve, koja ih je kasnije tako veselila i prosvjetljivala, čak i od slabih i nemarnih.

      SCHYMNIKDa! Čini se da molitva preporađa čovjeka. Njegova moć je toliko moćna da joj se ništa – nikakva snaga strasti ne može suprotstaviti. Ako želite, pročitat ću vam, braćo, kratak, ali zanimljiv članak, koji sam ponio sa sobom, za oproštaj.

      SVE.Slušat ćemo s punim poštovanjem!

      ŠIMNIK

Ispovijed o snazi ​​i djelovanju molitve

Molitva je toliko snažna i moćna da molite i činite što želite, i molitva će vas dovesti do ispravnog i pravednog djelovanja.

Da bi ugodio Bogu, ne treba ništa više nego ljubiti – ljubi i čini što god hoćeš, kaže blaženi Augustin: jer tko istinski ljubi, ne može htjeti učiniti ništa nezadovoljno svom dragom… Budući da je molitva izljev i djelovanje ljubavi, za nju se doista može reći isto: i čini što hoćeš, i postići ćeš cilj molitve, s njom ćeš steći posvećenje!

Kako bismo detaljnije razradili pojam ovog predmeta, pojasnimo na primjerima:

1) Molite i mislite što god želite, i vaše misli će biti pročišćene molitvom. Molitva će prosvijetliti vaš um, umiriti i odagnati sve neprikladne misli. – Ovo navodi sv.Grigorij Sinait: “Ako hoćeš, savjetuje, da odagnaš misli i očistiš um, odagnaj ih molitvom, jer, osim molitve, ništa ne može zadržati misli.” To govori i sveti Ivan Ljestvičnik: “U Ime Isusovo, pobjeđuj izmišljene neprijatelje, osim ovog oružja nećeš naći drugoga.”

2) Molite se i činite što hoćete, pa će vaša djela biti Bogu mila, a vama korisna i spasonosna.

Česta molitva, bez obzira o čemu se radi, neće ostati bez ploda (Mark Podvizhnyk) jer sama ima snagu milosti. “Sveto je ime njegovo i svaki koji prizove ime Gospodnje bit će spašen.” Na primjer, onaj ko je klanjao bez uspjeha u bezbožnosti u ovoj dovi dobio je uvredu i poziv na pokajanje. Pohotna se djevojka pomolila po povratku i molitva joj je pokazala put do čistog života i slušanja uputa Isusa Krista.

            3) Molite se, a ne trudite se nadvladati strasti. Molitva će ih uništiti u vama: “Vi imate bol od onoga što je u svijetu”, kaže Sveto pismo. I sveti Ivan Karpatski uči da ako nemate dara umjerenosti, nemojte se uzrujavati; ali znaj da Bog od tebe traži marljivost u molitvi, a molitva će te spasiti.

Kao dokaz tome služi starac opisan u Otadžbini, koji je “pobjednički pao”, tj. posrnuvši u grijeh, nije tugovao, nego se obratio molitvi i prema njoj bio razborit.

4) Molite i ne bojte se ničega, ne bojte se nevolja, ne bojte se nesreće, molitva će zaštititi, odvratiti ih. Sjeti se utopljenog nevjernog Petra; Pavla, koji je molio u zatvoru; redovnik koji se molitvom oslobodio napasti koja ga je zadesila; djevojka molitvom spašena od zlonamjernog ratnika, i slični slučajevi: to potvrđuje moć, moć i sveobuhvatnost molitve u ime Isusa Krista.

5) Molite, kako god, samo uvijek, i ne stidite se ničega; budi duhovno vedar i miran: molitva će sve urediti i poučiti te. Zapamtite da su sveci – Ivan Zlatousti igovoriti o snazi ​​molitve Mark Podvizhnyk: prvi tvrdi da “molitva, čak i ako je ponudimo mi, puni grijeha, odmah čisti”… A drugi kaže o tome ovako: “Molitva nekako leži u našoj moći; a čista molitva je dar milosti.” Zato, što je u tvojoj moći, onda Bogu žrtvuj; iako iznos (za vas je moguć) prvo prinesite Njega kao žrtvu, i Božja će se snaga izliti na vašu slabu snagu; a molitva je suha i razbacana, ali česta – svevremena, našavši vještinu i okrenuvši se prirodi, postat će čista, svijetla, vatrena i dostojna molitva.

6) Zatim, konačno, da kad bi vaše bdjenje bilo popraćeno molitvom, prirodno je da ne bi ostalo vremena ne samo za grešna djela, nego ni za razmišljanje o njima.

Sad vidiš koliko je dubokih misli koncentrirano u ovoj mudroj izreci: “Ljubi i čini što hoćeš. Moli i čini što hoćeš!”… Kako je radosno i utješno sve rečeno za grješnika opterećena slabostima – za onoga koji se vuče pod teretom zaraćenih strasti!

Molitva – to je sve, poštovani, kao sveobuhvatno sredstvo za spasenje i poboljšanje duše… Da! Ali naziv molitve je ovdje usko povezan i njen uvjet: “Molite bez prestanka”, oporučuje riječ Bomiya. Stoga će molitva tada pokazati svemoćnu snagu i plod kad se proizvodi često, bez prestanka, jer učestalost molitve svakako pripada našoj volji: kao što su čistoća, marljivost i savršenost molitve dar milosti.

