Isti velečasni Kasijan igumanu Leontinu o svetim skitskim ocima i o razboritosti
Isti prepodobni Kasijan igumanu Leontinu o svetim ocima u skitu i o razboritosti Reč puna velike koristi Sveti German i ja, koji mi je bio duhovni prijatelj u detinjstvu, školovanju, u vojsci i u ostalom životu, stigli smo u skitsku pustinju, gde su živeli najiskusniji oci, sreli smo avvu sas. kontemplacija Boga. Sa suzama smo ga molili da nam kaže riječ pouke kojom možemo postići savršenstvo. Kada smo ga dugo molili, rekao je: “Djeco, sve vrline i poduhvati imaju svoju svrhu. Oni koji se na to usmjere i usmjere dođu do željenog cilja. Uostalom, zemljoradnik marljivo obrađuje zemlju, bilo na vrućini ili na hladnoći, jer želi da mu oči budu slobodne od trnja i korova, a plod mu je u strahu, a plod se boji. nevolja ni na moru ni na kopnu, on marljivo trguje, jer je namjera da se stječe profit od trgovine, a kraj trgovine je užitak zarade. trud čula, mi volimo da čitamo i učimo iz svetih spisa, da obavljamo sve poslove, i poslušnost, i udaljavanje od svega zemaljskog, i boravimo u ovoj pustinji, a ti, koji si prezreo svoju domovinu, i svoju porodicu, i ceo svet, i otišao na put, i došao k nama, bezobrazni i neuki ljudi, recite mi šta ste sve to uradili?” Mi smo, odgovarajući, rekli: “Zarad Carstva Nebeskog.” Na to je avva Mojsije rekao: “Dobro si govorio o kraju. Ali nisi rekao na koju namjeru trebamo gledati da bismo došli u Carstvo nebesko, a da ne skrenemo s pravog puta.” A kad smo ćutali, ne znajući šta da kažemo, starac nam je objasnio: „Kraj našeg zaveta, kao što smo već rekli, je Carstvo Božije, a namera je čistota srca, bez koje je nemoguće doći do tog cilja. Neka naš um uvek bude u ovoj nameri, a kada se desi da srce skrene s pravog puta, daj da se i mi bezazleni pravac Pavle odmah ispravi. zato je rekao: „Zaboravljam ono što je iza, a težim ka cilju, za nagradu visokog zvanja Božijeg“ (Fil. 3, 13-14) U tu svrhu činimo sve, preziremo sve: svoju domovinu, i porodicu, i bogatstvo, i ceo svet – da bismo stekli čistoću, i mi ćemo hoditi u sebi skrenuli s pravog puta i često zalutali Događalo se da su, počevši odricanje, prezreli i bogatstvo, i srebro, i cijeli svijet, ali su odmah počeli bjesniti na lopaticu, na iglu, na knjigu. za bogatstvo i povećanje strasti gnjeva ako se i u malim stvarima ljutimo, onda odstupimo od svoje namjere, a blaženi apostol je znao za to, pa je rekao: „Kad bih dao svoje tijelo da se spali, a ljubavi ne bih imao, onda ne bih imao koristi“ (1. Kor. 13, 3.) piše o svojim znacima: „Ljubav ne zavidi, ne hvali se, ne traži svoje, ne srlja u gnev, ne planira zlo“ (1. Kor. 13, 4) Svi ovi znaci izgrađuju čistotu srca da izdrži post i bdenje, budući da je u čitanju i pevanju psalama, međutim, nema potrebe za poslom zarad takvoga posta. korist recitacije, kao da prezireš brata svoga i žalostiš ga, bogatstvo i odricanje od cijelog svijeta nisu savršenstvo, kao što je već rečeno, jer savršenstvo nije u njima, nego se stiče postom, budnošću i čitanjem svetih spisa, kada nismo stekli ljubav prema Bogu i bližnjima, on ima Boga u sebi, a njegov um je uvijek s Bogom.” Na to je Hermann rekao: “A ko je od onih koji su povezani s ovim tijelom u stanju da svoj um uvijek drži u Bogu, da ne razmišlja ni o čemu: ni o obilasku bolesnika, ni o primanju stranaca, ni o rukotvorinama, ni o drugoj stalnoj potrošnji? I