Isti prečasni Kasijan igumanu Leontinu o svetim ocima skitskim i o razboritosti
Isti prepodobni Kasijan igumanu Leontinu o svetim ocima u skitu i o razboritosti Riječ puna velike koristi Sveti Herman i ja, koji mi je bio duhovni prijatelj u djetinjstvu, u obrazovanju, u vojsci i u drugom životu, stigli smo u skitsku pustinju, gdje su živjeli najiskusniji oci, susreli smo avu Mojsija, čovjeka sveca, koji je zasjao ne samo djelatnim vrlinama, nego i duhovnim kontemplacija Boga. Sa suzama smo ga molili da nam kaže riječ upute, kojom možemo postići savršenstvo. Kad smo ga dugo molili, on reče: “Djeco, sve vrline i pothvati imaju svoju svrhu. Tko se tome usmjeri i usmjeri, stiže do željenog cilja. Uostalom, zemljoradnik marljivo obrađuje zemlju, bilo u vrućini ili u hladnoći, jer želi sačuvati svoje oči od trnja i korova, a cilj je njegova rada uživanje u plodovima. A trgovac se ne boji Nevolje ni na moru ni na kopnu, marljivo trguje, jer je namjera dobiti od trgovine, a cilj trgovine je zadovoljstvo od dobiti, a ratnici ne razmišljaju o teretu bitaka, niti o dugim putovanjima, jer oni imaju mjeru hrabrosti i stjecanja vojničkih časti. osjetila, mi volimo čitati i učiti iz svetih spisa, obavljati sve poslove, i poslušnost, i udaljenost od svega zemaljskog, i boravak u ovoj pustinji, a vi, koji ste prezreli svoju domovinu, i svoj rod, i cijeli svijet, i otišli na put, i došli k nama, bezobrazni i neuki ljudi, recite mi što vam je namjera i zbog čega ste to svi učinili?” Mi, odgovarajući, rekosmo: “Radi Kraljevstva nebeskog.” Na to Abba Mojsije reče: “Dobro si rekao o kraju. Ali nisi rekao na koju namjeru trebamo gledati da bismo došli do Kraljevstva nebeskog, a da ne skrenemo s pravog puta.” A kad smo zašutjeli, ne znajući što da kažemo, starješina nam objasni: “Cilj našeg zavjeta, kao što već rekosmo, jest Kraljevstvo Božje, a namjera je čistoća srca, bez koje je nemoguće doći do te namjere. Neka naš um uvijek bude u toj nakani, a kad se dogodi da srce skrene s pravog puta, odmah ga ispravimo, kao što graditelj popravlja smjer. To je znao i blaženi Pavao, a to je zašto je rekao: “Zaboravljam ono što je naprijed, težim k cilju, za plaću Božjeg zvanja” (Fil. 3, 13-14) Za tu svrhu činimo sve, preziremo sve: i domovinu, i bogatstvo, i cijeli svijet – da bismo zadobili čistoću srca s pravog puta, i često su zalutali, da su, počevši odricanje, prezirali bogatstvo, i srebro, i cijeli svijet, ali su odmah počeli bjesnjeti i ljutiti se na lopaticu, na iglu, na knjigu, da su se sjetili namjere zbog koje su prezirali bogatstvo radi ljubavi prema bližnjima, kako ne bi otpali od ljubavi, posežući za bogatstvom i povećanjem. strasti gnjeva. Ako se i u malim stvarima srdimo na brata, tada odstupamo od svoje namjere, a za to je znao i blaženi apostol, pa je rekao: “Kad bih dao svoje tijelo na spaljivanje, a ljubavi ne bih imao, ne bih imao koristi” (1 Kor. 13, 3). “Ljubav ne zavidi, ne hvali se, ne srdi se na zlo, ne snuje zlo” (1 Kor 13, 4) Izgrađuju čistoću srca da izdrži post i bdijenje, budući da je u čitanju i pjevanju psalama takav dobitak radi Gospoda, kao što nema takve koristi od recitiranja. prezireš brata svoga i žalostiš ga, bogatstvo i odricanje od svega svijeta nisu savršenstvo, kao što je već rečeno, jer savršenstvo nije u njima, nego se stječe postom, bdjenjem i čitanjem svetih spisa, kada nismo stekli ljubav prema Bogu i bližnjemu, on ima Boga u sebi, i njegov um je uvijek s Bogom.” Na to je Hermann rekao: “A tko od onih koji su povezani