            Zato molimo što češće, posvetimo cijeli život svojoj molitvi, pa makar ona na početku bila i zabavna! Često vježbanje naučit će pažnju, kvantiteta će sigurno dovesti do kvalitete.

Da bismo nešto naučili činiti dobro, moramo to činiti što je češće moguće, rekao je jedan iskusni duhovni pisac.

      PROFESOR.Zaista, veliko djelo molitve! A ljubomora na njegovu učestalost ključ je otkrivanja njegovih blagotvornih blaga. Ali koliko se često susrećem s borbom između ljubomore i lijenosti! Kako bi bilo poželjno pronaći sredstvo i pomoć za pobjedu, a za uvjeravanje i uzbuđenje da se neprestano držimo molitve!

      SCHYMNIKMnogi duhovni pisci predstavljaju različita sredstva, utemeljena na zdravom razumu – za poticanje marljivosti na molitvu: kao što su:

1) Savjetuje se zadubiti se u razmišljanje o nužnosti, prednosti i plodotvornosti molitve za spas duše.

2) Čvrsto se uvjerite da Bog svakako traži molitvu od nas, a Njegova riječ posvuda propovijeda o tome.

3) Neprestano imajte na umu da se zbog lijenosti i zanemarivanja molitve ne može držati korak s pitanjima pobožnosti i steći mir i spasenje; i stoga ga neizbježno mora doživjeti i kao kaznu na zemlji i kao muku u vječnom životu.

4) Nadahnuti svoju odlučnost primjerima Božjih Tješitelja, koji su svi postigli posvećenje i spasenje neprestanom molitvom, itd.

Iako svi ovi lijekovi imaju svoje zasluge i izviru iz istinskog razumijevanja, ipak pohotna duša oboljela od nepažnje, u prihvaćanju i korištenju istih, rijetko vidi njihovu plodonosnost, iz razloga što su ti lijekovi gorki njenom razmaženom ukusu, a slabi njenoj duboko oštećenoj prirodi. Jer neki kršćani ne znaju da je potrebno često i revno moliti, da to Bog zahtijeva; da ćemo biti kažnjeni za lijenost prije molitve, da su svi sveti marljivo i neprestano molili; međutim, sva ta znanja tako rijetko imaju svoj blagotvorni učinak! Svaki promatrač u sebi vidi da te nagovještaje razuma i savjesti ili čini malo ili nimalo ne opravdava svojom djelatnošću, a uz često sjećanje na to živi isto tako siromašno i lijeno…

            Stoga iskusni i bogomudri sveti Roditelji, znajući slabost slobodne volje i debljinu sladostrasnog srca ljudskog, na to posebno djeluju, te s ove strane, poput liječnika, začinjavaju gorke lijekove slatkim sirupima i tijelo, koje medom ugađa rubovima ljekovite posude, pronalaze najlakši i najučinkovitiji lijek, uništava djelatno uz pomoć Božju – postići savršenstvo i slatku nadu za molitvu sv. ljubav prema Bogu. Oni savjetuju što je češće moguće razmišljati o takvom stanju duha i pažljivo čitati priče otaca o tome, koji ohrabrujuće uvjeravaju kako je dostupno i lako postići ove slatke unutarnje osjećaje u molitvi; i kako su željene, nekako: zadovoljstvo što izvire iz srca; umirujuća toplina i svjetlost koja se izlijeva iznutra; neopisiva slast, radost, lakoća, duboki mir i suštinsko blaženstvo i samozadovoljstvo života, koje se djelovanjem molitve usađuje u srce. Udubljujući se u ta razmišljanja, slaba i hladna duša se zagrijava, jača, ohrabruje uspjehom molitve i kao da je mami na iskustva molitvene vježbe, kako o tome kaže sveti Izak Sirijac: “Mamac za dušu je radost koju proizvodi nada, buja u srcu; On nastavlja: “Na početku ovog djelovanja i do kraja predviđa se određeni način i nada djelovanja … i to je ono što potiče um da postavi temelje stvari i u mislima za tu svrhu, posuđuje um za svoju utjehu u stvari.” Također, sveti Hesihije, opisujući posrtanje kroz lijenost molitvi i smirivanje da joj vrati marljivost, na kraju izravno kaže sljedeće: “Tada smo spremni željeti ništa drugo u tišini srca, osim za slatkim osjećajem i vedrinom u duši” (pogl.

Iz toga proizlazi da nas ovaj otac upućuje da se brinemo o molitvi “slatkim osjećajem i vedrinom”… Slično tome, Veliki Makarije uči “da su naši duhovni napori (molitve) sa svrhom i nadom u plodove, tj. sa zadovoljstvom u našim srcima.

Jasan primjer ove metode, kao moćnog alata, može se vidjeti na mnogim mjestima”Ljubaznost” u detaljnim opisima molitvenih užitaka; treba ih čitati što je moguće češće radi borbe protiv bolesti lijenosti ili suhoće za vrijeme molitve, smatrajući se nedostojnim tih užitaka i ponizno prekoravajući sebe zbog zanemarivanja molitve.

      Svećenik.Neće li takva razmišljanja dovesti neiskusnu osobu do duhovne ljubavi – kako teolozi nazivaju onu želju duše koja traži pretjerane utjehe i ljubaznosti milosti, ne zadovoljna time da treba obavljati djelo pobožnosti prema dužnosti i obvezi, bez sanjanja o nagradi?