konačno, kako ljudski um uvijek može sozercavati neizmjerno i nevidljivo Boga, a ne odstupiti od kontemplacije?” Mojsije je odgovorio: „Uvek razmišljati o Bogu i ne odstupiti od Njega na način na koji ti misliš da je nemoguće za čoveka obučenog u telo i opterećenog slabostima. Boga se može posmatrati i na drugi način. Kontemplacija Boga se može shvatiti na mnogo načina. Jer Bog se može spoznati ne samo u Njegovoj blagoslovenoj i neizmernoj prirodi – ovo će biti dato Njegovoj velikoj ljepoti u budućoj dobi i samoj Njegovoj ljepoti. kreacije i od Njegovog poretka i proviđenja, koji se dešavaju svaki dan, i od Njegove istine i Njegovih čuda, koje On pokazuje u svakoj vrsti. neizrecivu mudrost i nesagledivu dugotrpljivost, koja trpi bezbrojna bezakonja, mi Ga slavimo kada pomislimo na njegovu veliku ljubav prema nama, da je za nas, koji nismo učinili ništa dobro, On udostojio postati čovjekom da bi nas spasio od zablude da nas samim time poželimo. dobro, i daje nam vječni život, obožavamo ga i bezbrojne načine promišljanja Boga, koji se prema našim djelima i pročišćenju ponovo rađaju u nama, i po njima možemo promatrati i spoznati Boga. želimo, dok ne budemo imali mnogo misli i zlih misli; oni su suptilni i dolaze tajno, a ne samo da ih ne možemo zabraniti, već nam ih je veoma teško prepoznati. Ako je moguće, željeli bismo naučiti da se oslobodimo njih i da nam oni ne smetaju.” Mojsije je odgovorio: “Nemoguće je da ove misli ne uznemiruju um. Ali da ih primi i boravi u njima ili da ih odbaci može svako ko se potrudi. Ne zavisi od nas da li će misli doći, ali je u našoj moći da ih oteramo. Isto tako, promjena naših misli ovisi o našoj budnosti. Ponekad mudro i često proučavamo Božji zakon, recitiramo psalme i pjesme, ostajemo u postovima i bdijenjima, i često se prisjećamo budućih stvari – Carstva nebeskog i svih djela Božijih – tada se zle misli smanjuju i ne nalaze mjesta za sebe. Kad smo u ovozemaljskim zahtjevima i ispraznim i praznim razgovorima, tada se u nama množe zle misli, ali od mlinara zavisi hoće li meljeti raž ili pljevu, žena koja se stalno kreće ne može se osloboditi misli, nego je na nama da li da joj damo duhovnu pouku ili fizičku akciju.” Starac, vidjevši da smo iznenađeni i zadivljeni, ostao je zadivljen da sluša ove njegove riječi, neko vreme i nastavio: „A pošto je tvoja ljubav slušala tako dugu reč, a ti još uvek želiš da slušaš, mislim da zaista želiš da naučiš o savršenstvu. Želim vam reći o najposebnijoj vrlini, to jest razboritosti, koja stoji među ostalim vrlinama, kao kraljica na gori, i da pokažem svoju superiornost, i visinu, i koristi ne samo našim riječima, već i drevnim mislima otaca, kao što će Gospod dati milost pripovjedaču, prema želji i dostojanstvu slušatelja. To nije mala vrlina, koja proizlazi iz najposebnijih darova Duha Svetoga, o kojima apostol govori: „Jer jednom se daje riječ po Duhu mudrost, drugome po istom Duhu riječ znanja, drugome vjera u istom Duhu, drugome dar iscjeljenja u tom jednom Duhu; … drugome duhom razlučivanje“ (Kor.92). Imenujući sve darove, apostol dodaje: “I sve to čini isti Duh”. Dakle, vidite da rasuđivanje nije zemaljski i nije mali dar, to je najveći dar Božje milosti. Ako ga monah ne prati svom snagom i budnošću i ne nauči da urazumi čvrste misaone duhove koji ulaze u njega, ne samo da će morati da padne u najgore jame greha, već i da se