s ovim tijelom može držati svoj um uvijek u Bogu, tako da ne misli ni o čemu: ni o posjećivanju bolesnika, ni o primanju stranaca, ni o rukotvorinama, ni o drugom neprestanom trošenju? I konačno, kako može ljudski um uvijek promatrati neizmjernog i nevidljivog Boga i ne odstupiti od kontemplacije?” Mojsije je odgovorio: “Uvijek kontemplirati Boga i ne odstupiti od Njega na način na koji misliš da je nemoguće za čovjeka odjevenog u tijelo i opterećenog slabostima. Boga se može kontemplirati na drugi način. Kontemplacija Boga može se dokučiti na mnogo načina. Jer Bog se može spoznati ne samo u Njegovoj blagoslovljenoj i neizmjernoj prirodi – to će biti dano u budućem vijeku samo Njegovim svetima. On se može spoznati iz veličine i ljepote Njegove i od Njegovog reda i providnosti, koja se događa svaki dan, i od Njegove istine i Njegovih čuda, koja On pokazuje u svakoj vrsti, Kada razmišljamo o Njegovoj neizmjernoj moći i nedremanom oku, koje vidi tajne srca i ništa mu nije skriveno, tada Mu se, puni straha, klanjamo. Mudrost, i neizmjerna dugotrajnost, koja trpi bezakonja grešnika, kada razmišljamo o Njegovoj velikoj ljubavi prema nama, da se On za nas, koji nismo učinili ništa dobro, udostojio postati čovjekom da bi nas spasio od zablude. vječni život, mi mu se klanjamo. Postoje i bezbrojni načini promatranja Boga, koji se prema našim djelima i pročišćenju ponovno rađaju u nama, te po njima možemo promatrati i spoznati Boga. želimo, dok nemamo mnogo misli i zlih misli; oni su suptilni i dolaze potajno, i ne samo da ih ne možemo zabraniti, nego nam ih je vrlo teško i prepoznati. Ako je moguće, htjeli bismo naučiti biti slobodni od njih i ne smetati nam.” Mojsije je odgovorio: “Nemoguće je da ove misli ne smetaju umu. Ali primiti ih i boraviti u njima ili ih odbaciti može svatko tko se potrudi. Ne ovisi o nama hoće li misli doći, ali u našoj je moći da ih odagnamo. Isto tako, promjena naših misli ovisi o našoj budnosti. Ponekad mudro i često proučavamo Božji zakon, recitiramo psalme i pjesme, boravimo u postovima i bdijenjima, i često se sjećamo budućih stvari – kraljevstva nebeskog i svih djela Božjih – tada se zle misli smanjuju i ne nalaze sebi mjesta. Kad smo u svjetovnim molbama i ispraznim i ispraznim razgovorima, onda se u nama zle misli množe, ali od mlinara zavisi da li melje raž ili pljevu; žena koja je uvijek u pokretu ne može se osloboditi misli, ali na nama je hoćemo li joj dati duhovnu pouku ili tjelesno djelovanje.” Starac, videći da smo tome iznenađeni i zadivljeni, i neutoljivo željan da sluša njegove riječi, šuti. neko vrijeme i nastavio: “A budući da je tvoja ljubav slušala tako dugu riječ i još uvijek želiš slušati, mislim da stvarno želiš naučiti o savršenstvu. Želim vam govoriti o najposebnijoj vrlini, to jest o razboritosti, koja stoji među ostalim vrlinama, kao kraljica na gori, i pokazati njezinu nadmoćnost, i visinu, i korist ne samo našim riječima, nego i drevnim mislima otaca, jer će Gospodin dati milost pripovjedaču, prema želji i dostojanstvu slušatelja. Nije to mala krepost, koja proizlazi iz najposebnijih darova Duha Svetoga, o kojima govori apostol: “Jer jednome se daje riječ po Duhu mudrost, drugome po istom Duhu riječ spoznaje, drugome vjera u istom Duhu, drugomu dar ozdravljanja u tom jednom Duhu, … drugome razlikovanje duhova” (1 Kor 12, 8-9). Nazvavši sve darove, apostol dodaje: “A sve to čini isti Duh”. Pa vidite da razlučivanje nije ovozemaljski i nije mali dar, to je najveći dar Božje milosti. Ako ga