      PROFESOR.Mislim da teolozi u ovom slučaju upozoravaju na neumjerenost ili pohlepu duhovnih užitaka, te ne odbacuju u potpunosti ugodu i ugodu u krepostima: jer, ako želja za nagradom nije savršenstvo, Bog ne brani čovjeku razmišljati o nagradi i utjehi, pa čak i koristiti se zapovijedima i postići savršenstvo. – “Štij se oca svojega i matere svoje” to je zapovijed! – A nakon toga slijedi nagrada koja potiče na njegovo ispunjenje: “Neka si blagoslovljen.” “Ako želiš biti savršen, idi, prodaj svoje imanje i daj prosjacima”, to je zahtjev za savršenstvom. – A neposredno iza toga je nagrada koja potiče na postizanje savršenstva: “Majko, imaj blago na nebu” (Mt. XIX, 27).

„Raduj se danu kad te ljudi mrze i zlim ti prozivaju ime Sina Čovječjega“, – to je veliki zahtjev podviga, za koji je potrebna neobična snaga duha i nepokolebljiva strpljivost. Za ovo, ovdje je velika nagrada i utjeha, sposobna slomiti i podržati neobičnu snagu duha: “jer je vaša krivnja velika na nebu”, stoga mislim da je neka želja za zadovoljstvom u molitvi srca neophodna, i to je glavni način da se postigne i marljivost i uspjeh. Dakle, sve ovo nedvojbeno potvrđuje praktično razmišljanje oca spletkara o ovoj temi, koje smo sada čuli…

      SCHYMNIK– Jedan od velikih teologa, sveti Makarije Egipatski ovako: “Kao što se pri sadnji grožđa pridodaju marljivost i rad s ciljem da se uberu plodovi, a ako ih nema, onda će sve biti uzaludno; tako u molitvi, ako želimo duhovne plodove, tj. ljubav, mir, radost itd., ili s nadom u plodove, tj. uživanje slastica u našim srcima, moramo izvesti” (pogl. 3, pogl. 5). Vidite li kako je jasno ovo sveti Oče, pitanje o potrebi za užitkom tijekom molitve? … Ali usput, sjetio sam se da je ono što sam nedavno pročitao glavni razlog poriva za izlijevanjem; i stoga razmatranje ove prirodnosti također može poslužiti kao snažno sredstvo za pobuđivanje marljivosti u molitvi, što znači da profesor tako rado traži. istražujući da ne može postojati djelovanje bez uzroka, i spuštajući se niz ljestvicu opipljivih stvari od najnižeg do najvišeg, konačno stiže do glavnog Božjeg uzroka. Dakle, nijedan narod, nijedno divlje pleme nije bilo i nije bez ikakve ideje o Bogu. što ga vuče u visine, nešto ga vuče k nečemu nepoznatom … Iz ove osnove proizlaze sve prirodne religije, i vrlo je divno da je posvuda bit ili duša svake religije tajna molitva, koja se obilježava nekakvim pokretima i očitim divljim pojmom poganskih ljudi! … Koliko god je ova pojava čudna u očima uma, to više zahtijeva od nje razotkrivanje tajnog uzroka ove čudne fenomen, koji se izražava u prirodnoj želji molitve.

            Psihološki odgovor na to nije težak: korijen, podjela i snaga svih strasti i djelovanja u čovjeku je urođeno samoljublje. To jasno potvrđuje temeljna i opća ideja samoodržanja. Svaka želja, svaki pothvat, svako ljudsko djelovanje usmjereno je na zadovoljenje sebičnosti, traženje vlastitog dobra. Zadovoljenje ove potrebe prati cijeli život fizičke osobe. Ali ljudski duh nije zadovoljan ničim čulnim, a urođeno samoljublje nikada nije tiho u svojoj želji; dakle, želje se sve više razvijaju, želja za dobrim raste, ispunjava maštu i prilagođava ovaj osjećaj. Izljev ovog unutarnjeg osjećaja i želje se otkriva, javlja se prirodni poriv za molitvom, javlja se potreba za samoljubljem koja jedva postiže svoje ciljeve. Što manje čovjek uspijeva i što se više misli na njegovo dobro, što više želi, to jače izlijeva svoju želju u molitvi; poziva se na nepoznati uzrok svih stvari. Dakle, urođeno samoljublje glavni je element života, ono je temeljni uzrok koji pobuđuje prirodnu osobu na molitvu!

Mudri Stvoritelj prirode ulio je u ljudsku narav sposobnost samoljublja upravo kao mamac, po roditeljima, koji će palog čovjeka namamiti i svesti na planinsko zajedništvo. –

O, kad čovjek ne bi pokvario ovu sposobnost i držao je nadmoćnom nad svojom duhovnom prirodom! Tada bi imao snažan poticaj i sredstva na putu do moralnog savršenstva. Ali, jao! Koliko često pretvara ovu plemenitu sposobnost u podlu strast samoljublja, kada je pretvara u oruđe životinja svoje prirode!

Hvala vam puno, dragi moji posjetitelji! Tvoj mi se dušespasonosni razgovor mnogo dopao, i naučio me je mnogo poučnih stvari za neiskusna čovjeka. Neka vas Gospodin nagradi svojom milošću za vašu poučnu ljubav.

Svi su se oprostili.

Sedmi susret: Duhovni razgovori

„Molite jedni za druge i
ozdravit ćeš” (Jakov V, 16).