spotakne na jednakim i pravim mestima. Sjetio sam se kako su se u mojoj mladosti u Tebaidi, gdje je živio blaženi Antonije, sa njim okupljali starci i raspravljali s njim koja je najveća vrlina koja monaha može održati neozlijeđenim od đavolskih zamki, rekao je ono što misli. Neki su rekli: post i budnost, jer se s njima lakše približava Bogu. Drugi: ne sticati i prezirati svoje imanje, jer se tako um oslobađa od mnogo ispletenih užadi svjetovnih prohtjeva i tada je lakše prići Bogu. Drugi su više voljeli vrlinu od milostinje, jer je Gospod rekao u Jevanđelju: „Dođite, blagosloveni Oca moga, baštinite Carstvo koje vam je pripremljeno od stvaranja svijeta. Jer ogladnjeh, i dadoste mi jesti“ (Mt. 25, 34-35). I dok su svi govorili koja vrlina, po njegovom mišljenju, čovjeka najviše približava Bogu, prošla je skoro cijela noć. Na kraju je blaženi Antonije rekao: “Sve što si rekao je i potrebno i korisno za one koji traže Boga i žele da dođu k Njemu. Ali nije nam dozvoljeno da dajemo prednost nijednoj od ovih vrlina, jer smo vidjeli mnoge koji su išli na postna bdenja, a i sami su bili odvedeni u pustinju, i pretrpjeli takvo krajnje siromaštvo da nisu davali, a čak ni svoju svakodnevnu hranu nisu davali, niti su odvajali od svoje svakodnevne hrane, niti su davali dovoljno hrane, a onda su jadno otpali od vrline i pali u sramotu, zasto su skrenuli sa pravednog puta, ali zato sto, po mom misljenju, nisu imali dara razboritosti, ucini coveka da u svemu cuva zlatnu sredinu i ne dozvoljava da nas opljacka nemerljivo, a ne opustenost kao oko duše i kandilo, po jevanđeoskoj reči, koja kaže: „Svetlost tela je oko. Ako je, dakle, vaše oko zdravo, vaše će cijelo tijelo biti sjajno. Ali ako je tvoje oko zlo, tvoje će cijelo tijelo biti u tami.” To je ono što čini razboritost: ispituje sve misli i postupke čovjeka, i odvaja i odvaja svako zlo i nepoželjno djelo za njega, i tjera svako iskušenje od njega. Svako to može naučiti iz božanskih spisa koji o tome govore. i nije mogao razumjeti da Bog nije bio zadovoljan njegovom žrtvom, nego da bi ispunio zapovijest Božju, kao što mu je zapovjedio sveti Samuilo (1 Samuilo 10, 1) On je razgnjevio Boga onim što je htio da Mu ugodi, i zato je izgubio kraljevstvo (1 Sam 15, 19, 23) da sam to iskusio. “Neka ne zađe sunce nad tvojim gnevom” (Ef. 4, 26) Razboritost upravlja našim životom, kao što je napisano: “Gde nema razumnog upravljanja, ljudi propadaju” (Izr. 11,14) Sveto pismo naziva razboritost, a ne treba da se raduje duhom razboritost, kao što je rečeno: „Pijte vino srećnog srca (Prop. 9,7); ne za kraljeve… da piju vino (Izr. 31,4)”, a kaže se i: “Kao grad koji je uznemiren i bez zidina, čovjek je koji ne vlada nad sobom” (Izr. 25, 28). um; znanjem se pune ostave svim skupim i lijepim stvarima” (Izr. 24, 3-4). Razboritost se naziva i čvrstom hranom onih čija su čula dugim vježbanjem uvježbana da razlikuju dobro od zla. Iz ovoga se jasno vidi da se nijedna vrlina ne može steći bez razboritosti i ne može biti postojana do kraja. Razboritost je sve vrline.” To su vjerovanja i mišljenja svetog Antuna, a s njim su se složili i brojni oci. Njegovo mišljenje možemo potvrditi učenjima kasnijih otaca i naših savremenika. Sjetite se starog gvožđa i jadnog pada koji je pretrpio prije nekoliko dana pred vašim očima. Zašto se to dogodilo? Đavo ga je, rugajući mu se, odvukao iz tako visokog