redovnik ne slijedi svom snagom i budnošću i ne nauči razumjeti s čvrstim misaonim duhovima koji u njega ulaze, ne samo da će morati pasti u najgore jame grijeha, nego i posrnuti na ravnim i pravim mjestima. Sjetio sam se kako su se u mojoj mladosti u Tebaidi, gdje je živio bl. Antun, starješine okupljale kod njega i raspravljale s njim o tome koja je najveća vrlina koja može redovnika sačuvati neokrznutim od đavolskih zamki i govorile ono što on misli. Jedni rekoše: post i bdijenje, jer se s njima lakše približava Bogu. Drugi: ne stjecati i prezirati svoj imetak, jer to oslobađa um od mnogo ispletenih užadi svjetovnih prosaka i tada se lakše približava Bogu. Drugi su davali prednost kreposti pred milostinjom, jer je Gospodin rekao u Evanđelju: “Dođite, blagoslovljeni Oca mojega, primite u baštinu Kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta. Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti” (Mt. 25, 34-35). I dok je svatko govorio koja krepost, po njegovom mišljenju, čovjeka najviše približava Bogu, prošla je gotovo cijela noć. Na kraju, blaženi Antun je rekao: “Sve što si rekao je i potrebno i korisno za one koji traže Boga i žele doći k njemu. Ali nije nam dopušteno dati prednost nijednoj od ovih kreposti jer smo vidjeli mnoge koji su išli na postna bdijenja, a sami su bili odvedeni u pustinju, i trpjeli su tako krajnje siromaštvo da nisu čak ni zadržali svoju dnevnu hranu, i davali su toliko milostinje da nisu imali dovoljno imovine za dati, i onda su jadno otpali od vrline i pali u sramotu. Ali zato što, po mom mišljenju, nisu imali dara razboritosti. Razboritost uči čovjeka da se u svemu drži zlatne sredine i ne dopušta nam da nas pokrade neizmjerna suzdržanost s desne strane da ne padnemo u nepažnju i opuštenost oko duše i svjetiljka, prema evanđeoskoj riječi, koja kaže: „Svjetlost tijela je oko. Ako ti je, dakle, oko zdravo, cijelo će ti tijelo biti svijetlo. Ali ako je oko tvoje zlo, cijelo tijelo tvoje bit će u tami.” To čini razboritost: provjerava sve misli i djela čovjeka, i razdvaja i razdvaja svako zlo i nepoželjno djelo za njega, i odgoni svaku napast od njega. To svatko može naučiti iz božanskih spisa koji o tome govore. Šaul je prvi postao kraljem Izraela, a budući da mu oči nisu bile razborite, bio je pomućen u mislima i mogao je ne zbog toga što Bog nije bio zadovoljan njegovom žrtvom, nego da ispuni zapovijed Božju (1 Sam 10, 1). On je razgnjevio Boga time što mu je htio ugoditi (1 Sam 15, 19, 23). Ne bih to doživio da sam imao svjetlost razboritosti ne ljuti se” (Efež. 4, 26). Razboritost upravlja našim životom, kao što je pisano: “Gdje nema razumnog upravljanja, ljudi propadaju” (Izr. 11,14). Sveto pismo naziva razboritost savjetom; iz Pisma učimo da ne činimo ništa bez razbora. Pa čak ni duhovno vino koje veseli srce čovjeka ne treba piti bez razbora, kao što je rečeno: „Pijte vino vesela srca (Prop. 9:7); ne za kraljeve… vino piti (Izr. 31, 4)”, a još se kaže: “Kao grad uznemiren i bez zidova, čovjek je koji ne vlada nad sobom” (Izr. 25, 28). To je mudrost, to je znanje i razum, bez kojih ne možemo sagraditi svoju nutarnju kuću niti skupiti duhovno bogatstvo, kao što se kaže: “Kuća se gradi mudrošću i učvršćuje se umom; znanjem se pune smočnice svim skupim i lijepim imetkom” (Izr. 24, 3-4). Razboritost se naziva i čvrstom hranom onih čija su osjetila uvježbana dugim vježbanjem da razlikuju dobro od zla. Iz ovoga se jasno vidi da se nijedna vrlina ne može steći bez razboritosti i ne može biti