      GRADITELJ.– Moj pobožni suputnik, profesor, i ja nismo mogli nadvladati našu zajedničku želju da krenemo i ne svratimo da se posljednji put oprostimo i zamolimo vaše molitve za nas…

      PROFESOR.– Da, razumijemo vašu iskrenost i spasonosne razgovore koje smo s vama vodili među vašim prijateljima. To će sjećanje biti sačuvano u našim dušama kao jamstvo komunikacije i kršćanske ljubavi u dalekoj zemlji kojoj težimo.

            – Hvala vam na sjećanju i ljubavi, a u međuvremenu, koliko je koristan vaš dolazak! Sa mnom su ostala dva putnika: moldavski redovnik i pustinjak koji je dvadeset godina tiho živio u šumi. Žele te vidjeti, sad ću ih nazvati…

Evo ih!

      GRADITELJ.– Ah, kakav blažen život u pustinji! I zgodno za nesmetano dovođenje duše do jedinstva s Bogom! Tiha šuma, poput raja Edenskog, u kojoj slatko drvo života raste u molitvom srcu pustinjaka. Da imam novca za hranu, čini se da se ne bih rastajao od pustinjačkog života.

      PROFESOR.– Iz daljine nam se sve čini posebno dobro, a iz iskustva su svi sigurni da svako mjesto, imajući svoje pogodnosti, ima i mane. Naravno, za nekoga s melankoličnim temperamentom i sklonošću šutnji, utješni život je samoća, ali koliko je opasnosti na tom putu! Asketska povijest donosi mnoge primjere u kojima se može vidjeti kako su se mnogi pustinjaci i pustinjaci potpuno lišili komunikacije s ljudima, pali u samoobmanu i duboku ljepotu.

      Pustinjak.– Čudi me koliko se često u Rusiji, ne samo u monaškim samostanima, nego čak i od nekih bogobojažljivih laika, mora čuti da mnogi koji žele živjeti usamljeničkim životom, ili vježbati u unutarnjem činu molitve, bivaju spriječeni da slijede ovaj vlak straha, kako ne bi stradali od iskušenja. Inzistirajući na tome, iznose primjere u prilog svojim uvjetima; zašto se oni sami klone nutarnjeg života, pa se i drugi od njega ograđuju… Mislim da to dolazi iz dva izvora: ili iz nerazumijevanja stvari i nedostatka duhovnog obrazovanja, ili iz vlastite lijenosti do podviga kontemplacije i zavisti, kako ih u tim višim spoznajama ne bi nadmašili drugi koji stoje na nižoj razini u odnosu na njih. uvršten u razmišljanje svetih otaca o ovoj temi, koji izravno i odlučno naučavaju da se ne treba bojati ni sumnjati pri zazivanju Boga. Ako su neki pali u samozabludu ili ludilo uma, to im se dogodilo iz oholosti, zbog odsutnosti mentora i prihvaćanja pojava i snova kao istine. Da se takvo iskušenje dogodilo (nastavljaju), dovelo bi do iskustva i krune; jer brza pomoć Božja posreduje u ovom oprostu. Usudite se! Ja sam s vama, ne bojte se! kaže Isus Krist. (Gr. Syn. l. f.) Iz ovoga proizlazi da je strah i zastrašivanje od nutarnjeg života pod izlikom samoiskušavanja uzaludan: jer ponizna svijest o svojim grijesima, otvorenost duše prema učitelju i “sljepoća” za vrijeme molitve, čvrsta je i sigurna utvrda protiv iskušenja kojega se mnogi toliko boje, pa se zato mnogi i boje, i zato se mnogi boje, a mnogi i jesu. tako se boje i nalaze se u iskušenju, jer po iskusnoj riječi svetog Filofeja Sinajskog, koji kaže sljedeće: “Mnogi monasi ne razumiju čari svog uma, koji trpe od demona; to jest, marljivo prakticiraju samo jednu djelatnost (vanjske vrline), ne mare za um, to jest za unutarnje sagledavanje, ne mare. “Ako i čuju o drugima da je milost utjecala na njih iznutra, onda to smatraju bajalom od zavisti“, potvrđuje sv.

      PROFESOR.– Da te pitam: naravno, svijest o svojim grijesima zgodna je za svakoga tko sebe sluša; ali kako postupiti u takvom slučaju, kada nema takvog mentora, koji bi mogao stručno voditi unutarnjim putem i, prihvaćajući objavu duše, mogao priopćiti ispravno i blagotvorno znanje o duhovnom životu? U takvom slučaju, dakako, bolje je ne dirati kontemplaciju nego samoinicijativno i bez vođe zadirati u nju?… Dalje: neugodno mi je, na koji se način, stavljajući se u Božju prisutnost, može sačuvati savršena “nejasnost”? To nije prirodno, jer naša duša ili um ne mogu ništa zamisliti bez oblika, u nevidljivosti. A zašto ne, kada svoj um uranjate u Boga, zamislite Isusa Krista ili Presveto Trojstvo itd.?