života u dubine smrti. Sjećamo se kako je pedeset godina živio u pustinji, stekavši strogost i veliko uzdržavanje, i živio u najudaljenijoj pustinji, i volio samoću. I posle tolikih trudova i podviga, đavo mu se nasmeja, a starac pade, što sve očeve i braću u pustinji dovede do neutešnih suza. On to ne bi trpio kada je bio uspostavljen vrlinom razboritosti, a ona bi ga naučila da ne sluša svoje mišljenje, već da sluša savjete svojih očeva i braće. Toliko je sledio svoje mišljenje želeći da posti i da se kloni ljudi, da ni na praznik svetog Uskrsa nije išao za trpezu sa očevima i braćom, da ne bi jeo povrće sa njima i ono što će se služiti za jelo i time ne naruši svoju nameru i vlada željom da prihvati anđela sotone kao anđela sotone i da ga dobro baci u njega najdubljeg svetla. u ponoć, da bi iz iskustva naučio da se više ne plaši nikakve nevolje zbog njegovih velikih vrlina i desio se bogougodni trud, i teškom mukom izvukao ga živog. Nakon toga je živio dva dana, a trećeg je umro, ostavljajući brata Pafnutija neutješnim. Starac Pafnutije se, iz velikog čovekoljublja, setio mnogih trudova starca Gvozdenog i mnogo godina koje je proveo u pustinji, i nije ga isključio iz komemoracije i prinosa za mrtve, jer nije bio ubrajan među umrle, a šta je sa druga dva brata koja su živela s druge strane tebajske pustinje, gde je bio Anton u vreme b. Nepromišljena ideja ih je natjerala da odu u pustinju, veliku i pustu, da bi Gospod učinio čudo i dao im hranu iz daleka Mazici, a ovo pleme je divlje i okrutnije od svih divljih plemena, a božanska providnost je njihovu okrutnost pretvorila u čovjekoljublje, te su braću dočekali kruhom. Jedan od braće, pošto je njegova razboritost bila pogođena, rado je i zahvalno prihvatio hljeb, misleći da ovo okrutno i divlje pleme, uvijek radosno ljudskoj krvi, neće saosjećati s njima i ne bi donosio hranu, da ga Bog na to nije nadahnuo. Drugi je odbio hranu, jer su mu je doneli ljudi, i, ostajući pri svom nepromišljenom mišljenju, umro je od gladi. Iako su od početka zamislili nešto veoma loše, usvojivši glupu i pogubnu misao, ipak je onaj, kada je njegova razboritost bila dirnuta, dobro ispravio ono što je drsko i bezumno zamislio, a drugi je ostao pri svom bezumnom naumu i, odvrativši se od razboritosti, navukao na sebe smrt koju je Gospod hteo da odvrati. Šta da kažem o onom drugom – čije ime ne želim da spominjem, jer je još živ – koji je često primao demona poput anđela, primao otkrovenja od njega i često u svojoj ćeliji video jasno svetlo. A onda mu je đavo naredio da uzme svog sina, koji je bio s njim u manastiru, prinese žrtvu Bogu da bi zaslužio jednak udeo sa patrijarhom Avraamom. I bio je toliko prevaren demonskim uputstvima da bi svog sina izbo nožem da nije vidio da mu otac oštri nož, što on nikada nije učinio, i sprema užad za vezanje sina kao žrtvu. Toliko bi se moglo reći o zabludi Mesopotamca koji je živio u apstinenciji, a bio je u tamnici dugi niz godina, a đavo mu se toliko rugao otkrivenjima i snovima da je nakon toliko truda i vrlina da je nadmašio sve tamošnje monahe, pao u judaizam i u obrezanje. Zato što mu je đavo, želeći da ga zavede, često pokazivao istinite snove, da bi kasnije prihvatio zabludu, đavo mu je jedne noći pokazao ceo hrišćanski narod sa apostolima i mučenicima, pomračen i pun svake sramote, u tuzi i suzama, i jevrejski narod sa Mojsijem