postojana do kraja. Razboritost je majka i čuvarica svih vrlina.” To su uvjerenja i mišljenja svetog Ante, a s njim su se složili i brojni oci. Njegovo mišljenje možemo potvrditi učenjima kasnijih otaca i naših suvremenika. Sjeti se starca Željeznog i bijednog pada koji je pretrpio prije nekoliko dana pred tvojim očima. Zašto se to dogodilo? Đavao ga je, rugajući mu se, odvukao iz tako visokog života u dubinu smrti. Sjećamo se kako je živio u pustinji pedeset godina, stekavši strogost i veliku uzdržljivost, i živio je u najdaljoj pustinji, i ljubio samoću. I nakon tolikih trudova i podviga, đavo mu se nasmija, te starac pade ničice, što sve oce i braću u pustinji dovede do neutješnih suza. On to ne bi trpio kad bi ga utvrdila razboritost kreposti, a ona bi ga naučila da ne sluša vlastito mišljenje, nego da sluša savjete svojih otaca i braće. Toliko se povodio za svojim mišljenjem, želeći postiti i kloniti se ljudi, da čak ni na blagdan svetog Uskrsa nije išao za stol s ocima i braćom, kako ne bi s njima jeo povrće i ono što će biti servirano za jelom i time ne prekršio svoju nakanu i pravila želje da je prihvatio anđela sotoninog i poklonio mu se kao anđelu svjetla, te mu je naredio da se baci u najdublji bunar na ponoći, da bi iz iskustva naučio da se više ne boji nikakve nevolje zbog njegovih velikih vrlina i dogodili su se bogougodni trudovi, te ga teškom mukom izvukao živa. Nakon toga je živio dva dana, a trećeg je umro, ostavljajući svog brata Pafnutija neutješnim. Starac Pafnutije, iz velikog čovjekoljublja, sjećao se mnogih trudova starca Gvozdenog i mnogih godina koje je proveo u pustinji, i nije ga isključio iz komemoracije i prinosa za mrtve, jer nije bio ubrojan u one koji su umrli. A što je s drugom dvojicom braće koji su živjeli na drugoj strani Tebaidske pustinje, gdje je ponekad bio blaženi Antonije. Nepromišljena ideja ih je gurnula da odu u pustinju, veliku i pustu, kako bi Gospod učinio čudo i dao im hranu iz daleka Mazika, a to je pleme divlje i okrutnije od svih divljih plemena, a božanska promisao njihovu okrutnost pretvorila je u čovjekoljublje, i oni su braću dočekali s kruhom. Jedan od braće, jer je njegova razboritost bila pogođena, rado i sa zahvalnošću prihvati kruh, misleći da to okrutno i divlje pleme, uvijek drago ljudskoj krvi, ne bi suosjećalo s njima i ne bi donosilo hranu, da ga Bog na to nije nadahnuo. Drugi je odbio hranu, jer su mu je donosili ljudi, i, ostavši pri svom nepromišljenom mišljenju, umro je od gladi. Iako su od početka smislili vrlo lošu stvar, usvojivši ludu i pogubnu misao, ipak je jedan, kad je njegova razboritost bila dirnuta, dobro ispravio ono što je drsko i ludo zamislio, a drugi je ostao pri svom ludom naumu i, okrenuvši se od razboritosti, navukao na sebe smrt koju je Gospodin htio odvratiti. Što da kažem o drugome – čije ime ne želim spominjati, jer je još živ – koji je često primao demona poput anđela, primao objave od njega i često vidio jasno svjetlo u svojoj ćeliji. A onda mu đavo naredi da uzme svoga sina, koji je s njim u manastiru prinio žrtvu Bogu kako bi zaslužio jednak udio s praocem Avramom. I bio je toliko obmanut demonskim uputama da bi bio ubo svoga sina da nije vidio da njegov otac oštri nož, što on nikada nije činio, i priprema užad da veže sina kao kurban. Toliko bi se moglo reći o zabludi Mezopotamca koji je živio u uzdržljivosti, i bio je u tamnici dugi niz godina, a đavao ga je toliko ismijavao objavama i snovima da je nakon tolikih trudova i vrlina da je