      Pustinjak.– Premda je vodstvo iskusnog i duhovnog poznavatelja, mentora ili starješine, kojemu bi se nesmetano, s povjerenjem i koristi, moglo otvoriti svoju dušu, misli i susrete na putu nutarnjeg učenja, glavni uvjet za obavljanje molitve srca, koja se obavlja u tišini, roditelji koji to oporučno ostvaruju izuzetak su. O tome prepodobni monah Nikefor jasno poučava: “prilikom unutrašnjeg delovanja srca potreban vam je istinski i upućeni učitelj. Ako ga nema, onda ga marljivo tražite; ako ga ne nađete, onda sa žalosnim srcem prizovite Boga u pomoć da dobijete rukovodstvo i rukovodstvo u učenju Svetog Pisma.” Istodobno, također je potrebno uzeti u obzir činjenicu da prava marljiva želja tražitelja može čuti korisnu i poučnu riječ čak i od jednostavnog, jer sv. Roditelji uvjeravaju da ako pitate Saracena s vjerom i pravom nakanom, i on vam može dati korisnu riječ; ako bez vjere i pravednog cilja zahtijevaš vodstvo od proroka, onda ti ni on neće udovoljiti… Vidimo primjer za to u Velikom Egipćaninu Makariju, koji je jednom dao razumjeti i time zaustaviti strast jednostavnog seljaka. Što se tiče “bezvidya”, to jest, ne zamišljati i ne prihvaćati nikakve pojave tijekom kontemplacije ni svjetlosti, ni anđela, ni Krista, ni bilo kojeg sveca, i odvratiti se od svakog sanjarenja; onda je to oporučeno od strane iskusnih svetih roditelja, naravno, iz razloga što sposobnost imaginacije može zgodno utjeloviti, ili, kako bi se reklo, animirati ideje; i stoga se neiskusna osoba lako može zanijeti ovim snovima, poštovati ih kao povoljne pojave i podleći samoiskušenju, au isto vrijeme, kako Sveto pismo prikazuje, “i Sotona se potpuno pretvara u anđela svjetla”. A da um može prirodno i zgodno biti u “bezvidnosti” i sačuvati ga čak i uz sjećanje na prisutnost Božju, to je vidljivo iz činjenice da moć imaginacije može opipljivo zamisliti nešto u “bezvidnosti” i zadržati se na toj ideji promatrajući objekte koji nisu podložni osjetilu vida, koji nemaju vanjštinu. Na primjer: prikaz i samopoimanje naše duše – zrak, toplina, hladnoća; dok je na hladnoći, može se brzo zamisliti toplina u umu, iako ona nema oblik, ne može se vidjeti, ne može se izmjeriti dodirom onoga što je na hladnoći! Slično tome, prisutnost duhovnog i neshvatljivog bića Boga može se zamisliti u umu, spoznati u srcu u nedostatku vizije.

      GRADITELJ. – Na svom putu čuo sam i od pobožnih ljudi i onih koji traže spasenje da se boje dirnuti u nutarnji rad kad se sjete kušnje. Neke sam također poštovao s “Ljubaznost“ učenje svetog Grgura Sinajskog, koji kaže da „djelovanje srca ne može biti magično (za razliku od duševnog djelovanja), jer kad bi neprijatelj želio toplinu srca pretvoriti u svoje neuredno gorenje; ili veselje srca zamijeniti flegmatičnim užitkom: ali vrijeme, iskustvo i osjećaji sami će izobličiti te njegove trikove, makar i ne baš mnogo…”

            Također upoznao druge; koji, na veliku žalost, a naučivši se putu šutnje i molitve srca, u slučaju kakvog posrnuća ili grješne slabosti padaju u očaj i ostavljaju unutarnje djelovanje srca, njima poznato!

      PROFESOR.– Ali ovo je vrlo prirodno! I sam ponekad to osjetim kad pobjegnem od zabave ili počinim grijeh… Jer nutarnja molitva srca je sveta stvar i jedinstvo s Bogom, zar je pristojno, a ne smjelo unositi svetu stvar u grešno srce, a da ga prethodno ne očistimo od grijeha, i da ga prije ne očistimo od zla, dok ga prije svega ne očistimo od zla, i ne očistimo ga prvenstveno grijehom? priprema za komunikaciju s Bogom? Bolje je biti nijem pred Bogom nego nositi “lude glagole” iz srca pomračenog i zabavljenog.

      redovnik.– Šteta što tako rezonujete! Ta misao o “nevjeri”, koja je zločinačkija od bilo kojeg grijeha, i čini glavno oružje tamnog svijeta protiv nas… Naši iskusni sveti oci daju u ovom slučaju sasvim drukčiju uputu. Velečasni Nikita Stifat kaže da ako padneš i padneš čak i u dubinu paklenog gnjeva; čak ni tada ne očajavajte, nego se radije obratite Bogu i On će uskoro obnoviti vaše palo srce i dati vam snage više nego prije (pogl. 54). Stoga, nakon svakog pada i grešne ranjivosti srca, treba ga odmah dovesti pred Božju prisutnost na iscjeljenje i pročišćenje, kao što zaražene stvari, nakon što su neko vrijeme ležale pod utjecajem sunčevih zraka, gube svoju zaraznu oštrinu i snagu. Mnogi duhovni učitelji to potvrđuju. U borbi protiv neprijatelja spasenja – naših strasti, međutim, ne smijemo odstupiti od životvornog djelovanja, odnosno poziva Isusa Krista, koji je u našim srcima! Naši postupci ne samo da nas ne bi smjeli odvratiti od hodanja u prisutnosti Božjoj i od unutarnje molitve, izazivajući tjeskobu, očaj i tugu, nego također pridonijeti našem brzom obraćenju Bogu. Bebu vodi majka kada počne hodati, brzo se okreće prema njoj i čvrsto je drži kada posrće.