i prorocima – obasjan ga velikom svetlošću, da nije sve bilo jasno iz radosti, da nije sve bilo jasno i u radosti podvrgnuti takvom ismijavanju i sprdnji ako su imali dar razboritosti.” Na to je Hermann rekao: “Iz priča novih i iz uputstava drevnih otaca, jasno je da je razboritost izvor, korijen i glava, i sigurnost svih vrlina. Želimo da naučimo kako da je steknemo i kako da shvatimo da li je to prava razboritost od Boga ili lažna i lažna, đavolska?” Tada je avva Mojsije rekao: “Prava razboritost dolazi kada postoji istinska poniznost, kada otkrivamo očevima ne samo ono što radimo, već i ono što mislimo, i ne verujemo ni u šta svoje mišljenje, već u sve što sledimo za ono što imamo samo za dobro i ono što imamo. Ova akcija ne samo da drži monaha na pravom putu, već ga i štiti od đavolskih mreža. Onaj ko svoj život usmjerava prema mudrosti i savjetima savršenih, ne može pasti od đavolske zablude, jer i prije nego što stekne dar razboritosti, ono što otkrije i otkrije ocima slabi ih i umanjuje. Ako se zmija izvuče iz tamne kocke, pokušava da pobegne i da se sakrije, pa i zle misli, kada ih pokažete, pokušavaju da pobegnu od čoveka. I da bolje vidite ovu vrlinu, ispričaću vam o avvi Serapionu, kao što je on govorio onima koji su mu dolazili da budu sigurni. Rekao je: „Kad sam bio mlad, živeo sam sa dedom. Posle jela, ustao je sa obroka i pod uticajem đavola krao krekere i krišom jeo od mog ave. To sam radio dugo, ali kada me je obuzela ta strast, nisam mogao da je pobedim, samo me je savest osudila, a ja sam to po volji starca osudila, a ja sam bio kao što sam rekao. neka braća su došla kod starca i pitala ga o njegovim mislima: “Ništa ne šteti drugome i ne prija toliko kao prikrivanje svojih misli od duhovnih otaca.” Navikla sam da kradem I bacivši se na zemlju, tražio je oproštenje za svoje prošle grijehe i potvrdu za budućnost Tada je starac rekao: „Dijete, tvoje priznanje je oslobodilo tebe i mene, koji sam ćutao, a đavo, koji te je mučio svojim ćutanjem, uboo si ga svojim danom, a da mu nisi dozvolio da ga priznaš. Njemu više neće biti mjesta u tebi, jer si ga izvadio iz srca i razjasnio.” Starac još nije završio svoje riječi, a postalo je jasno kako je iz moje nutrine izašla ognjena svijeća i ispunila kuću smradom, tako da je prisutnima izgledalo kao da gori mnogo sumpora. Tada starac reče: “Tako je Gospod potvrdio moje riječi i znakom tvojim liberom.” proždrljivost i ova đavolska akcija povukli su se od mene, a nakon toga mi takva želja nije ni pala na pamet.” Stoga, iz onoga što nam je rekao avva Serapion, saznajemo da je tada dar istinske razboritosti dostojan nas, kada se ne uzdamo u razboritost svojih misli, nego u učenja i uputstva otaca. Jer ne po nekom drugom poroku, nego po ovom, đavo monaha nosi po zamkama, tako da je odbacio savjet svojih otaca i slijedio svoju volju. To možemo razumjeti gledajući svjetovne nauke i vještine. Iako je možemo uzeti u ruke i vidjeti je ušima, ali sami to ne možemo naučiti, ali nam je potreban dobar učitelj – zar ne bi bilo ludo misliti da je duhovna umjetnost najteža od svih umjetnosti, jer je nevidljiva, vidi se samo srcem – može se naučiti i bez učitelja. Kad nema takve umjetnosti, ne rađa se privremena nevolja, već uništenje duše i vječna smrt.” Herman je rekao: “Razlog zbog kojeg krijemo svoje misli je stid, a čuli smo i da očevi, često slušajući