nadmašio sve tamošnje monahe, pao u judaizam i u obrezanje. Budući da mu je đavao, želeći ga zavesti, često pokazivao istinite snove, da bi kasnije prihvatio zabludu, đavao mu je jedne noći pokazao cijeli kršćanski narod s apostolima i mučenicima, pomračen i pun svakoga srama, u žalosti i suzama, i židovski narod s Mojsijem i prorocima – obasjan velikom svjetlošću, u radostima i veselju. Iz svega rečenoga jasno je da ne bi bili podvrgnuti takvom ruglu i ruglu kad bi imali dar razboritosti.” Na to je Hermann rekao: “Iz priča novih i iz uputa starih otaca jasno je da je razboritost izvor, korijen i glava, i osiguranje svih vrlina. Želimo da naučimo kako da je steknemo i kako da shvatimo da li je to istinska razboritost od Boga ili lažna i tobožnja, đavolska?” Tada Abba Mojsije reče: “Prava razboritost dolazi kada postoji istinska poniznost, kada otkrivamo ocima ne samo ono što činimo, nego i ono što mislimo, i ne vjerujemo ni u što svoje mišljenje, već u svemu slijedimo riječi starca, i imamo za dobro samo ono što su starci ispitali. Ovaj postupak ne samo da održava redovnika na pravom putu, nego ga i štiti od đavolskih mreža. Tko upravlja svoj život prema mudrosti i savjetu savršenih, ne može otpasti od đavolske zablude, jer i prije nego stekne dar razboritosti, ono što otkrije i objavi ocima, njih slabi i umanjuje. Ako je zmija izvučena iz tamne kocke, ona pokušava pobjeći i sakriti se, tako i zle misli, kada ih pokažete, pokušavaju pobjeći od čovjeka. A da biste bolje vidjeli tu vrlinu, ispričat ću vam o Abba Serapionu, poput njega je govorio onima koji su mu dolazili da budu sigurni. Rekao je: “Kad sam bio mlad, živio sam sa svojim djedom. Nakon što je jeo, on je ustao od jela i, pod utjecajem đavla, ukrao krekere i jeo potajno od mog Abbe. Dugo sam to radio, ali kada me je ta strast obuzela, nisam je mogao pobijediti, samo me moja savjest osudila, a bilo me je stid reći starcu. To se dogodilo po volji čovjekoljubivog Boga da Neka braća su došla k starcu i pitala ga o njegovim mislima. Starac je odgovorio: “Ništa ne šteti drugome i ne godi demonima kao skrivanje svojih misli od duhovnih otaca. I ja sam, nakon što sam čuo ono što je rečeno, došao k sebi i pomislio da je starcu otkrio moje grijehe. Bio sam dirnut i izbacio sam mrvice kruha Bio sam naviknut na krađu. I bacivši se na zemlju, zamolio je za oproštenje svojih prošlih grijeha i potvrdu za budućnost: “Dijete, tvoje priznanje oslobodilo je tebe i mene koji sam šutio, a đavola, koji te je mučio svojim priznanjem, ti si mu dopuštao da te posjeduje, a da mu ne proturječiš ni da ga razotkriješ.” Neće više imati mjesta u tebi, jer si ga izbacio iz svoga srca i razjasnio.” Starac još nije završio svoje riječi, a postalo je jasno kako je ognjena svijeća izašla iz moje nutrine i ispunila kuću smradom, tako da se prisutnima činilo kao da gori mnogo sumpora. Tada je starac rekao: “Gospod je bio taj koji je potvrdio moje riječi i tvoje oslobođenje znakom.” Tako je kroz ispovijed strast sv. proždrljivost i ovo đavolsko djelovanje su se povukli od mene, a nakon toga mi takva želja nije ni padala na pamet.” Stoga, iz onoga što nam je Abba Serapion rekao, učimo da je tada dar istinske razboritosti dostojan nas, kada se ne pouzdajemo u razboritost vlastitih misli, nego u učenja i upute otaca. Jer nije nikakvim drugim porokom, nego upravo ovim, đavao vodi monaha u zamke, tako da je odbacio savjete svojih otaca i slijedio vlastitu volju. To možemo razumjeti gledajući svjetovne nauke i vještine. Iako