      Pustinjak.– Ja o tome tako mislim, da se duh tuge i dvojbenih misli najzgodnije budi rastresenošću uma, a ne prešućivanjem obraćanja i sebe. Drevni bogomudri oci izvojevali su pobjedu nad očajem, primili unutarnje prosvjetljenje i okrijepu u nadi u Boga, u mirnoj šutnji i samoći; a i u ovom slučaju dali su nam koristan i mudar savjet: “sjedi tiho u ćeliji i ona će te svemu naučiti”.

      PROFESOR.– S moje ovlasti prema vama, jako bih volio čuti vašu kritičku analizu mojih misli o tišini koju hvalite i blagotvornoj koristi pustinjaštva, koju pustinjaci toliko vole. Ja o tome razmišljam ovako: budući da su svi ljudi, prema zakonu prirode, koji je naredio Stvoritelj, u nužnoj ovisnosti jedni o drugima; i zato su dužni u životu jedni drugima pomagati, te jedni za druge raditi i jedni drugima biti korisni, onda se na tom družbini temelji dobrobit ljudskoga roda i ljubav prema bližnjemu. A tihi samotnjak koji se povukao iz komunikacije s ljudima, kako može u svojoj neaktivnosti služiti bližnjemu i kakvu korist donosi dobrobiti ljudskog društva? Apsolutno uništava Stvaralački zakon u sebi, u vezi sjedinjenja ljubavi prema svome i blagotvornog utjecaja na bližnje!..

      Pustinjak.– Budući da ovaj tvoj stav o nemuštini nije ispravan, netočan je i zaključak; analizirajmo ga detaljno:

1. Izolirana šutljiva osoba ne samo da nije u neaktivnom i praznom stanju, već je uglavnom aktivna i to više nego netko tko sudjeluje u društvenom životu. On neumorno djeluje svojom najvišom umnom prirodom: promatra, shvaća, prati stanje i tijek svoje moralne egzistencije. Ovo je prava svrha bez riječi! A to je jednako korisno za njegov vlastiti napredak kao i za njegove bližnje, kojima je uskraćena prilika da neometano urone u sebe, za razvoj moralnog života, jer promatrač šuti, priopćujući svoje unutarnje doživljaje, bilo usmeno (u iznimnim slučajevima), bilo prenoseći ih pismeno, blagoslovljeno i blagotvorno. doprinosi više i više od javnog i privatnog dobročinitelja, jer je privatna, putena dobrotvornost svjetovnih ljudi uvijek ograničena na mali broj dobročinitelja; a dobročinitelj moralno postaje dobročinitelj cijelih naroda stjecanjem uvjerenja i iskusnih načina poboljšanja duhovnog života; njegovi pokusi i nauke prelaze s koljena na koljeno, što vidimo i koristimo od pamtivijeka. I koja se ni po čemu ne razlikuje od velikodušne Kristove milostinje radi kršćanske ljubavi, nego je po svojim posljedicama čak i nadilazi.

2. Blagotvoran i koristan utjecaj šutljivog čovjeka na bližnje očituje se ne samo u priopćavanju njegovih poučnih zapažanja o nutarnjem životu, nego i sam primjer njegova otuđenog života koristi pažljivom svjetovnjaku, dovodeći ga do samosvijesti i obraćajući ga osjećaju poštovanja… uzbuđenje prema pobožnom životu, podsjeća što čovjek može biti na zemlji, i kako je moguće vratiti čovjeku njegovo izvorno kontemplativno stanje, u kojem je izmakao kontroli Kreativan. Šutljivi pustinjak svojom šutnjom poučava, koristi svoj život, potiče i nagovara na traženje Boga…

            3. Prikazana dobrobit dolazi od nemosti istinskih, prosvijetljenih i prosvijetljenih blagoslovljenim svjetlom. Ali da šutljivac nije imao te blagoslovljene darove da bude svjetlo svijeta, da je stupio na put šutnje s jedinim ciljem da se sakrije od zajednice svoje vrste, zbog svoje lijenosti i nebrige i lošeg i primamljivog primjera, tada bi i tada učinio veliko dobro, i blagotvorno bi utjecao na društvo, i dobronamjerno bi utjecao na društvo i korisno. A to je već puno, a već je i opća korist. da šutljivac svojom samoćom otklanja napast koja bi neminovno dolazila iz njegovog zavodničkog života među ljudima, a štetila bi moralu njegovih bližnjih.

            O važnosti šutnje sveti Izak Sirin ovako odgovara: “Kada sve stvari ovoga života stavimo na jednu stranu, a šutnju na drugu: tada ćemo naći da ona prevladava na vagi (r. 41). Ne uspoređuj one koji stvaraju znakove, i čudesa i moć u svijetu s onima koji šutnjom ostaju bez riječi, kao što je sramota u šutnji, nijemost bez riječi. mir, i obraćanje mnogih naroda Bogu.

            Čak su i najspontaniji mudraci bili svjesni dobrobiti šutnje: filozofska škola neoplatonaca, koja je imala mnoge poznate sekvence pod vodstvom filozofa Plotina, duboko je razvila kontemplativni, unutarnji život, koji se uglavnom postiže u tišini… Jedan je duhovni pisac rekao da bi, kad bi se država razvila do posljednjeg stupnja prosvjetljenja, bilo potrebno imati ljude, za druge, kontemplativne svrhe, nego društveno građansko djelovanje, održavati duh istine, te ga primati od svih prošlih vjekova, čuvati za buduće vjekove i prenositi potomstvu. Takvi ljudi su pustinjaci, pustinjaci i pustinjaci u crkvi.