njihove misli, ne samo da nisu liječili svoju braću, nego su ih i prekorivali i dovodili u očaj. I sami smo vidjeli kako se to dešavalo na nekim mjestima u Siriji. Jedan brat je tamo sa svom jednostavnošću i iskrenošću otkrio svoje misli starcu, ne stideći se, otkrio je tajnu A starac se, tek čuvši, naljutio i postidio na svog brata, mnogi su se, čuvši za to, postideli da otkriju svoje misli starcima. jer su mnogi, gledajući u starost i izražavajući svoje misli, pali u očaj zbog neiskustva slušaoca. Bio je jedan brat koji je bio ljut na starca i rekao mu svoje misli. Starac je, budući neiskusan, nazvao brata jadnim i nedostojnim svake druge uvrede. Čuvši to, brat je pao u očajanje i napustio svoju keliju Po Božjem promislu, avva Apolos, najiskusniji među starcima, sreo ga je i, videći ga zbunjenog i veoma tužnog, upitao ga govoreći: “Čedo! Šta je razlog tvoje tuge?” U početku nije ništa odgovorio zbog velike čežnje. A kasnije, kada ga je starac dugo pitao, ispričao je šta mu se dogodilo, rekavši: “Često imam misli koje me muče, i otišao sam da ih kažem starcu, a, po njemu, nemam nade u spasenje. U očaju sam i sada idem u svijet.” Čuvši to, starac Apolos se mnogo molio i molio brata, govoreći: “Ne čudi se, čedo, i ne očajavaj. Ja sam već tako star i sedokos, i takve mi misli jako smetaju. Ne očajavaj od takvog uzbuđenja, koje se ne leči ne toliko ljudskom ljubomorom, već samo ljubomorom Boga, i samo ljubomorom tvojim, slušaj, čoveče, slušaj, nego slušaj. ćelija.” Brat je to uradio. A avva Apolo, ostavljajući ga, ode u keliju starcu koji se ljuti na grudnjak i, stojeći pored kelije, moli se sa suzama, govoreći: „Gospode, koji donosi iskušenja na dobro, vrati ovom starcu borbu tog brata, neka nauči iz iskustva ono što nije naučio u starosti dugo vremena, kako se treba boriti sa ugnjetavanim“. Završio je molitvu i ugledao Etiopljanina kako stoji nedaleko od ćelije i puca strijelom u starca. Starac, pogođen njima, okretao se amo-tamo kao pijan, i, ne mogavši to izdržati, napustio je keliju i otišao u svijet istim putem kao i mlađi čovjek. Avva Apolos, znajući šta mu se dešava, sreo ga je i upitao ga: “Kuda ideš? Šta je razlog tvoje zbunjenosti?” Starac je shvatio da svetac zna šta mu se dešava, pa je od stida ćutao. Avva Apolo mu reče: „Vrati se u svoju keliju i spoznaj svoju slabost. Ne daj da te đavo upozna, inače ćeš biti prezren od njega, jer nisi dostojan da se boriš protiv njega. A šta da kažem o borbi? Nisi uspeo da odbiješ ni jedan njegov napad. A to ti se desilo, jer si prihvatio najmlađeg brata, koji je bio poražen od našeg zajedničkog brata, koji je bio poražen od strane našeg zajedničkog neprijatelja. bacio ga u očajanje, ne sjećajući se one mudre zapovijesti koja kaže: “Ne poštedi one koji su vođeni i iskupi one koji su suđeni na pogubljenje, koja kaže: “Neće slomiti trsku i neće ugasiti fitilja koji tinja” (Mt. 12). ugasio prirodni podstrek, da Božija milost nije zaštitila ljudsku slabost, kada se već ispunilo Njegovo spasenje nad nama, molite se zajedno da vam oduzme kaznu poslatu, jer On ponovo ruši i ispravlja, i Njegove ruke iscjeljuju, ponizuju i uzvisuju, spuštaju u pakao. Rekavši to i pomolivši se, odmah ga je oslobodio od napada i posavjetovao ga da zamoli Boga da mu da riječ pouke kako bi shvatio u koje vrijeme ta riječ treba izgovoriti. Iz svega rečenog vidimo da nema drugog puta spasenja