je možemo uzeti u ruke i vidjeti svojim ušima, ali je ne možemo sami naučiti, već nam treba dobar učitelj – ne bi li bilo ludo misliti da je duhovna umjetnost najteža od svih umjetnosti, jer je nevidljiva, vidi se samo srcem – može se naučiti i bez učitelja. Kad nema te umjetnosti, ne rađa se privremena nevolja, nego propast duše i vječna smrt.” Herman je rekao: “Razlog što skrivamo svoje misli je sram, a čuli smo također da oci, često slušajući njihove misli, ne samo da nisu liječili svoju braću, nego su ih i korili i dovodili do očaja. I sami smo vidjeli kako se to dogodilo u nekim mjestima u Siriji. Jedan brat otkri starcu svoje misli sa svom jednostavnošću i iskrenošću, ne stideći se, otkri tajnu A starac, tek što je čuo, razljuti se i stidi se na brata svoga, mnogi, čuvši za to, stidiše se starcima otkriti svoje misli. jer su mnogi, gledajući starost i izražavajući svoje misli, pali u očaj zbog neiskustva slušatelja. Bio je jedan brat koji je bio ljut na starca i rekao mu je svoje misli. Starac, budući da nije imao iskustva, nazvao je brata bijednikom i nedostojnim svake druge uvrede. Čuvši to, brat pade u očaj i napusti svoju ćeliju. Po Božjem promislu susreo ga je abba Apolon, najiskusniji među starcima, i, vidjevši ga zbunjenog i vrlo tužnog, upita ga govoreći: “Dijete! Koji je razlog tvoje tuge?” Isprva nije ništa odgovorio od silne čežnje. A kasnije, kad ga je starac već dugo pitao, ispričao je što mu se dogodilo, govoreći: “Često imam misli koje me muče, i otišao sam da ih ispričam jednom starcu, i, po njemu, nemam nade u spasenje. U očaju sam i sada idem u svijet.” Čuvši to, starac Apolon se mnogo molio i preklinjao brata govoreći: “Ne čudi se, čedo, i ne očajavaj. Ja sam već tako star i sijed, i takve su mi misli vrlo dosadne. Nemoj očajavati od takvog uzbuđenja, koje se liječi ne toliko ljudskom ljubomorom, koliko Božjom muževnom ljubavlju. Ti me sada samo poslušaj i vrati se u svoju ćeliju.” Brat je tako i učinio. A Abba Apolon, ostavivši ga, ode u ćeliju starcu koji se ljutio na bradu i stojeći kraj ćelije molio se sa suzama govoreći: “Gospode, koji donosiš iskušenja za dobro, vrati ovom starcu borbu onoga brata, neka iz iskustva nauči ono što u starosti dugo nije naučio, kako treba suosjećati s potlačenima”. Završio je molitvu i ugledao Etiopljanina kako stoji nedaleko od ćelije i gađa starca strijelama. Starac, pogođen njima, okretao se amo-tamo kao pijan, i ne mogavši izdržati, ostavi ćeliju i ode u svijet istim putem kojim i mlađi. Abba Apolon, znajući što mu se događa, susreće ga i upita: “Kamo ideš? Koji je razlog tvoje zbunjenosti?” Starac je shvatio da svetac zna što mu se događa i od stida je šutio. Reče mu abba Apolon: “Vrati se u svoju ćeliju i upoznaj svoju slabost. Ne daj da te đavao upozna, inače ćeš biti od njega prezren, jer nisi dostojan boriti se protiv njega. A što da kažem o bitki? Ni jedan njegov napad nisi uspio odbiti. A to ti se dogodilo, jer si prihvatio najmlađeg brata, koji je bio poražen od našeg zajedničkog neprijatelja, i umjesto da ga potakneš na podvig, ti si bacio ga u očaj, ne sjećajući se one mudre zapovijedi koja kaže: “Ne poštedi one koji se vode na smrt i otkupi one koji su određeni za pogubljenje.” ugasi prirodni poticaj, da Božja milost nije zaštitila ljudsku slabost, molite se zajedno Bogu da vas ukloni od poslane kazne, On ranjava, i Njegove ruke liječe, ponižavaju i uzvisuju, spuštaju u pakao i izvode iz pakla. Rekavši to i pomolivši se, odmah ga je oslobodio od napada