      GRADITELJ.– Čini se da nitko nije tako jasno cijenio prednosti šutnje kao sveti Ivan Ljestvičnik: “Šutnja je, kaže on, majka molitve, povratka iz sužanjstva grijeha, neosjetljivog uspjeha u krepostima i neprekidnog uzdizanja u nebo.” Da, sam Isus Krist, kako bi nam pokazao dobrobit i potrebu tihe samoće, često napuštajući javno propovijedanje, odlazio je na tiha mjesta na molitvu i utjehu.

Kontemplativni nijemi su poput stupova koji svojim neprestanim molitvama podupiru pobožnost Crkve: već u najstarija vremena može se vidjeti da su mnogi pobožni laici, čak i kraljevi i njihovi dostojanstvenici, odlazili posjećivati ​​pustinjake i nijeme kako bi ih molili za okrjepu i spasenje. Stoga i osamljenik bez riječi može samotnom molitvom služiti drugima i pridonositi dobrobiti i dobrobiti društva.

      PROFESOR.– Evo, neugodna mi je i ova misao: svima nama kršćanima zajednički je običaj moliti jedni druge za molitve; poželjeti da drugi moli za mene, a osobito član povjerene mi Crkve. Nije li to samo potreba za samoljubljem, nije li to samo usvojeni običaj da se govori onako kako se čuje od drugih, kako um sanja bez ikakvih daljnjih razmatranja? Već Bog traži molbu čovjeka, predviđajući sve i čineći po svojoj sveblagotvornoj Providnosti, a ne po našoj želji; znajući i određujući sve prvo za naš zahtjev, kako kaže sveto Evanđelje? Može li definicija Njegove molitve mnogih prevladati više od one jedne? Bi li u tom slučaju Bog bio iskren? Može li me molitva drugog spasiti, kada će neko iz njegovih poslova, biti slavan, ili će se stidjeti? I zato je zahtjev za molitvom drugoga (kako ja mislim) samo pobožni plod duhovnog učenja, koji daje privid poniznosti i želje da se jednom čovjeku dopadne drugome, ništa više!

      redovnik.– Prema vanjskom rasuđivanju i spontanoj filozofiji, to se može činiti tako, ali duhovni um, obasjan svjetlom religije i prosvijetljen iskustvom unutarnjeg života, prodire dublje, promišlja svjetlije i misteriozno otkriva upravo suprotno od uputa koje ste naznačili!… Da bismo to brže i jasnije razumjeli, objasnimo primjerom i provjerimo primjerom i provjerimo. Na primjer: učenik je otišao kod jednog učitelja da drži lekcije obrazovanja. Slabe sposobnosti, a ništa manje lijenost i nepažnja, ometali su uspjeh učenika u učenju i svrstavali ga u kategoriju lijenih i neuspješnih. Uzrujan zbog toga, nije znao što učiniti, kako se nositi sa svojim manama. Jednom, susrevši drugog učenika, kolegu iz razreda, sposobnijeg, marljivijeg i uspješnijeg, obznanio mu je svoju tugu. Sey ga je, sudjelujući u tome, pozvao da zajedno uče: “Hajde da učimo zajedno”, rekao je, “bit ćemo voljniji i zabavniji, a time i uspješniji”…

            Tako su počeli učiti zajedno, govoreći jedan drugome tko što razumije; predmet proučavanja bio je isti. I što se dogodilo nekoliko dana kasnije? Nemaran je postao marljiv, zavolio je učenje, njegova nemarnost se pretvorila u marljivost i tvrdoglavost, što je povoljno djelovalo na njegov karakter i moral. A njegov prijatelj, koji je bio u nevolji, postao je još sposobniji i radišniji. Oni su, u djelovanju jednih na druge, stekli zajedničku korist… Ali to je prirodno; jer je osoba rođena u društvu ljudi, razvija inteligentne koncepte kroz ljude; običaje života, raspoloženja osjećaja, težnje želja, ukratko, sve prihvaća kao sebi sličan uzor. A budući da se život ljudi sastoji od najtješnjeg odnosa i snažnog utjecaja jedne osobe na drugu, onda tko god živi među kojim ljudima navikava se na takve običaje, postupke i običaje. Hladna se, dakle, može ugrijati, tupa izoštriti, lijenčina pokrenuti na aktivnost aktivnim sudjelovanjem sebi sličnog. Duh duha može se prenijeti, može djelovati blagotvorno jedan u drugome: privući ga na molitvu, pozornost, ohrabriti u malodušnosti, odvratiti od poroka i potaknuti na svetu djelatnost, te stoga pomoći jedni drugima, može postati pobožniji, pokretljiviji i ugodniji Bogu. jedni za druge, molite za bratske molitve!

I iz ovoga vidiš da se Bog ne zadovoljava mnogim molbama i molbama (kao što je slučaj s jakima na zemlji), nego sam duh i snaga molitve čisti i uzbuđuje dušu za koju se moli, i prikazuje je sposobnom za sjedinjenje s Bogom.