kojim možemo proći bez spoticanja, kako otkriti svoje misli najrazboritijim ocima, da nas upućuju na vrlinu, a ne da slijedimo svoju misao i svoj sud. Čak i ako se nađe sa jednim jednostavnim starcem ili sa nekoliko neiskusnih, voli da pobegne od njih i otkrije svoje misli iskusnim očevima, a ne da prezire prenošenje prethodnika. Jer oni to nisu prenijeli od sebe, nego od Boga i Božanskog Pisma. To možete naučiti iz mnogih mjesta Božanskog Pisma, posebno iz priče o Svetom Samuilu, čiju ga je majka posvetila Bogu, ali kada ga je Bog pozvao prvi put, a drugi put, naučio ga je i uputio kako da odgovori Bogu. to jest, morao je doći do poniznosti. I sam Krist, kada je pozvao apostola Pavla i razgovarao s njim, iako je mogao otvoriti oči i pokazati mu put ka savršenstvu, poslao ga je umjesto toga Ananiji i naredio mu da nauči put istine, govoreći: „Ustani i idi u grad, i reći će ti šta trebaš činiti“ (Djela 9, 6). uspjeha u duhovnom životu, da se ono što se dobro kaže o Pavlu ne protumači loše i da ne postane primjer samovolje, jer svako želi da ga Bog uputi istini, kao Pavle, a ne oci. A ako je to tako, onda možete naučiti ne samo iz onoga što je rečeno, već i iz onoga što ovaj apostol pokazuje svojim postupcima, a on o sebi ovako piše: „Otišao sam u Jerusalim da posjetim Kifu i Jakova i ukazao im se evanđelje koje propovijedam ili, možda, uzalud se trudim ili sam se trudio“ (Gl. 1, 12, 12.), iako je on iz tog znaka; izvršeno, jasno je da ga je pratila milost Duha Svetoga. Ko će biti toliko gord i arogantan da će slijediti vlastito mišljenje i razumijevanje, kada apostol Pavle – izabrani sasud – zatraži savjet od onih koji su prije njega postali apostoli, a iz ovoga je jasno da Gospod nikome ne otkriva put savršenstva, nego prorok kaže: “Pitaj oca svoga, pa će ti reći” (Ponovljeni zakoni 32:7). krajnosti su podjednako štetne: preterano gladovanje, prezasićenost stomaka, preterano spavanje i svi ostali ekscesi. Vidjeli smo one koje nije savladala proždrljivost, nego ih je pobijedio pretjerani post, a i sami su se okrenuli proždrljivosti, iscrpljujući se postom. I sam sam doživio nešto slično, jer sam se toliko suzdržavao od hrane da nisam osjećao nikakvu želju za jelom: dva-tri dana nisam ništa jeo, i ne bih ništa htio da jedem, da me drugi nisu tjerali da jedem. I pod uticajem đavola, toliko mi je sna došlo iz očiju da uopšte nisam spavao i molio Gospoda da mi da makar malo sna. Više sam patio od toga što nisam mogao da jedem i spavam nego što sam napunio stomak i dugo spavao.” Mojsije, tako da mi, koristeći ih, slavimo Gospoda koji daje takvu mudrost onima koji Ga se boje. On voli čast i moć zauvek. Amen. Konstantinopolj je bio dostojan grad za prečasnog Nila, i bio je dostojan grad za prečasnog Nila, a učitelj mu je bio da zatraži od Zlatnih Usta 4 do 2 godine. dobra porodica i vrlo bogat, a on je postao episkop u svom gradu i, došavši na goru Sinaj, odabrao je asketski život, ostavio je za sobom brojne spise prepune duhovne mudrosti i neopisive milosti sa ovom Rečju, kao saće, ona zaista isceđuje slast meda, ambrozije i nektara i donosi ovaj veoma koristan plod i to pominje u 201. mučenju na strani 266, rekavši: „Reč i monah Nila, podeljeni u 153 poglavlja. U njima božanski čovjek objašnjava način molitve. Ima još mnogo toga što svjedoči o njegovom izvanrednom savršenstvu u djelima i moći riječima.”