i savjetovao mu da zamoli Boga da mu da riječ pouke kako bi razumio u koje vrijeme treba govoriti tu riječ. Iz svega rečenoga vidimo da nema drugog puta spasenja kojim bismo mogli proći bez spoticanja, kako otkriti svoje misli najrazboritijim ocima, da nas upute na krepost, a ne na povođenje za svojom mišlju i vlastitim sudom. Čak i ako se netko nađe s jednim jednostavnim starješinama ili s nekoliko neiskusnih, voli pobjeći od njih i otkriti svoje misli iskusnim ocima, a ne prezirati prijenos prethodnika. Jer oni to nisu prenijeli od sebe, nego od Boga i Božjeg pisma. To možete naučiti iz mnogih mjesta Božjeg pisma, osobito iz priče o svetom Samuelu, kojeg je majka posvetila Bogu, ali kada ga je Bog pozvao prvi put, a drugi put, naučio ga je i uputio kako da odgovori Bogu. odnosno morao je doći do poniznosti. I sam Krist, kada je pozvao apostola Pavla i razgovarao s njim, iako mu je mogao otvoriti oči i pokazati mu put do savršenstva, poslao ga je umjesto k Ananiji i naredio mu da uči o putu istine, govoreći: “Ustani i idi u grad, pa će ti reći što ti je činiti” (Dj 9, 6). uspjeh u duhovnom životu, da se ono što se o Pavlu dobro kaže ne protumači loše i da ne postane primjerom samovolje, jer svatko želi biti od Boga vođen istini, kao Pavao, a ne od otaca. A je li to tako, onda možete naučiti ne samo iz onoga što je rečeno, nego i iz onoga što ovaj apostol pokazuje svojim djelima, a o sebi piše ovako: “Otiđoh u Jeruzalem pohoditi Kefu i Jakova i ukazah im Evanđelje koje propovijedam ili se, možda, uzalud trudim ili sam se trudio” (Gl. 1, 18; 2, 2), iako je iz snage znakova i čudesa koje je činio jasno. da ga je pratila milost Duha Svetoga. Tko će biti toliko ponosan i ohol da će se povesti za vlastitim mišljenjem i shvaćanjem, kada apostol Pavao – izabrana posuda – traži savjet od onih koji su prije njega postali apostoli, a iz ovoga je jasno da Gospodin nikome ne otkriva put savršenstva, ali prorok kaže: “Pitaj oca svoga, i oni će ti reći” (Pnz 32,7). krajnosti su jednako štetne: pretjerani post, prezasićenost želuca i pretjerano spavanje i sva druga pretjerivanja. Vidjeli smo one koje nije savladala proždrljivost, ali ih je savladao pretjerani post, pa su se i sami okrenuli proždrljivosti, iscrpljujući se postom. I sam sam doživio nešto slično, jer sam se toliko suzdržavao od hrane da nisam osjećao nikakvu želju za jelom: nisam ništa jeo dva-tri dana, a ne bih ni htio jesti, da me drugi nisu tjerali da jedem. I pod utjecajem đavla iz mojih očiju je izlazio toliki san da nisam uopće spavao i molio sam Gospodina da mi da makar malo sna. Više sam patio što nisam mogao jesti i spavati nego što sam napunio želudac i dug san.” Mojsije, tako da mi, koristeći ih, slavimo Gospodina, koji daje takvu mudrost onima koji ga se boje. On voli čast i moć zauvijek. Amen. Carigrad je bio dostojan grad za velečasnog Nila, a božanska Zlatna Usta bila su njegov mentor. Godina kada traži da se pojavi je 442. Bio je iz dobre obitelji i vrlo bogat, i postao je biskup u svom gradu. Ali, došavši na goru Sinaj, izabrao je asketski život, ostavio je za sobom brojne spise pune duhovne mudrosti i neopisive milosti Saće zaista isušuje slast meda, ambrozije i nektara i donosi ovo vrlo korisno voće i mudri Fotije spominje to u 201. mučenju na stranici 266, govoreći: “Riječ i Nila monah, podijeljeni su u 153 poglavlja. U njima božanski čovjek objašnjava način molitve. Postoji još mnogo toga što svjedoči o njegovoj izvanrednoj savršenosti u djelima i snazi u riječima.”