Ako je međusobna molitva onih koji žive na zemlji tako plodonosna, onda je samo po sebi razumljivo da je molitva za one koji su prestali isto tako obostrano korisna zbog najuže veze između gornjeg i donjeg svijeta; na isti način može privući duše – borbenu Crkvu, da komunicira s dušama – pobjedonosnu Crkvu; ili, što je isto, s onima koji su otišli.

Iako je sve što sam rekao psihološka prosudba; ali otvorivši Sveto pismo, uvjerit ćemo se u njegovu istinitost!.. 1) to je Isus Krist rekao apostolu Petru: “Moli za vas, neka ne osiromaši vjera vaša.” To je snaga Kristove molitve koja jača Petrov duh i hrabri ga kad je kušan protiv vjere. 2) Dok je apostol Petar bio u tamnici: molitva je bila marljiva u crkvi za njega. Ovdje se očituje pomoć bratske molitve u žalosnim životnim prilikama… 3) Ali najjasniju zapovijed o molitvi za bližnje izriče sveti apostol Jakov ovako: “Ispovijedajte jedni drugima grijehe i molite se jedni za druge, da ozdravite. Mnogo će pomoći molitva pravednika.” Ovdje se gore navedeni psihološki zaključak jasno potvrđuje…

            A što reći o primjeru apostola Pavla koji nam je dan kao primjer molitve jednih za druge? Jedan pisac primjećuje da bi nas ovaj primjer svetog apostola Pavla trebao poučiti koliko je potrebna uzajamna osobna molitva, kada i ovaj sveti i snažni duhovni podvižnik za sebe prepoznaje potrebu za ovom duhovnom molitvenom pomoći. U svojoj poslanici Hebrejima on ovako izražava svoju molbu: molite za nas, jer se nadamo, poput čiste savjesti imama, za sve one koji žele dobro živjeti. Slušajući ovo, koliko bi bilo glupo oslanjati se samo na vlastite molitve i uspjehe, kada vođen poniznošću samo blaženi sveti čovjek traži da spoji molitvu svojih bližnjih (Židova) sa svojom? I stoga, s kakvom poniznošću, jednostavnošću i sjedinjenjem ljubavi, ne bismo trebali odbaciti, ne prezreti molitvenu pomoć čak ni najmoćnijih vjernika, kad se pronicljivi duh apostola Pavla u ovom slučaju nije poslužio razborom; nego je tražio zajedničku molitvu od svih, znajući da se Božja snaga očituje u slabosti; stoga se ponekad može pojaviti u slabim, očito, molitvenicima.

Uvjereni ovim primjerom, primijetimo i to da međusobna molitva podupire od Boga oporučeno jedinstvo kršćanske ljubavi, pokazuje poniznost i duh onoga koji moli, a time i raspaljuje međusobnu molitvu.

      PROFESOR.– Vaša izvrsna i točna analiza i dokazi, ali bilo bi zanimljivo čuti od Vas samu metodu i oblik molitve za bližnje, jer smatram da ako plodnost i uključenost molitve ovisi o živom sudjelovanju u bližnjima, a ponajprije o stalnom utjecaju duha koji moli na duha koji moli molitvu, onda neće biti molitve stavljanja u nevidljivu Božju prisutnost i izlijevanja duše pred Bog u vlastitoj potrebi? I ako samo jednom ili dvaput na dan prizoveš bližnjemu sjećanje sudjelujući u njemu i moleći ga za Božju pomoć; onda će to biti dovoljno da privuče i ojača dušu osobe za koju moliš? Ukratko: želite li znati kako ili kako moliti za svoje bližnje?

      redovnik.– Koja god se molitva upućuje Bogu, ona se ne bi trebala, pa i ne može, udaljiti od postavljanja pred Boga: jer, ako se izlijeva Bogu, događa se, naravno, u Njegovoj prisutnosti… Što se tiče načina molitve za bližnje, treba napomenuti da je snaga ove molitve u iskrenom kršćanskom sudjelovanju. I zato, kada se spominje njega (o bližnjemu) ili u za to određenom času, treba okrenuti svoj misaoni pogled prema Bogu i uputiti molitvu u sljedećem obliku: Milostivi Gospodine! Neka bude volja Tvoja, koja hoće da se svi spase i dođu do uma istine: spasi i pomiluj slugu svoga (takvog). Prihvati ovu moju želju kao vapaj ljubavi koju si ostavio u amanet.

Obično se te riječi ponavljaju prema vremenu kretanja duše ili se dogodi da se prođe kroz krunicu – uz ovu molitvu. Iz iskustva sam naučio koliko takva molitva blagotvorno djeluje na onoga o kome se govori.

      PROFESOR. –Poučan razgovor i svijetle misli izvučene iz Vaših pogleda i obrazloženja obvezuju me da ih sačuvam u nezaboravnom sjećanju, a prema svima Vama u zahvalnom srcu nosim poštovanje i zahvalnost…

      GRAĐEVINAR I PROFESOR. –Dakle, došlo je vrijeme našeg odlaska; revno molimo vaše molitve za naše vodstvo i druženje!

– Bog svijeta, koji je uskrisio od mrtvih Velikog Pastira ovaca, krvlju vječnoga Saveza, Gospodina našega Isusa Krista, neka čini dobro u svemu da tvori volju Njegovu, čineći u vama što je ugodno pred Njim, Isusom Kristom, Njemu slava u vijeke vjekova.

Amen.